Objavljeno u Nacionalu br. 752, 2010-04-13
AFGANISTANSKI PREDSJEDNIK Hamid Karzai našao se na udaru optužbi američkog diplomata Petera Galbraitha da se ponaša iracionalno zbog ovisnosti o heroinu: iziritirani Karzai zaprijetio je da će okrenuti leđa SAD-u i postati taliban
Američki diplomat Peter Galbraith, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, optužio je afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija da više ne vlada sobom, čak i da je narkoman, a čini se da to što govori Galbraith, koji trenutačno nema nikakvu službenu funkciju, jako odgovara američkoj diplomaciji. On Karzaija dobro poznaje, jer je lani bio u delikatnoj misiji u Afganistanu, i njegove optužbe američkoj diplomaciji formalno ne mogu štetiti, a politički joj mogu puno koristiti. Amerikanci su sve nezadovoljniji Karzaijem, najradije bi da se on makne s predsjedničkog mjesta, nesretni su što se to nije dogodilo na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. O njemu se otkrivaju sve gadnije stvari, ali ne mogu poduzimati protiv njega nikakve drastične mjere zbog složenih političkih i diplomatskih odnosa. I Karzai je sve nezadovoljniji Amerikancima, tvrdi da se oni previše miješaju u unutarnje stvari Afganistana, te je ovih dana rekao da bi se i on mogao na kraju pridružiti – talibanima!
Galbraith je Karzaija dobro upoznao u ljeto 2009. kad je u Afganistanu boravio kao zamjenik predsjednika komisije UN-a za nadzor predsjedničkih izbora. Tvrdilo se da je američka vlada delegirala Galbraitha jer dobro poznaje azijske prilike, a i stoga što je blizak Richardu Holbrookeu, posebnom izaslaniku Baracka Obame za Afganistan i Pakistan. Za predsjednika te komisije UN-a bio je izabran norveški diplomat Kai Eide, koji je s Galbraithom mnogo surađivao za vrijeme ratova na području nekadašnje Jugoslavije, gdje je djelovao kao jedan od izaslanika UN-a. Za te se izbore govorilo da će biti dotad najveći test afganistanske demokracije, da moraju biti pošteni kako bi pobjednik dobio stvarni mandat afganistanskih birača, pa tako i potrebni politički autoritet. Dotadašnji predsjednik Karzai smatran je velikim favoritom, djelomice i stoga što je bio stvoren dojam da ima i podršku američke administracije. No pojavili su se i drugi uvjerljivi Amerikancima prihvatljivi kandidati.
Izbori su održani 30. kolovoza 2009. u politički napetoj situaciji, uz mnoge sigurnosne rizike s obzirom na ratne prilike. Nakon dugotrajnog prebrojavanja glasova Karzai je pobijedio, ali su se neki kandidati, u prvom redu bivši ministar vanjskih poslova, Amerikancima blizak Abdullah Abdullah, bunili da su izbori namješteni, jer je bilo mnogo izbornih prijevara. Komisija se složila, a među njenim članovima u optuživanju Karzaija da je organizirao izbornu prijevaru najglasniji je bio upravo Galbraith. On je tražio da se izbori ponove, sukobio se s Eideom, kojega je optužio da zataškava prijevaru. Eide je Galbraitha prijavio glavnom tajniku UN-a Ban Ki Moonu i zatražio njegov odlazak, pa je krajem rujna Galbraith morao napustiti komisiju. Ipak, svojom intervencijom u svjetskoj je javnosti stvorio svijest o velikoj prijevari, pa su strane sile prisilile Karzaija na drugi krug izbora u kojem bi se suočili samo Karzai i Abdullah. No Abdullah je iz nepoznatih razloga od toga odustao, pa je Karzai proglašen predsjednikom. A pod pritiskom Amerikanaca Eide je napustio svoj položaj.
Karzai je bio jako ljut na Amerikance i sljedećih ih je mjeseci sve češće kritizirao da se previše miješaju u unutrašnje stvari Afganistana. S druge strane, u američkom je tisku bilo sve više napada na njega. Odnosi su se pogoršali posebno posljednjih tjedana, jer je Karzai pojačao napade na Amerikance, na američku vojsku, te počeo govoriti o talibanima, s kojima Amerikanci ratuju, kao o mogućim političkim partnerima. Nezadovoljan američkim stavovima, Karzai je prije nekoliko dana na privatnom sastanku s nekim članovima afganistanskog parlamenta optužio Amerikance za miješanje u unutrašnje stvari Afganistana i rekao da bi talibani uskoro mogli biti prihvaćeni kao legitimni borci pokreta otpora protiv stranog upletanja. Dodao je da bi se i on – ako se stvari ovako nastave – mogao pridružiti talibanima.
To je izazvalo silne negativne reakcije u SAD-u, gdje smatraju da je Karzai nezahvalan, neodgovoran i zanemaruje da ondje 100.000 Amerikanaca ratuje protiv talibana i zato da se održi njegova vlast. Zato su razni poznavatelji Afganistana posljednjih dana u američkim televizijskim emisijama objašnjavali takav slijed događaja. I Galbraith je u emisiji kabelske televizije MSNBC o Karzaiju izgovorio vrlo teške riječi: “On je sklon nekontroliranim tiradama. Znaju ga obuzeti emocije, zna se ponašati sasvim neracionalno, impulzivno. Ima ljudi iz predsjedničke palače koji tvrde da je sklon jednom od najprofitabilnijih afganistanskih izvoznih proizvoda.”
Time je Galbraith aludirao na heroin, implicirajući da je Karzai narkoman. Zato ga je voditelj emisije upitao kaže li da je Karzai ovisnik o drogama, pa je on odgovorio: “Njegove kontinuirane tirade otvaraju pitanje njegove duševne stabilnosti, a to izaziva veliku zabrinutost među diplomatima u Kabulu.” Čini se da to izaziva zabrinutost i među Afganistancima, jer je Abdullah Abdullah ovih dana također izjavio: “Karzai se posljednjih dana ponaša neuračunljivo, a kao liječnik procjenjujem da to nije normalno” U SAD-u se podsjeća da je Karzai bio taliban, a da se njegove veze s narkoticima ne svode samo na eventualno konzumiranje heroina, nego da postoje i poslovni interesi članova Karzaijeve obitelji u vezi s narkobiznisom.
Hamid Karzai rodio se 1955. u paštunskoj rojalističkoj obitelji. Njegov otac Abdul Ahad Karzai bio je utjecajan plemenski vođa i državni službwnik. Dugo je bio afganistanski senator. Kad je potkraj 1979. Sovjetski Savez poduzeo invaziju na Afganistan, Hamid Karzai uključio se u mudžahedinski otpor. Bio je prisiljen na neko vrijeme napustiti Afganistan pa je dulje vrijeme boravio u SAD-u, gdje obitelj Karzai posjeduje mrežu afganistanskih restorana u Chicagu, San Franciscu, Bostonu i Baltimoreu. U SAD-u je skupljao novac za borbu protiv Sovjeta, organizirao dobrovoljce i stvarao veze sa SAD-om, koji je odlično upoznao i svladao engleski, koji govori tečno.
Nakon odlaska sovjetske vojske 1988. jače se angažirao u lokalnoj politici, pa je 1992. ušao i u afganistansku vladu kao zamjenik ministra vanjskih poslova. Bio je, vrlo nezadovoljan plemenskim svađama, borbom plemenskih vođa za vlast, koja je razarala zemlju, uništavala njenu ekonomiju, pretvarala gradove u ruševine. Kad se 1994. u južnom Afganistanu stvarao talibanski pokret s namjerom da prekine građanski rat, on ga je podržao, velikim dijelom i stoga što je većinu tadašnjih talibanskih vođa, koji su uglavnom bili njegovi vršnjaci i u velikom broju pripadali njegovu plemenu, dobro poznavao.
Poslije se razočarao jer je primijetio da to nije autentičan afganistanski pokret, jer su se na sjednicama vodstva talibana sve češće pojavljivali “neki mračni tipovi”, koje je on poslije nazvao “skrivenom rukom pakistanske tajne službe”. Uz to, sve je više među talibanima bilo Arapa i drugih neafganistanskih ljudi, koji su preuzimali kontrolu nad pokretom. Bio je užasno bijesan na to kako su se ti stranci ponašali, pa je jednom čak rekao kako su se “ti Arapi u Afganistanu učili pucati vježbajući na živim afganistanskim ciljevima, gađajući naše žene i djecu”.
Hamid Karzai napustio je stoga Kandahar i preselio se u pakistanski grad Quettu, gdje je već živjela njegova obitelj. Njegov otac Abdul Ahad Karzai počeo je u Quetti organizirati antitalibanski pokret. Ubijen je u srpnju 1999. kad se iz džamije navečer vraćao kući. Taj događaj potpuno je promijenio život Hamida Karzaija, jer je odlučio početi borbu protiv talibana, ubojica svog oca.
Bio je u kontaktu s plemenskim vođama oko Kandahara, s ljudima koji su na početku podržavali talibane, ali su se razočarali. Polako je stvarao mrežu istomišljenika unutar i izvan Afganistana, održavao veze s afganistanskim kraljem u egzilu, s inozemnim diplomatima, posebno s Amerikancima, koji su nakon 11. rujna, kad su se odlučili za napad na Afganistan, tražili afganistanske vođe koji bi mogli potaknuti pobunu protiv talibana. Posebno su im važni bili Paštuni, jer je druge etničke grupe u borbi protiv talibana okupio Sjeverni savez, u kojem nije bilo Paštuna. Tako je za Amerikance počeo raditi Abdul Haq, vođa Paštuna oko Jalalabada, koji je iz Peshawara, gdje je dotad živio, nakon početka američkih zračnih napada hrabro ilegalno ušao u Afganistan, ali su ga talibani uhvatili, osudili na smrt i objesili.
