Dozvola za falsifikat

Nacionalna groupie

Nakon hrpe ulizivanja, muka, mučnih kompromisa, napokon doguraš do Sabora, dobiješ saborsku plaću, imunitet i onda ti netko izvuče da si tamo nekad nešto na fakultetu krivotvorio i sve ti se, što si godinama gradio, u trenu sruši.

Uhvatila me teška paranoja kad sam ujutro uz kavu u novinama pročitao da je hadezeovcu Anti Jerolimovu ukinut saborski imunitet zbog optužbe da je krivotvorio fakultetsku diplomu. Srce mi je ubrzano udaralo. Izvadio sam svoj indeks iz džepa, grozničavo ga izlistao na onu stranicu na kojoj sam krivotvorio potpis i ocjenu mog profesora na Filozofskom Pavla Pavličića, inače i čuvenog pisca krimića, hrvatskog Simeona, kako su ga okrstili kritičari. Nama je na fakultetu predavao hrvatsku književnost. Mislio sam, ljude baš zaboli za to, nitko neće ići kopati jesam li falsificirao ili nisam ocjenu iz jednog takvog benignog predmeta. Hrvatska književnost. Kroz koju godinu ionako se nitko neće sjećat da je takvo nešto uopće postojalo.

Ali otkako sam odlučio pokušat napraviti neku karijeru u Bandićevoj stranci, počeo sam na stvari gledat puno ozbiljnije. Svaka sitnica iz prošlosti može postat gumeni metak koji će te strefit u čelo kad se najmanje nadaš. Zamisli, nakon hrpe ulizivanja, muka, mučnih kompromisa, napokon nekako doguraš do Sabora, dobiješ saborsku plaću, imunitet, bonove za saborski restoran i onda ti netko izvuče da si tamo nekad nešto na fakultetu krivotvorio i sve ti se to što si godinama gradio u trenu sruši kao bespravno sagrađena vikendica uz plažu. Odvratno je to bavljenje politikom, stalno živiš u teškim paranojama.

Na internetu sam izguglao pravilnike i shvatio da zbog krivotvorene ocjene možeš završit i u zatvoru. Panika! Pred očima mi se ukazao profesor Pavličić. Prisjetio sam se njegovog nedavno objavljenog romana Muzej revolucije, u kojem glavni junak pristaje na sve samo da se nekako provuče kroz ona olovna vremena od Hrvatskog proljeća, pa naovamo. I ptice na žici znaju da pisci u svoje glavne likove dosta unose same sebe. Ako profesoru Pavličiću priđem na pravi način i malo ga zaplašim svojom političkom moći, možda on pristane stati iza te moje falsificirane ocjene kao da je prava, dosjetio sam se. Ma, ne trebam ga zapravo ništa zastrašivat, pa neću se valjda spuštat na razinu huligana. Samo trebam na najljubazniji mogući način iznijeti problem i potaknuti profesora da to riješimo bez posljedica po ikoga

Dva dana kasnije, sav mokar ispod pazuha od teške nelagode, zakucao sam na vrata prostorije u kojoj je profesor Pavličić održavao konzultacije sa studentima. Muka mi se i prisjećati u detalje tog našeg susreta… Uglavnom, totalno sam se izbezumio. U mislima mi se činilo da će to sve teći glađe, ali kad sam se suočio s profesorom oči u oči i zabuljio se kao tele u šarena vrata u one njegove pomalo žandarmerijske brkove, nešto me presjeklo u nogama. S tim sam iskustvom sad u stanju sastavit doktorat o tome kako se osjećao Raskoljnjikov kad je upao na policiju priznati ubojstvo lihvarke. Kroz isprekidane, rastrzane rečenice objasnio sam Pavličiću zbog čega sam došao. I oprezno položio sporni indeks na njegov stol. Profesor je u nevjerici skinuo naočale, protrljao oči.

“Ako sam vas dobro shvatio, kolega, vi ste falsificirali ocjenu i moj potpis u indeks. I sad od mene tražite da taj falsifikat…

“Potvrdite kao stvaran potpis. Ne bi bilo loše da kemijskom pređete po mom falsificiranom potpisu… Time bi na neki način poništili falsifikat. Zar vam se to ne čini kao savršena podloga za nastavak romana Večernji akt za koji ste u Jugoslaviji dobili najugledniju NIN-ovu nagradu… Tamo je vaš junak falsificirao stvarnost. Maltene je, falsificirajući predmet po predmet, zgradu po zgradu, od čitave države napravio falsifikat… To je bio proročanski roman jer smo svi mi danas i završili u ovom falsifikatu i od države i od života. Danas kad političari falsificiraju diplome ili ministrica kulture putne naloge, to zapravo i nije falsifikat. Ako živiš u falsifikatu države sve je dozvoljeno jer ionako ništa nije stvarno… Ne može te netko strpat u zatvor zato što si u snu opljačkao banku”, izgovorio sam u gotovo predepileptičkom bunilu kao Dostojevskijev idiot Miškin.

“Jeste li si vi kroz injekciju ubrizgali drogu?“, štreberskim će vokabularom Pavličić.

″ Vi ste kroz čitav vagon svojih romana puštali vapaj za pustolovinom. U skoro svakoj ste knjizi bar u jednom odlomku napisali da nas jedino pustolovina može na trenutak izbaviti iz sumorne svakodnevice… Evo, ja vam pustolovinu serviram na stol! Prijeđite kemijskom preko svog falsificiranog potpisa i da vidimo što će se dogoditi! To je kao da Gogen kistom i bojama prođe po falsifikatu vlastite slike! To više ne bi bio falsifikat! Počnimo s vašim falsificiranim potpisom… I dio po dio, možda od ove falsificirane države ponovo stvorimo pravu! Znači, obrnuti proces od onog u vašem “Večernjem aktu”!, i dalje sam se izražavao kao da sam upravo doživio epifaniju.

“Šta vi to govorite… Kao da mi je netko poslao Mefista da mi u starosti naplati dug što sam se odvažio baviti pisanjem, što sam se igrao tvorca. I to opakog tvorca koji je u svojim krimićima pobio čitavu vojsku ljudi…“, Pavličić se zanjihao na stolcu.

“Ako se dogovorimo oko tog potpisa, ja vam preko šefa svoje stranke Bandića mogu pronaći nepobjedivog odvjetnika za taj božji ili koji već sud na kojem će vam Mefisto bit glavni tužitelj za sva ta ubojstva”, potmulo ću.

“Ali ja nikog nisam ubio, to je sve samo na papiru!“, zavapio je Pavličić.

“Pa i te krivotvorene diplome i ocjene su isto samo tinta na papiru… Dajte, potpišite mi se preko tog mog krivotvorenog potpisa i gotova stvar. Sve su to samo gluposti na papiru!

“Vi ste opasan… Ja vas iz ovih stopa moram prijaviti rektoru!”

Kad sam vidio da je profesor fakat posegnuo za mobitelom, dohvatio sam indeks sa stola, istrgnuo stranicu s krivotvorenom ocjenom, zgužvao je i pojeo.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.