FREDRIK GERTTEN: ‘Države su u recesiji pomogle bankama i time uništile građane’

U filmu ‘Izbačeni’ koji će se prikazati na Festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, redatelj Fredrik Gertten prikazuje globalni problem – ulazak novca privatnih tvrtki koje podižu cijene stanarina ili ruše siromašne četvrti i grade luksuzne i tako mijenjaju strukture gradova

Gentrifikacija je poguban fenomen koji zahvaća mnoge svjetske gradove. Transformiranje radničkih četvrti u iznimno poželjne dijelove grada uzrokuje postupno povećanje cijena nekretnina i istiskivanja izvornih stanovnika tih četvrti i tako potpuno mijenja sliku gradova. Jesi li novi imućniji stanari krivi za povećanje cijena ili se radi o nečemu drugom? Fredrik Gertten, redatelj i scenarist dokumentarnog filma “Izbačeni” prati Leilani Fahru, posebnu izvjestiteljicu UN-a za pravo na stambeno zbrinjavanje, u njezinoj istrazi svijeta investitora kapitala, špekulanata i najmodavaca. Zajedno posjećuju veće gradove u Velikoj Britaniji, Kanadi, Španjolskoj, Čileu, Italiji, Švedskoj i Južnoj Koreji pokušavajući odgonetnuti zašto gradovi na tako različitim lokacijama imaju gotovo isti problem. Dok se stanari odjednom suočavaju s utrostručenim cijenama najma, luksuzni stanovi pa čak i cijeli kompleksi namjerno se ostavljaju da zjape prazni. Cigla je nova valuta, a veliki gradovi su igrališta bogataša, tvrdi jedan od sugovornika. Može li se išta poduzeti da se suprotstavi toj nekretninskoj mafiji? Osviješteni građani na različitim kontinentima upozoravaju da bi gradska jezgra trebala biti više od puke poželjne lokacije i zalažu se za bolje regulative u nadi da će zaustaviti taj trend. No je li dovoljno samo pogurati stvari u pravom smjeru? Film “Izbačeni” premijerno će se prikazati 19. i 21. ožujka na Festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, a Gertten će prisustvovati projekciji 19. ožujka.

Fredrik Gertten je nagrađeni švedski redatelj i novinar. Njegovi filmovi ‘’Becoming Zlatan’’ (2016.), ‘’Bikes VS Cars’’ (2015.), ‘’Big Boys Gone Bananas!’’ (2012.) i ‘’Bananas!’’ (2009.) prikazani su diljem svijeta na mnogim međunarodnim festivalima, uključujući ZagrebDox. Godine 2014. Gertten je osnovao produkcijsku kompaniju WG Film. U listopadu 2017. za dokumentaristički rad dodijeljen mu je počasni doktorat Fakulteta za kulturu i društvo Sveučilišta u Malmöu.

Gertten je za Nacional objasnio ideju za ovaj film: “Uvijek sam bio zainteresiran za to što se događa s našim gradovima, ali i za to kako ljudi s novcem utječu na naše društvo, na društvo pojedinca. Očito je da je posljednjih godina koncentracija moći i bogatstva veća nego ikad, što znači da su bogatiji još puno bogatiji, a mi ostali ostavljeni smo po strani. To je ekstrem koji je vrlo očit zadnjih deset godina pa sam to htio istražiti. Pokušao sam vidjeti ispod nacionalnih razina i vidjeti postoji li neka zajednička, globalna poveznica. Svaka priča iz filma predstavlja neki globalni fenomen. U Valparaisu u Čileu srušili su cijelu siromašnu četvrt i izgradili luksuzne četvrti, i to bez dozvole, a te stanove stanovnici koji su dotad ondje živjeli ne mogu si priuštiti. To se događa u većini zemalja – korumpirani građevinski poduzetnici udruženi s korumpiranim lokalnim političarima jednako katastrofa za stanovnike. Za njih je to samo jedan komercijalni projekt na kojem će zaraditi, najmanje im je važno ili im je potpuno nevažno što će se dogoditi s tim ljudima.”

‘Novi zakoni koje neke zemlje uvode onemogućuju tvrtkama ulazak na tržište na način na koji su to dosad radile pa izlaze iz tih zemalja jer im nije profitabilno’, veli Fredrik Gertten

Kako objašnjava činjenicu da se ovakve stvari događaju doslovce svuda na svijetu?

“Živimo u globaliziranom svijetu i novac se kreće iznimno brzo, a ljudi s novcem nisu kreativni, oni samo slijede jedni druge. Trenutačno, ako imate novac i želite ga negdje uložiti logičan su izbor nekretnine. Ako želite još brže zaraditi onda se uključite u lošije četvrti, siromašnije, pa ih ili u potpunosti srušite i na istome mjestu izgradite luksuzne zgrade ili pak uložite u zgrade s bivšim državnim ili manjim stanovima pa te stanove renovirate i zbog toga – jer veliki su to troškovi – stanarima podignete stanarinu za 50 posto. Ako ne plate, izbačeni su.”

Ono što se vidi u dokumentarnom filmu “Izbačeni” – koji je po mnogočemu šokantan jer pokazuje dramatične sudbine ljudi uništenih ulaskom raznoraznih fondova sumnjivih vlasnika – jest to da su vlade odgovorne za sve što se dogodilo i što se događa u nekretninskom sektoru. Kako kažu Gerttenovi sugovornici, kompanije poput američkog Blackstonea – koja po cijelom svijetu ruši siromašne četvrti i pretvara ih u luksuzne – najveći su pobjednici financijske krize 2008. Vlade koje su trebale novac su potencirale ovrhe i u suradnji s bankama omogućile ulazak takvih tvrtki i pojedinaca koji su onda s kapitalom ušli na tržište. Tako su spasili banke, ali uništili su građane. Neki poduzetnici su na tržište pojedinih zemalja ušli uz porezne olakšice ili su čak, ako ulože novac, dobili putovnice ili vize te se tako stvorio, kaže Gertten, paralelni nekretninski svijet koji danas vlada gradovima i lokalnim sredinama. Posebno su problematični, smatra Gertten, gradonačelnici koji su najodgovorniji za sve što se događa u sredinama kojima su na čelu. Tim novcem nepoznatog porijekla ne otvaraju se nove tvornice, ne stvara se ništa korisno za zajednicu, već se ti ljudi sve više bogate i donose korist isključivo sebi, a tako se uništava lokalna ekonomija. Gertten kaže da mnoge zemlje sad tome pokušavaju stati na kraj:

“Danska je prije godinu dana uvela zakone kojima se tvrtkama poput Blackstonea više ne isplati ulagati u nekretnine kao što je to bio slučaj ranije. Ista stvar događa se u Berlinu, u kojemu su gradske vlasti snizile cijene stanarina i tako zakonski ograničile bujanje cijena. Poslovni model takvog novca jest da tvrtke koje ulože novac u neku zgradu, te stanove renoviraju i onda podignu cijene stanarina pa ih prodaju za višestruku vrijednost jer prvotni stanari ne mogu plaćati takve astronomske iznose. Novi zakoni koje zemlje uvode onemogućuju im takve stvari pa te tvrtke polako izlaze iz takvih zemalja jer im nije profitabilno. Slično će uvesti i Španjolska i još neke zemlje. Dakle, može se stati tome na kraj, i mora se.”

U filmu su otkriveni neki fascinantni podaci, poput činjenice da je u Torontu cijena stanovanja u posljednjih 30 godina narasla za 425 posto, dok je plaća rasla svega 133 posto. Ili da će stanar u zgradi sa socijalnim stanovima u njujorškom Bronxu, nakon ulaska Blackstonea i sličnih tvrtki koji su te stanove renovirali, za stanarinu morati izdvojiti 90 posto svojih prihoda. Ili da u Italiji radnik plaća 60 posto poreza, dok će neki bogati investitor državi platiti svega četiri posto poreza. Stoga je lako zaključiti da se svjesno žele ‘’očistiti’’ siromašne četvrti, a na njihova mjesta izgraditi luksuzne kvartove.

Ne pate samo najsiromašniji sloj društva, pojašnjava Gertten. Srednji sloj je također jako pogođen pa ni arhitekti, liječnici ili novinari ne mogu priuštiti život kakav su prije imali. Redatelj navodi primjer prijatelja arhitekta koji, nakon razvoda od supruge, ne može kupiti ni najmanji stan u nekoj boljoj četvrti. Prisiljen je otići u lošije kvartove, a srednji sloj nestaje. Mijenja se zajednica, mijenjaju se gradovi, što može biti veliki problem.

Gertten kaže: “Oni tako razbijaju društveni ugovor, a to stvara mnogo nemira i stresa u društvu. U Palma de Mallorci, primjerice, ljudi doslovce nemaju gdje živjeti. Slično se događa i na hrvatskoj obali jer lokalno stanovništvo više nema normalne uvjete za život, s obzirom na nekretnine koje su izgrađene u tim zajednicama. Onda vidite po gradovima, što se događa i u Zagrebu, izgradnju luksuznih stanova koji su prazni. Ljudi kupe stanove u kojima ne žive zato što je to način kako uložiti novac. Ako imate mnogo, kako se to kaže, ‘dark towers’, odnosno tornjeve mraka, zgrade koje su mračne jer u njima nitko ne živi, onda ćete u tom kvartu imati posljedice – neće raditi kafići i trgovine i postupno će se uništavati zajednice i lokalna ekonomija. To uništava život gradova.”

‘Poseban su problem gradonačelnici koji su najodgovorniji za sve što se događa. Novcem nepoznatog porijekla ne otvaraju se tvornice, već ti ljudi donose korist samo sebi’, kaže Gertten

U filmu je prikazan i primjer iz Švedske, grada Uppsale, u kojemu se dogodila ista stvar – u socijalne stanove ušla je tvrtka Blackstone i stanarine u tim objektima u kojima inače žive izbjeglice i najsiromašniji sloj društva otišle su u nebo. Iako se sugovornica u filmu Leilani Farha, posebna izvjestiteljica UN-a za pravo na stambeno zbrinjavanje, pita kako je to moguće u jednoj Švedskoj koja ima odlično riješen sustav socijalnog zbrinjavanja, dogradonačelnik sjetno kaže da je to gotova stvar i da nema nazad.

Fredrik Gertten kaže da ovakva situacija ne može trajati vječno, a neki građani pokrenuli su lavinu reakcija. U mnogim državama – Libanonu, Francuskoj, Hong Kongu, Čileu – ljudi su na ulicama i prosvjedom ukazuju na ovakve nepravde:

“Vidite sve te ljude koji govore iste stvari: puno radimo, teško radimo, učimo, odgajamo djecu i učimo ih pravim vrijednostima, ali kad se osvrnete oko sebe vidite da napreduju samo oni koji krše zakon, samo kriminalci i prevaranti. Oni su pobjednici u našem društvu. I vi u Hrvatskoj imate to iskustvo, kriminalci u svakom društvu danas imaju moć, oni voze lijepe automobile i imaju novac. Obični ljudi koji naporno rade gotovo da su ismijavani zbog toga. To se događa u cijelom svijetu, nažalost.”

Gertten pojašnjava kako je došao do Leilani Farha koja u filmu obilazi brojne gardove i zemlje svijeta. Ona u filmu ima najveću ulogu:

“Njezin je posao u sklopu UN-a, što daje neku težinu cijelom filmu. Za svoj posao nije plaćena, a ona zapravo prati provode li se zakoni i poštuju li se ljudska prava u svim zemljama. Pravo na dom jedno je od ljudskih prava koja se u mnogim državama krše. Pronašao sam je na društvenim mrežama i počeo pratiti njezin rad, pa sam tako stupio u kontakt s njom. Dugo radim na ovoj temi, puno prije nego što sam ju upoznao, ali dobro je za film da u njemu postoji središnji lik. Leilani je trenutačno u Ženevi i daje svoje posljednje izvješće UN-u i krajem travnja odlazi s funkcije nakon šest godina. Donijela je strašno puno dobrih stvari u mnogim državama, primjerice u Portugalu, Kanadi i Meksiku. Upravo zbog nje i njezinih razgovora, pregovora i upozoravanja vlasti mnogih država poslušale su je i mijenjaju zakone o ovoj problematici. Ljudsko pravo na dom mora se poštovati. Ona je potaknula ljude da pravo na dom gledaju kao na ljudsko pravo, što je pomoglo u pokretanju raznih građanskih inicijativa širom svijeta. I Hrvatska je potpisnica međunarodnih ugovora i vaša vlada mora se pobrinuti da svi građani imaju pravo na dostojanstveno stanovanje.”

Komentiraj