DOSSIER: OPASNO ODRASTANJE U HRVATSKOJ: Mladost ubijena na ulici

Objavljeno u Nacionalu br. 735, 2009-12-15

Brutalno premlaćivanje creskog studenta Aleksandra Abramova u Rijeci, koje je dovelo do njegove smrti u sitnim noćnim satima, tek je najnoviji primjer fenomena suvremenog hrvatskog društva u kojem mladi stradavaju kao nasumične žrtve svojih nasilnih vršnjaka, često bez ikakvog povoda ili iz nekih neuvjerljivih, banalnih razloga

U ponedjeljak 14. prosinca Marinku Krtiniću, 21-godišnjem mladiću iz Pule, sutkinja Županijskog suda u Puli izrekla je presudu prema kojoj je proglašen krivim zbog ubojstva 20-godišnjeg Vilija Šilipetra, kojeg je 21. lipnja 2008. ubo nožem, te mu je određena kazna zatvora u trajanju 10 godina. Međutim, Vilijevoj majci Vlasti Šilipetar, nikakva kazna ne može umanjiti bol zbog gubitka sina, a u ušima joj još uvijek odzvanjaju njegove posljednje riječi:

“Mama, ja sam jako umoran, imaš Vedrana, ja idem k tati. Kupi mi bijeli lijes.” Vili Šilipetar preminuo je 24. srpnja ove godine od posljedica događaja koji je njegova majka ovako opisala:

“Moje dijete je 21. lipnja odradilo svojih osam sati na poslu, s dečkima je odigrao utakmicu u kojoj je zabio tri gola i potom se susreo s prijateljima s kojima se dogovarao za izlazak. Među tu djecu došao je zlotvor od 56 godina, Dane Krtinić, u društvu svog 20-godišnjeg sina Marinka, i pijan, s pištoljem u ruci, prijetio toj grupi dječaka tražeći krivca za njegov razbijeni retrovizor koji je netko oštetio 12 dana ranije, i to u noći kad se slavila pobjeda Hrvatske nad Njemačkom. Taj pijani tip je očito želio provocirati, a moj sin, ne znajući s kakvim luđacima ima posla, pokušao je riječima smiriti dotičnoga gospodina. Nato je 20-godišnji sin tog pijanca izvukao nož iz džepa i zabio ga u mog Vilija. Njegove posljednje riječi, prije nego što je prokrvario i izgubio svijest bile su: ‘Gle, budala me ubola.'”

O takvom slijedu događaja pred sudom su svjedočili i prijatelji Vilija Šilipetra koji bi možda i sami postali žrtve zločina da nisu uspjeli savladati pijanog Danu Krtinića koji im je prijetio pištoljem. U njegovoj kući kasnije je nađen pištolj i 35 metaka, ali za sada je protiv njega podnesen tek optužni prijedlog te mu je oduzet pištolj. Mogao bi tek snositi kaznu zatvora od 6 mjeseci do tri godine, ali glavna rasprava zakazana je tek 20. svibnja 2010.

Dane Krtinić prije nekoliko mjeseci u razgovoru za Nacional istaknuo je da mu je užasno žao zbog svega i za sve okrivljuje sebe, ali ističe da je pištoljem samo želio zastrašiti grupu mladića koji su i psihički i fizički već dugo zastrašivali njegova sina. “Mislio sam da će se prestrašiti kad vide pištolj, iako je bio prazan, te da ćemo moći porazgovarati, no oni su nasrnuli na mene. Moj sin ostao je u autu, ali je valjda, kad je vidio da su me ti dečki okružili, izišao da me brani i uzeo je iz pretinca u automobilu preklopni nož. Ja nisam vidio ni kad je on izišao iz auta niti sam vidio tučnjavu. Strašno mi je žao što sam išao sam rješavati taj problem.” Međutim, majka Vilija Šilipetra tvrdi da njezin sin nije bio samo uboden nožem:

“Ja sam u sudnici vidjela taj nož, a kirurzi su mi rekli da je taj isti nož bio zaokrenut u abdomenu mog djeteta. Sram me kao čovjeka da se tako nešto na ovom svijetu može događati.”

Nakon uboda Vili Šilipetar ostao je sa samo 24 centimetra tankog crijeva i živio je na infuziji, a jedini potencijalni spas bila mu je transplantacija tankog crijeva koja je izvršena u zagrebačkoj bolnici Merkur. Kako je operacija tankog crijeva među najtežim transplantacijama koje se rijetko izvode i u svijetu, a zbog podložnosti infekcijama vrlo je malen broj pozitivnih ishoda, unatoč svom mladom i dotad zdravom organizmu, Vili Šilipetar nakon godinu dana liječenja ipak je podlegao smrtonosnoj rani.

“Moj sin nije tražio da mu kupim auto, motor ili laptop već lijes”, grcajući je rekla izmučena Vlasta Šilipetar. “Umorio se, iscrpio, nije više imao snage. Prošao je pravi pakao u 13 zadnjih mjeseci svog života. Pred kraj nije više imao ni apetita, a toliko se bio veselio svakoj čaši vode, svakom krumpiriću. Ali njegovo tijelo nije više imalo snage. Liječnici u Merkuru učinili su apsolutno sve da ga spase, ali došlo je do odbacivanja organa, slijedila je infekcija za infekcijom i nisu više ništa mogli učiniti. Meni su pred očima samo slike mog djetata, zadnjih godinu dana koje smo proveli u bolnici, bila sam pored njega, živjela za njega, mazila ga, pazila, do zadnjeg dana smo živjeli u nadi. Možete li zamisliti koliko mi je bolno bilo sjediti u sudnici i gledati u leđa ubojice svog djeteta i slušati njegove laži. Jer, obrana je pokušala sve kako bi preokrenula cijelu priču”, priča potresena Vlasta Šilipetar. Iako je isprva mislila da neće imati snage odlaziti na suđenje za vrijeme kojeg je ubojica njenog sina bio na slobodi, izuzev dva mjeseca provedenih u pritvoru za trajanja istrage, snagu joj je dao poziv na sud upućen na ime njenog devet godina pokojnog supruga.

“Kad sam vidjela da su poslali poziv za suđenje čovjeku koji je već devet godina mrtav, i to su samo ostavili na vratima bez potpisa, bez ičega, shvatila sam da smo mi tu samo brojevi i to mi je dalo snage. Rekla sam sama sebi da je Vili tamo gore, a ja tu dolje i da se moram suočiti s tim ubojicama. Neka im Bog sudi.”

Prošlog je mjeseca odvjetnik Silvije Degen, koji zastupa Jadranku Despić, majku Frane Despića – žrtve velike tučnjave koja se prije dvadeset mjeseci dogodila u zagrebačkom parku Ribnjak, predao Županijskom državnom odvjetništvu privatnu optužnicu protiv Aleksandra Koprenice, jedinog mladića koji je izjavio da je tu večer u tučnjavi koristio nož. Kako nam je objasnio odvjetnik Degen, na pokretanje optužnice odlučili su se jer je javni tužilac 3. studenoga ove godine odustao od Kopreničina gonjenja i jer postoje jasne indicije da je osim Koprenice te noći još netko uza se imao nož. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu obustavilo je istragu nad Koprenicom, osumnjičenim da je 15. ožujka 2008. u tučnjavi na Ribnjaku ubio 18-godišnjeg Franu Despića, jer na nožu, kojim je Koprenica te kobne noći mahao, nakon svih vještačenja, nije pronađen niti jedan DNA dokaz da je upravo njime ubijen mladi Despić. “U optužnici tražimo da se održi glavna rasprava pred Županijskim sudom u Zagrebu, da joj prisustvuje Aleksandar Koprenica i majka ubijenog Frane, Jadranka Despić, kao i ostali svjedoci, te da se održi njihovo ponovno saslušanje. Tražimo da se po načelu kontradiktornosti – neposrednosti ispitaju svjedoci pred Vijećem Općinskog suda u Zagrebu. Tražimo da se ponovno iznesu svi dokazni materijali, kao i uvid u sve spise, te da se uzme u razmatranje činjenica da je prema svjedočenju jednog od svjedoka te večeri, osim Koprenice, još jedan mladić imao nož u ruci”, rekao je Degen. Nije htio komentirati čitav slučaj jer se osim Koprenice u slučaju spominju maloljetnici, no ističe da su apsolutno svi na sudu iskoristili svoje zakonsko pravo da se brane šutnjom, iako su na policiji dali svoje iskaze.

