Objavljeno u Nacionalu br. 512, 2005-09-05

Hrvoje Petrač je u nedjelju, 4. rujna, napisao pismo u grčkom zatvoru u gradu Ioannini, u kojem je opisao kako je uhapšen na grčkom brodu, kako ga je ispitivao grčki obavještajac te objasnio okolnosti koje su dovele do presude koja je protiv njega i njegova sina donesena u odsutnosti

Nisam baš od nekog velikog pisanja, ali pišem ovo pismo ponukan strahom i izbezumljenošću premijera Sanadera nakon moje izjave da mu iskreno želim (a to ne samo zbog Novice, moje cijele obitelji i mene samog – već i za dobrobit čitave Hrvatske) da mu uspije političko samoubojstvo. To mnogi žele pa i oni njemu najbliži ali po našem dobrom hrvatskom mentalitetu tapšaju ga držeći fige u džepu. Ne želim sada detaljno opisivati čitav tijek otmice malog Tomeka jer to su mediji više manje točno – netočno obradili. Važnije je sada opisati što se događalo za vrijeme, poslije i oko suđenja.

Za vrijeme otmice bio sam u Francuskoj. Nazvao me Zagi – Vladimir Zagorec (kojeg je najbolje zvao pokojni general Janko Bobetko: “Gdje je taj geodeta?” A taj geodeta je sada kupio diplomu fakulteta i magisterij. Ja sam bi prisutan i plaćao večere (čitaj ispite). No o tom narcisoidu opširnije sa detaljima i argumentima drugom prilikom.) Rekao mi je da mu je otet Tomek i pitao me što da radi. Da sada sve ne opisujem, bitno je reći da je presuda politička po nalogu premijera Smradanera u svrhu ostvarivanja njegovih bolesnih ambicija ući pod svaku cijenu u Europu i da se time održi na vlasti. Pošto su mu politički rezultati na domaćem planu katastrofalni.

Svi razgovori s otmičarima su snimljeni samo moj iz “tehničkih” razloga nisu mogli snimiti!

Presuda je donesena protiv mog sina Novice i protiv mene bez i jednog dokaza. Donesena je po tome što je tko nekome rekao. Donesena je u kabinetu premijera Smradanera i kabinetu Vladimira Šeksa.
Dana 1. ožujka kad je došla policija pred moju zgradu (gdje su uredi na Trgu žrtava fašizma 2, a HDZ je na broju 4) opkolili su automobil kojim sam izlazio iz dvorišta. Uperenim pištoljima krenuli su otvoriti vrata, a kad su me vidjeli zbunjeno su rekli da je greška i ispričali se. Na moje inzistiranje da objasne što se događa rekli su da trebaju Novicu. Vratio sam se u ured i pitao Novicu: Sine, što se dešava? On je rekao da nema pojma. Rekao sam mu da slobodno kaže ako imam kakav problem. Kazao mi je: «Tata, vjeruj da nikakvog problema nema, slobodno idemo u policiju.» Kako svom sinu Novici apsolutno vjerujem, krenuli smo u Heinzelovu. Ispred zgrade nas je čekao “veliki” i “uspješni” meštar za namještavanje (pun briljantina i cinizma) Mario Frlan Imao je poslije te “akcije” brzi uspon, ali još brži pad – gdje je sada?

Krenuo sam u zgradu, a Frlan mi je rekao: “Ne, gospodine Petrač, vas ne trebamo.” Ustrajao sam da i ja idem s Novicom, no Frlan mi je rekao da me ne trebaju. Novicu su uhapsili.

Od 1. ožujka do 15. ili 16. ožujka bio sam u Zagrebu, a onda sam otišao poslom u Njemačku. Mislim da je bio 16. ožujka kad je došla policija i opkolila sve što imam i sve što misle da je moje. Kako su mi kasnije ljudi opisivali situaciju, oni i ja smo zaključili da su bili spremni da me ubiju – čista likvidacija. Platformu za takvo što su im dali pravi kriminalci s perom u ruci. Davor Butković, poznati šmrkavac.

Gordan Malić – bezličan čovjek koji bi htio pisati knjigu o mafiji. Ivica Đikić – mali tič, vel’ki krič. Stvarno si je predsjednikPismo Hrvoja Petrača izabrao pravog novinara za svoju knjigu.

Te tri perjanice novinarstva su doživljavali orgazme kriminalizirajući mene i sve oko mene.

