DRAMA TALIJANSKE INVESTITORICE U OTOK BRAČ: Smojina grofica na udaru bračkih moćnika

Objavljeno u Nacionalu br. 466, 2004-10-19

Lucija Vlahović, poznata po velikim turističkim investicijama u otok Brač, unatoč pobjedi na javnom natječaju ne uspijeva doći u posjed lokalnog brodogradilišta

Prvi put je Lucija Vlahović posjetila Milnu na Braču 1963. godine, tijekom medenog mjeseca. Već na bračnom putovanju sa svojim prvim suprugom Stjepanom Vlahovićem, veletrgovcem iz Trsta, Milna ju je toliko osvojila da je ondje poželjela izgraditi reprezentativnu i raskošnu vilu za odmor bogatih gostiju i svoje obitelji. Doista, dvadeset godina poslije ostvarila je svoj san. Uz brojna putovanja i vanjskotrgovinske poslove u petrokemijskoj industriji na tržištu zemalja tadašnjeg tzv. istočnog lagera, uspjela je početkom 80-ih izgraditi “Kaštil Jelu”, prvo privatno hotelsko naselje na Jadranu, od bračkog kamena u tipičnom dalmatinskom stilu. Imidž “Kaštil Jele”, kao jedinstvenog arhitektonskog i turističkog projekta, nitko u Hrvatskoj do danas nije dosegnuo. Lucija Vlahović je svoj ljetnikovac, mali kameni grad, odlučila uskoro proširiti novim kapacitetima i sadržajima te ga ponuditi odabranoj klijenteli. Svoju novu vilu s golemim vrtom i maslinikom, za koju je idejno rješenje izradio njezin drugi suprug, venecijanski dizajner Cesare Fiorese, smjestit će u susjednoj uvali. “Brač je velik i predivan. Priroda me ovdje očarava svako godišnje doba. Stoga sam se lako odlučila investirati u brački turizam, osnovati tvrtku Arcobaleno tours, a razvojnim projektima i kapitalom pomoći otoku koji ima tolike mogućnosti”, ističe Lucija Vlahović, koja je vlasnica i tvornice drvne građe i namještaja u Bosanskoj Krupi pokraj Bihaća, koja svoje proizvode izvozi na talijansko i arapsko tržište. Proteklih je godina svoje poslovne interese i dobre namjere s talijanskog i ruskog tržišta sve više premještala na Brač. Kada je kupila turističku kuću Galeb Jonathan i apartmansko naselje Punta u Povljima, kada je željela obnoviti hotel Galeb, a na Punti u izgradnju novog superluksuznog hotela utrošiti čak 11 milijuna eura, Lucija Vlahović nije mogla ni slutiti da će najveća prepreka turističkom razvoju istočnog dijela Brača biti upravo čelni ljudi općine Selca. Interesi lokalnih moćnika nisu se poklopili s planovima gospođe Vlahović, pa su ležernost i nemar lokalne samouprave u donošenju urbanističkih planova pratile i opstrukcije njezinih novih ulaganja u turizam, brodarstvo i brodogradnju. Slučaj brodogradilišta u Sumartinu žalostan je i nevjerojatan.

‘Prvih sedam dana bračnog putovanja 1963. provela sam u Milni i odmah odlučila da ću tamo sagraditi hotelsko naselje’Na natječaju Splitsko-dalmatinske županije u srpnju 2004., tvrtka Goleta, kojoj je najveći dioničar tvrtka Arcobaleno tours u vlasništvu Lucije Vlahović, kao najbolji ponuđač dobila je desetogodišnju koncesiju nad brodogradilištem Lučica u Sumartinu na Braču, koje je u stečaju čak četiri godine. Nakon što je Poglavarstvo županije odobrilo, a župan Kruno Peronja potpisao ugovor o koncesiji, Goleta već tri mjeseca ne može ući u posjed brodogradilišta, koje se sa svojih 9000 četvornih metara površine u cijelosti nalazi na pomorskom dobru. Dosadašnji koncesionar tvrtka Falkuša i njezin direktor Nikša Mardešić potpuno bespravno ne dopuštaju Luciji Vlahović, Renatu Bori i Saši Stameniću, kao dioničarima Golete, da uđu u posjed Lučice i počnu s programom ozdravljenja brodogradilišta, koje se želi specijalizirati za gradnju drvenih brodova i turističkih jedrenjaka do 50 metara i remont stranih i domaćih jahti. “Zvuči naprosto nevjerojatno. Ali, unatoč potpisanom ugovoru o koncesiji, pozivu za primopredaju škvera županijskog Upravnog odjela za pomorstvo, nalogu Lučke kapetanije u Splitu o zabrani uporabe i obustavi daljnjih radova na pomorskom dobru, kaznenoj prijavi protiv Nikše Mardešića, nekadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora, mi ne možemo ući u posjed brodogradilišta. Stoga trpimo veliku štetu. Sprečavaju nas da što prije započnemo s investicijskim i razvojnim programom, zapošljavanjem oko 40 radnika, obukom mladih meštara, gradnjom drvenih brodova, popravljanjem velikih jahti, servisom na moru”, kazuje gospođa Vlahović. “Radovi na našem brodu Marco Polo, ugovoreni i unaprijed plaćeni prošle godine, u potpunosti su stali u travnju. Na “Polu”, koji namjeravamo pretvoriti u našu prvu, ali ne i posljednju luksuznu turističku jahtu, sve se rasušilo i raspuklo, a polovinu rebara smo sami napravili. Dosadašnji koncesionar oglušio se na sve zakonske odluke, a u tome mu pomažu stečajni upravitelj Ante Vuković i sudac Trgovačkog suda u Splitu Mladenko Žužul. Stečajni upravitelj je već tri put odgodio obećanu primopredaju, a podizanje navoza, hala, pljačka strojeva, alata i imovine brodogradilišta u Sumartinu se nastavlja naočigled državnih institucija i lokalnih vlasti. U igre oko onemogućavanja dobivanja koncesije aktivno su se uključili načelnik općine Selca Bruno Štambuk i pročelnik Drago Štambuk”, izravna je Lucija Vlahović.

Dosadašnji koncesionar se oglušio na sve pozive, a škver, koji je HFP 1994. dao HVIDRA-i, a ona prepustila jednom povratniku iz Nizozemske, je pun narudžbi. “Ovakvi škverovi trebaju na otocima. Naša tvrtka je pobijedila na natječaju jer je dala odličnu ponudu i razvojni program. U ovo brodogradilište i tvrtku Goleta već je uloženo oko milijun kuna, a u sljedeće godinu-dvije namjeravamo uložiti više od milijun eura. U škveru nema više ničeg, ali on ima fantastičnu budućnost zbog razvoja turizma, osobito nautičkog, ribarstva i obnove hrvatske ribarske flote. Umjesto da se bave organiziranjem i podržavanjem prosvjeda protiv mene, lokalna vlast bi trebala tražiti da škver što prije proradi”, govori Lucija Vlahović prisjećajući se kako su obični ljudi u Milni sredinom 80-ih podupirali njezin prvi projekt. Samo su neki “pravovjerni” puhali na kapitalističku ekspanziju u našem malom mistu, u koje je, želeći se susresti sa ženom koja je plovila svojom strujom, često navraćao i Miljenko Smoje.

“Prvih sedam dana bračnog putovanja provela sam u Milni na Braču. Moj prvi suprug Stjepan Vlahović bio je Hvaranin. Rođena sam u Fojnici, odrastala i školovala se kod tete u Sarajevu, ali strast za plovidbom i morem bila je velika. Udala sam se mlada, sa 22 godine, i otišla sa suprugom živjeti u Trst. Stjepan je otvorio tvrtku koja se bavila vanjskom trgovinom. Otada smo svake godine dolazili na odmor na Brač, ploveći jahtom od Trsta do Dubrovnika. Sanjala sam o lijepom hotelu u kakvom bih voljela ljetovati. Sve su kuće tada imale kamene krovove i to me oduševilo. Poslije dvadeset godina taj sam san uspjela ostvariti. Stjepan je naglo umro 1974. godine, nesretnim slučajem. Prodala sam jahtu, preselila tvrtku Omnia nuova iz Trsta u Milano i sama nastavila posao. Otvorila sam novo veliko tržište u SSSR-u. Trebalo mi je gotovo tri godine da ga razvijem. Moja tvrtka je tvornice u SSSR-u opskrbljivala vrlo skupim acetatom, sirovinom za izradu naočala. Cijeli bivši SSSR imao je samo dvije tvornice naočala pa smo isporučivali doista velike količine. Trgovali smo i ostalim sirovinama i proizvodima, poput PVC-a u kuglicama za proizvodnju polietilena i propilena. U Sibiru smo pedesetak tvornica opskrbili čeličnim panelima. Bavila sam se biznisom, zaradila novac i sama osmislila i izgradila “Kaštil Jelu”. Tako je 1984. nastalo kameno turističko naselje koje sliči starim dalmatinskim naseljima. Sve je od kamena i hrastove građe. Zidovi su debeli oko 80 centimetara, kao nekad. Tko god je ovdje došao, oduševio se. Bila sam okupirana poslom u Milanu, ali bi svaki vikend doletjela avionom i pratila radove”, rekla nam je Lucija Vlahović.

Dok se “Kaštil Jela” gradila, pomagalo je cijelo mjesto jer je to bila prva velika privatna investicija u socijalističkom sistemu. “Otpor se pojavio kad je izgradnja dovršena. Privatni hotel, bogati gosti, tvorničari iz Njemačke i Italije, sve se to sukobljavalo s interesima ljudi koji su vodili državne firme. Puno puta sam čula povike “Doli kapitalizam!”, “Čuješ li Lucija?” Društvo još nije bilo zrelo. Prve godine naši VIP gosti su mi na odlasku kazali: “Gospođo, mi smo se ovdje osjećali kao u privatnoj vili, a ne u hotelu!” Osobitu pozornost posvetili smo detaljima, ukrasima, kuhinji. Ali, nakon samo dvije godine, morali smo prekinuti. Preko puta “Kaštil Jele” otvorili su restoran-diskoteku. Od buke se noću nije moglo spavati, čak ni razgovarati. Nisu pomagale molbe, pisma. Zatvorila sam “Kaštil Jelu” kao hotelsko naselje i pretvorila ga u privatni ljetnikovac, što je i danas. Želim “Kaštil Jelu” proširiti i obogatiti sadržajima. Izgradit ću još trideset soba, bazen, tri tenis igrališta i prepustiti vođenje kompleksa nekom poznatom turističkom lancu, koji upravlja elitnim hotelima takvog tipa”, kaže Lucija Vlahović.

Pri završetku radova na “Kaštil Jeli” 1983., Lucija je upoznala svog drugog supruga. Cesare Fiorese je uspješni dizajner interijera i svjetla. “Ovdje smo se upoznali i zaljubili. Cesare je obrazovan i svestran čovjek, slobodni umjetnik koji je u životu imao sreću raditi samo ono što je htio”, naglašava gospođa Lucija .

S jednakim žarom kao početkom 80-ih, Lucija Vlahović je početkom 90-ih osnovala turističku tvrtku Arcobaleno tours. Pravi potencijal prepoznala je u malim Povljima. Njezina tvrtka Omnia nouva iz Milana je od HFP-a 1994. kupila tvrtku Galeb Jonathan, odnosno stari hotel Galeb i apartmansko naselje Punta. “U naselju je 14 vrlo skromno opremljenih apartmana, restorani, ljetne terase, koji odgovaraju potrebama sindikalnog turizma. Naravno, u Povljima treba nešto novo jer takvo apartmansko naselje i hotel Galeb rade samo ljeti i stvaraju gubitke”, naglašava gospođa Vlahović, koja je općini Selca još 2000. godine ponudila izgradnju novog superluksuznog hotela na Punti, a potom i dogradanju i obnovu hotela “Galeb” na povljanskoj rivi. I opet su općina Selca i načelnik Štambuk stali na put njezinim planovima. Zemljište uz hotel bit će dio neke druge priče pa je Lucija Vlahović ovog ljeta morala odustati od renoviranja i proširivanja Galeba i zatvoriti apartmansko naselje Punta. Više od tri godine čekala je izradu Detaljnog plana Punte, površine od oko 8000 četvornih metara, čiju su izradu sami platili. “Posao za koji je potrebno nekoliko mjeseci, arhitekt Popić je uz pomoć načelnika Štambuka rastegao i završio u veljači 2003. U međuvremenu smo napravili idejno rješenje hotela, izvedbeni projekt hotela visoke kategorije s otvorenim i zatvorenim bazenima, saunama, talasoterapijom, koji bi radio cijele godine, i s parkom i podzemnom garažom od 80 mjesta. Ali, u siječnju 2003. donesen je Prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije koji zabranjuje gradnju sto metara od mora. Dok su se arhitekt i načelnik bavili projektiranjem golf terena na bračkom kamenu i apartmanizacijom obale, sporim donošenjem Detaljnog plana svjesno je blokirana moja investicija vrijedna 11 milijuna eura. Umjesto novog hotela, na Punti je neuređen i zapušten prostor. Tužila sam općinu Selca zbog nemogućnosti investiranja jer je hotel već mogao biti gotov i ovo ljeto primiti prve goste”, smatra gospođa Vlahović.

Općina nije htjela dati svoj doprinos u uspostavljanju stalne brodske linije Povlja-Pučišća-Split. A Lucija Vlahović je upravo iz tog razloga kupila brod “Lipi škoji”. Arcobaleno tours je brod kupio od državnih robnih rezervi i u njega uložio više od 2 milijuna maraka i kompletno ga preuredio baš u škveru Lučica u Sumartinu. “Namjera je bila Povlja povezati i turističkim linijama s makarskom rivijerom, udaljenom samo 6 milja. Ali, Arcobaleno je ostao bez državne subvencije, kakvu Jadrolinija dobiva s iznimkom prošle godine, a Povlja i Pučišća bez izravne brodske linije sa Splitom”, ističe Lucija Vlahović, čiji se sin nakon studija na najboljim američkim sveučilištima bavi biznisom u Europi i SAD-u. Tvrtku u Milanu sada vodi supruga njezina brata.

“Jednim dijelom radimo na ruskom tržištu, a drugim pratimo vlastiti proizvod iz BiH. Naime, investirala sam u kupnju tvornice namještaja i drvne građe u Bosanskoj Krupi. Još 1996. sam željela uložiti 6 milijuna maraka u naselje Punta. Kako su se tek trebali usvojiti prostorni planovi svih bračkih općina, nakon uzaludnog čekanja od osam mjeseci, taj sam novac uložila u joint venture, s nekad poznatim ”Šipadom”. Namjeravamo proširiti proizvodnju jer će ulaganja pratiti i Europska banka za obnovu i razvoj. Nedavno sam potpisala ugovor za izravni plasman parene bukovine u Dubai. Drvo s visokim stupnjem obrade te dijelove i elemente za namještaj izvozimo u Italiju”, naglašava gospođa Lucija, čekajući da se svakog trena iz Venecije vrati njezin suprug Cesare. “On mi je uvijek bio velika potpora. Kada ga je upoznao u “Kaštil Jeli”, pokojni Smoje je rekao: “Svaki dvorac ima svog Cezara!”

Miljenko Smoje je u svojim reportažama i putopisima Luciju Vlahović često znao zvati grofica. “Smoje je dugo tražio intervju sa mnom dok se gradila “Kaštil Jela”. Stalno su mi govorili o nekom Smoji. Doletjela bih iz Milana na dva dana i stvarno mi nije bilo do novinara pa sam ga izbjegavala nekoliko mjeseci. Ali, prvo jutro kada se otvorila “Kaštil Jela”, sjedila sam na terasi. S mora mi je stubama prilazila grupa ljudi. Jedan gospodin srednjih godina s naočalama je sjeo za stol bez pitanja i rekao: “Ja sam Smoje. Onaj s kim vi nećete razgovarati!” Iznenadila sam se. Bio je to tako originalan nastup. Počeli smo razgovarati, upoznali se i proslavili susret pravom šljivovicom prepečenicom starom sedam godina, a potom i dobrom marendom. Darovala sam mu zlatno naliv pero, koje sam dobila u Kuvajtu kad sam potpisala jedan ugovor. Nismo se često viđali, ali ja sam ostala grofica”, priča Lucija Vlahović. “Ostajem u Milanu desetak dana i bježim natrag u “Kaštil Jelu”, u Milnu, na Brač. Ovdje je raj. I Bosna me relaksira, miris drva, Grmeč, slapovi Une. Ali, i najnaporniji dan, nerviranja i čudne događaje oko brodogradilišta u Sumartinu, lakše je podnijeti na Braču u “Kaštil Jeli”, s tri moja kavkaska ovčara.”

Komentiraj

Source:Željko Rogošić