DRAGUTIN DRK 2007. U NACIONALU: ‘Nema te cijene za koju bih prodao Vindiju’

Objavljeno u Nacionalu br. 621, 2007-10-08

DRAGUTIN DRK (70), prvi čovjek Vindije i jedan od najbogatijih Hrvata, govori o tome kako njegova mljekarska i mesna industrija nakon velikog uspjeha u Hrvatskoj osvaja Srbiju, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu

“Ova gorgonzola još nije dovoljno sazrela, mislim da joj treba još desetak dana, dajte mi da probam drugi sir”, rekao je čelni čovjek Vindije Dragutin Drk svom tehnologu u proizvodnji, koji mu je u rashlađenoj podrumskoj prostoriji industrijskog pogona u Varaždinu rezao komade svježe proizvedenih sireva s plemenitim plijesnima, kakvi se u Vindiji rade dulje od 30 godina. Mala kontrola proizvodnje, koju je Dragutin Drk obavio usput, dok nas je vodio u razgledavanje pogona vodeće hrvatske industrije mlijeka, mliječnih proizvoda i voćnih sokova, dobro oslikava stil kojim taj 70-godišnjak vodi tvrtku u kojoj je proveo čitav radni vijek.

Dragutin Drk je na čelu Vindije bez prekida već 42 godine. Rodio se 25. rujna 1937. u Varaždinu a nakon završene mljekarske škole 1961. zaposlio se u varaždinskoj Gradskoj mljekari, kako se tada zvala Vindija. Uz rad je studirao ekonomiju i četiri godine kasnije imenovan je direktorom. Drk je do danas od Vindije stvorio jedan od većih prehrambenih sustava u regiji, s godišnjim prometom od 320 milijuna eura u 2006. godini, koji zapošljava više od 3500 radnika i 5000 kooperanata. Osim industrije mlijeka i bezalkoholnih pića, u poslovnom sustavu Vindije posluje još osam tvrtki od kojih je šest proizvodnih: Koka i Vindon, dvije mesne industrije za proizvodnju pilećeg i purećeg mesa, ViR 1898 za proizvodnju mesa i mesnih prerađevina, te županjska mljekara Novi Domil i varaždinska pekarnica Latica.

Vindija je odnedavno u novom snažnom uzletu. Kupnja zemljišta u Brčkom, na kojem će se graditi velika mljekarska i mesna industrija, te izlazak na makedonsko tržište označili su početak ozbiljne Vindijine ekspanzije na regiju. Investicijskom zamašnjaku te prehrambene industrije treba dodati i novu tvornicu za proizvodnju mlijeka u Varaždinu vrijednu 25 milijuna eura, koja će biti otvorena do kraja godine. Iako je po vrijednosti imovine koju posjeduje jedan od najbogatijih Hrvata, Dragutin Drk vodi računa da ne privlači pozornost javnosti luksuzom. S obzirom na bogatstvo, može se reći da živi relativno skromno – vozi se automobilom marke Mini Cooper, ljetuje u kući na Krku, a slobodno vrijeme voli provoditi u gradskom fitness centru, družeći se s Varaždincima. Novac namijenjen sponzorstvima ne troši na razvikane sportove, poput nogometa, nego financira varaždinske klubove iz neprofitabilnih sportova, poput bejzbola i gimnastike.

NACIONAL: Kakva će biti tvornica koju ćete sagraditi u Brčkom i koliko ćete u nju uložiti?
– S Distriktom Brčko potpisali smo ugovor o kupnji zemljišta na kojem ćemo sagraditi mljekarsku i mesnu industriju. Dogovoreno je da Distrikt osigura svu potrebnu infrastrukturu prije nego mi počnemo s gradnjom tvornice. Riječ je o greenfield investiciji, koja će se izvršiti u tri faze, a u konačnici će iznositi oko 70 milijuna eura. Kada tvornica bude gotova, u njoj će, samo u proizvodnim pogonima, raditi više od tisuću ljudi, ne računajući kooperante od kojih ćemo otkupljivati meso. Izgradnjom te tvornice učvrstit ćemo tržišni položaj u Bosni i Hercegovini, gdje se naši proizvodi prodaju već desetljećima. Isto tako Bosna i Hercegovina će od Vindije imati višestruku korist jer ćemo zaposliti njihove ljude i kupovati mlijeko i meso od tamošnjih proizvođača. S obzirom na to da ćemo proizvode proizvedene u Brčkom prodavati i u drugim zemljama, to će povećati izvoz Bosne i Hercegovine.

NACIONAL: Kada će tvornica biti dovršena?
– Teško je to reći u ovom trenutku. Infrastruktura bi prema ugovoru trebala biti pripremljena do studenog iduće godine, nakon čega može početi gradnja, koja bi trebala trajati idućih pet godina.

NACIONAL: Kako napreduje akvizicija najveće mljekare u Makedoniji, IMB-a iz Bitole?
– Situacija se nije razvijala onako kako smo planirali i mislim da od tog posla neće biti ništa.

NACIONAL: Što je pošlo po zlu?
– Nakon što smo postigli dogovor o uvjetima i cijeni počele su diverzije. Netko je na burzi za dionice mljekare ponudio dvostruko višu cijenu nego smo se mi dogovorili i poremetio cijelu transakciju. Rekao sam da tako ne možemo raditi i nakon toga smo se povukli. Priča se da iza svega stoji fond Salford, koji je u ime Danube Foodsa konkurirao za kupnju KIM-a.

NACIONAL: Znači li to da odustajete od širenja na Makedoniju?
– Ne, od Makedonije ne odustajemo, čak niti od bitolske mljekare. Samo smo digli ruke od takvog načina rada. Mi se u Vindiji bavimo proizvodnjom a ne burzovnim mešetarenjem. Da budem iskren, nisam ni očekivao da ćemo preuzimanje najveće makedonske mljekare realizirati iz prvog pokušaja.

NACIONAL: S kojim tržištima namjeravate zaokružiti regionalno širenje?
– Osim Makedonije, primarna nam je i Srbija, jer tamo smo kupili tvornicu, ali još ništa ne prodajemo.

NACIONAL: Je li regionalna ekspanzija ključ budućeg rasta Vindije?
– Samo jednim dijelom, jer još uvijek ima prostora za poslovni rast u Hrvatskoj. Osim toga, u naše planove rasta uključena su i tržišta Europske unije. Ne treba zaboraviti da Vindija već nekoliko godina svoje proizvode prodaje u zemljama Europske unije. Ne samo u Sloveniji, koja je naše tradicionalno tržište, nego i u Njemačkoj, Engleskoj, Austriji i Švedskoj. Riječ je o grupi paniranih i pečenih pilećih i purećih proizvoda, koji se rade u pogonu posebno namijenjenom proizvodnji za ta tržišta.

NACIONAL: Uklapa li se u vašu strategiju širenja i kupnja karlovačkog KIM-a?
– Ne isključujem mogućnost da postanemo vlasnici KIM-a, ali još nismo odlučili hoćemo li se javiti na sljedeći natječaj Hrvatskog fonda za privatizaciju. Bilo bi logično da mi kao nacionalna mljekara pokažemo interes za kupnju KIM-a, ali pod normalnim uvjetima. To znači da najprije moramo dubinski snimiti poslovanje i stanje u KIM-u i vidjeti isplati li se kupnja s obzirom na visinu ulaganja koja su potrebna da bi se toj tvrtki osigurala stabilna budućnost.

NACIONAL: Treba li Vlada RH prehrambenu industriju proglasiti strateškom granom?
– Prehrambena industrija jest strateška proizvodna grana i prvorazredno pitanje za čitavu zemlju. Nije slučajno da se u posljednje vrijeme tijela Europske unije, zadužena za takvu problematiku, zalažu za obvezno uvođenje tromjesečnih zaliha hrane. Ako tako razmišljaju u Europskoj uniji, ne vidim razloga zašto ne bismo i mi u Hrvatskoj. Činjenica je da možemo živjeti bez mnogo toga, ali bez hrane ne možemo. Strategija države mora ići za time da osigura dovoljno hrane za stanovništvo, turističke potrebe i za izvoz. To je najvažnije strateško pitanje, osobito u kriznim momentima. Stav da hranu uvijek možemo kupiti negdje drugdje je opasan jer elementarne nepogode ne pogađaju samo Hrvatsku.

NACIONAL: Bi li proglašenje prehrambene industrije strateškom značilo, primjerice, da Vindiju, Podravku ili Kraš ne bi mogli kupiti stranci?
– Nisam siguran da je moguće ići tako daleko, ali poznat je slučaj kada je američka kompanija Coca-Cola svojedobno bila onemogućena u pokušaju kupnje francuskog Danonea. U svakom slučaju, Hrvatskoj je u interesu da ima vlastitu prehrambenu i poljoprivrednu industriju i definiranu politiku njenog razvoja.

NACIONAL: Jeste li još pri stavu da Luka Rajić nije trebao Dukat prodavati strancima?
– Jasno da jesam. Mislim da je prodajom Dukata mnogo toga poremećeno na tržištu. Da se razumijemo, nitko Luki Rajiću nije mogao zabraniti da svoju tvrtku proda kome hoće. Ali mogao je to izvesti na drugi način, a ne blic potezom, koji je prethodno zakamufliran propagandnim akcijama. Dok su se u tajnosti vodili pregovori o prodaji, u medije su bili plasirani planovi razvoja Dukata.

NACIONAL: Kako je bilo surađivati s Lukom Rajićem? Pretpostavljam da ste imali zajedničke interese, a, osim toga, praktički ste istovremeno počeli širiti poslovanje na susjedne zemlje.
– Nismo često komunicirali, sastali bismo se tu i tamo, ali nikakve intenzivne suradnje nije bilo. Na tim sastancima Rajić nikada nije spomenuo da namjerava prodati Dukat. Isto tako nismo razgovarali o stvaranju zajedničke strategije pri izlasku na tržišta okolnih zemalja. Kao što se danas vidi, to što govorim je logično, jer mi smo imali sasvim drukčije vizije razvoja poslovanja. Rajićeve ambicije nisu se podudarale s našima.

NACIONAL: Postoji li cijena za koju biste prodali Vindiju?
– Nema te cijene. Mi razvijamo sasvim drukčiji poslovni model. Možda je to teško shvatiti, ali onaj tko razvija posao da bi ga kasnije prodao i na tome zaradio razmišlja na potpuno drukčiji način od mene, tako da moju poslovnu filozofiju teško može shvatiti. U Vindiju je kroz sve ove godine uloženo puno rada i truda, imamo obvezu prema 3500 ljudi koji tu rade i prema 5000 kooperanata od kojih kupujemo mlijeko. Osim toga, moramo biti i društveno odgovorni jer varaždinski kraj se osim na industrijsku proizvodnju nema na što osloniti. Profućkati ovo što imamo ne bi bilo odgovorno.

NACIONAL: Znači Varaždin i okolica danas su ovisni o Vindiji kao što su nekada bili ovisni o Varteksu?
– Varaždin ovisi i o Varteksu i o svim djelatnostima i tvrtkama u kojima ljudi ovog kraja rade, ali najviše očiju uprto je u Vindiju. Ja sam rođen u Varaždinu, tu živim čitav život i svjestan sam, da nema Varaždina, ne bi bilo ni Vindije. Jednostavno ne mogu razočarati te ljude. Ljudi ne mogu shvatiti neke naše planove jer naš način rada ne spada u hrvatski kliše. Ovdje smo svi povezani – radnici, uprava, kooperanti – to razbiti, bilo bi jako loše.

NACIONAL: U Vindiji ste čitav radni vijek, više od 40 godina. Međutim, u tadašnju gradsku mljekaru došli ste sasvim slučajno?
– Negdje u isto vrijeme kada je osnovana Gradska mljekara upisao sam mljekarsku školu, za što mi je stipendiju dala općina Županja. Međutim, nisam se zaposlio u Županji nego sam se nakon završene škole vratio u Varaždin, gdje su mi bili roditelji, i zaposlio se u Gradskoj mljekari, kako se tada zvala Vindija. Upisao sam ekonomski fakultet i završio ga uz rad četiri godine kasnije, kada sam postao direktor.

NACIONAL: Kako je Vindija tada izgledala?
– Bila je to mala lokalna mljekara za potrebe grada Varaždina s 20-ak zaposlenih, najmanja od 18 mljekara koliko ih je tada bilo u Hrvatskoj.

NACIONAL: Navodno ste baš vi predložili da Gradska mljekara promijeni ime u Vindija?
– Tvrtku smo najprije preimenovali u Varaždinska mljekara a naziv Vindija dobila je, čini mi se, 1978. godine. Tome je prethodilo pokretanje proizvodnje plavih sireva s plemenitim plijesnima koje smo nazvali Vindija, po špilji pokraj Varaždina. Inspiracija su nam bili Francuzi, odnosno njihova pokrajina Roquefort, gdje se plavi istoimeni sir proizvodi tako da sazrijeva u tamošnjim špiljama. Naravno, nikada nismo planirali proizvoditi sireve u špilji Vindija, ona za to nema prirodne uvjete. Svejedno, kada se u Varaždinu pročulo da namjeravamo proizvoditi plave sireve po uzoru na Roquefort, pobunili su se arheolozi. Imali smo ideju, ali nam je trebalo znanje. U to vrijeme jedini stručnjak za proizvodnju plavih sireva u bivšoj Jugoslaviji bio je Luj Dvoržak, podrijetlom Čeh, koji je radio za mljekaru u Novom Mestu. Ubrzo je prešao k nama i ostao do mirovine. Zanimljivo je da je Vindija do danas ostala jedini proizvođač plavih sireva na području čitave bivše Jugoslavije.

NACIONAL: Koji je bio ključni trenutak u poslovnom razvoju Vindije?
– Proizvodnja plavih sireva 70-ih bio je ozbiljan iskorak i prva prava investicija. Prije toga smo proizvodili samo mlijeko i sir trapist. Ubrzo je uvedena linija proizvodnje trajnog mlijeka u tetrapaku, što je bio početak ozbiljne proizvodnje u Vindiji.
Ipak, najveća investicija u Vindiji napravljena je 1993. godine, kada smo u proizvodnju investirali 30 milijuna njemačkih maraka, što je bila najveća investicija u Hrvatskoj u to vrijeme. To je kao da danas ulažete 70 milijuna eura. Valja imati na umu da su nam plaće tada iznosile oko 300-400 maraka.

NACIONAL: Kako ste se prilagodili tržišnim uvjetima poslovanja nakon 1990.?
– Vindija je oduvijek poslovala na tržišnim načelima i pogrešnu sliku imaju oni koji misle da smo prošli nekakav lom na prelasku iz socijalističkog sustava planske ekonomije u kapitalizam, gdje tvrtka propada ako ne posluje dobro. Zemlja je bila otvorena, mogli smo putovati bilo kamo i bilo kada i vidjeti kako se to radi u drugim zemljama. Redovito smo posjećivali međunarodne sajmove i dobivali sve poslovne informacije, za razliku od, primjerice, nekog iz istočnih zemalja koji je dozvolu za izlazak iz zemlje morao čekati tri godine. Kad mi se išlo u London, ja bih otišao a da nikome nisam polagao račune. Nikada nisam imao problema, osim jednom prilikom kada smo kupili prvi službeni automobil. Bio je to Fiat 132, kupili smo ga kasnih 70-ih i odmah sam bio pozvan na razgovor u Komitet. Tamo su me počeli rešetati pitanjima tipa “kako mi to mislimo, koga smo pitali smijemo li kupiti službeni automobil”. Zapravo se digla prašina jer je supruga jednog od varaždinskih direktora iz tog vremena službenim autom odlazila na tržnicu, što je bila prava afera u Varaždinu.

NACIONAL: Koji automobil danas vozite? Priča se da imate novi Bentley, ali ga gotovo nikada ne koristite.
– Dugo godina na posao sam dolazio Renaultom 5, sve dok nedavno nisam kupio Mini Cooper. Mnogo mi je praktičniji za vožnju gradom od velikog automobila kakav je Bentley. Inače na kupnju Bentleyja nagovorile su me kćeri prošle godine, ali taj automobil uglavnom stoji u garaži. Mislio sam se njime prije dva tjedna dovesti do Brčkog kada smo potpisivali ugovor o kupnji zemljišta, ali sam odustao. Na kraju me odvezao Vindijin vozač službenim Mercedesom, koji me i inače vozi na poslovna putovanja od kada sam imao prometnu nesreću.

NACIONAL: Svih ovih godina jedini ste član uprave Vindije. Nije li to neobično s obzirom na veličinu kompanije kojom upravljate?
– To što sam jedini član uprave ne znači da sam apsolutni vladar. Imamo samostalni menadžment i sve se odluke donose na osnovi timskog rada. Osim toga, u poslovnom sustavu Vindija imamo druge tvrtke u čijim upravama rade još neki ljudi.

NACIONAL: Menadžer ste s najduljim direktorskim stažem među velikim hrvatskim tvrtkama. Jeste li ikada razmišljali o povlačenju iz operativnog vođenja kompanije?
– Zašto bih se povlačio? Imamo uigran tim i ne vidim razloga za to. Smatram da radimo kvalitetno, a najbolji dokaz tome je dobra prodaja naših proizvoda. Pilećeg i purećeg mesa Cekin godišnje prodamo oko 30 milijuna kilograma a prema nekim marketinškim istraživanjima taj proizvod nije uvršten na rang-listu najjačih hrvatskih brandova. Recite mi kojeg se mesnog branda u Hrvatskoj proda više? Ili mlijeko ‘z bregov, kojeg prodamo više od 50 milijuna litara godišnje.

Obnova baštine

“U obnovu dvorca ulažemo već pet godina ne bi li izgledao kao u vrijeme kada je u njemu stanovala obitelj Leitner”, rekao je Drk o ulaganju u zdanje u Jalkovcu, na jugozapadnom ulazu u Varaždin. “U dvorcu neće nitko stanovati, imat će dvorane za edukaciju zaposlenika, promotivne aktivnosti i poslovne sastanke. Dvorac nema veliku povijesno-kulturnu vrijednost i nije pod strogom konzervatorskom zaštitom, star je samo 100 godina a sagradila ga je obitelj Leitner koja je u dvorcu živjela. Međutim, prava atrakcija će biti park oko dvorca u koji smo uložili dosta novca i truda. Obnova bi trebala biti gotova sljedeće godine, a najvažnije je da smo ga sačuvali od propadanja.”

Biografija

Rođen 1937.
1961. završio mljekarsku školu i zaposlio se u Gradskoj mljekari u Varaždinu s 20-ak zaposlenih
1965. nakon studija ekonomije postaje direktor Gradske mljekare
1977. prva linija za sterilizaciju mlijeka i punjenje u tetrapak ambalažu
1993. investicija vrijedna 30 milijuna DEM, tada najveća u Hrvatskoj
1998. preuzima mesnu industriju Koka
2003. s radom počinje nova tvornica mesne industrije Vindon u Slavonskom Brodu
2007. početak gradnje tvornice u Distriktu Brčko vrijedne 70 milijuna eura

Komentiraj

Source:Mislav Šimatović