DRAMA NAREDNIKA JENKINSA PRED RASPLETOM: 40 burnih godina najslavnijeg američkog dezertera

Objavljeno u Nacionalu br. 453, 2004-07-20

Američke su vlasti objavile kako će odustati od zahtjeva Japanu za izručenjem Charlesa Jenkinsa, koji je prije 39 godina dezertirao iz američke vojske i nastanio se u neprijateljskoj Sjevernoj Koreji: to je otvorilo mogućnost Jenkinsova prebacivanja u Japan gdje mu već dvije godine živi obitelj kojoj su sjevernokorejske vlasti dozvolile odlazak prije dvije godine

Danas 64-godišnji Charles Jenkins imao je 24 godine kad je 1965. na opće iznenađenje završio u Sjevernoj Koreji. Bio je američki vojnik, što je postao vrlo mlad lažući da je stariji samo da bi ga primili u vojsku. Taj se mladić iz Sjeverne Caroline razočarao i 1965. godine, dok je bio u Južnoj Koreji, odlučio je dezertirati. Izišao je iz svoje baze pokraj demarkacijske linije između Sjeverne i Južne Koreje slagavši da hoće provjeriti buku koja se čula izvan baze. Nekoliko dana poslije na radiju iz Sjeverne Koreje ustvrdio da je dobrovoljno prebjegao u Sjevernu Koreju. Američka armija je tvrdila također da je on dezerter objašnjavajući da takvo saznanje temelji na pismima koje je napisao prije nestanka a u kojima je svojoj obitelji nagovještavao da će prebjeći. Članovi njegove obitelji danas tvrde, međutim, da oni takva pisma nisu primili, te da je sve to laž, da on nije prebjegao, nego je otet, te ga se stoga ne smije tretirati kao dezertera. Vjerovat će da je on dezertirao, kažu, tek kada se s njim vide i on im to osobno usmeno potvrdi.

Supruga Charlesa Jenkinsa jedna je od 13 Japanaca koje je 70-tih otela sjevernokorejska tajna služba, kako bi podučavali njihove agente japanskom Jenkinsa su sjevernokorejske vlasti u početku koristile u propagandnim filmovima, nakon čega se za njega desetljećima nije čulo Jenkinsa su sjevernokorejske komunističke vlasti nekoliko puta koristile u propagandnim filmovima, a potom se više za njega desetljećima nije čulo. Nitko nije znalo kakva mu je sudbina, mnogi su mislili da je u međuvremenu umro. No, nije bilo tako. On je u Sjevernoj Koreji pod paskom tamošnje svemoćne tajne policije diskretno živio radeći kao nastavnik engleskog jezika. Bio je dugo jako usamljen, sve dok početkom osamdesetih godina nije upoznao jednu mladu Japanku, koja je živjela u Sjevernoj Koreji i radila kao nastavnica japanskog jezika. Bila je to Hitomi Soga. Oboje su u Sjevernoj Koreji bili jako usamljeni, pa su se – iako je među njima bila jako velika dobna razlika od skoro 20 godina – zbližili i vjenčali, te su dobili dvije kćeri, danas 21-godišnju Miku i 18-godišnju Belindu, danas studentice stranih jezika.

Kako se danas tvrdi kada ju je upoznao Jenkins nije znao točne okolnosti kako je njegova supruga stigla u Sjevernu Koreju, jer je ona to po naređenju sjevernokorejskih vlasti navodno morala tajiti pred svima, pa čak i pred svojim mužem. A njen dolazak u Sjevernu Koreju bio je mnogo dramatičniji, brutalniji i bezdušniji nego njegov.

