Zarko Basic/PIXSELL

Dramatični mjesec kancelara Milanovića

Objavljeno u Nacionalu br. 849, 2012-02-21

U premijerskom uredu planiraju velike promjene da premijer dobije veće ovlasti; za početak, šefovi javnih poduzeća neće biti imenovani a da premijer Milanović nije dao svoj pristanak

Idućih mjesec, mjesec i pol dana moglo bi presudno utjecati na definiranje političkog imidža Zorana Milanovića, odnosno odgovor na pitanje je li on pravi politički lider ili je premijer tek po defaultu, kao predsjednik SDP-a, najjače stranke unutar koalicijske vlade. Vladi predstoji imenovanje novih šefova Janafa, Hanfe, Croatia osiguranja, Hrvatske elektroprivrede i još desetak javnih poduzeća, i Milanovića čeka dramatično težak zadatak – osobnim autoritetom osigurati da na ta mjesta dođu najbolji menadžeri koji su na raspolaganju, a ne kadrovi koje zbog stranačke pripadnosti zagovaraju Radimir Čačić, ali i dio SDP-a.

Nacionalov izvor iz vrha Vlade tvrdi da je sve čisto. Iako šefove uprava predlažu Čačić i Slavko Linić, ubuduće nema šanse da bilo koji od njih prođe bez prethodnog razgovora s Milanovićem i njegova pristanka. Strateški, Janaf ili HEP važniji su od većine ministarstava i o njima konačnu odluku mora donijeti predsjednik Vlade, a ne njegovi suradnici, bez obzira na njihovu političku težinu. Milanović, čini se, počinje shvaćati da je bio preliberalan kad je ministrima dao punu autonomiju u izboru suradnika i sada želi mijenjati pravila. Koliko god zvuči autokratski, odsad pa nadalje njegova bi riječ trebala biti zakon.

U tome ima podršku većine ministara i suradnika. Dok mediji svaki tjedan objavljuju informacije o sukobima u vladajućoj koaliciji, u krugu premijerovih najbližih suradnika prevladava kudikamo optimističnija atmosfera. Gotovo se može reći da postoji konsenzus kako je, u manje od dva mjeseca na funkciji premijera, Milanović pokazao puno značajki političkog lidera i gotovo potpuno preuzeo kontrolu u upravljanju državom. Javna slika poprilično je drukčija, ponajprije zbog kadrovskih neslaganja između Čačića i Milanovića, koji je odbacio dobar dio prijedloga svog najvažnijeg suradnika i predsjednika Hrvatske narodne stranke. Da stvar bude gora, gotovo svaka dosadašnja kadrovska nesuglasica začas je završila u novinama, stvarajući javnu sliku o permanentnim svađama i sukobima u tek formiranoj izvršnoj vlasti. Ali iz perspektive vrha Vlade, posrijedi je dijametralno suprotan proces, u kojemu Milanović pokazuje da je jedini stvarni šef izvršne vlasti. Povremene greške, kao što je nedavna neinformiranost o tome da nepravomoćno osuđeni smiju ulaziti u nadzorne odbore, opisuju se kao propusti suradnika, a ne nepoznavanje materije.

U izvjesnom smislu to je točno. Dosadašnja Vladina politika vodi se po načelu “korak po korak” i dosad su obavljena dva jako važna posla. Prvo, uspješno je prošao referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, i drugo, do kraja tjedna ili najkasnije za deset dana saborski će zastupnici izglasati proračun za 2012. godinu. Riječ je o bitnim odlukama kod kojih se nova vlada nije smjela kompromitirati, a u tome je i uspjela. Sada je na redu realizacija svega što se obećavalo u kampanji, a to znači i dolazak novih ljudi na vodeće položaje u najjačim javnim poduzećima i početak prave borbe s recesijom. Način na koji bude rješavao ta pitanja u velikoj će mjeri potvrditi ili demantirati predvodničke potencijale Zorana Milanovića. Među ostalim, Milanović će morati odlučnije nego dosad javno pokazati tko doista vodi Vladu. Jer u proteklih 50-ak dana dobar dio javnosti ostao je zbunjen zbog, najblaže rečeno, nesporazuma između predsjednika Vlade i njegovih bliskih suradnika. “Nećemo se bahatiti, uostalom, ni jedan od dosadašnjih miniskandala nije izazvao SDP nego HNS. Ali došlo je vrijeme da prestanu ovakvi ispadi, jer nakon prošlotjedne pogreške s imenovanjima prvostupanjski osuđenih u nadzorne odbore primjećujemo da je završio medeni mjesec između medija i naše vlade.

U takvim okolnostima premijer Milanović morat će početi snažnije kontrolirati svoje najbliže suradnike, u prvom redu Čačića i Linića”, smatra Nacionalov sugovornik. Važno je da je Milanović odlučio zaustaviti Linića. Linić je ministar financija i već dvadeset godina jedan od najmoćnijih članova SDPa, ali ni on nema političku snagu odlučivanja bez premijerova dopuštenja, što se vidjelo Milanovićevim odbijanjem njegovih kandidata za predsjednike uprava u Hanfi i Croatia osiguranju. Uostalom, Linićevo postavljanje na dužnost ministra financija bilo je iznuđeno izostankom boljih rješenja. Milanović je za ministra financija želio Branka Grčića, ali ovaj je to odbio i tako se otvorio prostor za Linića. Iako je Linić stručan i energičan u svom poslu, premijer je odlučio njegovu autonomiju skresati na najmanju mjeru. Slično je i s Čačićem. U nedavnom razgovoru s novinarima o nesuglasicama između njega i ministara iz SDP-a Čačić je pokušao relativizirati problem objašnjenjem da je Vlada u proteklih 50 dana pripremila proračun i radi na nizu programa, projekata, strategija i drugih stvari koje iziskuju koordinaciju, pa može doći i do nerazumijevanja. Čačićeva izjava je istinita, ali ne otkriva cjelokupnu sliku o odnosima u vrhu Milanovićeve vlade.