Novica je dobio 3,5 godine, a ja 6 godina. Novicu su odveli natrag u zatvor ne dajući mu šansu da se brani sa slobode, što se zakonski moglo. Razlog? Da se napravi jači pritisak na mene. Zašto mene? Pa zbog toga jer je Smradaner uvjeren da ja znam gdje je general Ante Gotovina. Otkud mi taj zaključak? Uvijek ima dobrih ljudi koji ti nešto kažu. Mjesec, možda mjesec i pol prije presude doznao sam da će biti velike medijske halabuke (od Butkovića, šmrkavca, Malića i Đikića) jer će morati osloboditi Petrače (Novicu i mene) pošto smo nevini i nikakvih dokaza protiv Novice i mene nema!

Pripremljen Smradanerov plan se drmao i, kao za čudo, 20-ak dana prije presude došao je non-paper od MI6, engleske špijunske službe “našoj” POA-i. (Ovo našoj stavio sam u navodnike jer u Hrvatskoj nemamo više ništa našeg). Austrijanci i Talijani su nas htjeli kroz povijesti pod svoje i nismo se dali. Danas nas imaju kroz banke koje su njihove u svojim džepovima. Još kad nas Smradaner uvede u EU (ne daj Bože!), nema Hrvatske).

U tom non paperu od MI6 piše da moraju stisnuti Turudića na način da mu kažu (da ga optuže) da sam ga ja potplatio da bi oslobodio Novicu i mene. Isto tako da Turudića moraju zbog toga procesuirati. Što se događa?

Majstor za sve kuhinje Miroslav Šeparović odveo je Turudića kod Šeksa i “objasnili” su mu problem usput mu obećavajući mjesto predsjednika Županijskog suda u Zagrebu! Nakon svega toga Turudić je “bez ikakvog pritiska samostalno” osudio Novicu na 3,6 godina, a mene na 6 godina. Što je zatim uradio naš “macho” premijer Sanader? Možda će mu biti lakše da ga zovem macho a ne Smradaner.

Pred oporbenim zastupnicima u Vladi se hvalio da nije bilo njega (Smradanera) Petrači bi bili oslobođeni i on bi time izgubio šansu uhvatiti generala Antu Gotovinu, odnosno propala bi mu šansa za ulazak u Europu. Koja sam ti ja faca kad “Macho” ne može u Europu ako moj Novica i ja nismo u zatvoru.

To je sve što je “Macho” rekao u Vladi, čitao sam da je gospodin Đapić na Nacionalov upit i potvrdio. Jedino Turudić to svjedočenje ne bi priznao, kao što nije prihvatio nijednog Novičinog svjedoka (štoviše, dozvoljavao je kojekakva amoralna pitanja od strane Šeparovića), a naročito Frana Olujića.

Sve to pratilo je budno oko našeg pravog šefa i uho gospođe Carle Del Ponte te je na dan presude nazvala predsjednika Mesića, kojeg je pitala koliko su Petrači dobili, a on je referirao 3,5 godina sin Novica i 6 godina Hrvoje Petrač.

Unatoč presudama naša boginja Carla Del Ponte nije dala u travnju zeleno svjetlo za mogućnost ulaska Hrvatske u EU već je kazala: “Moji Ivice i Stipice, niste još dovoljno dobri!”
Što sada?

Naš “Macho” krio je akcijski plan kako uhvatiti generala heroja a ne zločinca Antu Gotovinu. Naravno, koga je trebalo prvo napasti? Hrvoja Petrača. Kako? Zatvorili su Casino Vega bez ikakve zakonske osnove. Zatvorili su ga da Hrvoje Petrač ne bi financirao generala Antu Gotovinu. No kako “Macho” nema dobre savjetnike, nije vidio da ja, Hrvoje Petrač, nemam nikakve veze s casinom. Vlasnici su stranci i strane firme. Na kraju će država zbog “Machove” brzopletosti platiti veliku odštetu stranim ulagačima jer će sve završiti na sudu u Washingtonu.

Macho je otišao u Izrael i molio da me isporuče. Kako bi me isporučili kad nisam bio tamo? Čitajući Globusov članak shvatio sam što izraelsko pravosuđe misli o presudi Turudića. Šteta što nisam tamo ostao!

U Grčku sam došao 23/24. kolovoza. Dobio sam informaciju da je Ico Mateković uhvaćen i da je izjavio da on s time nema veze, kao ni Petrači. Odlučio sam se i pozvao Stjepana Jurička i Stjepana Huciku da dođu po mene i pravac doma da se sve to brže riješi. Iz Atene sam otišao u Patras i čekao trajekt Superfast kojim su došla dva Štefa. izašli su iz trajekta, a ja sam im mahao, no oni me nisu prepoznali i produžili su. Htio sam ih nazvati na telefon, no bio je isključen. Trčao sam za njima i mislio: “Pa neće sad valjda otići!” Da su bar otišli! Stali su. Ljubili smo se, grlili, smijali kao mala djeca. Videjli smo se prvi put nakon godine i pol.

Odmah sam ih, kak’ se šika, pozvao na klopicu. Za vrijeme ručka sam rekao: “Čkide, s prvim trajektom (a ja sam prethodno kupio karte) pravac za Zagreb. Hoću da se ovo sve riješi što prije.” Ukrcali smo se na trajekt i krenuli. No, trajekt se vratio s obrazloženjem da je putniku pozlilo, navodno je imao srčani udar.

Promatrao sam s palube što se događa. Bolnička kola pod svjetlima!? Ali, nos mi je govorio drugo. Osjećaj me nikada nije prevario. Znao sam: došli su po mene. Primjetio sam muvanje špijuna. No, trajekt je krenuo. Još malo sam promatrao. Vidio sam, špijuni su se uzmuvali. Rekao sam dečkima: “‘Ajmo spavati jer će nas noćas pohapsiti, pa barem da budemo odmorni.» Tako je i bilo. Otišli smo spavati. Ali, probudili su nas u 3 sata ujutro. Došle su po nas specijalne postrojbe obalne straže naoružane do zuba, svi napetih živaca i s mecima u cijevima.
Zašto tolika nervoza?
(Poslije, kad se sve smirilo, rekli su mi da im nije jasno tko me stavio na 5. mjesto najtraženijih i najopasnijih ljudi s Interpolove tjeralice.)

Počelo je ispitivanje. Bio sam prvi. Da se više ne igram skrivača i da što prije riješim dvojicu Štefova muke i murje, počeo sam razgovarati s grčkim službenikom zaduženim za tajnu službu i Interpol. Rekao sam mu tko sam, što sam, gdje sam u Grčkoj spavao, gdje sam jeo i putovao. Nakon njegovog ozbiljnog sudjelovanja u razgovoru, nakon 8 sati razgovora rekao mi je: “My friend, reci ti meni gdje je general Gotovina i slobodni ste.” Odgovorio sam mu da ne znam. Nakon njegovih višekratnih inzistiranja, opet sam odogovrio da ne znam. Zatim je on po ne znam koji put izišao (vjerojatno po upute) i vratio se. Sjeo je i ponovno mi ponudio da garantira moj ostanak u Grčkoj ako kažem gdje je general Gotovina.

Bez riječi sam se ustao i zatražio da me vrate u ćeliju. On me umirivao i nagovarao da ostanem. rekao sam da ću ostati, ako me više ne bude pitao gdje je general Gotovina. Završili smo naš “razgovor”. Nisam ništa potpisao jer ne znam grčki. Na kraju me ponudio kavom i kao usput “of the record” upitao: “Pa gdje je?” (mislio je na generala Gotovinu), a ja sam stavio ruku na svoje srce i kazao: “U mom srcu, kao i u srcima mnogih Hrvata. Mnogih koji nisu sudjelovali i stradali u Domovinskom ratu, a isto tako je u srcima svih Hrvata koji su sudjelovali i stradali u Domovinskom ratu.”

Inspektor od umora više nije funkcionirao. Pružio mi je ruku i otišao, a ja sam ostao u svom novom domu, u svojoj ćeliji. U mom novom domu nema ničeg, osmi vremena za razmišljanje, analiziranje, prisjećanje, čitanje. Kad sam Hrvoju Appeltu iz Jutarnjeg lista rekao da Smradaneru želim sreću u njegovom političkom samoubojstvu, to sam uradio zbog nekoliko činjenica. Moje privatne razloge oko suđenja opisao sam prije. No na to su me navele i činjenice kojih smo svi, hvala Bogu, svjedoci. Navest ću ih samo nekoliko, i to eklatantnih.

– Ne mogu vjerovati da su svi zaboravili Sanaderovo zauzimanje za hrvatske generale na splitskoj Rivi. Pa pustite to narodu svaki dan na televiziji.
– Koliko se u svojoj političkoj promidžbi koristio generalom Gotovinom i njegovom aurom u narodu?
– Hodočastio je oko svih Gotovininih prijatelja po Dalmaciji da ga podrže na izborima
– Kako je samo prošao u izbornoj jedinici Zadar! Pa nije valjda tamo prošao tako dobro zbog toga što je obećavao da će Gotovinu uhapsiti i poslati u Haag. Ne zato, nego zato što je obećavao raspisati referendum hoće li narod na to pristati ili ne! Pobijedio je jer su mu bila puna usta (lažljiva) kako će pomoći generalu.
– Čitam ovo s Liburnijom. Pa gdje su novci, gdje su dividende za stradale u Domovinskom ratu? Kako su izigrani ti jadni ljudi, te jadne obitelji branitelja hrvatske domovine! Odlično je rekao general Miljenko Crnjac da bi ovi političari drukčije razmišljali da su se deset puta usrali u rovovima. To je istina! Bravo generalu Crnjcu! Pljačka – skrivanje pljački – pljačka – skrivanje pljačke, time se bavi naša Vlada! Ova se vlast, kojoj je baza HDZ, koji je oslobodio Hrvatsku, sada srami tih junaka. Najradije bi da nikog od tih junaka nema kako ih ne bi nitko podsjećao na to kakvi su oni slabići u to vrijeme bili.
– Čitam slučaj Glavaš. Ista kuhinja. Glavaš ga je doveo na vlast. Pomogao mu je jer je Macho slabić i bojao se Pašalića. Ali Glavaš je sa svojim ljudima stao uz njega i Macho je pobijedio. Macho je Glavaša toliko tolerirao dok se nije osjetio ugroženim. I što sada? Brzo su pronašli svjedoke koji su ubijali za Glavaša!
Da ti pamet stane. To ni Staljin nije radio, a drug Tito je bio demokrata za našeg Machu.

Evo, malo po malo, ja sam elaborirao svoju kovanicu o Smradaneru i njegovom političkom samoubojstvu. Uzme li Macho sve ovo u obzir što sam napisao, vidjet će se da sam u pravu i pri tome vrlo blag, a ako ima savjesti ne znam kako se ujutro kad se probudi može gledati u ogledalo. Na kraju, ako mu je savjest čista, zašto se boji jednog zatvorenika iz Ioannine 1500 km daleko od Zagreba?

Malo sam se raspisao i ispričao što me navelo na to da je Sanader – Smradaner koji stvarno provodi samovlašće. Petlja se u sve – u privatizaciju, fondove, policiju, pravosuđe, zdravstvo, a specijalnost mu je osuđivanje nevinih ljudi.
Ovim putem želim pozdraviti svog sina junaka-viteza Novicu i sve njegove prijatelje u zatvoru i one na slobodi, a naročito Mirka Norca koji stoički nosi križ koji mu je natovarila ambiciozna hrvatska politika. Želio bih prenijeti pozdrav svim hrvatskim braniteljima i poručiti im: “Ne dajte da bešćutno gaze i pljuju po vašim suzama, ranama i grobovima.
Pozdrav, Hrvoje Petrač, zatvor Ioannina, Grčka

P.S. Papire i lovku posudio mi je Albanac iz Albanije osuđen na 14 godina. Još su sa mnom dva Grka – jedan narkoman s nožem je htio opljačkati dućan, a drugi kradljivac. Pošto sva trojica jako puše (a soba je u stvari samica pretvorena u sobu za četvero), a ja ne pušim, morao sam ih urazumiti da ako žele pušiti da je bolje da to rade kod prozorčića, a ne na krevetima i ne poslije 21 sat. Brzo su shvatili i sada je sve O.K. Nose mi klopicu, peru suđe, sobu čiste svaki dan, prava prijateljska atmosfera.

P.P.S. Još ću prokomentirati priopćenje Ratka Mačeka koji kaže da sam se uplašio. Taj mali micek je još slijep kao i svi miceki kad se okote. A da su se oni uplašili, potvrđuje njegovo priopćenje prema kojemu sam se ja uplašio.
Zahvaljujem gospođi Ingrid Antičević na razboritoj izjavi u listu “24 sata. Hvala svima na podršci.
Pozdrav. Hrvoje Petrač