Sjevernokorejski režim imao je izuzetno snažnu špijunsku službu, slao je svoje špijune diljem svijeta, ali da ne bi bili smjesta razotkriveni oni su se na svojim tajnim misijama po svijetu najčešće predstavljali ne kao Korejanci, nego kao Japanci. Da bi se mogli predstavljati kao Japanci morali su odlično naučiti govoriti japanski i poznavati japansku kulturu. Za to sjevernokorejska obavještajna služba nije imala odgovarajuće nastavnike, pa je odlučila da do njih dođe na najbrutalniji način. Sjevernokorejske podmornice odlazile bi do obala Japana, gdje bi se sjevernokorejski vojnici iskrcali, te otimali bilo koga na koga bi naišli. Tako su oteli trinaest osoba, jednom prilikom 1979. godine iz njenog ribarskog sela u južnom Japanu i tada 20-godišnju Hitomi Soga. Ti nestanci dugi niz godina japanskim vlastima bili su potpuni misterij. Nikome u Japanu na početku nije padala napamet mogućnost da je te nesretne ljude otela sjevernokorejska tajna služba kako bi u Sjevernoj Koreji služili da uče sjevernokorejske agente japanskom jeziku i kulturi. Tako nešto monstruozno i nehumano nikome nije palo napamet.

No, ta tajna je razotkrivena 1987. godine, i to nakon još jednog groznog, brutalnog čina sjevernokorejske tajne službe. Razotkrila ju je jedna uhvaćena agentica sjevernokorejske tajne službe, danas 42-godišnja Kim Hyun Hee, nekada državljanka komunističke sjeverne Demokratske Narodne Republike Koreje, danas stanovnica kapitalističke južne Republike Koreje. Ona je s jednim suučesnikom, postavila 1987. godine bombu u jedan južnokorejski putnički avion, i tako izvršila jedan od najstrašnijih terorističkih zločina modernog doba. Otkrivena je, uhapšena, dovedena u Južnu Koreju, gdje je osuđena na smrt. Smrtna kazna joj je potvrđena na najvišoj razini, ali je ipak neposredno prije smaknuća pomilovana, velikim dijelom jer je njena životna priča toliko bizarna, da su južnokorejske vlasti zaključile da u cijelom njenom slučaju ona nije samo ubojica, nego je i sama žrtva. To rušenje “Boeinga 707” južnokorejske kompanije KAL, koji je iz Beča, preko Baghdada i Bangkoka letio za Seul, te nestao u eksploziji iznad Andamanskog mora nedaleko burmanske obale 29. studenog 1987. godine, kojom prilikom je poginulo 115 osoba, bio je dugo planirati teroristički akt, koji je – po zamisli vlasti u sjevernokorejskom glavnom gradu Pyongyangu – trebao promijeniti cijelu političku sliku na korejskom poluotoku. Avion je srušen dva tjedna prije južnokorejskih predsjedničkih izbora, deset mjeseci prije Olimpijskih igara u Seulu, a očiti cilj planera ovog atentata bilo je da uzdrma južnokorejsku političku scenu, uznemiri svjetsku javnost, te oteža održavanje olimpijade. Atentat je izvanredno pažljivo planiran i izvršen, ali su atentatori ipak napravili neke greške, pa su otkriveni.

Dvoje sjevernokorejskih atentatora, jedan stariji muškarac i jedna mlađa žena, koji su se predstavljali kao Japanci, otac i kći, opremljeni lažnim japanskim pasošima, doputovali su sa Dalekog Istoka preko Moskve i Budimpešte, u Beč, negdje na putu dobili pakleni stroj prikriven u tranzistoru i bocama šampona, te se potom preko Beograda uputili na Bliski Istok, da bi se u Bagdhadu ukrcali u “Boeing 707” južnokorejske zračne kompanije KAL, koji je – s nekoliko međuslijetanja – letio za Seul. U Dubaiju su se iskrcali iz aviona, koji je sa njihovim paklenim strojem nastavio let prema katastrofi, dok su oni otputovali za Bahrein, odakle su se mijenjanjem još nekoliko aviona trebali vratiti u Pyongyang. Nakon što je “Boeing 707” uništen paklenim strojem nad Andamanskim morem pokrenuta je hitna istraga da se vidi tko se iz tog aviona iskrcao prije odlaska za Seul, pa je počela potraga za tim japanskim parom. Oni su otkriveni u Bahreinu, odakle nisu smjesta mogli nastaviti let za Pyongyang zbog nekih tehničkih problema, pa su uhapšeni na aerodromu. Muškarac se nakon hapšenja uspio ubiti pregrizavši ampulu s cijankalijem sakrivenu u cigareti, dok je mlada izvanredno lijepa žena, koja uradila to isto, brzom liječnikom intervencijom spašena. Ona na početku ništa bahreinskoj policiji nije željela reći, pa je nekoliko dana nakon hapšena izručena južnokorejskim vlastima. Njima je na kraju ona progovorila, te ispričala nevjerojatnu priču.

