Dragana Lucija Ratković Aydemir: ‘Kulturna i prirodna baština važne su za razvoj našeg društva’

Dragana Lucija Ratković Aydemir osnovala je pred točno petnaest godina pionirsku tvrtku Muze d.o.o. za interpretaciju baštine te menadžment u kulturi i turizmu. Od 2005. godine stvaraju različite baštinske identitete lokalnih zajednica diljem Hrvatske i osmišljavaju održive kulturno turističke atrakcije.

Po struci povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti, ali i kulturna menadžerica i poduzetnica u kulturi i turizmu, Dragana Lucija Ratković Aydemir prvo je radila u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Ministarstva kulture u Zagrebu, a 1997. nagrađena je stipendijom UNESCO-a za stručno usavršavanje u području konzervacije i restauracije kulturnih dobara na Sveučilištu Nikole Kopernika u Toruńu te u Varšavi i Krakovu. Godine 2005. stekla je Europsku diplomu za kulturni menadžment i iste godine osnovala je tvrtku Muze.

Interpretacija baštine danas je diljem svijeta prepoznata kao važan alat očuvanja baštine, ali i promoviranja vrijednosti i svijesti koje pozitivno utječu na razvoj pojedinaca i zajednica. Iako do sada kod nas nema legislative o interpretaciji baštine, sve se više lokalnih zajednica otvara u tom smjeru. Posebno zapažen projekt tvrtke Muze – Stalni postav Centra za posjetitelje Ivanina kuća bajke u Ogulinu – Hrvatsko muzejsko vijeće proglasilo je najboljim u 2013. godini u Hrvatskoj, a 2016. ušao je u uži izbor za nagradu Europskog muzeja godine. Dragana Lucija Ratković Aydemir predsjednica je udruge Interpretirajmo Hrvatsku i članica nadzornog odbora krovne udruge Interpret Europe, a živi u Zagrebu, Istanbulu i Izmiru pa ima i širi pogled na tu važnu tematiku.

NACIONAL: Što vas je potaknulo na osnivanje tvrtke u tako specifičnoj djelatnosti?

Moj skok u poduzetništvo u području baštine, koje je u Hrvatskoj uglavnom javnosektorsko, dogodio se iz više razloga. Tu je svakako bila frustracija desetogodišnjim radom na zaštiti kulturnih dobara u Ministarstvu kulture gdje mi birokratsko ili usko specijalističko pristupanje baštini više nije bilo hranjivo. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih kao konzervatorica osmišljavala sam male crkvene muzeje u Istri (Svetvinčenat, Tar, Rovinj, Poreč). Ispunjavalo me to što su se kroz te male sakralne izložbe ljudi iz lokalnih zajednica imali priliku povezivati s ostavštinom predaka, ali i osnaživati se kao zajednica. Ubrzo se dogodila i moja jednogodišnja edukacija iz kulturnog menadžmenta u organizaciji fondacije Marcel Hicter iz Bruxellesa kroz koju sam osvijestila da je bavljenje baštinom dio kreativnih industrija i da taj posao može biti kreativan, inspirativan i od šireg utjecaja na društvo. Sve te spoznaje i događaji, uz dosta hrabrosti, malo ludosti, upornost i moju komunikativnu prirodu kao začin, vodile su me do osnivanja Muza 2005. godine. Tada je Hrvatska još bila daleko od članstva u EU-u, a ni u našoj zemlji niti u okruženju ništa slično nije postojalo. Nije ni čudno da su mi mnogi kolege predviđali da ću biti kruha gladna. Na svu sreću, u tome nisu bili u pravu.

NACIONAL: Što se promijenilo u 15 godina uspješnog poslovanja? Koji su sadašnji izazovi razvoja interpretacije, a koji budući i što je interpretacija baštine?

Interpretacija baštine oblik je neformalnog učenja, ali i puno više od toga. To je umijeće oblikovanja cjelovitog doživljaja koji će posjetitelje ohrabriti da se s baštinom povežu i o njoj uče. Kao interpretatori baštine oblikujemo iskustva baštine koja ljudima pomažu zainteresirati se i s baštinom dublje povezati. Zato je ključ svake interpretacije rad s ljudima i za ljude. Ljudi na određeni baštinski fenomen mogu imati različite perspektive pa je naša zadaća da te različite perspektive uzmemo u obzir. Poštivanje perspektive lokalnih ljudi osnažuje njihovu ulogu kao ravnopravnih „vlasnika“ i „čuvara“ baštinskih priča pa zato interpretacija baštine ima važnu ulogu u njezinu očuvanju. Iz svih tih razloga danas na kulturnu i prirodnu baštinu gledamo kao na važne karike održiva razvoja i neke od temelja razvijanja društva koje je socijalno osjetljivo i ekološki osviješteno. Uveli smo eko-muzeologiju i eko-muzeje u domaću praksu. Takvu viziju nismo imale u svojim počecima, već se ona kristalizirala kroz iskustvo, rast, učenje i umrežavanje s kolegicama i kolegama u različitim europskim organizacijama, ali i kroz suradnju s lokalnim zajednicama, institucijama i pojedincima.

 

‘Kod obnove dvorca ili palače samo manji postotak površine smije imati komercijalnu funkciju. To je veliki paradoks! Zabluda je da komercijalno mora biti loše ili prljavo’

 

NACIONAL: Budući da u vašem poslovanju prevladava timski rad koji uključuje veliki broj suradnika, koji su izazovi takvog poslovanja?

Svaki projekt započinjemo procesom izrade interpretacijskog plana kroz koji osvještavamo baštinske posebnosti lokaliteta i zajednice, ali i univerzalne i relevantne poruke kojima će svaka baštinska priča na svoj poseban način naći put do srca i uma posjetitelja. Interpretacijski plan sadrži projektne zadatke za sve ostale suradnike. On je poput mape ili notnog zapisa zbog kojega svatko uključen u projekt sudjeluje u stvaranju kompleksnog doživljaja baštine. Muzejski predmeti i 3D sadržaji, fotografije i ilustracije, IT aplikacije, audio, video, tekstovi i interpretacija uživo neki su od kreativnih alata koje koristimo za pričanje baštinskih priča kroz različite medije. Zato u svoj tim pozivamo vrhunske stručnjake, znanstvenike, dizajnere, meštre od raznih umjetnosti i zanata s kojima oblikujemo baštinske projekte. Tu najviše do izražaja dolazi ljepota, ali i izazovi timskog rada. S izazovima se lakše nosimo kada se od početka usuglasimo da nam je cilj stvoriti nezaboravne doživljaje baštine. Oni trebaju osnažiti one koji njome upravljaju, obogatiti zajednicu i potaknuti posjetitelje na dublje povezivanje kako bi kroz baštinu bolje razumjeli, ali i voljeli sebe, druge i svijet oko sebe.

NACIONAL: Kako rad u Muzama doprinosi razvoju kreativne scene u RH?

Muze nemaju svoje in haus dizajnere ni umjetnike. U svaki projekt pozivamo one za koje smatramo da u prvom redu imaju senzibilitet i snagu da ispričaju neku baštinsku priču. Jer to je u našoj struci najvažnije! Tako su naši baštinski projekti uvijek svježi i kreativno nabijeni. Ponosne smo što smo do sada radile s velikim brojem sjajnih suradnika, da navedem samo neke od dizajnerskih studija: Cuculić, Šesnić i Turković, Clinica, Filburg, Rašić ili arhitektonski dvojac Penezić i Rogina, fotografi Damir Fabijanić, Petar Sabol, Goran Šafarek te ilustratori Srđana Modrinić aka Booboo, Tomislav Tomić, Manuel Šumberac. Na te suradnje treba gledati iz perspektive višestrukih razvojnih učinaka jer se potiče otvaranje radnih mjesta i visoko se postavljaju kriteriji, a destinacije dobivaju mjesta zbog kojih postaju zanimljivije, inspirativnije i uzbudljivije svojim stanovnicima i posjetiteljima.

NACIONAL: Koje biste recentnije projekte željeli istaknuti, a koji također imaju kontinuitet?

Putovanja su za sve nas izvor inspiracije i učenja. Inspirativnih projekata i ljudi nikada ne fali. Inspirira me rad Jamesa Cartera koji je jedan od doajena interpretacije baštine u Velikoj Britaniji. U meni rezoniraju njegov pristup i osjetljivost kako se s malo riječi posjetitelja može potaknuti na razmišljanje i dublji doživljaj baštine. Od muzeja rijetko je inspirativna Welcome Collection u Londonu, hibrid knjižnice i muzeja koji istražuje odnos prema zdravlju i ljudskom doživljaju. U njihovu pristupu svaki je izložak prilika da se čuje glas različitih perspektiva, a njima su posjetitelji u središtu. Od organizacija moram izdvojiti i Interpret Europe, krovnu udrugu za interpretaciju baštine na čijim godišnjim skupovima svake godine kao tim imamo priliku upoznavati kolege, projekte i nove pristupe, učiti i inspirirati se iz prve ruke.

NACIONAL: Kako je covid-19 utjecao na vaše projekte i planove? Imaju li muzeji i direktni kontakti s baštinom koji uključuju putovanja grupa ljudi, u ovakvim okolnostima smisla i budućnost ili ćete se „preseliti“ u digitalno-virtualnu domenu do daljnjega?

Pandemija je već jako izmijenila način na koji živimo, a posljedice su teško sagledive. Muzeji i baštinske atrakcije su mahom zatvorene, izvedbene umjetnosti na udaru pa time i cijeli sektor kulturnog i baštinskog turizma. U Hrvatskoj je u tijeku dosta projekata u kojima se stvaraju nova mjesta slavljenja baštine, a pitamo se kada će ih se moći posjetiti. Sve to može biti jako obeshrabrujuće. Iako su mi nove tehnologije jako uzbudljive, mislim da nikada neće moći ni približno zamijeniti izravan doživljaj baštine, bez obzira na to je li riječ o muzejskoj izložbi, nekom obliku materijalne baštine, perivoju, utvrdi ili zaseoku. Doživljaj baštine je potpun ako uključuje sva osjetila jer mi ljudi tako percipiramo i učimo o svijetu. Za mene je baš svaki baštinski projekt u koji se sada ulaže opravdan ako je povezan sa stvarnim ciljevima zajednica, upoznavanjem i dijeljenjem svoje baštine s drugima te stvaranjem novih vrijednosti. Mislim da svaka infrastruktura za interpretaciju baštine koja je nastala iz stvarne potrebe ljudi za slavljenjem humanističkih vrijednosti i učenjem o sebi, jest i ostat će potrebna te dio temeljnih vrijednosti svakog razvijenog društva. Vjerujem da će se istodobno tradicionalne baštinske institucije morati ubrzanije prilagođavati i odgovarati potrebama svojih korisnika. A kakvi će biti korisnici muzeja i baštinskih institucija za 50 godina pa čak i za 20 godina, to je pitanje na koje je, posebno nakon iskustva pandemije, jako teško odgovoriti.

Dragana Lucija Ratković Aydemir sa svojim suradnicama iz tvrtke Muze. PHOTO: Domagoj Blažević

 

NACIONAL: Smatrate li da je interpretacija baštine u Hrvatskoj dovoljno valorizirana? U kojem se kontekstu uopće pojavljuje? Vaš su fokus, naime, podjednako i turisti, djeca i školski uzrast, kao i svi drugi građani.

U području interpretacije baštine u Hrvatskoj mnogo je prostora za napredak. Sama činjenica da se unazad nekoliko godina financiraju projekti razvoja interpretacijske infrastrukture, a da nigdje nema propisane dokumentacije koja je potrebna za njezin razvoj, govori za sebe. Kad uzmemo u obzir da u razvijenim zemljama za tu disciplinu već desetljećima postoje ozbiljni sveučilišni studiji te kvalitetni i temeljito osmišljeni programi usavršavanja, mi smo još uvijek na početku. Međutim, to nas u Muzama nije obeshrabrilo i baš zato što smo od početaka pratile trendove. Znale smo da moramo u tom procesu dati svoj doprinos. Danas se na javnim nabavama raspisuju natječaji za izradu interpretacijskih planova pa nas veseli ako smo u stasanju ove discipline u praksi i mi dale svoj obol.

NACIONAL: Zašto ste potaknuli osnivanje nacionalne udruge Interpretirajmo Hrvatsku? 

Hrvatska kulturna i prirodna baština mogu imati važnu ulogu u razvoju našeg društva samo ako ima dovoljno ljudi koji svojim stručnim kompetencijama tome mogu pridonijeti. Kada je naša udruga prije četiri godine osnovana, tek je nekolicina bila upoznata s načelima interpretacije baštine. Danas nas je mnogo veći broj i u tome su zasigurno pomogle i aktivnosti naše udruge: od organizacije prve radionice u Ogulinu pa sve do organizacije nedavnih edukacija u Splitu za interpretacijske vodiče i kostimirana vođenja.

NACIONAL: Koje su prednosti i nedostaci financiranja projekata održivog korištenja kulturne i prirodne baštine iz europskih fondova?

Danas svaki iole ambiciozan i sposoban gradonačelnik ili načelnik ima za prioritet razvijanje infrastrukture za interpretaciju baštine, što zasigurno ne bi bio slučaj da nema europskih fondova. Ukupna vrijednost integriranih razvojnih programa temeljenih na obnovi kulturne baštine za razdoblje 2014. – 2020. iznosi gotovo milijardu kuna, od čega bespovratnih čak 770 milijuna kuna. To je ogromna prilika. Nedostaci su što su programi iz strukturnih fondova došli u naše društvo koje nije strateški uređeno pa onda ni u cijelosti svjesno razvojnih potencijala takvih programa. S druge strane, ovim se programima u raspisivanju i evaluaciji pristupalo prvenstveno tehnički i birokratski. To je veliki nedostatak, posebno u fazi evaluacije gdje izostaje stručne valorizacije pa se posljedično nema prilike sustavno učiti ni iz uspjeha niti iz pogrešaka. Dovoljna je činjenica da su u raspisu ovih programa malu ili nikakvu ulogu imala ministarstva čija se područja razvijaju kroz ovu liniju financiranja, a to su Ministarstvo kulture i Ministarstvo turizma.

 

‘Poštovanje perspektive lokalnih ljudi osnažuje ih kao ‘vlasnike’ i ‘čuvare’ baštinskih priča pa zato interpretacija baštine ima važnu ulogu u njezinu očuvanju’

 

NACIONAL: Kako birokratizacija europskih projekata utječe na projekte u kreativnim industrijama i njihov utjecaj na razvoj našeg društva? Postoji, primjerice, veliki problem za sufinanciranje iz fondova EU-a u tome što se naši povijesni dvorci ne mogu restaurirati i obnoviti za hotele, ali možemo im namijeniti muzejski sadržaj s mogućim malim ugostiteljskim elementom, kao u projektu Putovima Frankopana.

Na to sam pitanje već djelomično odgovorila, a sada bih samo poentirala da je u raspisu tih programa struka imala malo utjecaja. Cilj je održivo korištenje baštine, ali kod obnove dvorca, stancije ili palače samo manji postotak ukupne površine smije imati komercijalnu funkciju. To je veliki paradoks! Iz njega zbilja mirišu neka prošla vremena. Velika je zabluda da komercijalno mora uvijek biti nešto loše, prljavo i nepoželjno.

To nerazumijevanje velika je prepreka razvoju. Pritom, naravno, mislim u kategorijama održivog razvoja. Umjesto postavljanja kriterija kojima će kvalificirani i iskusni stručnjaci biti ti koji u kreativnim procesima nalaze inovativna rješenja održivog korištenja baštine na dobrobit šire zajednice, često se birokratskim odlukama takav proces blokira ili otežava. Druga je velika prepreka što se procesima javne nabave zaobilaze strukovni natječaji na kojima se bira najbolje rješenje, a ne samo najpovoljnija ponuda koja vrlo često znači najnižu cijenu. Uz to, rad na baštinskim projektima uvijek je proces pa kroz nabavu koja nema nikakvo razumijevanje za autorska prava i kontinuitet razvoja, otežani su kreativni procesi i oslabljuju sve uključene. U konačnici, što je najvažnije, ne pridonose izvrsnosti i inovaciji. Zato nam je od velikog značenja umrežavanje sa strukovnim organizacijama diljem Europe.

NACIONAL: Po čemu se vaš priručnik za interpretaciju baštine koji je ove godine uredila Mirna Draženović, kreativna direktorica Muza, razlikuje od ostalih publikacija? Mnogo je pojmova baštine u priručniku redefinirano i prošireno, zar ne?

Priručnik je objavljen početkom godine i nastao je u Interreg projektu KRASn’KRŠ u kojem su Muze bile partnerice slovenskim i hrvatskim institucijama. To je svojevrsni kompendij radnih materijala koji su nastali kroz naš dosadašnji rad i prvi je tematski priručnik iz područja interpretacije baštine u Hrvatskoj i u Sloveniji. Ono što nas je razveselilo, ali ne i iznenadilo, jest veliki interes za online verziju priručnika koja se može besplatno preuzeti na našoj web stranici. To pokazuje aktualnost ove discipline, ali i interes za stvaranje zajednice pojedinaca koje okuplja interpretacija baština. Među njima je najviše turističkih vodiča, od kojih je već dobar dio završio certificirani tečaj interpretacijskog vođenja.

NACIONAL: Koja ste iskustva u interpretiranju baštine zapazili u Turskoj, gdje provodite puno vremena?

Puno puta čula sam i učila da je Anatolija kolijevka civilizacije. Boraveći mnogo u Turskoj, u to se imam priliku svaki put iznova uvjeriti. Tamo je kulturni kontekst slojevit, a baštinski lokaliteti istaknuta mjesta iz opće kulture. Zahvalna sam što je Turska postala dio mog života jer kroz optiku različitoga još bolje mogu razumjeti univerzalne vrijednosti koje baština u sebi nosi. A to je ona najdublja iskra zbog koje je rad s baštinom moj poziv.

Komentiraj