DRUKČIJI POGLED: Ima li Švedska drugačiji izbor?

Pripremio: Petar Fehir

Da li je „švedski model“ borbe s „korona krizom“ zaista rezultat promišljenog i dobro organiziranog pristupa ili su se švedske vlasti odlučile na mnogo manje rigorozne mjere od drugih zemalja jer jednostavno nemaju dovoljno resursa?

O švedskom pristupu u sučeljavanju s koronakrizom, od preventivnih mjera, preko liječenja i rehabilitacije naslušali smo se i nagledali ovih dana raznih rasprava.

U svijetu internacionalnih medija  je “švedski je model” uglavnom dočekan sa skepsom, čuđenjem pa i oštrim upozorenjima.

Tako talijanska „La Rebublica“ smatra da je Švedska neodgovorna, argentinski “Clarin mundo” misli da “Švedska živi na drugom planetu”,  “The Guardian” švedsku strategiju vidi kao “ruski ruklet”, a “Le Monde” se pita “misle li Šveđani da su oni besmrtni Vikizi?”

I u Švedskoj su mišljenja podijeljena.

Unatoč općem dojmu da vlast zna što čini i da će to nas kraju ispasti dobro preko 2 000 stručnjaka, iz različitih medicinskih područja, prozvalo je Vladu za eksperiment za koji se ne zna kako će završiti.

U početku su sličnu liniju odabrali i Velika Britanija, Island i Bjelorusija, ali su je Britanci i Islanđani ubrzo zamijenili strožijim mjerama, po uzoru na većinu euroskih država.

Pitanje koje se nameće je; Zašto je Švedska odabrala svoj vlastiti put? Što je u korijenu tog izbora?

Neki misle da strategija proizlazi iz činjenice da Šveđani imaju jednu od najstarijih birokracija u svijetu, da nisu ratovali više stotina godina, tradicionalnog povjernje u autoritet vlasti, kao i homogenost „švedske“ kulture.

To je dovelo do toga da Šveđani nisu skloni „uzeti stvar u svoje ruke“, već očekuju instrukcije „odozgo“ i kako „netko sigurno zna što radi“.

Ilustracija za to je i putovanje jednog lokalnog političara u tada već, „oboljelu“ Španjolsku. Kada su ga pitali zašto, objasnio je kako je on smatrao da je zadatak njgovog poslodavca bio da ga upozori i eventualno odgovori od puta.

Zanimljivo je viđenje Henrika Jönssona nezavisnog analitičara, koji u svoj tjednom komentaru objavljenom jučer (petak) smatra da je Švedska predimenzionirala sliku o samoj sebi, u želji da bude vodeća u zaštiti ljudskih prava, feminizmu, migracijskoj politici i zaštiti okoline, a potpuno zanemarila i zapustila organizirati mjere prevencije i zaštite za eventualne krizne situacija.

Čak su i sva upozorenja i dobronamjerne kritike kako iz inozemstva tako i iz zemlje,tvrdi Jönsson, često odbijani kao teorije zavjere, propagandni rat protiv Švedske, neutemeljene, neznanstvene nebuloze, populizam i „fake news“.

Jönsson smatra da je jedini ispravni odgovor – Švedska nema drugog izbora!

On tvrdi da je cijela ideja prenošenja odgovornosti na građane bila jedina moguća opcija zbog činjenice da je Švedska razgradila svoje kapacitete pripravnosti. Podaci ga ne demantiraju.

Godine 1970. Švedska je imala 115 bolnica, a danas je njihov broj 71. Pred 30 godina, 1990. zemlja je raspolagala s 50 mobilnih „poljskih“ bolnica s 10 000 mjesta, dok je do ove godine taj broj reduciran na 96, plus 16 za intenzivnu njegu.

Također, 1993. je u sistemu zdravstvene zaštite bilo 4 300 respiratora, a prema tvrdnji Henrika Jönssona, 2018. ih je bilo tek 579 unatoč činjenici da se u Švedskoj proizvodi više tisuća respiratora godišnje.

Švedska ima, prema statistici izloženoj u njegovom osvrtu, ispod 6 mjesta u intenzicnoj njezi na 100 000 stanovnika, što je jedna od najnižih brojki u EU.

Kada su kritičari s tom činjenicom sečelili premijera Stefana Löfvena, on je izjavio kako će se rezultati poduzetih mjera analizirati kada sve prođe.

Sten Lennqvist, iz Komisije za katastrofe, taj je razvoj komentirao riječima: „Dogodilo se jedno demontiranje u sistemu pripravnosti gdje su se sve političke stranke trudile da pobijede jedni druge“.

Primjer za nedovoljnu brigu o eventulnim kriznim situacija pokazuje i čenjenica da u mnogim bolnicama nema dovoljo neophodne zaštitne opreme. Drastičan primjer je jedne liječnice iz Stockholma koja je za svoj novac kupila obični kišni ogrtač kako bi se donekle zaštitila na poslu.

Na pitanje novinarke „Dagens nyhetera“ da li je upoznat s tom činjenicom premijer Löfven odgovara: „Notiro sam to. Tako ne bi trebalo biti.“

Na isto pitanje „glavni“ u borbi protiv koronavirusa, državni epidemiolog Anders Tegnell, kaže: Ti zaposlenici bi trebali biti u kontaktu sa svojim poslodavcima,zaštitarima na radu i slično“

I slično?

Henrik Jönsson zaključuje svoj tjedni osvrt na krizu rečenicom: Možda je najlakše za onog koji nema organiziranu npripravnost reći da nikakve naročite mjere i nisu potrebne, te umjesto mjera podijeliti „odgovornost s narodom“.

Ako startegija ne uspije uvijek se može reći da „smo solidarno izdržali napad populizma i podijelili nesreću kao jedan moralan i ponosan narod“.

Bilo kako bilo, tko preživi – pričat će.

Komentiraj