Slučaj ubojstva Frane Despića nikako nije prvi i jedini slučaj nasilja mladih na hrvatskim ulicama, a naglasak prije svega treba staviti na činjenicu da i nakon dvadeset mjeseci otkako je mladić ubijen nije otkriven njegov ubojica, ili ubojice, niti itko snosi sankcije za to nedjelo. Logično je zaključiti da je maloljetničko nasilje u Hrvatskoj postalo svojevrsni fenomen, a da država po tom pitanju ne čini ništa. Mladi se sve češće tuku, napadaju, vrlo često bez ikakvog povoda ili s vrlo neuvjerljivim i banalnim razlozima. Nerijetko prilikom svojih obračuna posežu za raznim oruđem i oružjem, nanose ozbiljne ozljede svojim žrtvama, a pravda ih sporo sustiže, što i druge može dalje poticati na takvo ponašanje. Hrvatsko zakonodavstvo i policija maloljetnike tretira na način da nakon što budu privedeni, u pritvoru mogu ostati maksimalno tri mjeseca, nakon čega ih se pušta na slobodu s koje se imaju pravo braniti tijekom sudskih postupaka i čekati njihovo rješenje. Hrvatska javnost svjedočila je nekoliko puta da su nakon puštanja iz pritvora neki maloljetnici ponovno napali. Zakon štiti maloljetnike jer za vrijeme policijskih obrada, kasnije sudskih procesa, javnost nema pravo znati tko su i kako izgledaju djeca koja na ulici tuku drugu djecu. Sudi im se presporo, a za vrijeme procesa ne nalaze se u procesu tretmana sa stručnjacima kao što su psihijatri i sociolozi, već slobodno šeću ulicama. Poslije Frane Despića na ulici je napadnut i Davor Sabljić u Đakovu, u Zagrebu premlaćivanjem ubijen Luka Ritz, u Puli je napadnut gore već spomenuti Vili Šilipetar, a niz napada se nastavlja i dalje.

Majka ubijenog Frane Despića ogorčena je razvojem čitavog slučaja, a kako kaže, od utjerivanja pravde neće odustati. “Dvadeset je mjeseci prošlo otkako je moj sin ubijen. Isto toliko vremena je prošlo otkako se na Općinskom sudu u Zagrebu, Odjelu za mladež, vodio sudski proces protiv mog maloljetnog sina Ante jer je s još devetoro prijatelja optužen za započinjanje tučnjave te večeri, iako on tvrdi kako to nisu učinili. Zaslužujem znati tko je ubio moje dijete, na to ima svaki roditelj pravo. Želim da se čitav slučaj razjasni. Želim znati tko je osam puta zabio nož u mog sina i zato ne odustajem od ovoga. Iako sam odmah nakon tog događaja dobila odvjetnika po službenoj dužnosti, dotični gospodin mi se nikada nije obratio. Sasvim sam slučajno naišla na odvjetnika Degena koji sada u moje ime diže optužnicu protiv Koprenice”, ispričala je ogorčena Jadranka Despić. Dodala je kako je njen sin doista bio navijač nogometnog kluba Dinamo, no da nikako nije bio huligan i pripadnik podskupine navijača BBB-a Agram crewa kako su ga mediji dugo nakon slučaja prozivali: “Mog se mrtvog sina razvlačilo po medijima, svi su mogli vidjeti njegovu fotografiju, prikazivalo ga se kao nasilnika, najgore smeće. On je bio moj sin, kao što je bilo čije dijete voljeno od strane roditelja, tako ja volim njega. Ja sam samo udovica borca Domovinskog rata, no to ne znači da sam glupa i da ću odustati od svega. Šikanirali su me na Šalati kada sam željela vidjeti mrtvo tijelo svog sina, nisu dali mom drugom sinu Anti da iziđe iz pritvora i bratu dođe na pogreb, smatram da je mnogo nelogičnosti u cijelom procesu. Pravde mora biti, ubojica šeće slobodno ovim gradom, a ja svake nedjelje za svoje dijete palim svijeću na Ribnjaku.”

Osim Despića te je iste večeri u bedro nožem uboden i njegov prijatelj Domagoj Ljubunčić, koji također nije znao reći tko mu je zadao tu ozljedu. Prema iskazima svjedoka upravo je Ljubunčić bio taj koji je započeo tučnjavu na Ribnjaku, iako je Despićevo društvo tvrdilo kako oni nisu bili ti koji su napali Kopreničinu ekipu. Podsjetimo, ubijeni se Despić te večeri s još desetoricom prijatelja, među kojima je bio i njegov 16-godišnji brat Ante, spuštao sa zagrebačke Opatovine prema Langovu trgu, kako bi na benzinskoj crpki kupili piće i cigarete. Na putu je jedanaestorica mladića naišla na okupljenu skupinu djevojaka i mladića kako slave prijateljev rođendan. Prema svjedočenjima napadnutih mladića Despićevo se društvo vraćalo s Langova trga prema Opatovini i napalo mladiće i djevojke koji su se družili na Ribnjaku. U tučnjavi koja je trajala svega nekoliko minuta Željko Feigl, koji je i slavio rođendan tu noć, dobio je letvom po licu i pritom pao na pod. Izjavio je kako je vidio da trojica momaka iz Despićeve skupine tuku njegova prijatelja Tončija Kušteka koji je pritom dobio ozljede po glavi i ruci. Sam Kuštek je izjavio da su ga doista trojica tukla, te da je vidio da je i njihov treći prijatelj Tomislav Jurčić dobio letvom po glavi. Iz iskaza koje su dali svjedoci i akteri tučnjave te večeri, Despićevo je društvo u rukama imalo letve otkinute s koševa za smeće i grane koje su otkinuli s obližnjih stabala, te su njima napali Kopreničino društvo. Iz svih svjedočenja zaključak je da su tu noć doista ubijeni Frano Despić i njegovi dečki napali okupljene mladiće, no jednako tako logično se nameće pitanje tko je Despića ubio. Majka ubijenog Frane Despića sumnja u čitav tijek istrage, u policiju, sudstvo, svjedočenja, sumnja u obdukciju, vještačenja, no protiv činjenica se ne može.

Nepuna tri mjeseca kasnije u Zagrebu se dogodio još jedan napad maloljetnika koji je završio smrću. Suđenje trojici (Janu J., M. K., R. L.) od petorice napadača koji su 1. lipnja 2008. na autobusnom stajalištu kod zagrebačkog jezera Bundek potpuno bezrazložno premlatili 18-godišnjeg Luku Ritza i njegova godinu dana starijeg prijatelja još uvijek traje. Budući da je riječ o maloljetnicima suđenje je zatvoreno za javnost, a ono što se zna jest da se četvrti napadač K. M. trenutačno nalazi u Odgojnom zavodu zbog drugog slučaja premlaćivanja, a petom napadaču S. Š. sudi se odvojeno na zagrebačkom Općinskom sudu, jer je u trenutku kada je izvršio napad jedini bio punoljetan. Upravo se za njega, kao i za maloljetnog R. L. traži kazna zatvora, dok ostalima prijeti boravak u Odgojnom zavodu. Zadnje informacije vezane za slučaj ubojstva Luke Ritza odnose se na vještačenje oko razloga njegove smrti. Luka Ritz je preminuo 12. listopada srušivši se u svom stanu zbog obilnog krvarenja u mozgu. Prethodno je nekoliko dana boravio na KBC Zagreb gdje ga je nakon napada odmah odvezla Hitna pomoć, no pušten je kući na mirovanje. Kako su pisali mediji, zagrebački medicinski vještaci Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu smatraju da je mladić preminuo zbog urođene aneurizme u kombinaciji s psihičkom traumom, dok njihovi kolege iz Splita smatraju da je uzrok Lukine smrti brutalno premlaćivanje na autobusnoj stanici koje je prouzrokovalo obilno krvarenje u mozgu. Kako su pisali mediji održat će se nadvještačenje, a nije isključeno da će se za mišljenje pitati kolege iz susjedne Slovenije, točnije iz Ljubljane. Suzana i Reno Ritz, roditelji ubijenog Luke Ritza, koji je postao simbolom borbe protiv maloljetničkog nasilja u Hrvatskoj, s nama su razgovarali u svom domu u Dugavama. U stanu prepunom Lukinih fotografija priznali su kako ne prisustvuju suđenju napadačima koji su ubili njihova sina, te da jedino što iskreno žele jest da se jasnim sankcijama pošalje poruka svima u Hrvatskoj.

“Suprug i ja smo svega dva puta svjedočili na sudu, ne želimo vidjeti napadače, znati tko su, povezivati njihova lica s našim sinom. Dovoljno nam je što znamo da se ne osjećaju krivima za smrt našeg Luke, da žive ovdje negdje u našem susjedstvu, kao i da su bili spremni napadati i dalje. Nakon što je tri mjeseca proveo u pritvoru stanoviti Jan J. je još dva puta napao, jednom mladića kraj zoološkog vrta u Zagrebu, a nedavno i 15-godišnjaka kod trgovačkog centra Avenue Mall u Novom Zagrebu. Naš zakon o maloljetnicima je loš, preblag i to se mora mijenjati. Pa je li normalno da u našoj državi jedan 14-godišnjak, nakon što je pretukao sa svojom ekipom, slučajne prolaznike u vrapčanskom podhodniku, izjavi da će tući do 18. godine jer mu policija do tada ništa ne može?” pita se Suzana Ritz. Sa svime se složio njezin suprug Reno, koji je istaknuo da se čitav proces suđenja napadačima mora rješavati efikasnije i brže: „Suđenje maloljetnicima bi trebalo trajati puno kraće, to bi trebao biti prioritet u našoj državi i napadači bi odmah nakon uhićenja, pa sve dok se ne riješi slučaj, trebali biti uključeni u tretman sa sociolozima i psiholozima. Mi ne želimo da se ikoga stavlja u lance, no nije logično niti da se napadače nakon tri mjeseca pusti da slobodno šeću ulicom i ponavljaju svoja nedjela. Osim toga u našem zakonodavstvu, koje se odnosi na maloljetnike, postoji najveća kazna od 10 godina zatvora, a do sada takva pravomoćna presuda nikada nije donesena. Možda bi se time uspjela nasilnicima poslati poruka da nisu nedodirljivi.”

Ritzovi su nekoliko puta istaknuli važnost Lukinih prijatelja pri pronalasku napadača na njihova sina i njegovog prijatelja. U rujnu prošle godine, tri mjeseca nakon što je umro mladi Ritz, a napadači nisu bili pronađeni, polijepili su plakate po Zagrebu s fotorobotom napadača, na kojem je pisalo „Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?”. Policija je mjesec dana kasnije pronašla svih pet napadača. Nakon čak 60 identifikacija Lukin ih je prijatelj sve uspio prepoznati. “Zahvalni smo Lukinim prijateljima, svim mladima koji su pomogli da se napadači pronađu. Zadovoljni smo i suradnjom s policijom, tijekom tog strašnog perioda oni su bili doista korektni. Sad je pravna država na potezu. Mi smo posvetili svoje živote tome da postignemo da u svim vrtićima i školama od početka s djecom rade stručnjaci, da se u Hrvatskoj uvede svojevrsna nacionalna strategija, ili primjerice u škole predmet kao što je civilno društvo, gdje bi se djecu učilo da je nasilje loše. U redu je djelovati preventivno, no za sve rezultate treba vremena, jer što je s ovim generacijama koje time nisu obuhvaćene?” pita se Suzana Ritz. Dodala je kako se nada da će na sljedećoj sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba gradski oci izglasati otvaranje savjetovališta za mlade „Luka Ritz”, koje bi trebalo služiti kao centar za pomoć mladima, no i njihovim roditeljima, te svim žrtvama nasilja.

O razlozima zbog kojih dolazi do nasilničkog ponašanja među mladima, kaže ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba doc. dr. sc. Gordana Buljan-Flander, već se dugo govori, te poput roditelja Luke Ritza smatra da je krajnje vrijeme da država djeluje. “Mi u Hrvatskoj imamo preveliku toleranciju na nasilničko ponašanje. Mladi su nasilni jer imaju dojam da su nasilnici heroji, njihove fotografije pune naslovice novina, posvuda su u medijima i u njihovim glavama te su osobe poznate, popularne. Svatko tko počini nedjelo za njega mora odgovarati i mora snositi sankcije. Jednako tako sam stava da postoji preveliki prazan hod u vremenu od otkrivanja počinitelja, pa do određivanja sankcija i psihološkog tretmana s počiniteljima. Sve bi to trebalo biti mnogo brže, efikasnije i to bi državi trebao biti prioritet. Struka već dugo nudi odgovore na pitanje otkuda toliko nasilja kao i rješenja u smislu preventivnih programa koji bi morali biti uniformni i obavezni za svaku školu u državi. Preventivne programe od najranije dobi mi kao struka opetovano iznosimo u razgovorima s medijima, s ljudima koji donose odluke, sada je država na potezu”, rekla nam je u razgovoru Gordana Buljan-Flander. Poražavajuća je činjenica, dodaje, da u sustavu zdravstva u Hrvatskoj s djecom radi tek nešto više od 20 psihologa. U sustavu školstva ih ima više; u ukupno 940 osnovnih škola radi 226 psihologa, u 457 srednjih škola i učeničkih domova 125 psihologa, a minimalni standard bi trebao biti jedan psiholog po školi.
Doc. dr. sc. Gordana Buljan-Flander kaže da je vrlo važno raditi na prevenciji nasilja, a ne samo na intervencijama kada do nasilja dođe: “Puno je izoliranih preventivnih programa koji s entuzijazmom provode pojedine škole, vrtići ili udruge. Trebalo bi ujediniti i povezati sve postojeće programe, zaposliti stručnjake mentalnog zdravlja u škole, odnosno vratiti ih u škole, raditi sa svom djecom, a posebno s rizičnim skupinama. To je jedino rješenje.”

Istodobno dok se javnosti šalju poruke da su djeca naša budućnost, da se nasilju mora stati na kraj, u državnom je proračunu za sljedeću godinu, trima ministarstvima – obitelji, znanosti, obrazovanja i športa, te zdravstva i socijalne skrbi, u odnosu na 2009. ukinuto 11 milijuna kuna za preventivne programe koji se odnose na djecu i mlade. Najviše novca gubi Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa kojem je za mlade ukinuto 27 milijuna kuna.

Od 2007. godine do sada zabilježeno je mnogo slučajeva maloljetničkog nasilja, kao i nasilja među mladima, a posljednjih dana Hrvatskom je odjeknula vijest o još jednom slučaju uličnog nasilja među mladima. Ovoga puta potpuno bezrazložno ubojstvo dogodilo se u samom centru Rijeke, a trojica mladića su bijes 5. prosinca odlučili iskaliti na 23-godišnjem Aleksandru Abramovu, sportašu i studentu Tehnološkog fakulteta u Rijeci. Na svoj rodni Cres vratio se, na žalost, u lijesu jer bahatoj skupini mladića u ranojutarnjim satima 5. prosinca nije dopustio da preko reda uzmu hamburgere ispred fastfood restorana Hamby u centru Rijeke.

Nakon što se nije mogao sam obraniti od njih trojice, Aleksandar Abramov je pokušao pobjeći, ali su ga napadači sustigli nekoliko ulica dalje, u Starčevićevoj, i izudarali po cijelom tijelu i glavi, zbog čega se ugušio u vlastitoj krvi. Policija je na mjesto događaja stigla istodobno kad i hitna pomoć i nisu ga mogli spasiti unatoč brzoj intervenciji jer se već ugušio u vlastitoj krvi. Riječki policajci ubrzo su uhitili dvojicu mladića, 21-godišnjeg Darija Cupača i 24-godišnjeg Darija Savića te im je određen jednomjesečni pritvor, dok je treći napadač 24-godišnji Dušan Cupač pobjegao u Srbiju (ili Bosnu i Hercegovinu) te je upitno hoće li mu se suditi budući da je državljanin Srbije. Napadače je policija pronašla jer je do njih vodio krvavi trag ulicama riječkog Starog grada te zahvaljujući iskazu čistača ulica koji je čuo kad je jedan od mladića rekao: “Dule, nemoj, dosta je.” Pretragom njihovih stanova pronađena je okrvavljena odjeća.

Stojanka Abramov, majka ubijenog Aleksandra, još uvijek je bila u prevelikom šoku kad smo je nazvali. Rekla je samo da obitelj ništa ne zna, da im nitko ništa ne govori, da ih nitko od predstavnika policije ni drugih institucija nije kontaktirao te da nisu dobili ništa napismeno u vezi zločina čija je žrtva bio njihov sin i brat, a informacije o tom događaju do njih dolaze samo preko medija.

Samo dva dana nakon strašnog ubojstva Aleksandra Abramova, na istoku Hrvatske napadnut je i pretučen Antonio Eržić, 18-godišnjak iz Osijeka. Mladić ima tri prijeloma nosa, šivan jezik, te modrice po licu. Kako nam je sam Antonio ispričao, u ponedjeljak 7. prosinca, oko 21 sat, pretukla su ga trojica mladića koja su njegov napad barem tjedan dana unaprijed isplanirali.

“Te sam se noći našao s jednom djevojkom s kojom sam taj naš sastanak ranije ugovorio na Facebooku. Ta djevojka je bivša djevojka M. P., mog razrednog kolege i glavnog organizatora napada. Dok smo ona i ja razgovarali na klupici u Perivoju kralja Tomislava s leđa su mi prišla trojica mladića. Sva trojica su mi zadali udarce u glavu, dvojica u nos, a jedan me šakom lupio iznad uha. Ta djevojka s kojom sam se našao i za koju sam imao dojam da joj se sviđam, kao i moja bivša djevojka, znale su za to da će me oni prebiti i ništa nisu rekle”, jedva nam je ispričao Antonio Eržić.

Dodao je kako su ga mladići nakon tučnjave pitali hoće li napad prijaviti, a kada je rekao da neće, samo kako bi ga pustili na miru, otišao je u smjeru centra Osijeka prijateljima koji su ga čekali. Jedan od njih odvezao ga je u bolnicu, javljeno je njegovim roditeljima što se dogodilo, a Eržićev otac je napad odmah prijavio policiji.

“Odmah sam znao da me je moj razredni kolega napao, a ostala dvojica su se hvalila po školi da su me premlatili, pa su mi kolege rekli o kome se radi. Jedino što znam jest da ih je policija privela i da su sada na slobodi – Ne može im ništa jer su maloljetni, iako sam kasnije saznao da je jedan punoljetan. Osjećam se strašno, ne mogu govoriti, jedem samo griz, vadili su mi tampone iz nosa i srušio sam se u nesvijest, a liječnica mi je rekla da ću u krevetu morati ležati još tjedan dana. Jedino što mogu reći da su ti svi napadi mladih strašni i da se tome treba stati na kraj”, zaključio je Antonio Eržić.

Komentiraj

Source:Orhidea Gaura, Sanija Hasanić