DRAGO VARGA: ’20 godina nakon kriminalne privatizacije ITAS ima kupca, ali ne prodajemo tvornicu’

Dokumentarni film ‘Tvornice radnicima’ nagradio je kritičarski žiri festivala u Motovunu. U filmu Srđana Kovačevića o tvornici ITAS u Ivancu, kojom upravljaju radnici, glavnu ulogu ima Drago Varga, bivši sindikalni predstavnik, a danas i direktor

Na upravo završenom Motovun Film Festivalu kritičarski žiri FIPRESCI dodijelio je nagradu dokumentarnom filmu „Tvornice radnicima“ u režiji Srđana Kovačevića. Redatelj je pet godina pratio radnike koji su 2005. okupirali tvornicu ITAS u Ivancu, a njome upravljaju i danas. Srđan Kovačević ušao je kamerom u tvrtku i tijekom procesa snimanja zapravo postao nevidljiv za radnike i direktora kojeg su smijenili, tako da su razgovori, svađe i različite situacije koje je dokumentirao posve autentični. Film prati dilemu radnika trebaju li se i dalje odupirati kapitalizmu ili ustrajati u jedinom primjeru radničkog samoupravljanja u istočnoj Europi. Prvi dokumentarac Srđana Kovačevića jedinstven je film o kolektivu, kolektivnoj borbi i svim njenim oprečnostima. Žiri je svoj izbor obrazložio riječima: „Tvornice radnicima su majstorski i pažljivo sniman dokumentarni film koji od radnika stvara likove u drami kapitalizma, drami o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.” Film je nastao u produkciji produkcijske kuće Fade-In, uz potporu HAVC-a.

„Za mene je ovo prekrasna obljetnica jer sam točno prije 20 godina prvi put posjetio Motovun Film Festival. Zahvaljujem svim radnicima ITAS-a što su mi omogućili snimanje ovog filma”, rekao je primajući nagradu redatelj Srđan Kovačević.

Kao glavni junak filma nametnuo se Drago Varga, bivši sindikalni povjerenik i predsjednik Radničkog vijeća, a od prošle godine i direktor.  Njegov je antipod direktor kojeg tijekom filma smijene radnici – Božo Dragoslavić.

Drago Varga pune 43 godine radi kao metalac u ITAS-u, a  još od 2001. godine, kada je i počela kriminalna privatizacija ove nekada gigantske tvrtke, po medijima je bio dosta. U razgovoru za tjednik Nacional sjetio se da je pokojni osnivač i glavni urednik Nacionala Ivo Pukanić 2008. posvetio specijal njegovoj borbi i doveo Severinu na fotosession u tvornicu. Na 12 stranica bile su fotografije Severine u tvorničkim halama – glamur i metalska industrija. U svojoj borbi za spas tvornice ITAS Varga je dva puta dobio otkaz, štrajkao je glađu, zajedno s 14 kolega bio tužen i sam ih je obranio kao odvjetnik jer novca za pravnu pomoć nisu imali.

Godine 2005. novi vlasnici tvrtke su prodali strojeve i izgradili zid između pogona, da razjedine radnike i dio njih prebace iz sindikata u novoosnovanu sestrinsku tvrtku. Radnici su tada zid srušili viljuškarom, što je proglašeno napadom na privatnu imovinu, zbog čega su pozvani na obavijesni razgovor u policiju. Od 2005. do 2007. držali su straže oko tvornice boreći se za spas proizvodnje i svoju egzistenciju. Tvrtka je 2005. otišla u stečaj, vođenje je preuzeo stečajni upravitelj, a radnici su bili bez plaća osam-devet mjeseci. Tada je Varga podnio kaznenu prijavu protiv Trgovačkog sudu i dobio je punomoć da zastupa svoje kolege na sudu te je uspio smijeniti stečajnog upravitelja. Radnici su se odrekli svojih potraživanja u stečajnoj masi u ime suvlasništva nad firmom. Tako su s 55 posto udjela postali vlasnici nove tvrtke, koja je 1. siječnja 2007. počela poslovati pod imenom ITAS prvomajska.

 

‘ITAS je privatiziran na lopovski način, pod pokroviteljstvom bivšeg župana Radimira Čačića i kasnije uz pomoć Dinka Cvitana, ravnatelja USKOK-a koji je bio u Nadzornom odboru ITAS-a d.d.’

 

Nakon što je Radničko vijeće smijenilo posljednjeg direktora koji je lošim ugovorima nanio štetu tvrtki, danas su u njoj zaposlena 124 radnika, a Varga tvrdi da plaće ne kasne, kao ni doprinosi ni novac dobavljačima. Iako su nakon početka korone prošli kroz još jednu krizu, pokrenuli su novu proizvodnju punionica za električne automobile u međunarodnoj suradnji s partnerskom slovenskom tvrtkom i po projektu Ministarstva gospodarstva S3. Već su postavljene tri, a najjaču je došao i ministar Tomislav Čorić. Iako je ITAS dokazao da hrvatska industrija može proizvoditi sama, a Vlada je javno obećala da će strateški podržati alatnu industriju, od svega toga do danas se nije dogodilo ništa.

U tvornici ITAS u glavnoj hali veliki je mural na kojem piše „Tvornica radnicima“, a na zidu visi slika druga Tita. To je sve što je ostalo od starih pogona, koji su uslijed kriminalne privatizacije rasprodani.

NACIONAL: Kada vam je redatelj Srđan Kovačević došao s idejom da snimi dokumentarni film o vama, kako ste reagirali?  

Rekao sam – snimaj! Došao je pitati jer me vidio u nekom prilogu Al Jazeere, a i dosta nas je bilo po medijima. Tako je počelo, bio je s nama jednom tjedno po cijeli dan i nikada nisam mogao pomisliti da će to potrajati pet godina, za vrijeme kojih smo se doista sprijateljili. Moji kolege u firmi isto su bili navikli na kamere jer su nas stalno dolazili intervjuirati, zapravo nije bilo televizije koja nas nije došla intervjuirati. Iako radnici u načelu ne vjeruju medijima jer mediji rade u službi kapitala, nama je ta medijska pažnja sigurno pomogla. Sjećam se kada smo 2005. napravili prosvjed jer su nam uzeli struju. Mi te dugove nismo bili napravili i tražili smo da nam vrate struju, da možemo raditi. Mi smo tada zatvorili državnu cestu, odnosno rotor. Svi radnici su izašli na taj rotor i šetali ukrug dok god nisu došle sve televizije i ja svima njima dao izjavu. I tada smo, sjećam se, 7.11.2005. započeli štrajk glađu i uspjeli postići dogovor.

NACIONAL: Bilo je komentara kako se radi o jugonostalgičnom filmu, ne samo zbog naziva nego i zbog činjenice da radnici na više mjesta u filmu kažu kako je u Jugoslaviji bilo bolje…

Nema tu nikakve jugonostalgije. Ali ne mogu se osporiti činjenice – da je ITAS nekada bio metalurški div s 12 tisuća zaposlenika i da je tijekom pljačke i kriminalne privatizacije sve to propalo. Naša borba traje od 2001. godine, kada je ITAS privatiziran na lopovski način,  pod pokroviteljstvom tadašnjeg župana Radimira Čačića i kasnije uz pomoć Dinka Cvitana, ravnatelja USKOK-a, koji je bio u Nadzornom odboru ITAS-a d.d. Nakon svega, danas više nema tvornice u Hrvatskoj koja može proizvesti alatni stroj. A alatni stroj je jedini stroj koji može proizvesti sam sebe. Mi smo u doba Jugoslavije bili konkurentni na svjetskom tržištu, a i ne može se zanemariti činjenica da se tada brinulo o radničkim pravima. Iako je priča o radničkom samoupravljanju floskula – naime, nisu  radnici upravljali tvornicama u Jugoslaviji. Oni nisu mogli promijeniti direktora jer je politika birala članove radničkog savjeta koji su o tome odlučivali.  A što se tiče mog političkog uvjerenja – ako se govori o  radničkim i socijalnim pravima, tu sam tvrdi ljevičar. Što se tiče domoljublja i obrane Hrvatske, onda sam desničar jer sam kao branitelj sudjelovao u Domovinskom ratu. A jedina stranka čiji sam jedno vrijeme bio član bio je HSLS devedesetih godina i to samo zbog jednog jedinog čovjeka – Vlade Gotovca. On je za mene bio čovjek i političar kakav bi trebao biti. Nakon njegove smrti više me politika nije zanimala.

NACIONAL: Vi ste se nametnuli kao glavni junak filma koji je mladi Srđan Kovačević snimao punih pet godina. No vaša borba traje preko petnaest godina. Prošli ste tolike probleme, prepreke, blokade, pokušaje uništavanja – otkud vam snaga i volja? 

Moram reći da bez podrške obitelji vjerojatno to ne bih mogao. Bilo je trenutaka kada sam sjeo i plakao, oko mene su bili moji sindikalisti i ja sam im rekao: Ljudi, ja ne mogu više. Onda bi me oni krenuli nagovarati: „Pa Varga, sad smo toliko toga prošli i toliko toga potrošili. Ako ti otiđeš, bit će to kraj priče! Budemo ti mi pomogli!“ I pomažu mi, ali kada se treba boriti u prvim redovima, to sam opet ja. Međutim, što su nas više pokušavali uništiti, to su mene samo više jačali. Aktivno sam u sindikatu od 1996., kada je prvi put zakonom u Hrvatskoj uvedeno radničko vijeće. Taj sindikalizam kad jednom uđe u čovjeka, iz njega ne može van.

Novinarka Nacionala Zrinka Vrabec Mojzeš u Motovunu je razgovarala s Dragom Vargom. PHOTO: Samir Čerić Kovačević

NACIONAL: ITAS je u filmu simbol propasti svih velikih tvornica u Hrvatskoj. Politika je ta koja  trideset godina sustavno razara proizvodnju. Hrvatska je zajedno sa Slovenijom imala jaku industriju, proizvodilo se sve, od hrane do strojeva, izvozilo se, nije se ovisilo samo o turizmu. Kome je to u interesu? 

To je u interesu raznih lobija, pod okriljem politike. Ali iz svog iskustva znam da, kada su takvi interesi u pitanju, nema lijevih i desnih. Kada treba krasti, oni se jako dobro međusobno razumiju, bez obzira na to u kojoj stranci bili. I ITAS je politika željela uništiti. Zato što je puno lakše srušiti tvornicu, prodati zemlju i na njoj napraviti trgovački centar i tako na lak način kratkoročno zaraditi velike novce. I u Ivancu imamo ne znam ni sam koliko takvih centara. a Lidl je na ITAS-ovom zemljištu, na mjestu stare upravne zgrade, gdje je bio i društveni restoran u kojem je do 300 ljudi moglo zajedno biti na gablecu. Nas je 1987. godine bilo preko 900. U ono vrijeme je nekoliko tisuća ljudi svakog jutra išlo na posao – u Varteks, Svilanu, Ivančicu, Drvodjelu, Končar, Rudnik. Nakon što je sve to uništeno, grad je od toga napravio industrijsku zonu i daje besplatno zemljište privatnim investitorima, daje im struju, vodu i plin i oslobađa komunalne naknade. A onda oni do mile volje izrabljuju radnike koje su preuzeli iz uništenih tvrtki.

NACIONAL: Vama i vašim kolegama egzistencije su godinama ugrožene, plaće su male i često su kasnile, ali ipak, ljudi s vama ustraju u toj borbi i vjeruju vam, usprkos nezadovoljstvima i prijeporima. U filmu se vide i teški trenuci, i svađe i suze. Kako ste uspjeli zadržati to jedinstvo, čak i kada plaća nije bilo? 

Kao prvo, ljudi su znali da ću se boriti za njih, a ne za sebe. Mi smo cijeli svoj radni vijek proveli u toj tvornici i nismo željeli odustati od našeg ustavnog prava na rad i na plaću koja će nam omogućiti egzistenciju. Mladim kolegama govorim – imaš samo jednog tatu i jednu mamu u životu. Tako je meni ta firma. Imam samo jednu firmu, već 43 godine, i ja se tako prema njoj odnosim. Ja sam preuzeo vodstvo u trenutku kada se stvorila kritična masa kojom se, pod navodnicima, može manipulirati. Dakle u trenutku  kada nije bilo direktora, nema vlasnika, a netko je trebao donositi odluke.  Uostalom, još kao predsjednik Radničkog vijeća mogao sam testirati koliko mi oni vjeruju. Ako kažem da oko tvornice treba organizirati straže, oni to odrade, ili ako ih pozovem u tvornicu preko vikenda, a svi dođu.

NACIONAL: Znači da ste rođeni vođa. Matija Gubec. To ljudi prepoznaju…

Tak vele.

NACIONAL: Ovo je film o kolektivu i kolektivnoj borbi te svim njenim oprečnostima. No čini se da mlade generacije takav osjećaj za kolektiv nemaju, kao ni lojalnost jednoj firmi cijeli život. Oni puno lakše svakih nekoliko godina mijenjaju radna mjesta i odlaze za boljim primanjima. Kako možete zainteresirati mlade da dožive ITAS kao svoju tvrtku, koju će sami izgrađivati?

Srećom, u posljednje vrijeme došlo nam je četrdesetak mladih ljudi. Najčešće dolaze roditelji, koji trebaju dobiti potvrde o tome gdje će im djeca biti na praksi. No ja njima odmah kažem da mi ne trebaju oni koje to ne zanima. Moj je princip da te mlade dečke provedem po pogonu i da oni sami kažu gdje bi željeli raditi i što bi htjeli naučiti. Ako ih ništa ne zanima, onda nema ni ugovora. Mlade koji su sada kod nas taj posao zanima, no mi ih moramo svemu naučiti i od njih napraviti metalce koji će znati raditi. To je vrlo precizna industrija, sto puta sam rekao da je alatna industrija neurokirurgija u metalnoj industriji. Za to trebate imati obučeni kadar, koji mi sami moramo proizvesti. A mi smo dokazali da to svoje znanje znamo prenijeti i na kraju naplatiti. Osim toga, alatna industrija je održiva industrija jer bez te industrije ne možete napraviti ništa, ovu čašu na primjer. Za to vam treba stroj, a taj stroj napravi stroj.

 

‘Ako se govori o radničkim i socijalnim pravima, tu sam tvrdi ljevičar. Što se tiče domoljublja i obrane Hrvatske, onda sam desničar jer sam kao branitelj sudjelovao u Domovinskom ratu’

 

NACIONAL: Široko je rasprostranjeno uvjerenje da radničko dioničarstvo ne može uspjeti i da je to relikt socijalizma bez perspektive, koji ne funkcionira na tržištu, i da mora postojati jedan vlasnik. Vjeruju li ti mladi u radničko dioničarstvo?

Vjeruju. Kao što vjerujem i ja, i mi ćemo to provesti do kraja. Naravno da je bilo situacija kada su ljudi bili nezadovoljni i kada sam ja rekao: Ljudi, hoćete da prodam tvrtku i naših 55 posto dionica? Ima interesenata. Naravno da to moji kolege nisu htjeli ni čuti. Mislim da smo svojim dosadašnjim uspjehom demantirali sve takve sumnje i dokazali da je moguće upravljati tvrtkom čiji su dioničari sami radnici, makar je bilo teških vremena. Tim mladima ćemo po nominalnoj cijeni, po kojoj smo i mi kupovali, ponuditi dionice po 10 kuna i dat ćemo ih na otplatu, na dvije godine. Na taj način postat će suvlasnici firme i vjerujem da će ih to motivirati da tu ostanu. Da ne idu u Njemačku ili Austriju raditi za privatnike koji će ih iskorištavati. Zar im ne vrijedi više da su doma, da si vide curu i mamu i tatu svaki dan i da znaju da preko skupštine dioničara mogu utjecati na izbor Upravnog odbora i na izbor direktora? Naime, bez odobrenja radničke komisije ne može se postaviti direktora.

NACIONAL: Preuzeli ste ulogu direktora?

Tako je ispalo. Kada je Radničko vijeće dalo otkaz direktoru Boži Dragoslaviću, koji je također u filmu, a za kojeg smo saznali da je tvrtku oštetio štetnim ugovorima na različite načine, ostali smo bez vodstva. I na kraju sam ostao ja. Netko je morao preuzeti vođenje firme i to u najgorem trenutku – na početku epidemije, s blokiranim računom i kreditom od milijun i pol kuna, koji je digao bez našeg znanja. No ljudi mi vjeruju jer mislim da nema nikoga kome nisam pomogao. Ja i danas kada netko ne zna nešto napraviti, oblačim kutu, odlazim u pogon i pokažem mu ili napravim umjesto njega. Rekao sam im ovako: Vi koji ste dobri, imate sreću da sam vam ja direktor jer ću to znati cijeniti. Vi koji ne valjate, imate nesreću da sam vam ja direktor jer me ne možete muljati oko posla, što ste mogli s dosadašnjim direktorima.

NACIONAL: Otkad ste vi postali direktor, vratili ste dugove, kažete da imate posla. Zar vas nije strah da će netko opet na vas baciti oko i pokušati vas uništiti?

Moram priznati da su Nijemci, za koje najviše radimo, prvi put nedavno u razgovoru pitali koliko bi koštalo 51 posto tvrtke. Do sada je za njih radio SAS iz Zadra i krajem prošle godine cijelu su proizvodnju preselili u Srbiju. Zato smo im mi interesantni. Uvjerili su se da smo mi nakon smjene bivšeg direktora nastavili proizvodnju, kao i da smo točni s isporukama, da su nastavili dobivati strojeve iste kvalitete. Iako su, kada im je on nagovijestio svoj odlazak, predstavnici njihovih tvrtki došli na razgovor sa mnom, da vide što će biti. A ja sam njima rekao: Koliko mi je poznato, mi se ne miješamo u kadrovsku politiku vaših tvrtki, pa ne možete ni vi u naše. Osim toga, bili su 2005. godine dužni ITAS-u 250 tisuća eura, prevarili su nas za 150 tisuća prilikom stečaja. Tek tada smo vidjeli koliko nas je oštetio bivši direktor, koji je plaćao Nijemcima prijevoz strojeva koje su oni kupili u Njemačku, umjesto da su to plaćali sami.

 

‘ITAS je politika željela uništiti. Zato što je puno lakše srušiti tvornicu, prodati zemlju i na njoj napraviti trgovački centar i tako na lak način kratkoročno zaraditi velik novac’

 

NACIONAL: Za razliku od civiliziranog europskog kapitalizma, gdje se vlast boji sindikata, radnici u privatnom sektoru u Hrvatskoj su potpuno nezaštićeni. Nekoliko puta u filmu ste rekli da stranim vlasnicima, pokušaju li to što rade u Hrvatskoj raditi u vlastitim zemljama, to ne bi prošlo.

Kod nas je najveći problem da postoje stotine sindikata i da se točno zna koji su HDZ-ovi, koji su SDP-ovi, dakle koji su čiji. Mene nisu mogli kupiti ni jedni. Kod nas u Hrvatskoj su najjači sindikati javnih službi, dok je radnicima u privatnom sektoru čak zabranjeno da se sindikalno organiziraju, ali se to boje reći. Poznat je slučaj da su žene zaposlene u tekstilnoj industriji u Ivancu, koje su osnovale sindikat, preko noći premještene u firmu kćer, koju je osnovao njihov gazda i rekao im: „Ako hoćete nastaviti raditi, u ovoj tvrtki je sindikat zabranjen.“

NACIONAL: Mislite li da je u Hrvatskoj, koja je preuzela divlji oblik kapitalizma, moguće razviti neki sustav sličan skandinavskom?

Moje uvjerenje je da će se morati promijeniti ili sistem ili političari. A prije toga je potrebno da se ljudi koji ih biraju osvijeste. Mi imamo mlade koji se u sindikat ne žele ni upisati jer misle da im to ne treba. A ja im onda obrazlažem zašto je to važno za njih.

NACIONAL: Imate li nasljednika u tvrtki?

Tražim ga. Otišao bih ja već u mirovinu, ali ne puste me. Prije nekoliko tjedana imao sam skup radnika i rekao im da je interni natječaj za direktora otvoren. No naravno da se nitko nije javio. Meni je jasno da moram ostati još nekoliko godina, a za to vrijeme osposobit ću nekog mladog, koga ću imati kraj sebe i tko će preuzeti vodstvo. Vjerujem u budućnost ITAS-a.

‘Mi u ITAS-u dokazali smo da svoje znanje znamo prenijeti i na kraju naplatiti’. PHOTO: Samir Čerić Kovačević

Komentiraj