I Karzai je već 8. listopada 2001., dan nakon početka američkog bombardiranja Afganistana, hrabro krenuo ilegalno iz Quette na područje oko Kandahara da podiže pobunu protiv talibana. I njega su umalo uhvatili, ali su ga Amerikanci spasili brzom intervencijom iz zraka. On je nastavio organizirati borbu protiv talibana blizu Kandahara. Amerikanci su procijenili da bi Karzai mogao postati ključna osoba buduće proameričke vlade, koja će morati biti stvorena nakon što oni vojno slome talibane, pa su ga na međunarodnoj konferenciji o budućnosti Afganistana u Bonnu u prosincu 2001. predložili za privremenog afganistanskog premijera. On je pod američkim nadzorom djelovao kao premijer, poslije je postao i predsjednik Afganistana, opet u bliskoj suradnji s Amerikancima. No polako je stvarao vlastitu mrežu političkih i plemenskih suradnika i saveznika, jačao svoju vlast: osjećao se dovoljno jakim da se sve češće upušta s Amerikancima u sukob, koji je sada eskalirao. Karzai osjeća kako ima dovoljno podrške lokalnih plemenskih vođa diljem Afganistana da može i bez Amerikanaca. Među onima s kojima on sve tješnje surađuje ima i plemenskih vođa bliskih talibanima, možda čak i onih iz meke talibanske struje.
Jedan od najvažnijih i njemu najvjernijih lokalnih vođa njegov je mlađi brat Ahmed Wali Karzai, koji kontrolira područje oko Kandahara, grada gdje je nastao talibanski pokret. Mlađi Karzai rođen je 1961. Nije poznato kakvo je obrazovanje dobio, te se o njemu ništa nije znalo sve dok njegov stariji brat nije počeo igrati prominentnu ulogu na afganistanskoj političkoj sceni, te nakon što je Hamid Karzai odabran od Amerikanaca da bude predsjednik Afganistana. Kad se Hamid Karzai smjestio u Kabulu da upravlja cijelom zemljom, Ahmed Wali Karzai smjestio se u Kandaharu, koji je zbog prisutnosti talibana u njegovoj okolini bio pod strogom vojnom kontrolom Amerikanaca. Amerikanci su nastojali tamo od sebi lojalnih ljudi stvoriti lokalnu vlast, pa su u to uključili i mlađeg Karzaija, prvo na nižoj razini, a potom kao člana skupštine pokrajine Kandahar. Od 2005. mlađi Karzai je i predsjednik te skupštine, najmoćniji tamošnji političar. Stvorio je lokalnu vlast koja nije dopuštala radikalnim talibanima da djeluju pa su ga već nekoliko puta pokušali ubiti, čak tri puta neuspješni su u toj namjeri bili njihovi bombaši samoubojice.
Na račun njegova vladanja Kandaharom vrlo rano čuli su se prvi prigovori, a širile su se i šokantne glasine da je povezan s trgovanjem opijumom, koji se u tom području masovno proizvodi. Dokaza nije bilo, ali od 2001. besplatno je stanovao u kući čiji je vlasnik bio Haji Azizullah, jedan od najvećih tamošnjih krijumčara opijuma. Tvrdio je da nema pojma tko je vlasnik kuće, a da stanarinu ne plaća jer nema novca. Tvrdnje o njegovim vezama s krijumčarima droge sporadično su se ponavljale, a on je za to optužen čak i u afganistanskom parlamentu. Potkraj prošle godine jedan od najistaknutijih američkih istraživačkih novinara James Risen, odličan poznavatelj obavještajnih prilika, o tome je u New York Timesu napisao opširan članak. On tvrdi da je Ahmed Wali Karzai postao toliko moćan da se ništa u Kandaharu ne može događati bez njegova znanja, pa je nevjerojatno da ne bi znao ništa o masovnom prebacivanju opijuma preko svog teritorija. Silno se obogatio, a to bogatstvo nije mogao steći samo od plaće i onoga što mu je godinama potajno plaćala CIA, na čijoj je platnoj listi godinama bio. Vlasnik je golemog broja nekretnina u Kandaharu i okolici, pa mu za bivšu talibansku vojnu bazu u njegovu vlasništvu američke specijalne snage plaćaju najamninu.
Zbog tvrdnji da je aktivan u krijumčarskom narkobiznisu i da je u Kandaharu uveo samovladu, bilo je puno pritužbi njegovu bratu predsjedniku na njegov račun, ali je predsjednik Karzai te optužbe odbacivao. Te su optužbe dolazile i do američkih vojnih vlasti, pa i do američkih političara u Washingtonu. No iz krugova oko predsjednika Karzaija tvrdilo se da nikada optužbe na račun mlađeg Karzaija nisu bile dokazane. U Washingtonu mnogi sumnjaju da i sam predsjednik Karzai ima udjela u krijumčarenju droge te da i zato štiti brata.