Tako se otkrilo da je ona bila agent sjevernokorejske tajne službe, da je dugo vježbana za jednu takvu akciju, godinama je pripremana da bude “Japanka”. Izabrana je za taj posao jer je bila izvanredno darovita dječja glumica. Ispričala je i sve detalje operacije, kako je planirano i organizirano izvršenja atentata. Izvedena je pred televizijske kamere i na konferenciju za štampu, gdje je plakala, kajala što je napravila, objašnjavala detalje akcije. Kasnije je izvedena pred sud i osuđena na smrt, velikim dijelom zbog pritiska rodbine poginulih putnika, koji su bili nezadovoljni činjenicom da je lijepa Kim Hyun Hee pretvarana u nacionalnu zvijezdu. No, možda upravo zbog svoje mladosti, ljepote i kajanja kasnije je pomilovana, pa je dobila priliku da cijelu svoju priču ispriča u knjizi, od koje sav prihod ide za pomoć obiteljima nastradalih putnika. U toj knjizi opisala je nešto što je šokiralo japansku javnost.

Ona je detaljno ispričala kako su je – nakon regrutacije – u jednom logoru sjevernokorejske obavještajne službe učili za agenticu, te kako su je pripremali da na misijama u inozemstvu glumi Japanku. Ona je i prije regrutacije studirala na sveučilištu u Pyongyangu japanski jezik, ali je u tom logoru dobila posebni trening da bi postala “prava Japanka”. U toj knjizi je napisala:

“Da bih to postala imala sam posebnu nastavnicu. Bila je to žena koja mi je rekla da se zove Eun Hae, s kojom sam se jako sprijateljila. Nisam u početku znala ništa o njoj, ali sam kasnije od naše kuharice saznala njenu tragičnu sudbinu. Ona je bila prava Japanka, rodom je bila iz Tokija. Udala se odmah nakon srednje škole. Rodila je sina i kćer, ali se posvađala s mužem u razvela. Jednom, dok je bila s djecom na plaži, oteli su je sjevernokorejski agenti, koji su na japansku obalu izašli iz podmornice. Odnijeli su je na podmornicu, odveli u Sjevernu Koreju i zatvorili ovdje u jedan logor. Ona je samo plakala tražila da ju vrate u Japan njenoj djeci, za o čijoj sudbini nikada ništa nije saznala. Od užasa koji joj se dogodilo teško se razboljela, umalo je umrla, ali su je uspjeli održati na životu, te je strpljivo lomili, sve dok ona nije pristala da surađuje, jer su joj obećali da će je jednom vratiti kući njenoj djeci. Na kraju nije imala izbora, te je u ovom logoru počela učiti korejske agente kako da govore japanski, ali i kako da se ponašaju kao Japanci. Učila je to i mene. Iako sam simpatizirala s njenom situacijom, ipak nisam cijelu ovu situaciju smatrala neprihvatljivom: bila sam uvjerena da i Japanci moraju pomoći našoj borbi za pravednu stvar, tim više što su Japanci nama dužni jer su dugo kod nas bili okupatori. Tek danas shvaćam kako je sve to bila barbarska situacija, i zbog toga se stidim.”

To njeno otkriće izazvalo je u Japanu senzaciju i ogorčenje. Japanska štampa se o tome raspisala, te je ustanovila da je ta Japanka, za koju je Kim Hyun Hee rekla da se zove Eun Hae zapravo Yakeo Toguchi, koju su sjevernokorejski agenti 1978. godine, kada je imala 22 godine, oteli nedaleko Tokija nakon što je svoje dvoje djece ostavila u jednom vrtiću. Japanska je javnost počela tražiti od svoje vlade da napravi nešto kako bi ti oteti Japanci bili oslobođeni, kako bi se vratili kući. Prije nekoliko godina Japan je počeo popravljati svoje odnose sa Sjevernom Korejom, koja je bila jako zainteresirana za popravljanje tih odnosa. Japan je kao jedan od preduvjeta za njihovo popravljanje postavio i razrješenje sudbine otetih Japanaca. Na početku je sjevernokorejska vlada tvrdila da je sve ono što je opisala u svojoj knjizi Kim Hyun Hee laž, da sjevernokorejska tajna služba nije otimala Japance, ali je 2002. godine došlo do velikog obrata, i to tokom posjeta japanskog premijera Junichira Koizumija Pyongyangu u rujnu te godine. Koizumi se tada sastao sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong Ilom, a ovaj je tada napravio ogroman obrat.

Kim Jong Il je tokom razgovora s Koizumijem priznao da su pripadnici sjevernokorejske obavještajne službe krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina oteli 13 japanskih državljana, te ih doveli u Sjevernu Koreju, kako bi služili kao instruktori japanskog jezika i kulture za sjevernokorejske agente, a i zato da bi se sjevernokorejski agenti mogli služiti njihovim identitetom u svojim operacijama. Jedanaest tih nesretnih Japanaca oteto je u samom Japanu, među njima i 13-godišnja djevojčica Megumi Yokota, oteta dok se vraćala kući sa badmintona, a dvoje su oteti ili namamljeni u Sjevernu Koreju iz Evrope. Sjevernokorejske podmornice ili špijunski brodovi približili bi se na nekom usamljenom mjestu japanskoj obali, sjevernokorejski agenti bi se iskrcali na obali, te bi potom ugrabili bilo koga, tko bi se našao na tom usamljenom mjestu, te s njim otišli u Sjevernu Koreju, gdje bi ga slomili da služi u svrhu koju su mu odredili. Čak u četiri slučaja ugrabljeni su mladi ljubavni parovi, koji bi se negdje na romantičnom mjestu uz obalu gledali zaljubljeno zalaske sunca.

Kim Jong Il je ne samo priznao te otmice, nego je obznanio kakvu su sudbinu doživjeli oteti. Za osmoro je rekao da više nisu na životu, za jednu osobu je rekao da se njena sudbina ne zna, dok je za četvoro otkrio da su još živi. Obznanio je štoviše da će njima biti omogućeno da se sastanku sa svojim japanskim rođacima, te sa predstavnicima japanske države, te da će im se dati mogućnost da sami odluče žele li se vratiti u Japan. Njegovo otkriće je u Japanu izazvalo senzaciju, ali i ogorčenje, bijes, te veliku žalost u obiteljima onih, koji više nisu na životu. Japanska štampa tvrdila je da je vrlo sumnjivo kako je tih osmoro otetih Japanaca umrlo, jer su sve to bilo mlađi ljudi, pa se vjeruje da su ih sjevernokorejske vlasti smaknule kada je nakon otkrića Kim Hyun Hee japanska javnost počela više govoriti o tim otmicama, te raditi sve veći pritisak na japansku vladu da te otmice razjasni. Među onima koji više nisu bili na životu su i Yaeko Taguchi, učiteljica Kim Hyun Hee, te Megumi Yokota, koja je imala 13 godina kada je oteta. Nekoliko mjeseci kasnije sjevernokorejske vlasti obznanile da je i peta osoba, za čiju sudbinu Kim Jong Il navodno tada nije znao, također na životu. Bila je to Hitomi Soga.

Kim Jong Il se nadao da će to otkriće olakšati normalizaciju japansko-sjevernokorejskih odnosa, što je za budućnost Sjeverne Koreje i njegovog režima bilo od presudnog značenja. Osiromašena Sjeverna Koreja, u kojoj su ljudi u nekim razdobljima proteklih godina masobno umirali od gladi, željela bi razvijati privredne odnose sa Japanom, koji je na to spreman. Da i Japan želi popravljanje odnosa vidjelo se po tome što je japanski premijer Koizumi na ovo otkriće Kim Jong Ila odgovorio protugestom, te se u ime Japana ispričao za sve patnje što ih je Japan nanio stanovnicima Sjeverne Koreje u vrijeme japanske okupacije od 1910. do 1945. godine, najavivši da je Japan spreman i na reparacije u vidu velike ekonomske pomoći Sjevernoj Koreji u vrijednost do 10 milijardi dolara. No ta njegova najava japanske pomoći izazvala je ogorčenje i bijesne prosvjede japanskih desnih političara, koji su tvrdili da tek sada – nakon ovih otkrića o monstruoznim brutalnim sjevernokorejskim otmicama japanskih građana – Japan nikada ne bi trebao uspostavljati bilo kakve odnose sa Sjevernom Korejom. Ipak, unatoč tim prosvjedima Koizumi je nastavio sa svojom politikom popravljanja odnosa sa Sjevernom Korejom, za što je i dalje jedan od preduvjeta bio da se u potpunosti razriješi slučaj preživjelih otetih Japanaca.

Sjevernokorejske vlasti dopustile su da ti ljudi kontaktiraju s predstavnicima japanske vlade, a počela je nova faza natezanja oko njih kada je Japan zatražio od Sjeverne Koreje da im sjevernokorejske vlasti dopuste da ti preživjeli posjete Japan, kako bi se ponovno nakon mnogo godina susreli sa članovima svojih japanskih obitelji.

I na to je Sjeverna Koreja pristala pa je petoro otetih Japanaca krenulo u kratki posjet Japanu na taj sastanak. Oni su se bili obavezali da će se nakon dva tjedna vratiti u Sjeverno Koreju. Tako je njih petoro sredinom listopada 2002. godine stiglo u Tokio. Četvoro od tih otetih Japanaca su se u međuvremenu bili u Sjevernoj Koreji međusobno vjenčali, tako su se u Japan vratila dva bračna para otetih Japanaca, te 43-godišnja Hitomi Soga, koja je muža ostavila u Sjevernoj Koreji. Svi oni su i svoju djecu bili prisiljeni ostaviti u Sjevernoj Koreji kao neku vrstu zaloga da će se vratiti u Sjevernu Koreju.

No, kada su istekla dogovorena dva tjedna njihova boravka u Japanu svih petoro su odbili vratiti se u Sjevernu Koreju. Oni su od japanskih vlasti zatražili da diplomatskim putem isposluju da sjevernokorejske vlasti puste da im se u Japanu pridruže i članovi njihovih obitelji, kako bi svi oni nastavili život u Japanu. Japanske vlasti su obznanile da od sjevernokorejskih vlasti očekuju da se u ovom slučaju ponašaju humano, te dopuste da se roditeljima pridruže u Japanu njihova djeca, koju su morali ostaviti u Sjevernoj Koreji, te su to postavile kao uvjet za bilo kakvu normalizaciju japansko-sjevernokorejskim odnosa. Zatražili su da Sjeverna Koreja pusti da se Hitomi Soga pridruže ne samo njene dvije kćeri, nego i njen suprug, a tu je nastao problem, ali ne sa sjevernokorejske strane. Sjevernokorejske vlasti su, naime, pristale na ovaj zahtjev, pa su svi najbliži članovi obitelji tih Japanaca napustili Sjevernu Koreju, otputovali u Japan, gdje su se obitelji ponovno spojile. No, to se nije dogodilo u slučaju Hitomi Soga, ali ne zbog sjevernokorejskih, nego zbog američkih vlasti.

Sjevernokorejsku dozvolu za odlazak dobila je i obitelji Hitomi Soga, ali ona nije napustila Sjevernu Koreju, jer se pojavio jedan veliki problem. Iako je od njegovog nestanka iz njegove vojne jedinice u Južnoj Koreji tada 2002. godine bilo prošlo već 37 godina, američka je vojska Jenkinsa i dalje smatra dezerterom, pa je Jenkins bio u SAD na listi počinitelja kriminalnih djela. SAD i Japan imaju sporazum o izručivanju, što je po Jenkinsa bilo opasno. Ako bi se pridružio supruzi u Japanu američka bi vlada mogla japanskoj postaviti zahtjev za izručenjem dezertera i on bi bio automatski predan američki vlastima, gdje bi završio u vojnom zatvoru na dugi niz godina. Zato je Jenkins odbio otputovati u Japan, iako mu je odvajanje od supruge teško palo, pa se teško razbolio, te u Pyongyangu završio u bolnici.

