Mnogi posprdno frkću kad čuju da netko studira na Vernu. Uvjereni su da to nije pravi fakultet, nego ustanova u kojoj pomoću tatine love tatini sinovi dobivaju diplome. Za mene su to priglupi, zavidni ljudi koji nemaju pojma o čemu govore. Misle da je sve što se imalo skuplje plaća, nekvalitetno. Ali zato su uvjereni da je hrvatsko, besplatno školstvo kvalitetno. Ha ha, pa zato po najnovijoj statistici i jesmo na dnu Europske unije po kvaliteti obrazovanja. Ja sam itekako zadovoljan što sam odabrao Vern, a ne neki fakultet financiran od države. Na Vernu imam izvrsne profesore, dokaz mog kvalitetnog školovanja je ovo što već kao student imam kolumnu na webu vodećeg tjednika u Hrvatskoj.
Mnogo je na Vernu kvalitetnih profesora, ali ja se s najvećom dragošću prisjećam profesorice Kolinde Grabar Kitarović koja nam je jedno kraće vrijeme održala nekoliko meni iznimno inspirativnih predavanja. Nažalost, zbog svih svojih obaveza, nije se mogla duže zadržati na našem fakultetu. Zato sam jučer bio neopisivo sretan kad sam pročitao vijest da će Kolinda uskoro početi predavat na fakultetu u Splitu. Iskoristio sam tu vijest da ugovorim kavu sa svojom bivšom profesoricom i pokušam napisati tekst o njezinom novom poslu, točnije, jednom od njezinih mnogobrojnih novih poslova. Rado se odazvala.
Našli smo se u kafiću u hotelu Sheraton. Nekoliko stolova od nas sjedio je Karamarko. Samo je kratko pozdravio Kolindu, kao da su tek poznanici. Tužno, jer nekad su se tako lijepo grlili nakon pobjede na izborima. Gospođa Kolinda Grabar Kitarović pila je zeleni čaj s limunom. Pohvalio sam njezinu liniju. Moram priznati, nikad bolje nije izgledala. To sam joj i rekao. Obožavam žene koje drže do sebe, koje imaju ono nešto, koje zrače onim nečim od čega se u njihovom društvu osjećaš bolje. Rekao sam joj da sam slušao njezina predavanja na Vernu i da mi je sad glavni cilj skupiti novac da bih upisao dvogodišnji studij na kojem će predavati gospođa Kolinda. Svaka godina koštat će po šest tisuća eura. Nadam se da će redakcija Nacionala dio novca uložit u moje dodatno školovanje. Upitao sam Kolindu što će to ona točno predavati, čemu se studenti mogu nadati:
“Studenti će učiti o hrvatskoj i izraelskoj nacionalnoj povijesti… Ja ću voditi kolegij Moderna diplomacija i odnosi s javnošću. To bi bilo savršeno za vas koji na Vernu učite novinarstvo.”
“Ali mislim da sam o novinarstvu već dovoljno naučio. Ja bih se radije preko vaših predavanja prebacio u diplomatske vode. Tamo su bolje plaće i puno se više putuje, bolje se živi po stranim gradovima. Novinari su se pokazali kao izvrsni diplomati, Vladimir Drobnjak i Hido Bišćević na primjer”, rekao sam.
“A, pa niste vi ni ludi. Hvatska politička krema stasala je kroz diplomaciju… Milanović, Plenković, Jandroković…”
“Znam, da. Jedino se ta diplomatska škola ne vidi na Milanoviću. On je bezlični, suhi, diplomatski jezik zamijenio sočnim jezikom ulice. Naspram njega Plenković zvuči kao dosadni birokrat koji se umiljava europskim diplomatima.”
“Ali umiljato janje dvije majke siše.”, poučila me Kolinda koja je o janjadi znala mnogo toga, sjećam se da je negdje navela da je kao mala čuvala ovce. To ju je na emotivnoj razini i povezalo s Lukom Modrićem, odnosno Lukicom, kako mu je tepala. Zbog te emotivne razine je onako strastveno i upadala u svlačionicu hrvatske reprezentacije i grlila uznojenog Lukicu.
Da, pomislio sam, i Kolinda o diplomaciji zna punu više od Plenkovića. Pa ona se na spomenutom nogometnom prvenstvu u ložama grlila s više svjetskih državnika nego Maršal Tito, od Macrona, pa do danas omraženog Putina. To bih htio naučiti od nje. Kako u zanosu zagrlili nekog moćnog, stranog političara. Meni se jako sviđa Emanuel Macron. Najviše bih njega volio zagrlili onako uznojen na kiši. Po francuskim medijima kružila je jedno vrijeme priča da je Macron gej. Valjda zato i ima tu magnetsku privlačnost, barem meni. Zamolio sam Kolindu da mi malo priča o Macronu, čak sam se našalio da bih volio da mi dade njegov broj mobitela. Ali njoj je zazvonio njezin mobitel. Opet neke obaveze. Morala je hitno dalje. Samo je odjurila iz Sheratona. Šteta, jer je nisam stigao pitati gdje je danas njezina kujica Kika. Vjerojatno je to itekako znao bivši obavještajac Karamarko koji je i dalje sjedio par stolova dalje. Ali toliko je djelovao tmurno da ga nisam imao volje išta ispitivati. Baš je podsjećao na onog Le Carreovog špijuna koji se sklonio u zavjetrinu.
Komentari