DRUGA GODIŠNJICA NAPADA NA AMERIKU: Žrtve WTC-a identificirali smo po četkicama za zube

Objavljeno u Nacionalu br. 407, 2003-09-02

Dr. Mitchell Holland, jedan od vodećih svjetskih forenzičara, u Zagrebu ovih dana boravi na 3. američko-hrvatskoj školi forenzičke genetike, u intervjuu za Nacional govori o svom radu na identifikaciji žrtava WTC-a, istrazi o atentatu na predsjednika Kennedyja i na posmrtnim ostacima ruskog cara Nikolaja

Dr. Mitchell Holland posljednjih je desetak godina jedan od vodećih svjetskih forenzičara. Sve je započelo krajem 80-ih kada je napustio prestižni položaj predavača na John Hopkins University u Baltimoreu i preuzeo vođenje Armed Forces Institute of Patology. Vrhunski vojni institut bio je mjesto na kojem se Holland definitivno etablirao već 1991., kada je prvi u svijetu pomoću mitohondrijske metode identificirao američkog pilota nestalog prije 19 godina u Vijetnamu. Za razliku od klasičnih DNA metoda, mitohondrijska se veže isključivo uz potomke s majčine strane i potpuno je pouzdana.

Nakon ovog uspjeha Mitchell Holland je ušao u sam vrh svjetskih forenzičara, što su potvrdili pozivi za identifikaciju posljednjeg ruskog cara Nikolaja Romanova i sudjelovanje u ponovljenoj istrazi o likvidaciji Johna Kennedyja. Kada mu je posao identifikacije nestalih američkih vojnika postao nezanimljiv, napustio je vojsku i prešao na mjesto dopredsjednika i šefa laboratorija The Bode Technology Group. Riječ je o vodećoj privatnoj kompaniji koja se bavi forenzikom i identifikacijama žrtava, a koliko je važna govori podatak da nesposobni u rješavanju brojnih slučajeva, policija i tužiteljstvo vrlo često od Hollanda i njegovih suradnika traže stručnu pomoć.

Ona je bila najpotrebnija nakon 11 rujna 2001 i terorističkog napada na New York. Upravo su Bodeovi eksperti predvođeni Mitchellom Hollandom preuzeli glavninu posla u identifikaciji 2.700 žrtava. U početku se činilo da je riječ o nemogućoj misiji – uslijed ogromnih temperatura ostale su tek kosti umrlih, a i one su bile prilično nepraktične za identifikaciju. No, paradoksalan je podatak da je golema tragedija omogućila ubrzani razvitak znanosti i danas je razvoj forenzike deseterostruko brži nego prije dvije godine. Do danas je identificirano oko 1.800 žrtava, što je još u rujnu 2001. izgledalo kao nezamisliva brojka. Mitchell Holland ovih dana boravi u Zagrebu gdje se održava međunarodni simpozij forenzične medicine. Ovo je njegov treći boravak u Hrvatskoj, a sa ovdašnjim stručnjacima surađuje punih 11 godina u identificiranju ratnih žrtava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

NACIONAL: Odakle interes za identifikacijom žrtava rata u Hrvatskoj? – Kako se sličnim poslom dosta dugo bavim u Americi, početkom jeseni 1992. nazvao me Dragan Primorac i predložio da pomognem ovdašnjim stručnjacima. Pristao sam i mislim da smo razvili prilično dobru suradnju. Na temelju kostiju i drugih ostataka ratnih žrtava uspjeli smo identificirati dosta žrtava, pri čemu su hrvatski stručnjaci odradili većinu posla. Svoj dio rada sam obavljao u SAD, dok su u Hrvatskoj odličan posao odradili stručnjaci iz Zagreba i Splita.

NACIONAL: Ima li razlike u identifikaciji ljudi s ovih prostora u usporedbi s američkim vojnicima nestalim u Vijetnamu ili Koreji? – Uvijek postoje određene specifičnosti jer na raspadanje tijela žrtve utječu vremenski uvjeti poput vrućine i vlage, a oni su u Aziji ekstremni. Nakon što se neko vrijeme bavite ovim poslom shvatite koliki je utjecaj meteorologije. Počnete uvažavati specifične okolnosti koje vladaju u, na primjer, Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini od onih u Vijetnamu. U svakom slučaju, forenzičare čeka još mnogo rada jer na svijetu postoji stotine tisuća tijela koje treba identificirati.

NACIONAL: Kako ste se počeli baviti ovim poslom? – Do pred kraj 80-tih bavio sam se znanstvenim radom na istraživanju genoma. U međuvremenu je znanost strahovito napredovala i danas postoje velika očekivanja od analize nečijih DNA ostataka. Gotovo se može reći da kriminalisti od nas očekuju rješavanje zločina. U međuvremenu sam počeo raditi u oružanim snagama SAD-a (Armed Forces Institite of Patology), i upravo se ovih dana navršava točno 12 godina od prvog slučaja koji sam obradio. Možda nije poznato, ali američka vojska i dalje traga za oko 1.800 nestalih vojnika iz Vijetnama, iz Korejskog rata 7.000, a čak 75.000 iz II. svjetskog rata. Dok sam radio u vojsci, riješio sam između 500 i 1.000 takvih slučajeva.

NACIONAL: Prvi važan slučaj zahvaljujući kojem ste postali poznati bila je identifikacija marinca iz vijetnamskog rata? – Tako je, radilo se o zrakoplovnom časniku marinskog korpusa koji je poginuo u borbenoj misiji još 1972. godine. Kada smo dobili njegove posmrtne ostatke, u principu je bilo poznato o kome je riječ, ali u ovom poslu morate biti apsolutno sigurni prije nego priopćite obitelji. Tijelo ili ono što je ostalo bilo je u takvom stanju da nismo mogli uraditi klasičnu DNA analizu ili ga identificirati na temelju zuba, i odlučio sam se za mitohondrijsku DNA. Ona je utoliko specifična jer vas povezuje s majčinom stranom obitelji i izuzetno je sigurna. Iako su postojale sumnje, analiza je uspjela i detektirali smo o kome se radilo. Bilo je to prvi put da je pomoću mitohondrijske metode riješen jedan vojni slučaj, premda su dvije godine ranije u Argentini djeca uspjela identificirati posmrtne ostatke roditelja preko bake s majčine strane.

NACIONAL: Da li poput ovdašnjih stručnjaka i vi osobno nakon riješenog slučaja obavještavate najbliže srodnike žrtava? – To je ustaljeni običaj. U neku ruku imam čast sudjelovati u tako važnim stvarima u kojima ljudi saznaju istinu o svojim bližnjima. Dakako da su ti trenuci vrlo emotivni i teški, jer jedno je biti s rodbinom ubijenog koja upravo doznaje da je on mrtav, a sasvim nešto drugo znanstveni rad u laboratorijskim uvjetima. Obitelj vojnika koji je nestao u Vijetnamu pati 20-30 godina, i za njih definitivno saznanje o njegovoj sudbini donosi olakšanje. To nije slučaj sa roditeljima žrtava kriminala jer se u pravilu nadaju da osoba koju identificiramo nije njihov sin ili kćer. Kada im podastremo dokaze, ubijamo im i zadnju nadu. Na žalost, to je posao i takve se stvari moraju napraviti.

NACIONAL: Je li istina da ste za napad na newyorške WTC nebodere doznali dok ste boravili na kongresu forenzičara u Dubrovniku? – Dubrovnik sam napustio dva dana ranije i u vrijeme napada već sam bio u Americi. Ali koincidencija je da sam još 6 rujna 2001. održao predavanje naslovljeno “DNA strategija u slučaju masovnih katastrofa”. Dok sam predavao nije mi bilo ni na kraj pameti što se sprema, i da ćemo se uskoro uključiti u rasvjetljavanje goleme nesreće WTC-ovih nebodera.