U SDP-ovu dijelu Vlade puno kritičnije ocjenjuju dosadašnje odnose u vladajućoj koaliciji. Pritom se diskretno počela otvarati tema o kojoj se prije nije razmišljalo, a to je pitanje Čačićevih sposobnosti. Teza koja se sugerira jest da najvažniji Milanovićev saveznik, možda, ipak nije nepogrešivi organizator kakvim se predstavlja u javnosti. “Nije to više onaj Čačić iz Račanove vlade prije deset godina, kad je bio prepun ideja i razvojnih projekata. Sad su njegove reakcije sporije, često djeluje dekoncentrirano i na osnovi dosadašnjih susreta rekao bih i da je jako opterećen suđenjem u Mađarskoj”, ispričao je u nedjelju jedan ministar u razgovoru za Nacional. Pritom treba biti realan. Milanović i Čačić ovise jedan o drugome, baš kao i SDP i HNS, i razmimoilaženja među njima u prvom su redu taktičke, a ne strateške naravi. U protekle dvije godine oni su vjerojatno dvojica političara koji su održali najviše sastanaka i međusobno se odlično poznaju, pa tu ne može biti previše iznenađenja. Naravno, jedno su razgovori u opoziciji, a nešto posve drugo donošenje odluka u ime Vlade, i u sadašnjoj igri Milanović je procijenio da Čačić očito želi više nego što bi smio.

Zato ga je odlučio zauzdati i tako je samo potvrdio svoje stare planove da postane stvarni lider današnje Hrvatske. Još u rujnu prošle godine, bliski Milanovićev suradnik ispričao je za Nacional kako se planiraju velike promjene u budućem premijerskom uredu. Iako su u tadašnjoj opoziciji nerado rabili izraz “kancelarska vlada”, plan je bio da Milanović dobije veće premijerske ovlasti, koje su u nekoliko segmenata slične onomu čime raspolaže Angela Merkel, odnosno njezini prethodnici na čelu Njemačke. U svom uredu Merkel ima brojne suradnike, a posebnu ulogu imaju savjetnici koji odgovaraju isključivo šefici vlade. Pritom su njemački premijeri, unatoč velikim ovlastima što ih imaju na temelju ustava i zakona, ipak ograničeni odnosima u Bundestagu i moraju paziti da ponašanje njihovih posebnih saveznika ne izaziva sukobe u koaliciji.

TEMELJNA PREMISA jačanja položaja budućeg predsjednika Vlade svodila se na stajalište da kao premijer Milanović mora moći promišljati dugoročnu državnu strategiju i donositi najkrupnije odluke, umjesto da troši vrijeme na gomilu sitnih problema. Tu vrstu poslova obavljat će osobe od njegova povjerenja i, dakako, ministri, a premijer će odlučivati hoće li se ući u pojedine projekte ili, primjerice, koji će ljudi voditi velika javna poduzeća i institucije.

Kolokvijalno se uvriježio naziv kancelarska vlada, koji je sugerirao da Milanović želi velike ovlasti. No u Hrvatskoj je ipak teško implementirati njemački kancelarski sustav, ponajprije zbog različitih političkih sustava u dvjema državama. U Njemačkoj je moderna funkcija kancelara uspostavljena 1867., a prvi kancelar postao je Otto von Bismarck. Kad je 1933. umro tadašnji predsjednik Paul von Hindenburg, vlast su potpuno preuzeli nacisti i Adolf Hitler je kao führer objedinio uloge premijera (kancelara) i predsjednika države. Posljedice te bezočne uzurpacije vlasti su poznate. Naziv savezni kancelar vraćen je u upotrebu nakon II. svjetskog rata, a Ustav Njemačke iz 1949. dao je kancelaru veće ovlasti nego što ih je imao u Weimarskoj Republici (1919.-1933.), dok su znatno smanjene ovlasti predsjednika države. Njemački politički sistem danas se naziva “kancelarska demokracija”, s obzirom na ulogu kancelara kao šefa izvršne vlasti.

KANCELARSKOJ VLADI svojstveno je da pred parlamentom odgovara samo premijer, kako za svoj rad, tako i za rad vlade u cjelini i svih pojedinih ministara.

Ministri u kancelarskoj vladi odgovaraju predsjedniku vlade za svoj rad i rad ministarstava koja vode. U usporedbi s položajem prvog ministra u parlamentarnoj vladi, položaj kancelara odlikuje neovisnost pri imenovanju i razrješenju članova vlade. Očito je da hrvatska vlada nije utemeljena na tim načelima, pa ni Milanović može imati ulogu kancelara poput Angele Merkel u Njemačkoj ili austrijskog kancelara Wernera Faymana. Milanović je, međutim, odlučio dokraja iskoristiti sve što mu stoji na raspolaganju, a to je prije svega mogućnost da odlučuje o svim važnim temama, bez obzira na to sviđa li se to ostalima u Vladi. Reklo bi se da su ga okolnosti vrlo brzo uvjerile da ni u odnosima s najbližim saveznicima nije dobro biti preliberalan. U Hrvatskoj se to doživljava kao slabost, a to si nedavni pobjednik izbora ne smije dopustiti.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši