Objavljeno u Nacionalu br. 602, 29. svibanj 2007.

U HRVATSKOJ živi 127 hrvatskih državljana podrijetlom iz Afrike: za Nacional govore o svojoj novoj domovini, uspješnim karijerama i ljubavi prema Africi

Ahmed Abdel Rahim, poznatiji kao Antimon iz humoristične televizijske emisije “Večernja škola”, medijski je najistaknutiji Afrikanac u Hrvatskoj. Njegova uspješna komičarska karijera jedan je od brojnih primjera integracije Afrikanaca u hrvatsko društvo, ali je njegova životna priča specifična. Iako je i on poput mnogih Afrikanaca stigao u bivšu Jugoslaviju kao student, karijera tog Sudanca krenula je u sasvim drukčijem smjeru. Iako se većina afričkih studenata nakon diplome nastavila baviti zanimanjima za koja su se školovali, Ahmed Abdel Rahim je od inženjera građevinarstva postao glumačka i komičarska zvijezda. Još je kao student počeo surađivati sa Željkom Pervanom na OTV-u, a Građevinski fakultet je, kaže, završio samo zbog roditelja. Već od tada je znao da se građevinom nikada neće baviti, jer je komedija postala njegov odabir. Rodio se u Khartoumu, glavnom gradu Sudana, kao jedan od desetoro djece. U Zagreb je došao prije dvadeset godina, o čemu kaže:

“Bili smo imućnija obitelj pa su mi roditelji mogli priuštiti školovanje u inozemstvu. Prvu ponudu za studiranje dobio sam od jednog sveučilišta iz SAD-a. Otac mi, međutim, nije htio potpisati suglasnost za odlazak u Ameriku jer je tvrdio da nije najbolje za mene da studiram u toj zemlji. Ja sam htio studirati izvan Sudana pa mi je rekao da bi najbolje bilo da upišem fakultet u bivšoj Jugoslaviji, u Zagrebu. Objasnio mi je da je to grad koji je otvoren prema strancima.”

Ahmed Abdel Rahim kaže da nema ničeg neobičnog u tome da mladi Sudanci odlaze na studiranje u inozemstvo i tvrdi da ga smeta što “ljudi često Afriku poistovjećuju s džunglom“. Kaže da je odrastao u gradu u kojem je većina mladih školovana, a nije rijetkost ni da su diplomirali na prestižnim sveučilištima poput Cambridgea ili Oxforda. I dok njegove dvije sestre i brat žive u Dubaiju, a jedna od sestara u Saudijskoj Arabiji, on je ostao u Zagrebu. Tu se oženio i ima troje djece. Prve dvije godine mu je, priča, bilo teško živjeti bez obitelji, ali danas kaže da je tu pronašao svoj život.

“Jako mi je nedostajala obitelj tih dana. Bio sam još dijete kad sam stigao u Hrvatsku. Tu sam prvi put vidio snijeg i upoznao hladnoću. Sjećam se kako je bilo zabavno gledati paru koja mi je od hladnoće izlazila iz usta dok sam govorio. Život u Zagrebu puno je užurbaniji nego u Sudanu. Dan je pun stresa i prebrzo prođe. U Sudanu su ljudi opušteniji, manje se nerviraju. Ali nakon nekoliko godina, navikao sam se na to i upravo danas živim na taj način.”

Sa suprugom Dijanom, koju je upoznao u studentskom domu, vjenčao se 1994. i danas imaju tri kćeri: Daliju, Amani i Mei. Često odlazi u Sudan “jer obiteljske veze nikad ne slabe”. I njegova djeca i supruga također rado putuju rodbini u Sudan. I susjedstvo ga je, veli, odmah prihvatilo i nazivaju ga Ante, skraćeno od imena lika koji glumi, a tako su ga oslovljavali i tijekom našeg razgovora u kafiću zagrebačke četvrti Središće. Iako priznaje da je hrvatski jezik težak, progovorio ga je nakon tečaja na Filozofskom fakultetu, a neke stvari je ispravljao usput:

“Kao student sam stanovao u sobici u stanu jedne starije gospođe u Velikoj Gorici. Nije me baš voljela pa se pretvarala da ne zna engleski, a ja sam morao progovoriti hrvatski kako bismo barem nekako komunicirali. Ali ni to je nije natjeralo da postane bolja prema meni.”

Nedugo nakon njegova dolaska u Zagreb, u Hrvatskoj je počeo rat. Njegova se obitelj zabrinula, priča, zbog čega je trebao “uložiti prilično puno energije” kako bi ih uvjerio da mu život nije u opasnosti. Trenutno sudjeluje u osnivanju Kluba Sudanaca u Zagrebu:

“U Hrvatskoj ima dosta Sudanaca pa je osnivanje kluba nekako logičan nastavak našeg druženja. Naime, nas desetak koji potječemo iz Sudana sa svojim hrvatskim obiteljima u vrijeme blagdana organiziramo zajedničke večere na kojima se družimo i razgovaramo o različitim temama. Osim toga, već nekoliko godina postoji Sudansko-hrvatsko društvo prijateljstva, u Khartoumu i u Zagrebu. To valjda dovoljno govori o našoj povezanosti sa starom i novom domovinom.”

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u Hrvatskoj živi 127 hrvatskih državljana koji su podrijetlom iz Afrike i 20 Afrikanaca koji imaju stalno prebivalište. Većina su u Hrvatsku došli kao studenti prije više od dvadeset godina te su nakon završetka studija odlučili ostati u svojoj novoj domovini, što zbog napredovanja u karijeri, što zbog ljubavi. Svaki šesnaesti student iz Afrike studira u inozemstvu. U Hrvatsku su afrički studenti u velikom broju dolazili zbog dobre suradnje afričkih zemalja s bivšom Jugoslavijom, koja je bila u Pokretu nesvrstanih, kao i većina država s tog kontinenta. U Zagrebu je postojala i Unija afričkih studenata koja je imala i preko 500 članova, a prestala je s radom 1995. I dok je 1984. u Hrvatskoj studiralo 1254 strana studenta, od kojih su gotovo polovica bili studenti iz Afrike, 2003. ih je bilo 52, ne računajući studente iz bivše Jugoslavije. Razlozi su posljedice rata i neobnavljanje sporazuma o znanstvenoj suradnji, koje je bivša Jugoslavija imala s preko 100 država svijeta. Samo na zagrebačkom Medicinskom fakultetu 1984. studiralo je 500 studenata.

Među visokoobrazovanim Afrikancima koji su nastavili živjeti u Hrvatskoj je i David Bangoura, inženjer građevinarstva i konzul Republike Gvineje, gdje je i rođen. Otac bivšeg televizijskog voditelja i osnivača modne agencije Midiken Hameda Bangoure, u Zagreb je stigao 1960. iz Gvineje, bivše francuske kolonije na zapadnoj obali Afrike koja ima nešto manje od 10 milijuna stanovnika. Bio je u prvoj skupini Afrikanaca koji su došli u Jugoslaviju. Suprugu Fatimu je upoznao čim je došao i nakon četiri godine su se vjenčali. Za sebe kažu da su bili prvi afričko-jugoslavenski supružnici u bivšoj Jugoslaviji. U Gvineji su živjeli 13 godina, a u Hrvatskoj su već 30. U Zagrebu imaju četvero djece – Mouhameda Laminea zvanog Miško (42), Hameda (40), Daoudu (39) i Sayona (30) – i pet unuka: Nensi (20), Saru (7), Zaru (6), Hayu (3) i Paolu Hawu koja ima 19 mjeseci. O tome kako je došao u Hrvatsku David Bangoura kaže: “U Zagreb sam došao s 20 godina, kao jedan od 30 Gvinejaca koji su ovdje došli na studij. Bili smo prvi Afrikanci koji su ikada došli u bivšu Jugoslaviju. Prije toga je većina nas studirala u Parizu, ali kad je Gvineja 1958. dobila nezavisnost, Francuzi su nas sve vratili kući. Prvi predsjednik Gvineje Sécou Touré bio je Titov prijatelj, tako da su nas brzo nakon povratka iz Pariza prebacili u Zagreb. Kad smo prije Zagreba sletjeli u Beograd, bili smo prvi Afrikanci koje su tamošnji ljudi vidjeli uživo. Gledali su nas, pratili po cesti, a neki su nas čak i dirali da vide hoće li boja naše kože ostati na njihovim prstima. Mislili su da smo premazani bojom.”

Iz Zagreba su prebačeni u Pulu, gdje su godinu dana živjeli u tadašnjem hotelu Rivijera i učili jezik. Nakon toga su bili raspoređeni po fakultetima u raznim državama bivše Jugoslavije, a David Bangoura upisao je Građevinski fakultet u Zagrebu. Tamo su, priča, s afričkim studentima bili zadovoljni, a uz fakultet su pohađali i večernju školu hrvatskog jezika. Ipak, kaže da je hrvatski “najteži jezik na svijetu” te i danas ima afrički naglasak. Suprugu Fatimu, Zagrepčanku rođenu Čaušević, upoznao je na zanimljiv način. Kako su se učenici Srednje tehničke škole, koju je pohađala, organizirali da pomognu u učenju pridošlim Afrikancima, njezin zadatak je bio da ga podučava matematiku. Fatima Bangoura o tome priča:

“Strašno ozbiljno sam to shvaćala, ali sam se uskoro zaljubila. Imala sam 16 godina i on mi je bio prvi momak. Hodali smo četiri godine prije nego što je to postalo vrlo ozbiljno. No moram nešto spomenuti: kao mala sam čitala roman o ropstvu ‘Čiča Tomina koliba’. Ta me priča strahovito pogodila i tad sam se, u skladu s dječjom maštom, odlučila udati za crnca.“

Njezini roditelji su ga, priča, brzo prihvatili, jer su sate matematike često imali u njihovoj kući. Majka ga je odmah zavoljela, a očeva je jedina želja bila da ostanu živjeti u Hrvatskoj. Međutim, svi Afrički studenti su se nakon fakulteta morali vratiti kući i Fatima Bangoura svog je supruga slijedila u Conakry, glavni grad Gvineje, s tri strane okružen morem, koji ima oko milijun i pol stanovnika.

“Moj pokojni otac bio je strašno nesretan, ali sam odlučila otići s mužem. Tamo je odmah počeo graditi autoput, postavili su ga i za pomoćnog direktora za sve aerodrome, a nakon nekoliko godina je postao i pomoćni ministar za transport. Ja sam se zaposlila u Centralnom projektnom birou Republike Gvineje kao arhitektica. U Gvineji smo ostali 14 godina i tamo sam rodila četvero djece. Moram priznati da me ta zemlja jako iznenadila: nakon nekoliko sati leta iznad Sahare preda mnom se pojavila zemlja zelene, bujne vegetacije, bogata vodom. Šest mjeseci godišnje traju monsumi, ali je zemlja toliko plodna da u Gvineji postoje i plantaže jagoda. Oduševili su me i ljudi. Došla sam iz zemlje u kojoj se nije smjelo reći ni da slaviš Božić, a stigla u sredinu gdje, iako su Muslimani u većini, svi slave svačije blagdane i svaki od njih je državni praznik. Osim toga, tamo sam upoznala gotovo sve nacije svijeta, bilo je mnogo miješanih brakova – do nas su živjeli Gvinejac i Kineskinja, malo dalje Francuz i Gvinejka. Bilo je i Engleza, Francuza, Talijana, Kubanaca… Upoznali smo i Fidela Castra za jednog njegovog posjeta Gvineji. Posebno me ugodno iznenadilo što u Gvineji sve međusobno dijele – uvijek se na ručak pozove netko s ulice. Kod nas se mjesečno kuhalo po 100 kilograma riže, da se nađe ako netko gladan naiđe. A ako nitko ne naiđe, rastuže se.”

U Hrvatsku se Fatima Bangoura nakon 14 godina vratila zbog zdravstvenih problema. Nije joj odgovarala klima, priča, ističući da stručnjaci kažu kako Europljani mogu maksimalno tri godine ostati u takvoj klimi jer nakon toga počnu imati ozbiljnije zdravstvene probleme. U Zagreb je stigla 1977. sa svom djecom osim Hameda, kojeg su s 13 mjeseci poslali baki u Zagreb jer je bio obolio od dječje paralize, a David Bangoura se dvije godina kasnije vratio iz Alžira gdje je neko vrijeme radio.

Zaposlio se u tvrtki Tehnika, a danas je u mirovini. U međuvremenu je postao konzul Republike Gvineje na zahtjev te afričke države i uz suglasnost Franje Tuđmana, jer je raspadom Jugoslavije Hrvatska ostala bez diplomatskih veza s afričkim zemljama. Konzulat se nalazi u prostorijama agencije Midiken u kojoj rade gotovo svi članovi obitelji. Jedino treći sin Daouda se, nakon što je kratko igrao nogomet, počeo baviti sportskim menadžmentom.

I Aklilu Debebe je jedan od bivših afričkih studenata, koji je s još osam kolega iz Etiopije došao u Zagreb, gdje je živio nekoliko godina. Nakon toga se preselio u Slavoniju, u Požegu, gdje i danas živi s 25-godišnjom kćeri Sabom i suprugom Yalem, također Etiopljankom, koju je upoznao u Zagrebu. On je, priča, u Zagreb stigao iz Adis Abebe, glavnog grada Etiopije u kojem je živio. Tamo je u novinama pročitao natječaj za dobivanje stipendija u bivšoj Jugoslaviji i s još osam kolega krenuo za Beograd, nemajući pojma kuda ide.

“Zapravo smo mislili da idemo u Čehoslovačku. Dok nisam stigao u Zagreb, nisam znao gdje idem. A u Zagreb smo stigli 1971., usred studentskih štrajkova i nereda – prvo što smo naučili bilo je Savka-Tripalo. Nije nas to zbunilo, i mi smo u Etiopiji imali takvih prosvjeda. Upisao sam Rudarsko-geološko-naftni fakultet, ali smo prvih godinu dana na Filozofskom fakultetu učili jezik te na Otvorenom sveučilištu polagali srednjoškolske predmete. Neki od nas su krenuli na medicinu, neki na elektrotehniku i građevinu. Smjestili su nas u studentski dom i, kako je bio listopad, dali nam novce da kupimo zimsku odjeću. Krenuli smo u kupovinu i nekoliko nas je umjesto kaputa kupilo kućne ogrtače, nismo znali razliku. Tako smo nekoliko dana šetali po gradu u bademantlima.“

On se nakon diplome iz geofizike nije morao vratiti u Etiopiju jer je tamo 1974. započeo građanski rat između pristaša vladajućeg Hailea Selassia i pobunjenika podržavanih od bivšeg SSSR-a, koji je trajao do 1992. Tada je u novinama pročitao da tvrtka Kamen Ingrad, tada samo Kamen, u Požegi traži rudarskog inženjera. Prijavio se i dobio posao. U Zagreb se više nije vraćao. Upravo je građanski rat u Etiopiji bio razlog zašto je njegova supruga Yalem došla u Zagreb. Nije željela napustiti Etiopiju, ali su joj svi savjetovali, priča, da joj je najbolje iskoristiti stipendiju i otići u bivšu Jugoslaviju. U Zagreb je stigla 1975. i upoznala sadašnjeg supruga.

“U Etiopiji sam već bila upisala medicinu, ali je počeo rat. Prijavila sam se za stipendiju i dobila je, iako do zadnjeg trena nisam planirala otići. Odlučila sam se za Zagreb jer mi je poznati etiopski internist podrijetlom iz Hrvatske Branko Bućina rekao da je medicinu najbolje studirati u Zagrebu. Nakon Zagreba možeš raditi bilo gdje u svijetu, rekao mi je, a vikendom možeš skočiti do Rima. A kad tamo male stipendije, nimalo lak život u Studentskom domu na Savi. Međutim, da smo ostali u Etiopiji Aklilu i ja se nikad ne bismo upoznali. Ja sam živjela u Adui, povijesnom gradu na sjeveru zemlje, bez aviona tri dana putovanja od Adis Abebe.

U Zagrebu sam bila vrlo zanimljiva ovdašnjim studentima, ali smo se mi Afrikanci ipak više držali skupa. Aklilua sam upoznala jer je on nas nove vodio po Zagrebu, pokazivao nam gdje je što. Počeli smo hodati i još sam za vrijeme studija rodila Sabu.”

Supružnici Debebe čak su govorili i različitim jezicima jer se u toj državi sa 70 milijuna stanovnika govori 80 različitih jezika. Ističu da je ta zemlja, jedina na kontinentu koja je tijekom kolonizacije zadržala nezavisnost, posebno zanimljiva jer je u njoj preko 50 posto katolika i naziva se “kršćanskim otokom u Africi”. Muslimani, kojih je 35 posto, bili su stoljećima obespravljeni. Kako priča Yalem Debebe, stoljećima nisu smjeli kupiti zemlju, a ako su jeli iz posuđa nekog katolika, on je morao pozvati svećenika da ga posveti. I Židovi su bili diskriminirani, pa čak i getoizirani, što je zanimljivo jer su, pričaju supružnici, zbog blizine Sinajskog poluotoka u etiopskom kršćanstvu imali izuzetno velik utjecaj Starog zavjeta. Zvali su ih došljaci, kalaše, a taj je izraz do danas ostao u žargonu kao uvreda. Danas su, kažu, svi jednaki, “u rano jutro na razglas svi bude sve, a različite crkve su jedna do druge”. U Etiopiji su zadnji put bili prošle godine i kažu da se u Adis Abebi “magarci na ulicama guraju s ljudima kao u Orient Expressu”. Supružnici Debebe imaju i 22-godišnjeg sina Johnathana, koji živi kod tetke u SAD-u, gdje studira informatiku. Aklilu Debebe još uvijek radi u tvrtki Kamen Ingrad koja je trenutno u stečaju, zbog čega je otvorio i privatnu konzultantsku tvrtku za pitanja naftnog inženjeringa, u kojoj mu pomaže kći Saba. Supruga Yalem, liječnica, trenutno ne radi, a u ratu je bila zaposlena u požeškoj bolnici. Jedina su afrička obitelj u Požegi, zbog čega su doživjeli i pozitivnih i negativnih reakcija. Njoj je drago jer je kumice na tržnici i danas pamte kao doktoricu te joj spuste cijenu što, kaže, sigurno ne bi da nije druge boje kože.

Za Domovinskog rata nisu razmišljali o napuštanju Slavonije, jer su “shvatili da se nigdje se ne može izbjeći rat”. Bilo im je smiješno kad im je sin, još kao dijete, jednom došao kući govoreći da je ustaša. Bio je tužan, pričaju, jer se nisu mogli igrati rata – nitko od djece nije želio biti četnik, svi su bili ustaše. Iako su veći dio života proveli u Hrvatskoj i “prihvatili je kao domovinu”, državljanstvo su dobili tek krajem devedesetih.

I Stephena Onochiea Igbeka, hrvatski građevinski poduzetnik nigerijskog podrijetla koji je iz te afričke države u Hrvatsku doselio prije 30 godina, u Hrvatsku je došao zbog posla. Danas kaže da je ostao ponajprije zbog ljubavi i obitelji, supruge Lidije i kćeri Christiane i Glorie, s kojima danas živi u zagrebačkom naselju Stenjevac.

Stephen Onochie Igbeka rodio se 1958. u nigerijskom selu Ile Ife kao treće od sedmero djece. Kako mu je otac bio policajac obitelj se, prisjeća se Igbeka, godinama selila iz mjesta u mjesto sve dok se njegov otac Frederick nije odlučio stalno preseliti u ondašnji glavni grad Lagos.

“Ondje smo doselili kada mi je bilo šest godina. Taj je grad na koncu bio i mjesto koje je dovelo do toga da prvi put dođem u Hrvatsku. U tom je gradu tvrtka iz bivše Jugoslavije Energoprojekt Beograd dobila posao izgradnje Velesajma u koje se kasnije uključila i hrvatska kompanija, Tvornica olovnih i aluminijskih proizvoda iz Kerestinca. Kako su ondje imali puno posla te su tvrtke tražile lokalne ljude kako bi ih zaposlili na projektima za koje su bili zaduženi, pa su tako i mene zaposlili u konstrukciono-projektnom uredu kao tehničkog crtača”, ispričao je Igbeka.

Za dvije građevinske tvrtke s područja bivše Jugoslavije on je u nigerijskom gradu Lagosu radio godinu dana, nakon čega mu je vodstvo kerestinačke tvrtke obećalo da će ga prvom prilikom poslati u Hrvatsku na usavršavanje, odnosno na studij uz rad.

“U početku nisam vjerovao da će se to stvarno dogoditi. No moji su šefovi održali obećanje i 1977. su dogovorili da dođem u Hrvatsku i u Zagrebu upišem Građevinski fakultet. Istovremeno sam radio u tvrtki u Kerestincu, gdje sam živio u unajmljenom stanu”, prisjeća se Igbeka. Kako kaže, posao i fakultet nisu bile njegove jedine obveze jer je morao savladati hrvatski jezik. Učio ga je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu a to, priznaje, nije bilo nimalo lako. “U početku je zaista bilo teško, ali puno su mi pomogle kolege s posla s kojima sam morao svakodnevno komunicirati pa sam tako, htio – ne htio, morao naučiti jezik.“

Zanimljivo je da je za Igbeku nešto drugo predstavljalo puno veći problem od jezične barijere. Umalo se, priča, vratio u Nigeriju i to zbog hrane i hladnoće.

“Nikako se nisam mogao naviknuti na hrvatsku kuhinju i hladno vrijeme. Sjećam se da sam mjesecima jeo samo jaja i piletinu jer mi organizam u početku nije prihvaćao ništa drugo. Srećom, uspio sam se priviknuti, jer da nisam, vjerojatno bih se bio vratio u Afriku”, kroz smijeh prepričava ovaj rođeni Nigerijac.

No kako je ipak ostao u Hrvatskoj, Igbeka je ovdje stekao mnoge prijatelje koji su ga, kako kaže, izvrsno prihvatili i olakšali mu snalaženje u novoj sredini. Jedan od njih Stephenu je poželio dokazati da su Hrvati poznati po gostoljubivosti i veseloj naravi pa je Igbeki predložio da na doček Nove 1979. odu na zabavu u slavonsko selo Hercegovac. To su i učinili, a Igbeka je ondje upoznao svoju današnju suprugu Lidiju.

“Sjećam se kako sam bio nervozan kada sam je htio pozvati na ples, no ipak sam to učinio. Isprva je reagirala zbunjeno, no ipak je pristala. Nakon te večeri, sljedeće dvije godine nismo se ni jednom vidjeli, ali smo se neprestano dopisivali.”

Stephen O. Igbeka svoju je današnju suprugu na koncu oženio 1984. U međuvremenu je propala kerestinečka tvrtka za koju je radio pa je često mijenjao poslove, a s njima i adrese stanovanja. Nakon nekoliko godina “lutanja” od jednog do drugog radnog mjesta, Igbeka je početkom devedesetih godina pokrenuo vlastitu građevinsku tvrtku specijaliziranu za aluminijsku bravariju, čiji je i danas vlasnik. Supružnici Igbeka imaju dvije kćeri, 22-godišnju Christianu i 16-godišnju Gloriju. Iako su obje rođene u Zagrebu, djevojke se, kako kažu, iznimno ponose svojim afričkim podrijetlom. Nigeriju su, priča Christiana posjetile samo jednom 2001., no obitelj uskoro planira još jednom otputovati u Afriku.

”Nigerija me se strašno dojmila. Ondje su moji korijeni i na njih sam jako ponosna pa me zanima sve što je vezano za Afriku. Sjećam se kako je, kada smo sletjeli na aerodrom u Lagosu, jedna od tamošnjih stjuardesa primijetila da sam jako zbunjena, pa je došla do mene i rekla mi: ‘Ovo ti je sigurno prvi put da si u Africi. Opusti se, draga, došla si kući, ovo je tvoj dom’. Bio je to jako dirljiv trenutak koji najbolje opisuje duh naroda kojem pripadam”, ispričala je Christiana Igbeka, studentica Ekonomskog fakulteta koja se neko vrijeme povremeno bavila manekenstvom, a mnogi će je prepoznati po ulozi u videospotu Gibonnijeve pjesme “Mirakul”. Djevojka koja je danas državna viceprvakinja u bilijaru priznaje da jedva čeka da s cijelom obitelji ponovno posjeti Nigeriju i grad Lagos, u kojem danas živi preko 18 milijuna ljudi.

Fanny Germaine Markić došla je iz Konga u Zagreb 1997., na poziv svoje sestre Marie Luise Budanec. Marie Luise upoznala je budućeg supruga, građevinskog inženjera iz Hrvatske koji je poslom boravio u Kongu, u svom rodnom gradu Lubumbashi, drugom po veličini u Kongu. Nakon što joj je suprug u Lubumbashi završio s poslom, Marie Luise je s njim došla u Zagreb 1995. i danas je domaćica. Dvije godine nakon dolaska u Hrvatsku pozvala je svoju sestru Fanny Germain u svoj novi dom u Zagrebu.

“Živjeli smo u Lubumbashi u velikoj obitelji. Bili smo imućni, pripadali smo višoj srednjoj klasi i moje je djetinjstvo bilo prilično nevino i lijepo. No smrću mog oca i dolaskom na vlast Laurent-Désiré Kabila koji je Zair ponovno preimenovao u Kongo, izgubili sve što smo imali i naglo osiromašili. Sjećam se da je bilo dana kada nismo imali što jesti. Takva situacija nas je natjerala da svoj život pronađemo negdje izvan Konga. Mene je sestra pozvala da joj se pridružim u Zagrebu, spakirala sam stvari i došla u Hrvatsku. Moja braća i sestre danas žive na različitim kontinentima. Jedna sestra tako živi u Bostonu, dok jedan od braće živi u Njemačkoj. Njega sam u posljednjih sedam godina jedinoga vidjela, uz sestru Marie Luise, otkako sam napustila Lubumbashi”, priča Fanny Germaine Markić.

Na jednoj zabavi u Zagrebu upoznala je Tomislava koji joj je prije tri godine postao i suprug, s kojim živi u zagrebačkom naselju Lašćina. Fanny je brzo naučila hrvatski jezik, ali ne toliko dobro i da završi studij teologije koji je upisala pet godina nakon dolaska u Zagreb:

“Intenzivno sam pohađala satove hrvatskog jezika i lako sam ga svladala, iako sam u početku mislila da će mi učenje ići puno teže. To me ohrabrilo da upišem studij teologije. Ali jezik u udžbenicima toliko mi je bio kompliciran da sam odustala od studija nakon godinu dana”. Neko vrijeme je bila domaćica, ali je odlučila otvoriti frizerski salon koji je počeo s radom prije dva mjeseca i nosi njeno ime:

“Otvorila sam frizerski salon jer sam oduvijek voljela raditi frizure. Mislim da uvijek možete imati dovoljno novaca ako radite dovoljno dobro i ako ste uporni. Tako je u Kongu, a tako je i u Hrvatskoj”.

Kaže da ju je suprugova obitelj odmah prihvatila i da im nije bilo neobično što im je snaha iz Afrike. Ipak, u Zagrebu se susrela s rasizmom kojeg drži “uobičajenim folklorom”: “Na početku je bilo rasističkih ispada, ali ništa strašno i nisam davala tome preveliki značaj. Smatram to nečim što ne možete izbjeći jer ljudi tako reagiraju u strahu od nepoznatog, a ne iz mržnje. Susjedstvo me danas sasvim normalno prihvaća”.

Obitelj je najvažnija

David Bangoura, inženjer građevinarstva i konzul Republike Gvineje u Zagrebu, došao je u Hrvatsku na studij u prvoj grupi Afrikanaca koji su stigli u bivšu Jugoslaviju. Suprugu Fatimu upoznao je zahvaljujući tome što mu je pomagala svladati gradivo iz matematike i ubrzo su se zaljubili. Fatima Bangoura živjela je s njim 14 godina u Gvineji, gdje je rodila sve četvero djece. Posebno ju je privukao odnos Afrikanaca prema obitelji koja im je, kaže, na prvom mjestu zbog čega su u Gvineji rastave brakova rijetkost.

5000 Afrikanaca u Hrvatskoj

Jasminka Petter tvrdi da u Hrvatskoj ima oko 5000 Afrikanaca te da njihov broj raste. Ističe i da su se incidenti vezani za rasizam u Hrvatskoj pojavili tek prije nekoliko godina: “Oni su posljedica rata u Hrvatskoj i želje nekih za rasno čistom Hrvatskom.”

Ljubav počela u Hercegovcu

Stephen Onochea Igbeka radio je u Lagosu za Tvornicu olovnih i aluminijskih proizvoda iz Kerestinca. Vodstvo tvrtke obećalo je da će ga prvom prilikom poslati u Hrvatsku na studij uz rad, što se i dogodilo 1977. Upisao je Građevinski fakultet u Zagrebu i uz studij radio u Kerestincu. Suprugu Lidiju upoznao je 1979. godine na zabavi u slavonskom mjestu Hercegovac gdje je s prijateljem bio na dočeku Nove godine. Dvije su se godine dopisivali te oženili.

Afro frizeraj

Fanny Germaine Markić rodom je iz Konga i u Hrvatskoj živi već deset godina. Upisala je studij teologije u Zagrebu, ali ga nije završila zbog težine hrvatskog jezika u udžbenicima. Danas ima frizerski salon u kojem radi i afričke frizure.

Mala Afrika u slavonskoj Požegi

Aklilu Debebe došao je u Zagreb 1971. i upisao Rudarsko-geološko-naftni fakultet. Svoju suprugu, koja je također iz Etiopije, upoznao je tri godine kasnije, u Zagrebu. Kažu da se zbog velike udaljenosti njihovih rodnih gradova nikada ne bi imali priliku upoznati. Yalem Debebe u Zagrebu je diplomirala medicinu te rodila danas 25-godišnju kćer Sabu. Imaju i 22-godišnjeg sina Johnathana, koji studira informatiku u SAD-u. S obzirom na to da su jedina afrička obitelj u Požegi, kažu da im je to donijelo kako prednosti, tako i mane. Aklilu Debebe zaposlen je u tvrtki Kamen Ingrad u stečaju i ima svoju privatnu konzultantsku tvrtku za pitanje naftnog inženjeringa.

Majstor za Ahilovu petu

Sudanac Esmat Elabjer radi kao kirurg i ortoped u zagrebačkoj Klinici za traumatologiju. Na Institutu za anatomiju i biomehaniku patentirao je posebnu metodu liječenja povrede Ahilove pete. Tom metodom tetiva se zašiva bez otvaranja za manje od 10 minuta, dok je ranije bilo potrebno napraviti veliki rez na nozi.

Kazališni i filmski redatelj

Lawrence Kiru iz Kenije dugogodišnji je redatelj na HTV-u. U Zagrebu, gdje je došao na studij režije na Akademiji dramskih umjetnosti, živi već 30-ak godina. Ima kći Kahithe koja u Zagrebu drži satove afričkog plesa. Bavi se i kazališnom režijom, a jedna od njegovih najpoznatijih predstava je “Edith Piaf” zagrebačkog kazališta Komedija. Neko vrijeme bio je predsjednik Hrvatsko-afričkog društva prijateljstva.