NACIONAL: Vaša ekipa Bode Technology Group preuzela je na sebe identifikaciju žrtava? – Napad na New York radikalno je promijenio svijet forenzike. Do tada su laboratoriji rješavali eventualno 100 slučajeva tjedno, a nakon WTC-a obrađivali smo 250 slučajeva na dan. Danas znamo da je poginulo približno 2.700 ljudi, od kojih uslijed urušavanja tornjeva nije ostalo skoro ništa. Točnije, jedini preostali čvrsti materijali na koje smo se mogli usredotočiti u identifikaciji bile su kosti žrtava. Sa stručnog stajališta, katastrofalne posljedice terorističkog napada na New York dovele su do izvanrednih i potpuno neočekivanih znanstvenih otkrića. Bili smo prisiljeno raditi DNA analize na temelju pronađenih kostiju i to nam je pomoglo da u kratkom vremenu otkrijemo neke nepoznate tehnike identifikacije žrtava. Prije događaja u New Yorku nije bilo šanse da neki laboratorij preuzme rješavanje više od 50 slučajeva, ali nas je realnost prisilila da udeseterostručimo rezultate i uspjeh je bio neizostavan. Radili smo sve kako bismo uspjeli i primjerice, naši ljudi su odlazili u domove osoba za koje se pretpostavljalo da su nastradali u tornjevima. Iz kupaonica smo uzimali njihove četkice za zube s kojih smo identificirali uzorak DNA. Onda bismo ga usporedili s uzorkom koji smo “skinuli” s pronađeni kostiju i ako bi se rezultati poklopili, znali smo o kojoj se žrtvi radi.

NACIONAL: Da li ste uspjeli genetski identificirati i teroriste koji su se zabili avionima u tornjeve? – To je nemoguće, iako vjerujem da bi i FBI volio doći do takvih podataka. Trebamo biti realni i prihvatiti činjenicu da ne možemo riješiti baš sve slučajeve. Uostalom, do sada je identificirano oko 1.800 žrtava, ali način na koji je to napravljeno i brzina čitavog postupka su fascinantni.

NACIONAL: Zašto ste napustili vojsku i priključili se privatnom laboratoriju? – Vojni laboratoriji imaju iznimno važnu zadaću, ali nakon nekoliko godina privukao me izazov rješavanja kriminalističkih slučajeva. Moj posao nije samo raspoznati neku žrtvu nego i zaustaviti buduće zločine. DNA analiza koju koristimo omogućuje identifikaciju, a to znači i hvatanje zločinaca. Danas je dovoljan i najmanji otisak koji silovatelj ili ubojica ostavi i mi ćemo ga identificirati. Pogledajte ovaj papirić od čokolade koji držim u ruci i već lagani pokret prstima omogućuje stručnjacima u identifikaciji mog DNA. Ista je stvar s čašom iz koje pijete i gomile sitnih postupaka koje u toku dana napravi svaki čovjek. Mi ćemo identificirati svakoga.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste se zato prije nekoliko godina zauzeli za stvaranje DNA datoteke svih Amerikanaca? – Nemojmo to brkati sa ničim drugim. Bila bi to samo DNA baza podataka koja bi ukazivala na to tko ste i ništa drugo. Zaštitila bi se vrhunski i nikakve osiguravajuće kuće i njihovi agenti ne bi mogli doznati ništa što bi moglo naškoditi građanima. Ljudi se boje da bismo tada dobili uvid i u boju njihovih očiju, visinu ili težinu, ali to nije cilj. Dapače, vrijedilo bi ustanoviti međunarodnu mrežu DNA podataka kako bi se točno znalo tko je tko. Uostalom, koja je razlika između ulaska u jednu takvu datoteku i činjenice da u Hrvatskoj imate osobnu kartu na temelju koje država u svojim arhivima ima sve vaše podatke, od službene fotografije i osobnih podataka pa do otisaka prstiju?

NACIONAL: Ovo što predlažete ipak pomalo asocira na Orwelovu 1984? – Ne, jer postoji mogućnost zaštite privatnih podataka o svakom građaninu. Ni ja ne želim da moj DNA bude dostupan svakome tko to poželi, ali on to u neku ruku već jest. Svi šaljemo različite obrasce osiguravajućim tvrtkama ili vladinim institucijama, i oni mogu preko tih papira dešifrirati naš DNA. Prema tome, želi li netko moj ili vaš DNA, on će ga i dobiti.

NACIONAL: Do kakvih je rezultata došla komisija čiji ste bili član, koja je pomoću najmodernijih tehnologija ispitivala je li Lee Harwey Oswald bio jedini atentator na predsjednika Johna F. Kennedyja u Dallasu? – Naš je zadatak bio odrediti kuda je prošao metak koji je pogodio Kennedyja. Nije bilo nikakvih drugih ciljeva, poput otkrivanja novih detalja o predsjednikovoj smrti ili tome odakle je došao atentator.

NACIONAL: Kako to da ste dobili priliku identificirati posmrtne ostatke posljednjeg ruskog cara Nikolaja Romanova, kojega su s obitelji likvidirali boljševici? – To je jedan od najzanimljivijih zadataka na kojima sam radio početkom 90-tih. Na početku su posao dobili Englezi, no njihovi su rezultati bili ponešto upitni i ruske vlasti su od nas zatražile upotrebu DNA metode, kako bi se napokon utvrdilo jesu li pronađeni ostaci doista carevi. Bio je to prilično važan zahtjev jer je sadržavao u velikoj mjeri i politički kontekst, a ne samo otkrivanje istine o jednoj osobi koja je ubijena prije više od sedamdeset godina. Radili smo šest mjeseci uz pomoć antropologa i povjesničara i posmrtne ostatke DNA testova smo usporedili s članom britanske kraljevske obitelji princom Filipom, koji dijelom vuče porijeklo od Romanova. Ustanovili smo da se doista radi o posljednjem ruskom caru Nikolaju Romanovu.

NACIONAL: U kojem će se pravcu, po vašem mišljenju, razvijati forenzika u budućnosti? – Sada raspolažemo s doista zadivljujućom tehnologijom i javlja se pitanje stvaranja DNA arhiva koji će obuhvatiti što više ljudi. Sve veću važnost dobiva policija, tužilaštvo i pravosuđe koji trebaju pohvatati što je moguće veći broj osumnjičenika i uzeti njihove DNA. Evo jednog primjera: na današnji dan je Jack Trbosjek u Londonu ubio prvu od svojih pet žrtava. Iako su mnogi bili osumnjičeni, policija nikada nije otkrila tko je bio Jack Trbosjek. Da isti slučaj prebacimo u današnje doba, ubojica bi imao puno manje izgleda. Danas postoje veliki arhivi svih vrsta kriminalaca i ako bi neki od njih bio Trbosjek, vrlo lako bismo ga identificirali pomoću DNA. Ako ste u Americi uhapšeni zbog nekog kaznenog djela, vaš DNA profil se stavlja u bazu podataka koja sadrži informacije o više od milijun osuđenika. Koji god od njih je serijski ubojica, zahvaljujući ovoj metodi dosta ga lako identificiramo.

NACIONAL: Postoji li nešto u profesiji što vas i dalje fascinira? – Jedna od najzanimljivijih stvari u mitohondrijskoj analizi vezana je uz ljudsku kosu. Kosa je vrlo slabašan dokaz protiv osumnjičenika, ali u Americi imamo niz slučajeva u kojima su ljudi osuđivani jer je tužiteljstvo uspjelo uvjeriti sud da je kosa pronađena na mjestu zločina bila njihova. Stvar je u tome da se kosa s godinama mijenja, dobiva drukčiju boju, ali pod mikroskopom može stvarno izgledati identična počiniteljevoj. Zahvaljujući mitohondrijskoj metodi, u posljednje smo vrijeme osporili nekoliko takvih presuda i nevino osuđene ljude izvukli iz zatvora. Takvi slučajevi me čine sretnim.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši