Vodeći ljudi HDZ-a zgranuti su i ogorčeni rezultatom glasovanja za predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u Saboru i neuspjehom svoje kandidatkinje Nataše Novaković da bude izglasana na to mjesto pa sada traže krivca za taj neuspjeh, izdajicu u svojoj saborskoj koaliciji. U HDZ-u su sve više uvjereni da su ih iznevjerili njihovi koalicijski partneri iz Samostalne demokratske srpske stranke i da su oni svoj glas dali dosadašnjoj predsjednici tog povjerenstva Daliji Orešković. Nacional je kontaktirao vrh SDSS-a te od izvora bliskog vrhu stranke dobio sljedeću potvrdu: “Klub SDSS-a zagovarao je Daliju Orešković kao predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.”

Spomenuti izvor nije rekao kako su u konačnici glasali predstavnici SDSS-a u Hrvatskom saboru – Boris Milošević, Dragana Jeckov i Milorad Pupovac – jer samo glasanje bilo je tajno. Međutim, drugi Nacionalov izvor blizak vrhu Vlade tvrdi da u vrhu HDZ-a ozbiljno sumnjaju da jedan glas koji je nedostajao za izglasavanje favoritkinje HDZ-a Nataše Novaković, dolazi upravo iz redova SDSS-a. Tamo ne isključuju mogućnost da su svi članovi Kluba SDSS-a glasali za Daliju Orešković, s obzirom na to da je Nataša Novaković u konačnici dobila samo 75 glasova, što je tri glasa manje od službenog broja članova HDZ-ove koalicije. Jesu li presudili svi zastupnici SDSS-a ili su se neposlušnici unutar vladajućih redova drugačije posložili, ne može se decidirano tvrditi, ali ni demantirati ako se o tome ne izjasne oni članovi saborske većine čiji glasovi su nedostajali u potpori Nataši Novaković.

Ako je neposluh došao iz redova SDSS-a, to znači da je SDSS u tom slučaju odbio držati se koalicijske discipline i iz principa podršku dao dosadašnjoj predsjednici Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa jer smatra da je ono radilo dobro i svojim odlukama građanima ulijevalo povjerenje u rad te institucije. No to ujedno znači da je SDSS toliko nezadovoljan politikom koju vodi premijer Andrej Plenković, da više ne želi odstupati od svojih stranačkih načela, kao što su činili dok su prešutno tolerirali višemjesečno natezanje oko isticanja spomen-ploče poginulim pripadnicima HOS-a s istaknutim ustaškim pozdravom “za dom spremni” – i to u Jasenovcu, a potom premještanje iste te ploče nekoliko kilometara dalje, u Novsku.

SDSS, drugim riječima, više neće tolerirati Plenkovićeve ustupke desnici, točnije ustupke upravo onim “rubnim dijelovima političkog spektra” kojima se čak i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila suprotstaviti.

Vodstvo SDSS-a odlučilo se na taj postupak i stoga što u vrhu stranke procjenjuju da bi, u slučaju nastavljanja politike ustupaka Plenkoviću, mogli početi gubiti povjerenje vlastitog biračkog tijela. Glasanje za Daliju Orešković u HDZ-u moraju shvatiti i kao poruku Plenkoviću da će se SDSS odmaknuti od vladajuće koalicije ako se nastavi provođenje politike koja ide u smjeru prešutnog toleriranja korupcije i sukoba interesa u vrhu vlasti, a u SDSS-u očito smatraju da se micanjem Dalije Orešković zacementirao put upravo u tom smjeru – i to u situaciji kad bi se hrvatskoj javnosti trebali prezentirati neki od najvažnijih aspekata afere Agrokorovi savjetnici.

No izvjesno je da je odmah nakon neizglasavanja protukandidatkinje Dalije Orešković – što je pokazalo da premijer Plenković u tom trenutku nije imao parlamentarnu većinu – unutar vladajuće koalicije započeo “lov na krivca”.

“Sad će Srbi u Republici Hrvatskoj opet dobiti po glavi”, komentirao je jedan ugledni član srpske zajednice u Hrvatskoj. U tom kontekstu počeo se spominjati i mogući utjecaj Aleksandra Vučića.

Činjenica je da se dramatično glasanje, ubrzo nakon kojeg je dosadašnja predsjednica Povjerenstva Dalija Orešković povukla kandidaturu i prilično teškim riječima prozvala premijera Andreja Plenkovića, dogodilo svega tri dana nakon što je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić tijekom posjeta Hrvatskoj imao potrebu hrvatskoj javnosti, ali prvenstveno državnom vrhu, dati do znanja da je on taj koji može, ako želi, kontrolirati kako će glasati zastupnici SDSS-a. Točnije, da je on taj koji kontrolira Plenkovićevu većinu. A to se može tumačiti i kao Vučićeva prijetnja Plenkoviću te možda ključna drskost koju je Vučić izgovorio tijekom svog dvodnevnog boravka u Zagrebu tijekom proteklog tjedna.

Govoreći na Velikoj skupštini Srpskog narodnog vijeća u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog prošlog utorka, Vučić je rekao:

“Pa što, Milorade, nisi glasao protiv?! Dođe mi 15 puta da ga pozovem, da ga pitam. Nisam ga pozvao nijednom jer znam da je njemu teže nego meni.” Vučić je to govorio u kontekstu Zakona o hrvatskim braniteljima o kojem je, pak, rekao: “Mislite li da smo mi u Srbiji bili oduševljeni Zakonom o braniteljima, kojim smo proglašeni za agresora i ne znam ni ja što sve pa nismo odgovorili sličnim zakonima ni podsjećanjem na ‘41. i ‘45.”

No, prema svemu sudeći, te poruke adresirane na Milorada Pupovca nisu bile upućene Pupovcu, već premijeru Andreju Plenkoviću koji je kao “dobrodošlicu” Vučiću otvorio pitanje naplate ratne odštete od Srbije, a od samog početka davao je do znanja da je taj posjet predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dogovorila mimo njegove suglasnosti, možda čak i bez njegova znanja. Plenković je također izbjegao sve susrete s Vučićem izuzev onog službenog u zgradi Vlade.

Istovremeno, Srpsko narodno vijeće, na čijem je čelu upravo Milorad Pupovac, objavilo je 13 zahtjeva upućenih vladi Andreja Plenkovića, među kojima je najozbiljniji onaj o uspostavi određenog stupnja samouprave institucija srpske zajednice.

Nacionalov izvor blizak vrhu SDSS-a odlučno odbija bilo kakvo povezivanje izjave Aleksandra Vučića sa svojevrsnim ucjenjivanjem Plenkovićeve vlade i smatra da to baca sjenu na sve pozitivne učinke Vučićeva posjeta Zagrebu, od dogovora sastanka Vučića s predstavnicama udovica poginulih i nestalih branitelja, sastanka s predstavnicima vojvođanskih Hrvata pa do predviđenih razgovora s ministrom prometa Olegom Butkovićem o izgradnji pruge Zagreb-Beograd i ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem o završetku spora oko suđenja za ratne zločine u Beogradu.

U SDSS-u su prilično ogorčeni takvim tumačenjima. Izvor blizak vrhu te stranke tvrdi da oni nikada nisu bili i ne žele biti sredstvo za obračun u međudržavnim odnosima Hrvatske i Srbije. Ističu i da je upravo SDSS pružao ključnu podršku vladi Jadranke Kosor tijekom dovršetka pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. To je često isticala i bivša premijerka, svjesna da bi, da nije bilo podrške Milorada Pupovca i SDSS-a, njezina vlada tada pala, a novi izbori vjerojatno bi Hrvatsku koštali odlaganja ulaska u EU.

“SDSS je dugo u političkom životu Hrvatske, ima svoj profil i način donošenja odluka. Ima svoju političku filozofiju bez obzira na to koliko turbulentni bili odnosi Zagreba i Beograda. A upravo je manjinska problematika u odnosima između Hrvatske i Srbije do sada predstavljala svojevrsno sporno mjesto o kojem svatko ima svoje viđenje”, kazao je Nacionalov izvor. Vodstvu SDSS-a također smeta što se njihovih 13 zahtjeva koje je Skupština Srpskog narodnog vijeća izglasala u Lisinskom, sada pokušava prezentirati kao neki ultimatum.

“Riječ je o temama koje su bile dio pregovora o podršci SDSS-a Vladi i ti su zahtjevi zapravo dio operativnog programa same Vlade. No na provođenju tog programa nije se puno napravilo, a predstavnici vladajućih često se odnose podcjenjivački prema predstavnicima SDSS-a i SNV-a. Jedan član Vlade prije nekoliko mjeseci čak nam je rekao: ‘Dobit ćete nešto novca za svoje institucije, mjesto državnog tajnika i to je to.’ Nećemo dopustiti da nas se tako ucjenjuje i kupuje”, rekao je izvor blizak vodstvu SDSS-a. Smatraju da je licemjerno sada iz Zagreba plasirati teze da su oni “Vučićevi poslušnici” ili “lutke na koncu”.

U prilog tezi da vode svoju politiku, a ne onu diktiranu iz Beograda, SDSS bi mogao ukazati upravo na činjenicu da su prilikom izglasavanja Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji bili suzdržani, dakle, nisu izravno opstruirali zakon unatoč protivljenju iz Beograda. Naime, kao što je naznačio i Aleksandar Vučić, srbijanskoj službenoj politici ponajprije je neprihvatljiva definicija Srbije kao agresora u tom zakonu. Što, pak, pokazuje da unatoč nastojanjima na normalizaciji odnosa i pogledu prema budućnosti, Hrvatska i Srbija teško mogu istinski krenuti naprijed dok imaju potpuno drugačije poglede na nedavnu prošlost i dok njihov predsjednik mrtav-hladan obmanjuje hrvatsku javnost govoreći kako u svom govoru u Glini 1995. nije ni spomenuo Veliku Srbiju.

IAko se Vučić zapravo tijekom boravka u Hrvatskoj pokazao kao vrlo vješt politički manipulator koji i neugodne situacije zna preokrenuti u svoju korist, njegova uvrijeđena reakcija na legitimna pitanja hrvatskih novinara, a potom notorna laž koju je u kamere izgovorio ni ne trepnuvši, pokazuju da je u Republici Srbiji kad su u pitanju neki demokratski standardi i medijske slobode, situacija daleko lošija nego u Hrvatskoj te da srbijanski predsjednik nije navikao da mu postavljaju neugodna pitanja. Neki u SDSS-u smatraju da je i Vučićevo prozivanje Milorada Pupovca bilo svojevrsna manipulacija kojom je Vučić želio dati do znanja da u Hrvatskoj ima mnogo više utjecaja na političke prilike, pa i na budućnost hrvatske vlade, nego što stvarno ima.

Sada ne treba isključiti mogućnost da će koloplet manipulacija ići i dalje, čak i do toga da će se možda čuti tvrdnje da je SDSS glasovao za Daliju Orešković samo zato da po nalogu Aleksandra Vučića zaprijeti stabilnosti vlade Andreja Plenkovića.