DOSSIER: PORAST SAMOUBOJSTAVA MEĐU MLADIMA Sve više mladih ubija se zbog banalnih problema

Objavljeno u Nacionalu br. 421, 2003-12-09

Hrvatska je već desetljećima u vrhu svjetske ljestvice zemalja s najviše samoubojstava, a val ratnog nasilja još je više povećao broj suicida: najopasniji je trend porasta broja samoubojstava među mladima, kod kojih je to glavni uzrok neprirodne smrti

Dvadesettrogodišnja Marina, nezaposlena građevinska tehničarka, prvi se put pokušala ubiti prije tri godine, jer ju je ostavio tadašnji dečko u kojeg je bila “ludo zaljubljena”. Prije nekoliko tjedana ponovno je popila preveliku dozu antidepresiva, koje su joj inače redovita terapija. Progutala je oko 30 tableta prazinea od 50 mg i još toliko diazepama. Ta je količina dovoljna da ubije muškarca puno snažnije građe od krhke i slabašne djevojke kakva je Marina. Unatoč brzoj liječničkoj intervenciji, u komi je provela tri dana i bilo je upitno hoće li uopće preživjeti.

PORAŽAVAJUĆE STATISTIKE WHO-a Hrvatska zauzima 11. mjesto u svijetu po broju suicida i četvrto po broju nasilnih smrti na 100 tisuća stanovnika od vatrenog oružja SAMOUBILAČKA RAZMIŠLJANJA Ispitivanje na 11 tisuća tinejdžera u SAD-u pokazalo je da je 25 posto muških i 42 posto ženskih ispitanika imalo ozbiljne suicidalne misli UTJECAJ RATA NA SAMOUBOJSTVA Od 1986. do 1990. u Hrvatskoj nije bilo samoubojstva ručnom bombom, od tada ih je bilo 28 samo u Primorsko-goranskoj županijiNacionalovoj novinarki, koja ju je upoznala u psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru, nije uspjela objasniti zašto je izgubila volju za životom. Jednostavno joj je, kaže, dosta svega, osjeća se bezvrijednom i želi nestati. Misli da je sklonost suicidu nasljedna – i majka joj se nekoliko puta pokušavala ubiti zbog nezadovoljstva mužem. Tvrdi da će to učiniti ponovno, sve dok joj ne uspije, i jedino u tome nastojanju da se ubije pokazuje odlučnost koja joj inače nedostaje u ostalim životnim situacijama. A nije je imala ni gdje naučiti, jer je, kaže, odrasla u obitelji u kojoj su roditeljske svađe i pijanstvo njenog oca bile svakodnevnica.

Zahvaljujući upornosti liječnika koji su Marini spasili život danas možemo razabrati neke razloge tjeskobe koji su je natjerali na kapitulaciju pred životom. Ali uzroci suicida 14-godišnjeg Denisa Majcenovića, koji se u nerazjašnjenim okolnostima, kako su ovih dana izvještavale dnevne novine, u neposrednoj blizini svoje kuće u okolici Bjelovara raznio bombom, vjerojatno nikada neće biti posve jasni. Prije nego što će aktivirati bombu, on se svojim ukućanima činio dobro raspoloženim, smijao se i rekao da ide učiti. Pitanje je hoće li i istraga otkriti je li 14-godišnji dječak spas potražio u samouništenju zbog prijetnji oca jednog učenika s kojim se posvađao ili najavljene kazne u školi zbog prošvercana dva decilitra amara.

Marinina i Denisova priča i tipične su i atipične. Ni jedna socijalna skupina nije pošteđena rizika suicidalnog ponašanja. Ubijaju se mladi i stari povratnici s ratišta, afirmirani direktori suočeni s financijskim krizama, pametna djeca slavnih i poznatih, deklarirano brižnih roditelja, iz uglednih i dobrostojećih obitelji, kao i zapostavljena djeca alkoholičara iz problematičnih domova, prijavljena zbog nebrige centrima za socijalni rad, uspješni i senzibilni u naponu stvaralaštva, prevarene žene, ostavljeni muževi, nerealizirani talenti. Adolescenti koji su kao mališani mnogo obećavali, a malo postigli, kao i oni koji nisu obećavali ništa osim problema?

Kad se ljudske tragedije pretvore u brojke, stanje nije ništa manje mračno: Hrvatska danas ima stopu od 20,7 samoubojstava i više od tisuću suicida godišnje. Razina smrtnosti zbog samoubojstva u Hrvatskoj gotovo je dvostruka viša od europskog prosjeka, izuzmu li se skandinavske zemlje koje su već tradicionalno u europskom vrhu.

Sociolozi u svijetu, ali i u Hrvatskoj, posljednjih godina alarmiraju javnost o porastu samoubojstava među adolescentima i uopće mlađom populacijom. Svjetska istraživanja pokazuju da je suicid najčešći uzrok neprirodne smrti mladeži od 15 do 19 godina, a poslije njega nesreće koje u brojnim slučajevima sami izazivaju. Dok su kod djece suicidi na 9. mjestu svih uzroka smrti, porast učestalosti suicida u adolescenciji stavlja ga već na drugo mjesto uzroka smrti adolescenata. Triput su češći kod mladića, baš kao i kod odraslih muškaraca, nego kod djevojaka.

Enigme samoubojstva danas su postale dio redovitih novinskih izvještaja, u kojima se pokušavaju odgonetnuti uzroci koji su nekoga doveli do toga da smrt vidi kao jedini izlaz. U većini slučajeva stručnjaci, roditelji, članovi obitelji i šira okolina nikad nemaju jasan odgovor zašto je netko odlučio prestati živjeti. Za razumijevanje konkretnih slučajeva uvijek nedostaju ključni fragmenti u mozaiku koji su presudili da netko zaključi da su problemi nerješivi, a smrt jedino rješenje, pa čak i onda kad se čini da je sve u redu, da je dijete odraslo okruženo ljubavlju i brigom i da mu ništa nije nedostajalo.

Tako su svoje tajne ponijeli za sobom i sin poznatog pjevača, kad se vratio s ratišta, i kći državnog odvjetnika za koju su njezini prijatelji tvrdili da se ubila zbog loših ocjena. I lijepa Marija Kramarić, 16-godišnja odlikašica, kći poznatog zagrebačkog poduzetnika, koja se u očevoj crnoj majici s krunicom oko vrata ? sjećanje na obiteljsko putovanje u Izrael ? objesila u veži obiteljske kuće na Jabukovcu, ostavivši poruku: “Nitko nije kriv, oprostite.” Na taj se potez odlučila dva tjedna nakon smrti prijatelja koji je umro u stanu svog prijatelja od prevelike količine droge. U njezinu pak tijelu nisu pronađeni tragovi opijata, a prijatelji su svjedočili su da se nikad nije drogirala, nije pila niti ikad zapalila cigaretu. Njezinu su smrt roditelji pripisali intimnom slomu izazvanom gubitkom prijatelja, smatrajući da je njihova kći posredna žrtva pošasti droge koja unosi mračnjaštvo i bezvoljnost.

Ni oproštajna pisma ne uspijevaju odgovoriti na pitanje zašto: zašto je netko toliko ranjiviji od drugih. Tajne samoubojstva u pravilu ostaju nerazjašnjene pa je moguće govoriti tek o povodima. Adolescenti se, kao i odrasli, ubijaju zbog osjećaja osamljenosti, krivnje, nepodnošljive situacije ili neizdržljive duševne patnje, osjećaja unuarnje dezintegracije. Neki pak, tvrde psiholozi, svojom smrću žele kazniti obitelj ili propalu ljubav. Treću i najrjeđu kategoriju čine samoubojice koji se ubijaju iz protesta ? svojim uništenjem apeliraju protiv društvenih nepravdi i traže promjene. Emocije izazvane socijalnom izolacijom, gubitkom prisnih međuljudskih veza ili smrću bliske osobe sociolozi smatraju okidačima koji povezuje motive većine samoubojica.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za 1999., Hrvatska je među 74 zemlje u svijetu zauzimala 11. mjesto po broju suicida i četvrto mjesto po stopi nasilnih smrti na 100.000 stanovnika uzrokovanih vatrenim oružjem, kamo spadaju i ubojstva i samoubojstva. Ispred Hrvatske bile su samo Albanija, Finska i SAD. Posljednjih se godina zapaža trend blagog pada suicida, stopa samoubojstava je sa 24,2, koliko je iznosila početkom 90-ih, pala na 20,07. No još ih u Hrvatskoj ima više nego u drugim tranzicijskim zemljama, Bugarskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, ali manje nego u Madžarskoj i Sloveniji.

Tome bi trebalo dodati i broj tentamen suicidii, kako se latinski naziva neuspjeli pokušaj suicida, a on je čak dvaput veći od realiziranih suicida. Na toj listi prednjače mlađe žene, premda statistika pokazuje da se ubijaju više muškarci nego žene. Ljudi koji žive na sjeveru Hrvatske ugroženiji su u odnosu na jug, a odavno se zna da život u Hrvatskom zagorju donosi veću podložnost samodestrukciji.

Analitičari upozoravaju da je realnost još oporija od statistike, jer se prave brojke samoubojica skrivaju iza tzv. pasivnih suicida. To su smrti za koje se ne može pouzdano tvrditi da su samoubojstva, ali vanjske okolnosti ? privid prometne nesreće, predoziranje, pad s visine, nerazjašnjene okolnosti ? upućuju na moguće planirano samoubojstvo. Pasivni suicid može biti i predoziranje, od kojeg su nedavno umrla dvojica mladih dvadesetogodišnjaka iz Zadra. Najpoznatiji je primjer američki glumac James Dean, lijepi buntovnik, koji je jureći u svom automobilu završio život na vrhuncu slave. Neposredno prije njegove vožnje u smrt njegova se bivša djevojka Anna Maria Pierangeli vjenčala. Slično je, vozeći pustom cestom, završio i Albert Camus, francuski književnik i filozof koji je svoj “Mit o Sizifu” započeo tvrdnjom da je pitanje treba li ili ne treba počiniti samoubojstvo jedino ozbiljno filozofsko pitanje.

Teoretičari metode samoubojica dijele na tvrde ?vješanje, vatreno oružje, skok s visine, utapanje, bacanje pod vlak, i meke ? trovanje tabletama, udisanje plinova, posjekotine? Muški adolescenti također dominiraju po tvrdim metodama (vatreno oružje i vješanje), dok kod djevojaka prevladavaju intoksikacije tabletama.

Da su suicidalna razmišljanja u adolescentnoj dobi česta, pokazalo je i nedavno ispitivanje 11.000 tinejdžera u SAD-u: 25 posto muških i 42 posto ženskih ispitanica potvrdilo je da je u određeno vrijeme imalo ozbiljnih suicidalnih misli.

?Samoubojstvo nije dijagnoza nego simptom emocionalne nestabilnosti i raznih psihijatrijskih poremećaja?, upozorava dr. Zoran Juretić, psihijatar Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Kukuljevićevoj ulici, jedinoj takve vrste u Hrvatskoj, u kojoj se liječe djeca i mladež s emocionalnim i psihičkim smetnjama. Pokušaj samoubojstva ne mora uvijek značiti želju za konačnim krajem, nego ga treba shvatiti i kao poziv u pomoć, jer se mlada osoba osjeća neuspješnom i nesposobnom da sama riješi svoje probleme, tvrdi dr. Neda Grgić, ravnateljica spomenute Psihijatrijske bolnice. Ona navodi primjer svoje pacijentice, 15-godišnje djevojke iz Karlovca koja se pokušala otrovati tabletama. Nakon što su joj i majka i otac poginuli u prometnoj nesreći, nastavila je živjeti u obiteljskoj kući s tetom, djedom i sestričnom. Za tetu je bila vezana, dok se s djedom nikad nije slagala. Djed je povremeno prijetio da će je dati u dom. To je nije zabrinjavalo sve dok se teta nije teško razboljela i umrla. Tada je zapala u krizu i nije se mogla nositi s tim gubitkom, koji je aktivirao i tugu za roditeljima. Bilo ju je strah da će djed ostvariti svoje prijetnje i uskratiti joj skrbništvo. Osim gubitka osoba koje je voljela i koje su se o njoj brinule, osjećala se nezaštićenom i bespomoćnom, zabrinutom za svoju budućnost. Izlaz je pronašla u golemom broju tableta. Srećom, sestrična ju je našla na vrijeme: u bolnici joj je pružena hitna pomoć, a nakon toga je upućena u Kukuljevićevu na dugotrajno psihoterapijsko liječenje. Bilo je potrebno intervenirati i u obitelji kako bi se riješili njeni egzistencijalni strahovi, ali danas joj je mnogo bolje, prisjeća se ravnateljica Bolnice.

Psiholozi vjeruju da u obitelji nastaju korijeni poremećaja u ponašanju, među koje spada i nesposobnost prihvaćanja životnih izazova i teškoća, koji u ekstremnim slučajevima završi fatalno. Zoran Juretić ističe kako u donošenja odluke o suicidu sudjeluje cijela obitelj, aktivno ili pasivno.

Kod samoubojstva mladih, tumači Juretić, postoje neke specifičnosti: u dobi ispod 12 godina ekstremno su rijetki, a “uspješniji” su kod muškog spola. Dokazano je također da genetsko i biološko naslijeđe, učestalost suicidalnosti u obitelji te kronični obiteljski poremećaji komunikacije, socijalna izolacija, i unutar obitelji i u grupi vršnjaka, kronične tjelesne bolesti, tinejdžerske trudnoće i kontakti s drugim adolescentima koji su počinili pokušaj suicida neke adolescente čine podložnijima od drugih. Adolescenti samoubojice vrlo su često djeca čiji roditelji nisu dosljedni u odgojnim metodama ? ili su prepopustljivi ili se često služe rigidnim zabranama. To su nerijetko obitelji u kojima roditelji nerado pokazuju svoje emocije prema djeci i obično nemaju pojma o njihovim suicidalnim idejama.

Juretić objašnjava: ?Ako nemaju dobru obiteljsku bazu i ne odrastaju okruženi ljubavlju i razumijevanjem, mladi imaju veće šanse za krize u odrastanju, u pronalaženju i upoznavanju sebe, u ostvarivanju uspjeha u školi i radu, uklapanju među vršnjake i ostvarivanju emocionalnih veza. Neki se s takvim teškoćama lakše nose, dok se kod nekih javlja dubok osjećaj prikraćenosti, napetost, tuga i bijes, osjećaj bezvrijednosti i beznađa, nezadovoljstvo sobom i okolinom. Paljenje kože opušcima, rezanje kože ruku, probadanje iglama tipični su simptomi rizičnog ponašanja, koje je prije oslobađanje frustrirane agresije negoli odgovor na depresiju. Povod koji neke dovodi do samog ruba, najčešće su stresni događaji: prekid veze, školski neuspjeh, gubitak drage osobe, razvod roditelja.?

?Porast samoubojstava među mladima nerijetko je povezan s uzimanjem droge, ali i često teško rješivim adolescentskim problemima s izrazito psihološkim, hormonalnim turbulencijama, kad je teško razlikovati početak duševnih poremećaja koje se obično javljaju u toj fazi i normalno očekivane adolescentske krize sazrijevanja, napominje Veljko Đorđević, pročelnik Zavoda za socijalnu psihijatriju Klinike za psihijatriju KBC Zagreb. U sklopu Klinike već 17 godina djeluje i Centar za krizna stanja i prevenciju suicida Psihijatrijske Klinike KBC Zagreb (01/242-1603) za osobe u krizi, koji godišnje obavi oko 15.000 telefonskih intervencija. Otvorenih suicidalnih nakana ili poziva na krizni telefon ima oko pet posto, a među njima su najčešće mlade žene.

Đorđević ovako tumači porast suicida u mlađoj populaciji: ?Živimo u izrazito stresnom vremenu koje dobrim dijelom generira i krize pojedinca i krize obitelji. Zadnjih godina dominiraju krizna stanja nakon gubitka posla, povratka s ratišta, razvoda, pritiska kreditima, što sve ostavlja posljedice i na pojedinca i na obiteljske odnose. Nemoguće je očekivati da otac koji je izgubio posao bude smiren i odgovoran roditelj, ta se klima neminovno odražava i na djecu.?

Dr. Alan Bosnar, specijalist sudske medicine, docent pri Zavodu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci, doktorirao je na temu “Samoubojstva u ratu i miru”. Otkrio je da je rat u Hrvatskoj cjelokupnoj populaciji donio nesigurnost i povećao broj samoubojstva: 1992. ih je bilo 1156. Za njega su samoubojstva mladih maligni proces u društvu ? znak stupnja bolesti pojedinog društva koji dovodi u pitanje perspektivu mladih. Prisjeća se sudbine 20-godišnjaka, jedinca iz stabilne obitelji, koji je za vikend došao s ličkog ratišta. Zajedno s roditeljima pratio je televizijske vijesti, da bi potom mirno otišao u susjednu sobu i propucao si glavu kalašnjikovom. Nitko ne zna zašto je to učinio. Bosnar smatra da društvene krize povećavaju osjećaj beznađa, a to potvrđuje i sudbina 27-godišnjeg prometnog tehničara Zdravka, koji je u psihijatrijskoj bolnici Vrapče novinarki Nacionala vrlo rado, gotovo euforično ispričao što ga je nagnalo na pokušaj samoubojstva. Rodio se u dobrostojećoj zagrebačkoj obitelji, živio s roditeljima i starijim bratom i ima pozitivna i nostalgična sjećanja na djetinjstvo. Svoju obitelj opisao je kao normalnu, sklonu jednostavnom i mirnom životu. A onda je 1995., kad je Zdravko bio adolescent, obitelj doživjela težak šok ? u automobilskoj nesreći poginuo je njegov stariji brat za kojeg je bio jako vezan. Nikako se nije mogao pomiriti s njegovom smrću, koja ga je još više vezala za roditelje. Tuga zbog gubitka brata trajala je godinama. Kad se zaposlio, našao djevojku i i oženio se, činilo mu se da su ?nevolje iza nas?. Ali samo zakratko, jer su u novoj automobilskoj nesreći stradali i roditelji: otac je poginuo, a majka je prošla samo s lakšim ozljedama, ali se psihički više nikad nije oporavila. Nekoliko mjeseci poslije naglo se razboljela i umrla.

Zdravko priča: ?Mene je sve to vrijeme pri zdravoj pameti održavalo to što imam suprugu Mariju i naše dvije kćeri. Nekako sam se krpao uz njih sve dok nije stigao još jedan šok ? na poslu sam proglašen viškom i dobio sam otkaz. Prvih nekoliko tjedana uopće se nisam usudio to priznati svojoj ženi, pravio sam se da sam na godišnjem. Bilo me strah ženine reakcije, ona me i prije nagovarala da odemo u Njemačku, gdje je imala obitelj koja nam je mogla pomoći tražiti posao. Nisam baš bio za to, a mojoj ženi već je bilo dosta spajanja kraja sa krajem i na kraju mi je postavila ultimatum: ili ćemo otići zajedno, ili ona ide s djecom. Tada je počeo pakao, osjećao sam da ?pucam po šavovima?, svađali smo se tjednima, počeo sam piti i u pijanstvu joj govoriti da me nije briga za nju, neka ide, ali bez djece. Jednog dana vratio sam se iz nekog fuša i našao poruku da je otišla, naravno, s djecom. Nisam uspio doznati gdje je, nisam je mogao ni nazvati, ni otići za njom jer nisam imao novca.” Petomjesečnu šutnju prekinulo je pismo u kojem mu je supruga javila da je podnijela zahtjev za razvod: “Nekoliko dana potom dobio sam još jedno pismo. Banka me obavijestila da mi oduzima kuću koja je bila pod hipotekom, jer je otac podigao veliki kredit za proširenje kuće. Isprva sam sve to stizao podmirivati, ali već dugo unatoč opomenama ništa nisam plaćao. Razmišljao sam što mi se još može dogoditi ? možda kakva neizlječiva bolest. Slomilo me sve to, posao nisam mogao naći, djecu nisam vidio više od pola godine, deložacija mi je bila pred vratima. Nekoliko sam puta uzimao u ruke očevu lovačku pušku, no nisam imao hrabrosti raznijeti si mozak. Prije tri mjeseca dobio sam još jedno ženino pismo, da s djecom i ‘prijateljem’ odlazi u Ameriku . Otišao sam u gostionicu, popio nekoliko piva, vratio se doma, nastavio piti i u jednom trenutku uzeo pušku, pritisnuo je na srce i više se ničeg ne sjećam, čak ni da sam povukao okidač. Probudio sam se u bolnici. Puška je trznula tako da mi je stradalo rame i dio vrata. U bolnici sam bio dulje od tri mjeseca, a onda sam prebačen na psihijatriju. Nisam ništa dobio time što sam učinio ?sad sam i invalid i nemam više radnu sposobnost kao prije. Hoću li pokušati ponovo? Ne znam, zaista ne znam?, završio je Zdravko, bezvoljno paleći tko zna koju cigaretu. U svom doktorskom radu Bosnar je otkrio drastičan porast samoubojstava ručnom bombom: “od 1986. do 1990. nismo imali ni jedan slučaj samoubojstva ručnom bombom, u ratnom ih je bilo 20, a u poslijeratnom 8 u Primorsko-goranskoj županiji. To otkriće opovrgava sociološke teorije o obrnutoj proporcionalnosti samoubojstava u ratnim vremenima, jer naša statistika pokazuje upravo suprotno. U trenutačnim društvenim okolnostima, kad većina mladih nema perspektivu zbog nemogućnosti zaposlenja, društvo se najprije treba pobrinuti da mladima osigura egzistenciju. Tim vrlo logičnim i jednostavnim rješenjem egzistencijalnih problema riješio bi se problem drastičnog povećanja broja samoubojstava mladih.”

Da prevencija može biti banalna, ali i učinkovita, dokazuje slučaj starog mosta u Washingtonu, s kojeg su samoubojice najčešće skakali. Gradski oci jednostavnim su postavljanjem visoke ograde drastično smanjili broj samoubojstava ? za čak 80 posto. Naime, u stanju posebne psihičke razdražljivosti, u akutnom stanju psihičke krize, nekad je dovoljno tek postaviti prepreku pa da ljudi odustanu. Nedavni skok 24-godišnje Riječanke s Krčkog most, aktualizirao je pitanje postavljanja zaštitne ograde, no zbog udara bure i niska zaštitna ograda navodno bi narušila njegovu statik, pa se od toga odustalo. Stariji Zagrepčani sjećaju se skokova s nebodera na glavnom trgu, koji su prestali postavljenjem zaštite na njegovu vrhu.

Za djecu u nevolji postoji Plavi telefon, koji je uz mnoge peripetije, besparice, obilaženja mnogih vrata i kancelarija, prvi put zazvonio 2. rujna 1991. i bez prekida zvoni i danas. Predsjednik udruge Miroslav Vučenović objašnjava kako su upravo problemi mladih bili glavna pokretač osnivanja Plavog telefona: ?Radeći s djecom i mladima na Ribnjaku, često smo se susretali s problemima koji muče njihov uzrast. Shvatili smo da se briga o mladima ne može voditi samo u institucijama sustava nego da postoji potreba dobrovoljnog organiziranja stručnjaka, voditelja, građana, prijatelja, svih koji mogu pružiti pomoć onima kojima je nužna. Javljaju nam se svi uzrasti, od djece do baka i djedova. Žene zovu češće nego muškarci. A razlozi su brojni: obiteljski problemi s komunikacijom, zlostavljanje, ovisnost, ljubavni i školski problemi.”

Vučenović je i sam intervenirao u pokušaju suicida: ?Radilo se o 17-godišnjakinji koja se odlučila ubiti popivši sve tablete u kući. Kao razlog navela je nesređene odnose u obitelji, alkoholizam majke, nerazumijevanje i nedostatak komunikacije s ocem. Tonula je sve dublje, ali negdje duboko u sebi osjetila je tračak nade i odlučila potražiti nekakav izlaz. Za početak je nazvala Plavi telefon, bila je puna straha, no razbili smo njezine loše slutnje i naveli je na daljnji razgovor. Uspjela je prevladati krizu, a pomoć joj je bila već samo to što ju je netko saslušao. Poslije nam je često znala reći da je na Plavom telefonu pronašla razumijevanje, mir, toplinu i nadu da je sve rješivo, samo treba pronaći pravi način. Nakon razgovora shvatila je da su njezini roditelji odabrali jedno drugo te da sami moraju riješiti svoje probleme, a ona ima samo svoj život za koji je odgovorna i da u životu ima puno lijepih stvari koje će doživjeti i učiniti. Nazivala nas je gotovo šest mjeseci i za to je vrijeme očvrsnula, vratila samopouzdanje i ljubav prema sebi i svijetu.? Vučenović je uvjeren da je Plavi telefon opravdao svoje postojanje ako je spasio makar i jedan mladi život.

Svi se Nacionalovi sugovornici slažu da mnoge dileme o suicidu ni znanost ne može riješiti. I svi napominju da podrška obitelji, škole i prijatelja može biti neprocjenjivo važna. Jer razumijevanje najbliže okoline daju vjeru kako se strahovi i problemi u životu mogu nadvladati i da su stvari popravljive.

U SMRT ZBOG LJUBAVI, BOLESTI ILI KAO ODLAZAK ISUSU
Dva eksperta za suicid i jedna studentica govore o najčešćim razlozima za samoubojstvo

Ljiljana Đorđević (53), profesorica sociologije i filozofije:
Na mikronivou, samoubojstvo je samodestrukcija, dio ?konfuzije? koja je povezana s dvije najsnažnije energije, Erosom i Thanatosom. Strah od života, ljubavi, bliskosti i strah od smrti vrlo su bliski. Mladi ljudi skloni su odustajanju i idu na ili-ili. Oni psihološki krhkiji, bez podrške obitelji, u kojoj roditelji više zabranjuju nego potiču, nisu dovoljno fleksibilni da izdrže pritiske i pucaju. Na makronivou, u rigidnim društvima, poput Japana ili Palestine, u kojima fanatizam raznih vrsta na neki način jest samoubojstvo, vrlo često čine ga i mladi. Takva društva ne ostavljaju prostora za individualne pomake pa tako ili nađeš mjesto pod suncem ili umireš. U nekim društvima ne završiti fakultet jednako je socijalnoj smrti.

Sanja Župan (21), studentica filozofije:
Većini mojih vršnjaka vrzmale su se po glavi suicidalne misli. To sam toliko često čula da bih čak rekla da je to pravilo. Mislim da uzroke treba tražiti u obitelji. Djeca koju roditelji iz nekog razloga često kritiziraju i ponižavaju kudikamo se teže nose sa svijetom izvan svog doma. Tako neuspjeh u školi, ljubavne jade, maltretiranje i zadirkivanje vršnjaka doživljavaju mnogo drastičnije od onih kojima dom znači toplinu i utočište, a ne još jedno mjesto u kojem se osjećaju neprihvaćeno ili suvišno.

Damir Pilić (34), novinar i psiholog:
Radeći na svom diplomskom radu na osnovi kojeg je nastala knjiga ‘Samoubojstvo: Oproštajna pisma’, otkrio sam da se ljudi ubijaju zbog ljubavi, čak 26 posto, kao primjerice 16-godišnjakinja koja je u svom pismu zapisala: ˝Dragi, ovo pismo ti pišem prije svog ubojstva. Zapamti: ti si najviše kriv za to. Jer od dva čovjeka na ovom planetu koje volim, jedan ne poduzima ništa, a drugi, to si t,i dragi, u zadnje vrijeme me stalno ponižavaš i izbjegavaš biti sa mnom, a mene to jako boli!˝ Najvećem broju njih, čak 61 posto razlog za samovoljni odlazak jest bolest, jer ne mogu više podnositi muke i bolove.˝Uzorak od 38 samoubojica pokazao je da se zbog posla ubilo 13 posto osoba, a ostali zbog raznih razloga : neopravdanih izostanaka iz škole, 10,5 posto, toliko ih je bilo nezadovoljno supružnikom, strah od odrastanja uzrok je u 5,3 posto slučajeva, koliko ih i odlazi Isusu, kao i onih koji se svojom smrću žele nekomu osvetiti. Samoubojice za svoj odlazak optužuju člana obitelji 32 posto, sami sebe 28 posto, a 40 posto nekog trećeg.

NAJPOZNATIJE SVJETSKE SAMOUBOJICE
Samoubojstvo je odredilo kako se gleda na živote mnogih slavnih osoba

KLEOPATRA, staroegipatska kraljica Nakon samoubojstva ljubavnika Marca Antonia i vojnog poraza, dopustila je da je za grudi ugrize kobra

VINCENT VAN GOGH GOGH, nizozemsko-francuski slikar, epileptičar Ubio se zbog straha od ludila 1890. godine

ALAN MATHISON TURING, britanski matematičar, praotac kompjutora Ubio se nakon što je 1954. godine uhićen zbog homoseksualnosti

PJOTR ILJIČ ČAJKOVSKI, ruski kasnoromantični skladatelj za kojeg se tvrdilo da je umro od kolere, ali mnogi vjeruju da je zapravo počinio samoubojstvo

ROMY SCHNEIDER, austrijsko-francuska filmska zvijezda.
Shrvana bolešću, samoubojstvom supruga i tragičnom smrću sina, ubila se 1982. godine

MARYLIN MONROE, američka glumica. Jedna od najpoznatijih samoubojica iz svijeta slavnih, umrla je u nerazjašnjenim okolnostima 1962. godine

MITOVI O SAMOUBOJSTVU

Što se često misli o samoubojstvu, a nije točno:
1. Kada netko govori da će se ubiti, obično to ne učini.
Ovaj mit podrazumijeva da, kad nam neka osoba govori o svojim samoubilačkim namjerama, znači da se već osjeća bolje, da želi privući pažnju ili čak manipulirati svojom okolinom i, da je uistinu namjeravala ubiti se ? o tome ne bi govorila. No stvarnost je posve drukčija: na 10 osoba koje se ubiju 8 ih je na ovaj ili onaj način nagovijestilo što će učiniti. Verbalna poruka je među najvažnijim elementima za otkrivanje potencijalnog samoubojice.

2. Osobe koje su počinile samoubojstvo uistinu su željele umrijeti.
To bi značilo da je osoba izabrala smrt, da je odvagnula za i protiv, i nakon temeljitog razmišljanja donijela racionalnu odluku. Time se podrazumijeva da se više ništa ne može učiniti te stoga ovaj mit oživljava osjećaj nemoći o u prisutnosti osobe koja pati. Samoubojice ne žele smrt, nego da patnja prestane.

3. Samoubojstvo se događa bez upozorenja.
Samoubojstvo je kraj procesa tijekom kojeg osoba odašilje mnoge znakove svoje nevolje i samoubilačkih namjera. Još jednom treba istaknuti da se brzo prepoznavanje tih znakova i samoubilačkog procesa pokazuje ključnim elementom u prevenciji suicida.

4. Osobe koje pokušaju počiniti ili počine samoubojstvo psihički su bolesne osobe ili im je to nasljedno.
Neke osobe koje počine samoubojstvo jesu psihički bolesne, ali to nije uvjet. Ono što je zajedničko osobama koje su pokušale počiniti ili su počinile samoubojstvo jest to da su vrlo nesretne.

5. Ako je osoba odlučila počiniti samoubojstvo, nemoguće ju je u tome spriječiti.
Samoubojstvo je moguće spriječiti, upravo zbog toga što je ono reakcija osobe na neizdržljivu situaciju ili nerješiv problem. Pomoć stručnjaka, ali i članova obitelji i bliskih osoba, jest u tome da osobu shvate ozbiljno i pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja.

NAJPOZNATIJI KNJIŽEVNICI SAMOUBOJICE
Samoubojstvo je čest uzrok smrti među velikanima svjetske književnosti

ERNEST HEMINGWAY, nobelovac, američki književnik. U svojoj kući, dvocjevkom je u sebe ispucao dva metka 1961. godine

VIRGINIAWOOLF, engleska spisateljica. U strahu od ludila 1941. godine, napunjenih džepova kamenjem, bacila se rijeku

SYLVIA PLATH, američka pjesnikinja. Nakon što ju je napustio suprug, britanski pjesnik Ted Hughes, 1963. godine gurnula glavu u pećnicu plinskog štednjaka

JAN PALACH, češki student. U središtu Praga 1969. godine polio se benzinom i zapalio u znak prosvjeda protiv ruske okupacije Čehoslovačke

BRANKO ĆOPIĆ, jugoslavenski pisac, autor “Ježeve kućice” 1987. godine skočio sa Savskog mosta u Beogradu

IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ, hrvatska spisateljica za djecu, autorica slavnih ‘Priča iz davnine’. Ubila se 1938. godine

Komentiraj