Japanska je vlada počela tada djelovati iza kulisa, pa je ušla u pregovore se SAD zahtijevajući od Amerikanaca da puste Jenkinsa na miru, da – ako on stigle u Japan – ne traže od Japana njegovo izručenje, ali jamstva za to nije dobila. Jenkins je sve teže podnašao odvojenost od supruge, njoj je bilo teško, a i njihova djeca su patila, Stoga je japanska vlada krenula u novu akciju kako bi pronašla neko kompromisno rješenje. Stupila je u kontakt s indonezijskom vladom da ona pomogne. Indonezija nema ugovor o izručenju sa SAD. Tamošnja vlada je odlučila pomoći da se riješi – barem privremeno – humanitarni problem ove obitelji, pa je dala dopuštenje da se obitelj okupi na njenom tlu.

Prije desetak dana Hitomi Soga doputovala je iz Japana u indonezijski glavni grad Jakartu. Japanska vlada poslala je poseban avion u Pyongyang. Tim avionom su Jenkins i njihove dvije kćeri također otišli u Jakartu. Na aerodromu u Jakarti su se prvi puta vidjeli nakon dvije godine, te pali u zagrljaj. Potom su smješteni u jedan hotel u Jakarti, da se dogovore što će dalje. Japansko-američki pregovori su bili i dalje u tijeku. Japanska vlada je bila jako zainteresirana da slučaj završi sretno, pa je bila spremna financirati i dulji boravak obitelji u Jakarti, ako je to jedino rješenje da obitelj ostane zajedno. Predstavnik indonezijske vlade je rekao da članovi obitelji za sada imaju jednomjesečnu vizu, ali da nema nikakve prepreke da se viza produlji – bez ikakvih ograničenja. To je značilo da niti indonezijska vlada neće praviti problema, ako će se obitelj odlučiti da se stalno nastani u Indoneziji. No, iz Japana su stigle informacije da tamošnja vlada želi da se obitelj ipak smjesti u Japanu, tim više što je Jenkins navodno ozbiljno bolestan te treba ići na operaciju trbuha. Japanske su vlasti počele raditi pritisak na američke da u ovom slučaju budu fleksibilnije iz humanitarnih razloga.

Japanska ministrica Yoriko Kawaguchi sastala se sa američkim ambasadorom u Japanu Howardom Bakerom kako bi pokušali naći rješenje za taj slučaj. Američko ministarstvo vanjskih poslova je bilo doduše objavilo da američke vlasti Jenkinsov slučaj “smatra vrlo ozbiljnim, a ako se Jenkins pojavi u Japanu od japanske strane očekuje da se u potpunosti ponaša u skladu sa američko-japanskim sporazumom”. To drugim riječima znači da očekuje od japanske strane da smjesta izruči Jenkinsa kad američka strana zatraži njegovo izručenje. No, nakon sastanka s japanskom ministricom vanjskih poslova Baker je otkrio da se američka strana ipak spremna na fleksibilnost. On je izjavio:

“Ministrica vanjskih poslova me je izvijestila da je zdravstveno stanje narednika Jenkinsa ozbiljno, te me je molila da se SAD u ovom slučaju ponaša humano. Ja sam obavijestio ministricu da SAD imaju razumijevanja za tu stvar te da bi zdravstveno stanje narednika Jenkinsa moglo odložiti američki zahtjev da on bude izručen Sjedinjenim Državama.”

To je otvorilo mogućnost Jenkinsovog prebacivanja u Japan, te njegovog trajnog ostanka tamo. Naime, sljedeće godine navršit će se 40 godina od njegovog dezerterstva, a to je vremenski rok do kojeg američke vojne vlasti pokreću postupke protiv dezertera.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović