Objavljeno u Nacionalu br. 783, 2010-11-16

Dok broj nezaposlenih u Hrvatskoj rapidno raste, Nacional donosi priču o četvero ljudi koji su zbog recesije ostali bez posla, odlučili krenuti ispočetka te uspješno pokrenuli vlastiti biznis

Još je u veljači ove godine broj nezaposlenih u Hrvatskoj probio granicu od 300.000, a predviđa se da će do početka iduće godine narasti za još 30.000. Hrvatska se time penje na vrh ljestvice zemalja s najvećom stopom nezaposlenosti u Europi, a postupno poboljšanje situacije ne očekuje se prije početka 2012. Međutim, u situaciji koja ne ostavlja puno prostora za optimizam nekima od otpuštenih život je upravo nakon otkaza krenuo – nabolje.

Okrenuli su ga u svoju korist i umjesto da čekaju opće poboljšanje ekonomske situacije, pomoću dobijenih otpremnina, ušteđevina, posudbe, kredita ili poticaja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje odlučili su pokrenuti vlastiti posao te se upustiti u nešto, što se inače ne bi usudili, ako bi se uopće toga i sjetili. Damir Kovačević, 36-godišnji Osječanin, odličan je primjer. Nakon što je početkom 2010. bio prisiljen napustiti tvrtku Basler osiguranje, za koju je radio 11 godina, našao se pred odlukom što dalje.

Vodeći se, priča, tezom da je uvjet dugoročnog opstanka u poslu ili neprestano unapređivanje vještine i znanja ili vlasništvo, odlučio se za ovo drugo. Osnovao je vlastitu tvrtku Mediserv, koja je na hrvatsko tržište medicinskih usluga donijela nešto sasvim novo. “Sredinom 2007. je došlo do spajanja osiguravajućih kuća Basler osiguranje i Osiguranje Zagreb, pri čemu je Basler osiguranje bilo primorano na smanjenje troškova. Na to je još došla i recesija i uprava je počela ukidati neke funkcije i radna mjesta. Tako je meni, tada njihovom menadžeru za razvoj, ponuđeno degradirajuće mjesto s 50 posto manjom plaćom i reagirao sam kako su i računali – odlučio sam otići. Sporazumno smo prekinuli suradnju, dobio sam otpremninu u visini tri zadnje plaće i otišao.

Razmišljajući što sad, shvatio sam da mi pronaći sličan posao nije dugoročno rješenje, jer će uvijek biti onih mlađih, sposobnijih, bržih, jeftinijih. Tako sam se odlučio razraditi ideju koju sam imao otprije, a koja je prvobitno bila korporativno usmjerena. Stavio sam ju na tržiše i odmah je počela pokazivati odlične rezultate. Ukratko, otjeravši me učinili su mi veliku uslugu. Da nisu, tu bi ideju proveo unutar korporacije i od toga ne bi bilo ništa na ovaj način na koji je sad zaživjela.” Damir Kovačević osmislio je sljedeće: medicinski servis koji će pacijenta voditi kroz cijeli proces liječenja, informirajući ga o uslugama koje se nude, njihovoj cijeni, kvaliteti i razlikama u različitim privatnim zdravstvenim ustanovama, a sve to po 20 do 50 posto nižim cijenama. Zahvaljujući iskustvu i kontaktima stećenim za rada u osiguravajućoj kući koja je surađivala s Hrvatskom liječničkom komorom, zna sve o hrvatskim liječnicima i ustroju ustanova u kojima rade, zbog čega je i mogao osmisliti ovakav sustav.

Svoju je ideju predstavio potencijalnim investitorima iz različitih sektora, s planom da 20 posto vlasništva svoje nove tvrtke zadrži, a ostatak proda unaprijed za temeljni kapital. Svi su pristali i Kovačević se u trenutku našao s pola milijuna kuna gotovine. “Osmislio sam pozivni centar, u kojem se besplatno može dobiti bilo koja informacija o zdravstvenom sustavu i korisničku službu za one koji žele bilo koju uslugu iz privatnog zdravstvenog sektora. Ta je služba besplatna za najniži nivo usluge, a za 180 ili 290 kuna godišnje nosi razne privilegije. Ako nas, recimo, netko pita gdje može obaviti magnetsku rezonancu, mi mu damo nekoliko ponuda ovisno o tome je li mu primarna cijena, hitnoća, lokacija ili nešto deseto. Ako mu neka od varijanti odgovara, mi ga naručimo, damo mu detaljne upute i osobu koja će ga dalje voditi. Za one kojima cijena nije bitna imamo i program koji podrazumijeva 24-satnu dostupnost bilo kojoj medicinskoj usluzi, a ide tako daleko da pacijenta može u roku od dva i pol sata čekati privatni avion s kompletnom medicinskom ekipom i dogovorenim terminom u nekoj od vrhunskih inozemnih klinika.”

Iako je njegov servis zaživio u rujnu, rezultati su već vidljivi: do danas se registriralo stotinjak individualnih korisnika, klijenti su mu postale i tvrtke poput HG Spota i Electroluxa jer je za kompanije razradio poseban sustav redukcije troškova bolovanja, a osiguravajuća kuća Merkur osiguranje, im je zbog veće isplativosti, kompletno prepustilo organizaciju zdravstvenih usluga. Iako je svojom odlukom izložio obitelj egzistencijalnom riziku, danas dobiveni otkaz smatra velikom uslugom bivše kompanije. Slično iskustvo ima i 34-godišnji Zagrepčanin Goran Rihtarić, pravnik po struci. On je dvije godine radio u izdavačkoj kući Adria Media Zagreb kao voditelj marketinga, otkud je morao otići prije nekoliko mjeseci. Iako je prije prelaska u tu kompaniju uz partnericu već bio suvlasnik dviju tvrtki za destinacijski menadžment, promociju i savjetovanje EX-ALTO consulting i EX-ALTO d.o.o., radi prelaksa u Adria Mediju rad na njihovom razvoju je potpuno zapustio. Odlazak u novu kompaniju vidio je kao šansu za daljni profesionalni razvoj, koji u tom trenutku nije nalazio u vlastitoj agenciji. Otkaz ga je zatekao, a povratak na staro mu se činio kao korak unazad.

Međutim, bio je u krivu: “U Adria Mediji sam trebao raditi prvenstveno na razvoju novih projekata i event managementa, ali kako je uslijedila recesija neki se projekti nisu ni ostvarili, a ostale nije bilo vremena razvijati na način na koji sam očekivao. Osim toga, nerijetko sam radio i administrativne poslove za koje nisam mislio da su učinkoviti način iskorištavanja mog znanja, niti su mi pružali priliku za napredovanje. Nakon dvije godine rada, ponuđen mi je sporazumni raskid ugovora o radu. Otkaz me zatekao, mislio sam da on znači zaustavljanje mog napredovanja. Međutim, ispostavilo se sasvim suprotno. Tamo sam naučio stvari o kojima pojma nisam imao, od toga kako posluje korporacija, do budžetiranja i standardiziranog sistemskog poslovanja. Počeo sam razumijevati klijente takvog tipa i sada im puno efikasnije pristupam. Također, prije se nisam bavio PR-om, niti u projektnom menadžmentu, a u Adria Mediji sam naučio razvijati projekte kao puno učinkovitije oblike promocije za klijente. Upoznao sam puno osoba iz svijeta medija, koje inače nikad ne bih upoznao, a koji su mi danas kontakti izuzetno vrijedni za poslovanje. Zahvaljujući radu s uredništvima raznih časopisa naučio sam i koji su projekti zanimljivi medijima, koji su atraktivni potencijalnim pokroviteljima i na koji način povezati te subjekte.

Sa svim tim znanjem podignuo sam vlastitu tvrtku na viši nivo i povećao joj konkurentnost. Osim toga, shvatio sam da su sva moja stečena znanja unutar nje puno učinkovitija – veliki sustavi su a priori puno inertniji i moja je efikasnost u manjoj tvrtki neusporedivo veća.” Goran Rihtarić ne samo da je preko bivšeg poslodavca došao do novih klijenata, nego je s njim i nastavio surađivati, a posao je proširio i na druge medijske kuće. Sve to omogućilo mu je da realizira vlastite projekte na nivou na kojem to njegova tvrtka prije nije bila u mogućnosti te da joj promijeni profil i proširi poslovanje.

Kemijska tehničarka Lidija Ptičar, koja je 22 godine radila u Odjelu razvoja Cedevite, najprije u Plivinom istraživačkom institutu, a potom u Atlantic grupi, dobila je prije dvije godine otkaz kao tehnološki višak. “Imam 47 godina, to nisu godine u kojima možete tražiti neki super posao. Bilo je obećanja iz firmi s kojima sam surađivala, ali s obzirom na recesiju, vidjela sam da moram nešto sama. U takvoj situaciji čovjek se treba okrenuti onom što voli, a ja sam oduvijek voljela raditi zimnicu i kolače. Bilo mi je teško odlučiti se na takav korak zbog cijele situacije, ali odlučila sam – pogotovo kad sam vidjela da postoji mogućnost potpore za samozapošljavanje na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Potpora se dodjeljuje prema godinama starosti, staža i vremena provedenog na burzi, a riječ je godišnjem iznosu na ime doprinosa”, priča Lidija Ptičar. Taj iznos od oko 30 tisuća kuna, dio otpremnine, nešto vlastite ušteđevine i sredstva iz kredita, uložila je u kupnju opreme i uređenje proizvodnog pogona za proizvodnju domaćeg džema, ajvara i šalše. Investicija nije bila mala, budući da je riječ o cifri od oko 200 tisuća kuna, od čega je najveći dio otišao na kupnju specijalnog vacuum kotla za preradu voća i povrća te uređenje pogona na način da zadovoljava HACCP standard.

“Naravno da me bilo strah, ali ne preostaje vam drugo nego da nešto sami probate. Bila sam skeptična, da, ali tih godinu dana koliko sam bila doma bez posla radila sam ajvare i džemove za prijatelje i poznanike, jer sam željela vidjeti ima li interesa za kupnju. Tako da je to bilo neko moje malo ispitivanje tržišta. Kako su naši džemovi s čak 80 posto udjela voća, i ajvar od pečenih paprika, rijetkost na našem tržištu, vidjela sam da tu ima prostora za mene. Svi su proizvodi ručno rađeni po tradicionalnim recepturama i opremljeni u prikladne retro staklenke. N’jam proizvodi su drugačiji jer se prerađuju na poseban način, pa je i ambalaža drugačija. “ Iako se njezini proizvodi već mogu naći u nekim dućanima dlikatesa ili kupiti direktno u njihovom pogonu, a u pregovoru je i s nekim tvrkama za božićne poklone, Lidija Ptičar kaže da nema ambicije svoj obrt N’jam pretvoriti u nešto veliko.

Da je za pokretanje privatnog posla najvažnija dobra ideja svjedoči i slučaj Tine Ramadana, 54-godišnjeg komercijalista koji je u siječnju prošle godine ostao bez posla. Na ideju da se počne baviti istraživanje tržišta za male poduzetnike došao je sasvim slučajno, dok je razgovarao s prijateljem. “moj prijatelj ima kafić i pekaru. Ljeti mu posao ide odlično, ali ostalih devet mjeseci je katastrofa. Pitao sam ga zašto ne pokuša uvjeriti goste da im je jeftinije doći kod njega popiti kavu i pojesti pecivo nego to raditi doma. On je napravio kalkulaciju i shvatio da svoju kavu može prodavati s pecivom, da će mu se svejedno isplatiti, a privući će više gostiju. I tu su mi se otvorile oči, jer mnogo naših malih poduzetnika nema povratnu ideju o tome što želi krajnji korisnik. Previše su fokusirani na samu proizvodnju i nisu svjesni da im jedan detalj može pomoći u boljem plasmanu proizvoda. Neki poduzetnici su uvjereni da imaju genijalan proizvod, jer prodaja ide, ali ne vide da bi neka sitna korekcija dala još bolji efekt”, kaže Tino Ramadan. No, na pitanje kako je uspio da ga proizvođači ne doživljavaju kao još jednog dosadnog trgovačkog putnika, odgovara da ima tu sreću da je radeći kao komercijalist upoznao mnogo ljudi.

Budući da je riječ o ljudima koje poznaje godinama, mogao je s njima otvoreno razgovarati o tome gdje im zapinje posao. Odlučio je svoju ideju pretvoriti u biznis i otvoriti obrt. Iako mu za otvaranje ovakvog obrta nije bilo potrebno nikakvo veliko ulaganje te se trenutačno služi starim automobilom i laptopom, ipak je bio svjestan da, dok posao ne krene, neće imati otkud plaćati obveze prema državi. “Većina ljudi možda i ima neku ideju, ali im je problem početni kapital. Jer, ako nemate ušteđevinu, ili neka druga sredstva, teško da ćete moći pokriti tu financijsku rupu koju morate očekivati na početku svakog biznisa. Svatko tko pokreće posao mora biti svjestan da je potrebno vrijeme dok se posao ne uhoda, a kad i počnete raditi, morate očekivati probleme s naplatom. Tako da, ako nemate pokriće, nećete moći platiti telefon ili benzin, a kamoli doprinose i ostale obveze prema državi”, kaže Tino Ramadan. Zato je on u programu poticaja za samozapošljavanje vidio odličnu priliku za pokriće početnih troškova. Na ime doprinosa za prvu godinu poslovanja isplaćeno mu je oko 30 tisuća kuna poticaja. Njemu je to bilo dovoljno za pokrivanje svih troškova budući da se taj novac isplaćuje unaprijed, a potom on to državi vraća mjesečnim uplaćivanjem doprinosa. Da nije imao malo volje i hrabrosti, danas bi vjerojatno kao i mnogo njegovih otpuštenih vršnjaka, sjedio kod kuće i životario.