DOSSIER: OŽIVLJAVANJE GRADOVA: Europski zahvati u staroj jezgri

Objavljeno u Nacionalu br. 643, 10. ožujak 2008.

Starim gradskim jezgrama u europskim gradovima prijeti odumiranje jer u njima ima sve manje poslovnih aktivnosti, tako da najbolji svjetski arhitekti nude spektakularne projekte koji podižu kvalitetu života u središtima povijesnih gradova

Nakon gotovo tri godine žestokih polemika zagrebačko poglavarstvo prije mjesec dana odobrilo je ambiciozni projekt Cvjetni prolaz, pa bi radovi Hoto grupe trebali početi već početkom lipnja. Budući da je po projektnoj dokumentaciji navedeno da bi gradnja prolaza trajala točno 400 dana, a Horvatinčić je u građevinskim krugovima poznat po strogom inzistiranju na planiranim rokovima, izvjesno je da bi građani Zagreba već u jesen iduće godine mogli šetati novouređenim modernim prolazom u središtu Zagreba.

Kritičari Horvatinčićeva projekta često su navodili dva glavna razloga protiv provedbe uređenja Cvjetnog prolaza: prvi se tiče interpolacije, odnosno uklapanja modernih elemenata u postojeće građevine, što se pogotovo povezivalo s najavom rušenja nekadašnjeg kina Zagreb, te bivše Vjesnikove tiskare odnosno “Vidrićeve kuće” u Preobraženskoj ulici, tvrdeći da to “nije u skladu s duhom Donjega grada”. Kao drugi razlog često su navodili tvrdnju da bi se dopuštanjem Horvatinčićeva projekta otvorila mogućnost da i drugi investitori uskoro pokrenu projekte uređenja donjogradskih blokova, pa bi središte Zagreba time moglo biti temeljito promijenjeno. Nasuprot stavovima glasnih kritičara, predstavnici struke, arhitekti, građevinari i urbanisti ističu da su i interpolacije i “otvaranja” gradskih blokova svuda u svijetu potpuno uobičajena i poželjna stvar, te o takvim projektima u mnogih postoji potpuno kriva predodžba. Autor projekta Cvjetnog prolaza, ugledni svjetski arhitekt Boris Podrecca, ekskluzivno za Nacional načinio je pregled najpoznatijih svjetskih interpolacija i preuređenih blokova koje su projektirali priznati svjetski arhitekti, a svakome je dao kratak komentar. Budući da najave o otvaranju blokova u centru kod nekih još uvijek stvaraju golem zazor ili čak postaju urbani tabui, Branko Kincl, jedan od najpoznatijih hrvatskih arhitekata i sveučilišni profesor na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, u intervjuu za Nacional objasnio je što o promjenama u gradu misle stručnjaci, te s kojim se urbanim problemima danas suočava glavni hrvatski grad.

NACIONAL: Neki se zalažu za to da se u središtu grada ništa novo ne smije graditi, što ljudi iz struke misle o tome?
– Grad je živo tkivo koje je neprestano u mijeni. Problem našega donjega grada je u tome što neki ljudi misle, čak i neki odgovorni, da jednom strogom, čak i ultimativnom zaštitom da se ništa ne dira, čuvaju grad, za nekoga i za nešto. A zapravo se taj grad tiho i pred našim očima ruši, erodira. Zbog toga je jedan od najvećih problema uređenja prostora u gradu održavanje i gospodarenje gradskim prostorima. Jer u nas je uobičajeno da se za velike projekte zatvori financijska konstrukcija, a onda kad se objekt izgradi, u to više ne diramo. To praktički onda izdržava deset, dvadeset ili trideset godina korištenja, i onda se najednom nađemo pred ruinom, oronulim objektom.

NACIONAL: Postoje li takvi primjeri i u Zagrebu?
– Naravno, prisjetimo se samo Univerzijade. Objekti koji su tada građeni danas su najednom oronuli, pogledajte Šalatu, maksimirski stadion, plivalište na Mladosti… Otkako su ti objekti izgrađeni, ništa se nije ulagalo u njihovo održavanje. A kad idete analizirati objekte u središtu grada koji su stari ne 30, nego 100 ili 150 godina, onda se odjednom to stanje višestruko pojačava u negativnom obliku. Danas postoje određeni standardi građenja i svi objekti koji se grade odgovaraju nizu uvjeta koje je potrebno zadovoljiti da bi se objekt uopće sagradio: potresna stabilnost, zaštita od požara, energetska učinkovitost, dostupnost za hendikepirane, buka unutar objekta… Većina povijesnih objekata u užem središtu grada više ne zadovoljava ni jedan od tih uvjeta. U donjem gradu ćete naći vrlo malo objekata u koje mogu ući hendikepirane osobe, ili nijedan. U donjem gradu su katovi visoki po 3-4 metra, kubatura tih prostora je od 30 do 50 posto veća od kubature stanova ili uredskih prostora koji se danas grade. Energetska potrošnja u tim prostorima je mnogo veća da bi ih se dovelo do mikroklimatskih uvjeta koji se danas zahtijevaju. Fizika tih zgrada, zaštita od topline ili hladnoće u tim je zgradama višestruko lošija nego u novijim zgradama. Stanje izgradnje u donjem gradu je na iznimno lošem stupnju. Potpuno je promašeno baviti se zaštitom tih objekata samo kroz povijesni aspekt, kroz kronologije, stilske opise, povijesne činjenice i slično. Dok mi za te objekte ne nađemo adekvatne oblike graditeljske zaštite, oni će biti u sve lošijem građevinskom stanju, odnosno oni kao materijalna vrijednost propadaju. Događa se da se određeni povijesni artefakt toliko destruira da ga se iseli pa je neko vrijeme prazan, pa se počne urušavati sam u sebe i rezultat takve zaštite je da se nakon njegova djelomičnog urušavanja skida povijesna zaštita i briše ga se s popisa spomenika kulture.

NACIONAL: Što onda treba učiniti sa zgradama u središtu koje su spomenički važne?
– Na njima itekako treba raditi. Te velike riječi u spomeničkoj zaštiti, ne dirati objekt, in tacta, povijesno je vrijedan pa ga se ne smije taknuti, to je jedna golema zabluda. Jer tako se ti objekti tiho ruše i nestaju. I što dulje mi pustimo da ti objekti propadaju, skuplja nam je njihova sanacija. Paradiranje tom zaštitom u smislu intaktnosti, da se ništa ne dira jer je povijesno vrijedno, krajnje je problematičan i nestručan način odnošenja prema tom problemu koji postiže obrnuti učinak. Jer se govori o zaštiti, a zaštita zapravo iz niza razloga uopće ne postoji. I onda ti ljudi skidaju sa sebe odgovornost tvrdeći da društvo nema novca. Pa jasno da nema novca kad ste zaštitili dvije tisuće kuća a trebali ste 200. Pa to ni Dubai ne bi mogao platiti.

NACIONAL: Zagreb sigurno nije jedini grad koji ima takve probleme. Kako su to riješili drugi europski gradovi?
– Na bečkom Ringu postoji ambijentalna zaštita, ali štite se pojedini objekti, a pokraj njih se grade novi objekti, hoteli, neboderi, banke… A mi se ovdje usredotočimo na neku kuću, čak joj i izmisle naziv pa paradiraju nazivom “Vidrićeva kuća”, iako to uopće nije bila njegova kuća, nego je nekoliko godina tamo živio, pa se stvara lažna mitologija o nekom mjestu, a za to vrijeme se ta kuća sama od sebe urušava. Ona će se, ako bude još tri godine stajala ovako prazna, sama od sebe srušiti. Nadalje, u Italiji isto postoje metode zaštite: štiti se fasada, kao dio ambijenta ulice koji je vrijedan, a iza te fasade se grade potpuno nove konstrukcije. Recimo čuveni japanski arhitekt Tadao Ando u Tokiju je napravio potpuno novo rješenje: on je jednostavno jednu povijesnu fasadu s prednje strane zaštitio novom fasadom, kroz to staklo se čita ta povijest, ali to staklo ima višestruki značaj zaštite te povijesti iza njega. Ja ne kažem da bi se stare kuće u Zagrebu trebale srušiti, nego da bi trebalo otvoriti niz mogućnosti građevinske zaštite i obnove tih objekata

NACIONAL: Velika značajka projekta Cvjetni prolaz je stavljanje dijela bloka u javnu upotrebu kroz prolaz koji ide sredinom bloka. Vi smatrate da bi taj primjer trebali slijediti i drugi blokovi u gradu?
– Naravno! Uže središte Zagreba ima 20 blokova, od Frankopanske do Draškovićeve. Svi blokovi u tom okruženju su pasažirani još prije 30 godina detaljnim urbanističkim planom središta Zagreba. I taj plan je još prije 35 godina prihvaćen i ima nekoliko prekrasnih projekata s pasažima koji su bili rađeni, ali napravljen je samo onaj u Ilici 1a, ispod nebodera kad se gradio, i tu se stalo. Još je samo u Tkalčićevoj napravljen jedan mali pasaž. To znači da je mnogo prije Horvatinčića netko zaključio da donjogradske blokove treba otvoriti. Postoji primjerice i blok gdje je Zagrebačko kazalište mladih, gdje se također počelo ulaziti u blok, ali se nikad nije prodrlo na drugu stranu, nego u ZKM-u postoji atrij gdje su ugostiteljski objekti te ulaz u Stojedinicu, ali taj blok nije doživio svoju afirmaciju da bude potpuno prohodan. A takvih blokova ima još i Cvjetni prolaz bi trebao potaknuti i druge investitore da ožive i preostale blokove. Kad odete u grad poput Düsseldorfa, pa uđete u unutrašnjosti njegovih blokova, takozvane galerije poput Königsgalerie, Sevensa ili Kooa, to su sve ugodni zatvoreni prostori koji su upotpunili i obogatili središta svojih gradova.

NACIONAL: Može li zabranama mijenjanja centra grada doći do njegove zapuštenosti?
– Da, pa to se i događa središtu Zagreba. Zbog toga projekti uređenja zapravo spašavaju i blokove, ali i samo središte grada, jer u suprotnom slučaju dolazi do njegova odumiranja, o čemu svjedoče trendovi posljednjih godina: strahovito se otežava izgradnju u središnjim prostorima pod motom zaštite spomenika ili brige za čovjeka, protiv parkiranja, a sve to se onda dopušta na rubu grada. I što se događa? Jednostavno se mijenja kultura i način života: jer ako čovjek nema kvalitetnu ponudu u centru, a ima na periferiji, onda se i ljudi preseljavaju u te dijelove. Da ne radim reklamu svim tim trgovačkim centrima, koji više ne služe samo za kupnju prehrambenih proizvoda, nego nude i odjeću, kafiće, knjižare, wellnesse, kina, igraonice za djecu, sve zatvoreno i zaštićeno, jasno da ljudi sve češće odlaze tamo, umjesto da odu na kavu u Bogovićevu. Događa se jedna transformacija koja bi naše urbane sociologe trebala duboko zabrinuti. Ljudi se naopako kreću: umjesto da u slobodno vrijeme idete prema centru, vi idete u kino, shopping ili na kavu izvan centra. A shopping je danas najmanje kupnja iz potrebe, to je uživanje u novoj robi, gotovo bi se reklo uživanje u izložbi predmeta koje ljudi proizvode i stvaraju. To ljudi sve više rade na obodu grada, a centar to gubi, nevidljivo se prazni.

NACIONAL: Ima li takvih primjera u Europi, da gradska središta postaju sve manje zanimljiva?
– Razgovarao sam s nekoliko kolega u Ljubljani, njima se dogodio sličan trend s trgovačkim kompleksima izvan središta Ljubljane, pa centar kroz smanjenu privlačnost i aktivnosti zapravo gubi svoj smisao. A mi u Zagrebu ponavljamo tu pogrešku, tobože štiteći ga. I nije tu važan Horvatinčić, nego svakom investitoru koji želi graditi u centru treba pomoći da realizira tu namjeru, jer samim time štiti jedan od 20-ak blokova užeg centra. A kad pogledate primjere u Europi, onda vidite da je to najnormalniji proces. Ti novouređeni blokovi daju potpuno novu kvalitetu života.

Komentiraj

Source:Plamenko Cvitić