DOSSIER: ŽIVOT IZVAN EU: Hrvatski opstanak bez Europske unije

Autor:

25. 06. 2013., Zagreb - Ilustracija hrvatske i EU zastave.
Photo: Danijel Berkovic/PIXSELL

Danijel Berkovic/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 498, 31. svibanj 2005.

Prema svim naznakama, početak pregovora Hrvatske o priključenju Europskoj Uniji bit će 13. lipnja odgođen na neodređeno vrijeme: pet vodećih hrvatskih stručnjaka za ekonomiju, politiku i znanost iznose prijedloge strategije državnog razvoja u takvom ozračju

Premda će odluka o početku ili daljnjoj odgodi pregovora Hrvatske i Europske unije biti donesena 13. lipnja, već sada se postavlja pitanje što učiniti ako odgovor bude negativan. Usvoji li službeni Bruxelles ? a vjerojatno hoće ? stajalište Carle Del Ponte kako je Ante Gotovina i dalje u Hrvatskoj, pregovori će se odgoditi na neodređeni rok. Potpuno je nejasno koliko će odgoda trajati, međutim vijesti koje u posljednje vrijeme dolaze iz sjedišta EU govore da je donedavno realna opcija po kojoj bi Hrvatska do 2009. trebala postati članica Unije sada vrlo upitna. Propusti li ovaj rok, moglo bi se dogoditi da Hrvatska započne pregovore kada i Makedonija i Srbija i Crna Gora, a to znači da oni neće biti okončani prije 2012. Da ova opcija nije potpuno nerealna vidjelo se prije nekoliko mjeseci, kada je dobro obaviješteni Financial Times objavio prognozu po kojoj će Hrvatska postati članica EU između 2015. i 2020.

Premda je riječ o najgorem mogućem scenariju, postavlja se pitanje kako treba izgledati državna strategija ako pregovori budu odgođeni na dulji rok. U igri su dva scenarija: katastrofični, po kojemu će odgoda dramatično ugroziti ekonomske i demokratske promjene u državi, i suzdržani, čiji zagovornici smatraju kako se Hrvatska ionako mora osloniti na sebe i vlastite potencijale. Zagovornici ovakvog razmišljanja vjeruju da su reforme nužne bez obzira na EU i da se moraju provesti u idućih nekoliko godina. Podsjećaju kako i unutar Unije raste skepsa prema stvaranju “superdržave”, što se posljednjih mjeseci najsnažnije manifestira u Francuskoj i Nizozemskoj. Valja naglasiti da ni u kojem slučaju nije riječ o euroskepticima, nego dokazanim ekspertima koji smatraju da su unutarnje promjene najvažniji uvjet razvoja Hrvatske, a ulazak u EU svojevrsni je zadnji korak na tom putu. Nacionalova redakcija ponudila je petorici stručnjaka različitih područja da iznesu vlastite prijedloge strategije državnog razvoja. Ovo su njihova razmišljanja.

BOŽIDAR PANKRETIĆ, saborski zastupnik i bivši ministar poljoprivrede

“Za hrvatsku poljoprivredu mnogo je važniji odnos Vlade prema ovom sektoru negoli kada ćemo ući u Europsku uniju. U prvom redu, najvažnije je izgraditi institucije i agencije koje su potrebnije zbog nas samih, negoli EU. Još 2004. govorili smo da iz pretpristupnih fondova EU trebamo dobiti oko 245.000.000 eura, međutim ako danas upitate nekoga u Vladi koliko smo tog novca doista dobili, vidjet ćete da je riječ o vrlo maloj svoti. Glavni razlog ovakvog stanja je taj što nismo formirali nužne institucije koje moraju proći određenu akreditaciju u Bruxellesu. U tom dijelu posla nije napravljeno ništa, čime ostajemo bez financija na koje imamo pravo To je konkretni dio posla koji moramo odraditi ako se želimo domoći ovih sredstava.

Drugi dio posla vezan je za rješavanje naših unutarnjih pitanja, a to je kako da državno poljoprivredno zemljište postane vlasništvo domaćih obiteljskih gospodarstava. Ako želimo da naši seljaci opstanu, moramo im podijeliti državno zemljište jer sa sadašnjim malim posjedima oni se ne mogu suprotstaviti inozemnoj konkurenciji. To trebamo hitno riješiti, bez obzira na to jesmo li počeli pregovore s EU ili će oni biti odgođeni na dulji rok. Osim okrupnjavanja posjeda, moramo spriječiti katastrofalne situacije poput one da oko deset tisuća obiteljskih gospodarstava više ne prodaje mlijeko. To su ljudi koji su ostali bez egzistencije, a koje treba zadržati u sredinama u kojima žive. U Europi se zagovara trend multifunkcionalnosti u kojem poljoprivrednici nisu isključivo u funkciji proizvodnje, nego ih se želi zadržati na njihovim imanjima i seoskim sredinama kako ti krajevi ne bi izumrli.

Iduća stvar koju moramo uraditi je odolijevanje vanjskim pritiscima, kada se od Hrvatske traži da strancima omogući kupnju ovdašnje zemlje i nekretnina. Moramo staviti 18-godišnji embargo na prodaju državnih posjeda stranim vlasnicima jer je to razdoblje potrebno da okrupnimo i konsolidiramo naša obiteljska gospodarstva. Slične odredbe imaju Poljska i Mađarska i mislim da i Hrvatska treba ići njihovim putom.

Bojim se da bi iz Unije mogli uslijediti pritisci, recimo danas možemo izvoziti koliko hoćemo šećera, a mogle bi nam se uvesti kvote kao uvjet za pregovore s EU. Već smo na proljeće 2004. pristali na Protokol 7 koji je, unatoč tvrdnjama ministra Čobankovića, izazvao dodatni rast uvoza hrane koji je 2004. iznosio 1,5 milijardi dolara. Još je teža situacija u ribarenju, gdje je pritisak iz EU čak i pogubniji. U europskom ribarstvu više se ne grade novi brodovi i ako uskoro ne moderniziramo našu flotu, mogli bismo se naći u velikim problemima. S postojećim brodovima hrvatski ribari neće moći konkurirati onima iz EU. Unatoč svemu, za mene nije upitno trebamo li ući u EU, ali nisam za to da to napravimo puzeći. Ugledajmo se na Poljake, koji su čvrsto branili svoje nacionalne interese i zamalo rušili vlade kada su smatrali da ne postoji dovoljna briga o seljacima. Rezultat su kvalitetni uvjeti koje je Bruxelles naposljetku ponudio i danas poljoprivrednici u Poljskoj uživaju vrlo dobre beneficije.”

Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic tradea i predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca

“Gospodarski procesi u Hrvatskoj smješteni su u okvir šireg procesa prilagodbe Europskoj uniji. Stoga postoji opasnost da nam iščekivanje početka pregovora s EU postane alibi za usporavanje ili odgađanje nužnih reformi. Preduvjeti za razvoj hrvatskoga gospodarstva su, bez obzira na zahtjeve EU, učinkovita i jeftina javna uprava, efikasno pravosuđe i stabilan zakonodavni okvir. Za snažan gospodarski rast je, osim toga, potrebno uspostaviti fleksibilno i dinamično tržište rada, kao i moderan obrazovni i visokoškolski sustav prilagođen potrebama gospodarstva. Sadašnji procesi u hrvatskom gospodarstvu su svakako prespori da bi nam omogućili hvatanje koraka s razvijenim zemljama s kojima se često volimo uspoređivati. Vanjsko zaduživanje je usporeno, ali je još uvijek vrlo visoko. Danas je ono manjim dijelom prouzročeno državnim zaduživanjem koje se sve više preusmjerava na domaće financijsko tržište, a većim dijelom kreditiranjem poslovnog sektora koji sredstva treba za nove investicije, te građana koji kredite velikim dijelom koriste za potrošnju. U ovakvim makroekonomskim uvjetima Vlada je prisiljena smanjivati državne investicije, a privatni sektor još nije dovoljno snažan da svojom aktivnošću kompenzira smanjenje rasta BDP-a. Jedini izlaz iz ovakve situacije je ubrzavanje privatizacije i povećanje konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva, kako bi se gospodarski rast više temeljio na povećanju izvoza, a manje na domaćoj potrošnji i državnim investicijama. Hrvatska mora smanjiti javni sektor, čiji je udio u BDP-u jedan od najviših u Europi.

Država u Hrvatskoj još uvijek ima nepotrebno velik utjecaj na gospodarstvo, i to ne samo kao nužni regulator, nego i kao vlasnik i poduzetnik. Danas se gotovo 50 posto hrvatskog BDP-a ostvaruje u poduzećima u državnom vlasništvu, a u takvoj situaciji je iluzorno očekivati efikasnost i međunarodnu konkurentnost hrvatskoga gospodarstva, a još manje stvarno postojanje slobodne tržišne utakmice. Stoga jedan od naših prioriteta mora biti dinamično i transparentno nastavljanje procesa privatizacije.

Hrvatska udruga poslodavaca namjerava zauzimati jasne stavove o svim izazovima koji se postavljaju pred našu gospodarsku politiku. Bit ćemo vrlo konstruktivni u suradnji sa socijalnim partnerima, ali ćemo od Vlade očekivati odlučnost u provođenju nužnih, a često nepopularnih mjera za stvaranje poticajnoga gospodarskog okruženja. Država mora postupno smanjiti goleme proračunske transfere kojima umjetno na životu održava tržišno neodržive gospodarske sustave, a račun za to prebacuje na leđa građana i onog dijela gospodarstva koji bi mogao biti temelj konkurentnosti i budućeg prosperiteta čitave zemlje. U suprotnom ćemo, umjesto da sve svoje potencijale aktiviramo na postizanju zajedničkog uspjeha, “potrošiti” vlastitu budućnost na kratkoročnu kupnju socijalnog mira. Ne mislim pritom da Vlada trenutačno može ugasiti desetke tisuća radnih mjesta u poduzećima s državnim potporama, ali Hrvatska danas na državne potpore i subvencije troši oko 6 posto BDP-a, što je gotovo trostruko više od prosjeka u EU.

Isto tako moramo prihvatiti da dosadašnji tempo rasta plaća nije održiv u uvjetima stagnirajućeg rasta BDP-a i pada globalne konkurentnosti domaćega gospodarstva. Međutim, tržište rada nije jedini element za podizanje konkurentnosti gospodarstva i nama je potreban širi društveni dogovor u kojem će sva tri socijalna partnera graditi konsenzus o svim ključnim pitanjima za hrvatsko gospodarstvo. To je ujedno i jedna od glavnih lekcija koju moramo naučiti od irskog modela socijalnog partnerstva.

Hrvatska udruga poslodavaca svjesna je da svojom aktivnošću i pozitivnim primjerima u vlastitim redovima mora dati doprinos stvaranju takvog društvenog sporazuma. Aktivno ćemo djelovati u borbi protiv sive ekonomije, koju smatramo iznimno štetnom ne samo iz aspekta državnih financija, nego i u području uspostavljanja fer tržišne utakmice. Takvi poduzetnici su nelojalna konkurencija i ugrožavaju druge sudionike na tržištu koji poštuju pravila igre. Naš je stav da se od takvih poduzeća moramo distancirati i isključiti ih iz Udruge. Osim toga, privatni poduzetnici unutar HUP-a spremni su na rok od pet godina ne isplaćivati čak 75 posto svoje dobiti, nego je obvezno reinvestirati u nove tehnologije i razvoj novih proizvoda. Isto tako smo preporučili svom članstvu da se suzdrži od pretjeranog luksuza i sredstva ulaže u stvaranje nove vrijednosti i dugoročne konkurentnosti svojih poduzeća. HUP će podržati prijedlog ministra financija o redefiniranju poticajnih mjera za zapošljavanje, jer se slažemo da takve državne beneficije poslodavcima ne daju očekivani učinak u smanjivanju nezaposlenosti. Smatramo da je mnogo svrsishodnije ta znatna sredstva preusmjeriti u obrazovne projekte koji će pridonijeti podizanju kvalitete ponude na tržištu rada i tako omogućiti pad nezaposlenosti.”

DAMIR KUŠTRAK, bivši doministar financija i predsjednik Uprave Medike

“Ako svi mi koji živimo u Hrvatskoj želimo da nam bude bolje, moramo napraviti neke stvari bez obzira na EU. Pritom treba biti svjestan da ne postoji čarobni štapić koji će dovesti do rasta BDP-a od 7 posto ili nekih dramatičnih promjena. Sve se svodi na uporan rad i to da svi koji sudjeluju u stvaranju dodatne vrijednosti moraju shvatiti da je Hrvatska mala zemlja, pa nam ostaje isključivo izlaz na globalno tržište. Na njemu nema milosti, ali to je naš jedini izlaz, neovisno o tome kada ćemo postati dio EU.

Vlada treba poduzeti neke korake bez obzira na to kada će početi pregovori s EU. Riječ je o svojevrsnom reinženjeringu jer dugo odgađamo nešto što smo odavno trebali napraviti. U Hrvatskoj 12 godina traje stabilizacijski program i napokon moramo okončati priču s onim sektorima i kompanijama koji nisu sposobno nositi se s domaćom konkurencijom, a kamoli poslovati u inozemstvu. Uvjeravam vas da čim konsolidiramo situaciju i smanjimo fiskalni deficit, hrvatsko gospodarstvo će se morati izvozno orijentirati. Monetarna politika u svemu tome nije neko posebno ograničenje.

Za razliku od većine naših političara, mene ne plaši mogućnost socijalnih nemira ako poduzmemo ove korake. Ljudima treba objasniti što se može plaćati, a što ne. Ne vjerujem ni da bi došlo do kolapsa brojnih poduzeća jer je i do sada mnogo tvrtki propalo ili otišlo u stečaj. Ali jednostavno je nemoguće i dalje trpjeti stanje u nekim sektorima, poput brodogradnje koja je godinama u neizdrživoj situaciji i samo stvara gubitke. U posljednjih deset godina taj je sektor imao gubitke od oko 2 milijarde dolara, a samo Uljanik posluje pozitivno. Za početak bi trebalo zatvoriti barem jedno brodogradilište jer ovakva politika državnog subvencioniranja nema smisla. Prema mojem mišljenju država ne treba subvencionirati kamate, nego treba postojati venture kapital, odnosno podrška pojedinim rizičnim pothvatima, posebice srednjeg poduzetništva, kako bi ono stalo na noge. Država treba djelomično pomoći poduzetnicima koji započinju posao jer se posljednjih godina malo gospodarstvo uspjelo restrukturirati i danas predstavlja značajan dio izvoza. Još uvijek imamo prilično snažnu prerađivačku industriju i niz tvrtki koje su se etablirale na inozemnom tržištu, a njih prate mnogi mali dobavljači kojima treba mali financijski poticaj. Hrvatska treba koordinirati njihov izlazak na vanjska tržišta jer ako netko izvozi u vrijednosti od 50.000 eura, tada on nije u stanju ulagati u marketing ili obilaziti potencijalne kupce. Izvozne mogu postati i mnoge druge industrije, poput drvne, a imamo sreću, budući da zbog turizma postoji veliki devizni priljev deviza u platnu bilancu.

Dugoročno gledano, Hrvatska nema drugi izbor osim ulaska u EU. Pritom treba biti svjestan kako svaka nova integracija donosi i dobre i loše stvari, što smo mogli osjetiti i dok smo bili u jugoslavenskoj federaciji. Nemoguće je očekivati da će pri ulasku u EU svima odmah biti bolje i zato bih Sanaderovoj vladi preporučio hladnokrvnost. To više što ne ovisimo samo o sebi, nego i o drugima, kao nekada Turska koja je 30 godina čekala početak pregovora i napokon ga dobila.”

MIOMIR ŽUŽUL, diplomat i zastupnik

“Puna, brza i kvalitetna integracija Republike Hrvatske u EU bio je i ostat će prioritet hrvatske politike, o tome postoji konsenzus svih relevantnih političkih čimbenika u Hrvatskoj. Ali to ne znači da pitanje odgode ulaska u EU treba poprimiti razmjere nacionalne kataklizme. Politika je umijeće mogućega. Prioritete, rokove i strategiju treba prilagođavati okolnostima, naravno ne odustajući pritom od nacionalnih interesa. Ako ćemo dramatizirati i optuživati se zbog odgode, zatvoriti se u vlastito dvorište uvjereni kako je cijeli svijet protiv nas, ako ćemo odustati od pozitivnih europskih vrijednosti te od promjena i prilagodbi koje je nužno u nas provesti, tada će odgađanje početka pregovora doista poprimiti dramatične proporcije. Moramo nastaviti preobrazbu našeg društva u moderno demokratsko društvo, jer smo na tom planu već mnogo postigli. Trebamo primijeniti europske standarde u mnogim područjima našeg društva, prije svega u pravosuđu, ne samo zato što to Europa od nas traži, nego zato što je to dobro za nas, za svakog našeg građanina. Nemojmo čekati početak pregovora, nego djelujmo sada, pa će i sami pregovori jednom kad otpočnu ići brže, te ćemo skratiti samo vrijeme pregovaranja.

Iz ovoga moramo izvući neke pouke. Rekao bih da je jedna od bitnih pouka ta da ne treba držati ”sva jaja u istoj košari”. EU jest naš cilj i, vjerujem, budućnost, ali to ne znači da ne trebamo otvarati i druge prioritete i oblike suradnje s neeuropskim zemljama, primjerice Indijom, Kinom i osobito SAD-om. SAD je vodeća svjetska sila i ne vjerujem da postoji ijedna država kojoj odnosi s SAD-om nisu jedan od prioriteta. Dobri odnosi između Hrvatske i SAD-a prema mom sudu jednako su važni kao i odnosi s EU i vjerujem da bi ti odnosi mogli i morali biti intenzivniji i u krajnjoj liniji produktivniji za Hrvatsku. Vanjska politika SAD-a paradigma je političke pragme i otuda se ishodi razina i kakvoća naših današnjih odnosa. Nije tajna da je State Department od nas tražio zauzimanje aktivnije uloge u antiterorističkoj koaliciji, što ne znači nužno i slanje hrvatskih vojnika u Irak. Istina je da mi zbog čvrstog stava EU nismo niti razmatrali potpisivanje Protokola 98, međutim također je istina da su neke druge zemlje koje su u procesu integracije u EU daleko ispred Hrvatske parafirale taj protokol ? bez ikakvih posljedica na brzinu prijma u EU ili pak njihov status u Uniji. Dakle, svakako se zauzimam za jačanje odnosa s SAD-om, jer dobri odnosi tom državom neće ići na štetu dobrih odnosa s EU, nego su dapače komplementarni s njima, te nam daju dodatnu težinu. Nužno je prisjetiti se da ni jedna zemlja nije ušla u EU prije nego što je dovršila procese pristupanja NATO-u, a i u tom pogledu presudni su dobri i partnerski odnosi s SAD-om.

Mnogo sam puta Carli Del Ponte rekao da je lako dokazati nešto što postoji, ali je gotovo nemoguće dokazati nešto što ne postoji. Mi se moramo, s druge strane, izboriti za poštivanje same prirode suda, jer Carla Del Ponte predstavlja tužiteljstvo, a ne cjelokupni Tribunal. Predsjednik Tribunala mnogo je umjereniji u svojim istupima i mi moramo ustrajati na tomu da se Sudu, a ne tužiteljstvu, dade odgovarajuća težina. Mi se moramo izboriti da nam se honorira to što u potpunosti poštujemo obvezu pune suradnje s Tribunalom u Haagu, a ne da nam se neprestano nameću novi uvjeti od kojih neke jednostavno ne možemo ispuniti jer nisu u našoj moći i ne ovise o našoj političkoj volji. Vladavina prava vrhunski je uvjet sam po sebi, Hrvatskoj je u interesu da bude pravna država, ali se iz te činjenice ne mogu generirati novi uvjeti koji više ne spadaju u sferu prava nego jednostavne fizičke mogućnosti.

Ako Carla Del Ponte doista ima dokaza da je general Gotovina u BiH, to bi joj trebalo pojednostavniti posao: ima tamo na svojoj strani i zakon i logistiku da uhićuje, pa neka iskoristi to svoje znanje, neka pošalje Gotovininu adresu Ashdownu pa neka ga on uhiti kad je već na području njegove odgovornosti.

Politika se, kao i svako drugo područje ljudskog djelovanja, odvija u nekim interesnim i fizičkim okolnostima. Naivno je misliti da EU djeluje isključivo kao nadnacionalna organizacija u kojoj zemlje članice i njihovi političari, pa čak i političari koji su delegirani ispred svojih zemalja u Bruxelles, nemaju osim europske i svoju nacionalnu agendu. Nisam pristaša teorija zavjera, ali želim spomenuti da je britanski ministar za Europu nedavno u parlamentu izjavio kako je Srbija prirodni regionalni lider na prostoru ? kako ga oni zovu – zapadnog Balkana. Mi naravno ne možemo određivati prioritete britanske politike, ali imamo pravo upozoriti na disproporciju nacionalnog i europskog u takvoj agendi. Naravno, naš je interes razviti dobre odnose i s Velikom Britanijom i mislim da je jedan od naših vanjskopolitičkih prioriteta upravo izboriti se za mjesto kakvo nam i pripada u političkoj agendi Velike Britanije.

Opasnost stavljanja Hrvatske u regionalni okvir bivše Jugoslavije postoji i ona je realna. Oduvijek sam se, i kao političar i kao diplomat, zalagao za takozvani princip regate, namjesto konvoja. Regata znači pojedinačni ulazak u EU, prema brzini i uspješnosti prilagodbe svake od zemalja kandidata. Princip konvoja, koji se pokušava na mala vrata primijeniti na prostor jugoistočne Europe, podsjeća me na razgovor koji sam nedavno privatno vodio s jednim od vodećih svjetskih političara, koji mi je, zalažući se za regionalni pristup, rekao kako cijela regija boluje od raznih bolesti, pa tako ni hrvatska nije sasvim zdrava. Ostajući u sferi medicine, rekao sam mu: zamislite da ste bolesni, imate upalu grla, dođete k liječniku po lijek. On vas smjesti u bolnicu, na isti odjel na kojem leže i oboljeli od upale pluća, tuberkuloze i raka, te vam svima prepiše isti lijek i kaže vam da ćete svi zajedno izići iz bolnice kad i zadnji od vas ozdravi.

Hrvatska je daleko ispred ostalih zemalja u regiji, to je činjenica. Mi smo svjesni potrebe regionalne suradnje i svojom smo politikom jasno pokazali da preuzimamo svoju odgovornost kao dio te regije, to se jasno vidi iz konzistentne politike Ive Sanadera u vezi s ostalim zemljama u regiji. Spremni smo pomoći procese transformacije u zemljama regije koliko možemo. Ali smatram neprihvatljivim ideju da mi čekamo na daljnju demokratizaciju i transformaciju u primjerice Srbiji, jer smo mi u tom procesu daleko ispred nje i gubimo momentum koji nam je nužan za daljnji razvoj naše zemlje. Odgađanje početka pregovora Hrvatsku vodi u regresiju, jer je sve teže braniti europske pozicije u atmosferi u kojoj naši građani sve više vjeruju da ih Europa zapravo ne želi i da ne honorira njihove napore.”

MIROSLAV RADMAN, znanstvenik i genetičar

“U Francuskoj se održao referendum o prihvaćanju Ustava Europske unije, na kojem sam glasovao za. Isto tako bih glasovao za ulazak Hrvatske u EU, ali to je više glasovanje iz crijeva negoli iz glave. Da biste bili kompetitivni član Unije, morate joj ponuditi nešto što ostale članice nemaju ili imaju, ali vi to proizvodite jeftinije. Da je članstvo u EU a priori pozitivno, Švicarska bi bila u Uniji, a to joj ne pada na um. Želim vidjeti Hrvatsku kao članicu EU, ali razvoj naše znanosti vezan je uz rješavanje nekih drugih pitanja.

Kada je riječ o znanosti, ona se treba tretirati kao vrhunski sport, što znači da trebamo uspostaviti kompetentnu organizaciju i jasna pravila igre. Glavni cilj Mediteranskog instituta je stvaranje vrhunskih znanstvenika, koji neće ovisiti o tome je li Hrvatska u EU ili izvan nje. Pritom je nužno da prestanemo biti znanstvena provincija u kojoj se osrednjost prodaje kao uspjeh. Za relativno male i ne bogate zemlje kakva je naša, ključna je selekcija tih malobrojnih talenata u koje treba investirati najveći dio sredstava namijenjenih znanosti. To što sada vladaju osrednjost i deficit svjetskih kriterija, najveći su razlozi neuspjeha hrvatske znanosti. Zato bih volio odigrati ulogu znanstvenog trenera i uvjeravam vas da kada biste mi dali najbolje maturante MIOC-a ili Šešeljeve gimnazije, za tri godine bismo imali vrhunske istraživače. Treba nam samo politika meritokracije sa svjetskim kriterijima. U neku ruku prednost je da smo država sa samo 4,5 milijuna stanovnika, jer to znači da je dovoljan relativno mali broj uspješnih znanstvenika i inovatora. Ali sve dok ćemo znanost tretirati sindikalno, neće biti uspjeha.

Bez obzira na to hoće li Hrvatska ući u EU za dvije ili 12 godina, moramo postati kompetitivna država. To znači da trebamo internacionalizirati kriterije, što omogućava ključni izlazak na međunarodno tržište znanosti. Do tada ćemo biti znanstvena provincija koja se ne voli uspoređivati sa svijetom. Zato predlažem ozbiljnu selekciju talenata jer smo presiromašni da bismo financirali mnogo osrednjih. U znanosti do sada u Hrvatskoj to nismo radili, a kada počnemo, datum ulaska u EU postat će manje važno pitanje.”

Usporedba EU – Hrvatska

Broj stanovnika
EU 459.000.000
Hrvatska 4.442.000
(približno 103:1)

GDP
EU: 10.202.336.800.000 eura
Hrvatska: 27.629.000.000 eura
(približno 400:1)

Dohodak po stanovniku
EU: 22.300 eura
Hrvatska: 6.220 eura

Nezaposlenost
EU: 8,9%
Hrvatska: 18%

 

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.