Objavljeno u Nacionalu br. 980, 2017-02-10

Nakon što je bivši ministar financija Boris Lalovac prijavljen zbog obiteljskog nasilja, a Severina Kojić s bivšim suprugom Milanom Popovićem već se godinama bori za skrbništvo nad sinom, Nacional je istražio zašto skrbništvo nad djecom nakon razvoda uglavnom dobivaju majke te što tada preostaje očevima koji sve češće gube bitku na sudovima

Prije par tjedana, na Osječkoj televiziji, Tončika Anastazija Lalovac optužila je svojeg bivšeg supruga i nekadašnjeg ministra financija Borisa Lalovca za fizičko nasilje koje je, kazala je, više puta prijavljivala, a kao dokaz emitirana je i audiosnimka koja po njenim tvrdnjama to dokazuje. Lalovac se zbog optužbi do daljnjega povukao iz javnog djelovanja. Kazao je da će istinu potražiti na sudu te da najveću štetu trpi njihov maloljetni sin. Naime, supružnici trenutno prolaze brakorazvodnu parnicu, a u tijeku je i borba za skrbništvo nad djetetom. Već duže vrijeme traje i borba pjevačice Severine i srpskog poduzetnika Milana Popovića za skrbništvo nad petogodišnjim sinom Aleksandrom. Prije desetak dana mediji su pisali kako je Popović, koji čeka dijete s 23-ogodišnjom djevojkom iz ugledne beogradske obitelji, na sudu zatražio da se Aleksandar dodijeli isključivo njemu na skrb. Potom je tu vijest Popović demantirao kazavši kako mu je cilj da njihov sin odrasta u ljubavi s oba roditelja. On se i početkom prošle godine zalagao za ravnopravno roditeljstvo, podržao je Hrvatsku udrugu za ravnopravno roditeljstvo, a sustav je optužio da diskriminira očeve. Naime, u Hrvatskoj se bilježi sve veći broj visokokonfliktnih razvoda koji najviše štete djeci. Skrb nad djetetom nakon dugotrajnih sudskih procesa dobivaju uglavnom majke. Zato je prije više od pet godina osnovana Udruga za ravnopravno roditeljstvo koja promiče zaštitu prava djeteta na cjelovitu obitelj te pruža pomoć djeci i roditeljima. U Hrvatskoj je, prema podacima s kojima udruga raspolaže, očevima dodijeljeno skrbništvo nad djetetom u tek 10,7 posto slučajeva, a četiri posto roditelja ima zajedničku skrb nad djetetom. Ta je brojka neusporediva s europskom praksom. U Slovačkoj, primjerice, 10 posto roditelja ima zajedničku skrb, u Belgiji 28 posto, a u Švedskoj čak 45 posto. Nacional je u razgovoru s očevima koji se suočavaju s problemima vezanima uz skrbništvo, doznao koji su osnovni problemi na koje nailaze u borbi za skrbništvo, koja se kršenja prava roditelja i djeteta u nasilnim razvodima prijavljuju nadležnim tijelima u Hrvatskoj te u kojem će smjeru Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku mijenjati Obiteljski zakon vezano uz tu temu.

“SVE JE POČELO KRAJEM 2012. jednom rečenicom županijskog suca i bivšeg općinskog državnog odvjetnika Ante Kvesića, upućenoj sutkinji općinskog suda Željki Sebelić uz uručivanje spisa u ruke: ‘Željka, ovo dijete ide majci!’ Tog dana je sve riješeno i odlučeno. Sve dalje bilo je samo farsa”, započinje priču neurokirurg Dinko Štimac koji je te iste 2012. saznao da ga supruga vara sa sucem županijskog suda Antom Kvesićem. Odmah je pokrenuo postupak za skrbništvo nad tada petogodišnjim sinom. Krajem 2013. Općinski sud u Osijeku donio je odluku po kojoj njegovoj bivšoj supruzi dodjeljuje skrbništvo nad djetetom, a njemu mogućnost povremenog viđanja. “Sutkinja je od samog početka znala kojim smjerom suđenje mora ići. A u tom smjeru ga je i vodila i na kraju donijela nezakonito rješenje pod kriminalnim okolnostima ne uvažavajući činjenice, već laži i izmišljotine suprotne strane. Majka djeteta bila je debelo instruirana u svakom koraku od tog županijskog suca. Čak je od njega dobivala instrukcije što mora lagati i kako govoriti. Po tim uputama je 21. siječnja 2013. inscenirala obiteljsko nasilje. Lažno me optužila za prijetnju pištoljem iako je policija odmah utvrdila da su pištolji u sefu, pod ključem, konzervirani. Bila je najavljena i ‘priprema’ svjedoka za lažno svjedočenje na Prekršajnom sudu od strane tog istog županijskog istražnog suca. Ukratko, sve se svodilo na proizvodnju lažne dokumentacije i skrivanje prave, s objektivnim, argumentiranim i istinitim činjenicama, koju sam ja dostavljao. Odbačena su čak i svjedočenja svih četiriju dadilja mog sina. Rješenje o skrbništvu nad djetetom donijela je Željka Sebelić u prosincu 2013. i bacila dijete u pakao života s osobom koja od prvog dana nije imala kapaciteta da djetetu bude mama. Pa su ulogu mame, silom prilika, morali preuzeti otac i četiri dadilje, koliko ih se izmijenilo od rođenja do navedene pete godine”, kaže Dinko Štimac. Naime, dadilje su, kaže, trebale svjedočiti da je dijete privrženije ocu. Sve su dale i pismeno svjedočenje ovjereno kod javnog bilježnika. Ta pisana svjedočenja sutkinja je vidjela u danima prije glavne rasprave. Zato ih je i odbacila. Nisu odgovarali ‘zacrtanoj liniji’. “Na svoj prigovor sutkinji Sebelić zato što ne uzima u obzir pisana svjedočenja svih dotadašnjih dadilja, koja je imala vremena pročitati nekoliko dana ranije, dobio sam odgovor: ‘Doktore, jeste li vi sudac ili ja? Ja ću odlučiti što ću staviti u spis, a što ne. To je moje diskrecijsko pravo’”, ističe Štimac koji je, uvidjevši što se događa, u jednom trenu tražio i izuzeće Suda u Osijeku. “Sutkinja Željka Sebelić pozvala me u kancelariju. Uvjeravala me da nema smisla tražiti izuzeće jer je ona ionako namjeravala dijete povjeriti meni, a i da ode spis na neki drugi sud unutar županije, ruka suca Kvesića i tamo će ga stići. Uspjela me nagovoriti da odustanem od izuzeća osječkog suda. I to je bila moja prva ogromna pogreška. Na glavnoj raspravi, samo tjedan dana nakon tog nagovora, u sudnici je glatko donijela odluku da dijete ide na skrb i odgoj majci. I još mi zaprijetila da će me kazneno goniti ako nešto iz sudnice iziđe u medije. Eto, takvi vam ljudi rade u pravosuđu”, kaže Dinko Štimac.

Početkom 2014. žalio se na prvostupanjsku odluku Općinskog suda. Uz to, tražio je i da se predmet prebaci na neki drugi županijski sud, s obzirom na to da na osječkom radi ljubavnik njegove bivše supruge i mogao bi utjecati na odluke sudaca. Sutkinja osječkog Županijskog suda Hedviga Reisz je, ne čekajući odluku Vrhovnog suda, promptno odbila Štimčev zahtjev, čime je odluka da dijete ide majci postala pravomoćna. Ipak, u ožujku 2014. Vrhovni sud donio je odluku da se slučaj dodjele skrbništva dalje treba voditi na Županijskom sudu u Velikoj Gorici zbog sumnje u pristranost osječkog županijskog suda. Nakon što je velikogorički sud ustanovio da ne može postupati jer je odluka pravomoćna, Dinko Štimac podigao je ustavnu tužbu radi povrede prava na parnično suđenje. Ustavni sud je krajem prošle godine odlučio da je Štimcu Županijski sud povrijedio ustavno pravo na parnično suđenje jer je odbio okolnosti koje su dovele u sumnju nepristranost tog suda. “Sve je od početka suđenja apsurd, a kulminira kaznenom prijavom za otmicu djeteta. Dijete me je preklinjalo da mu pružim utočište jer se više ne želi vratiti majci koja ga zlostavlja. Dijete je zatražilo azil i zaštitu kod oca od majke koja ga zlostavlja dvije i pol godine, a otac je dobio kaznenu prijavu za otmicu djeteta. Umjesto da se poništi rješenje suda od 2013. koje je donijela Željka Sebelić, jer je doneseno u kriminalnim okolnostima i postupalo se protuzakonito u svim segmentima i koracima, te kazni odgovorne, a majka po službenoj dužnosti dobije kaznenu prijavu za zlostavljanje djeteta, što nikome nije teško dokazati ako si uzme samo 15 minuta vremena i koncentracije – otac dobiva kaznenu prijavu za otmicu vlastitog djeteta. Doista teatar apsurda”, govori Dinko Štimac.

“Upoznali smo se na radnom mjestu u jednoj osiguravajućoj kući. Ja sam imao 22 godine, a ona 36. Sve se to odvilo nekako brzo, zatražila je razvod od supruga i mi smo počeli živjeti s njenih dvoje djece iz prvog braka. Djecu sam prihvatio kao svoju i brinuo se o njima. Krajem 2001. rodio nam se sin. Ja sam uskoro dao otkaz i prešao u privatnike da mogu više vremena provoditi sa sinom”, započinje svoju priču Domagoj Kuveždić. Kaže da je više vremena provodio u kući brinući se o djeci, nego na poslu, dok je supruga većinom radila. Kako su godine prolazile, njihov se odnos pogoršavao. “U ljeto 2005. dok je ona bila na moru u Jadranovu, kupio sam gradilište s nedovršenom kućom na tri etaže u Samoboru, ukupne stambene površine 318 četvornih metara. Kuću sam dovršio oko Uskrsa 2007. i iste godine u nju smo se uselili. Međutim, shvatili smo da se moramo rastati. Ja sam uzeo sina koji je tada imao šest godina i odveo ga sa sobom u svoj stan u Španskom, a kuću smo trebali prodati za 400.000 eura. Sin je samo vikendima bio kod mame, a sve ostalo vrijeme boravio je kod mene. Ja sam se, dakle, u cijelosti brinuo o njemu – vodio ga u vrtić, kod doktora, tri puta tjedno na treninge taekwondoa u Srednjake, općenito, svu brigu sam vodio ja, kao i kada smo živjeli skupa jer je i onda odlazila na posao oko sedam, a vraćala se iza 17 sati”, kaže Kuveždić. Tvrdi da su pravi problemi započeli kada je njegova bivša supruga saznala da je našao djevojku. Prijavljuje ga, kaže, Centru za socijalnu skrb u Samoboru, traži skrbništvo nad djetetom te se predomišlja oko prodaje kuće u Samoboru. “Krajem 2007. počinje moja golgota s navedenim Centrom, gdje me uporno pitaju zašto se ja borim za skrbništvo kada je djetetu mjesto uz majku. Nakon što su napisali krajnje nekorektno mišljenje o meni kao ocu, da sam izmanipulirao dijete u toj mjeri da me više voli od majke i pri tome zanemarivši da sam se ja sve te godine brinuo o njemu, na moj zahtjev bivša supruga i ja idemo na forenzičko-psihijatrijsko vještačenje u PB Vrapče, a sin u polikliniku Kocijan – Hercigonja”, kaže Kuveždić napominjući da su rezultati njihova mišljenja bili suprotni onome koje je dao Centar. “Došlo je bilo i do nekoliko ispada moje bivše supruge pa je sin počeo noću odlaziti k meni. Određen nam je nadzor. Sin je ispitan na sudu. Dao je izjavu da želi živjeti sa mnom. Centar za socijalnu skrb 2012., pet godina otkako je pokrenut postupak za utvrđivanje skrbništva, daje mišljenje da dijete treba živjeti sa mnom”, kaže Kuveždić. Paralelno s tim postupkom, trajao je i postupak za utvrđivanje vlasništva nad kućom u Samoboru. Bivša supruga mu je, kaže, branila ulazak u kuću pa je morao živjeti kao podstanar. Zanemario je, kaže, poslove, tvrtke su mu propale, ostao je bez posla i primanja, s brojnim dugovima i ovrhama. Godine 2012. odustaje od borbe za skrbništvo nad djetetom jer jedva ima i sam za život, a 2013. rastaje se i od djevojke s kojom je živio u izvanbračnoj zajednici i s kojom također ima sina. Početkom ove godine sud u Samoboru potvrđuje da je polovica kuće njegova. “No bivša supruga mi na sve moguće načine onemogućava boravak ondje. Opstruira mi i iznajmljivanje kuće, a kazneno me goni za neplaćanje alimentacije. Općinski sud u Velikoj Gorici proglasio me krivim i osuđen sam na šest mjeseci zatvora jer sam, kako kažu, imao mogućnosti ostvariti neke prihode koristeći navedenu polovicu kuće. Sud me goni da moram plaćati 2000 kuna alimentacije mjesečno. Uz to, ona traži i povećanje. Sud tu navodi i da sam mogao iznajmljivati kuću u Vukovaru od 65 četvornih metara koja je kupljena na kredit u PBZ-u koji ne plaćam pa je kuća na dražbi, dok su struja i voda davno isključeni. Također, u presudi su naveli da sam zaposlen, a zaboravili su ‘samo’ činjenicu da je firma u blokadi četiri godine. Županijski sud je potvrdio navedenu presudu velikogoričkog suda, a ja sam pisao Reviziju Vrhovnom sudu jer više nemam za odvjetnike pa mi je odbačena. I sad bih ja trebao ići u zatvor 16. veljače jer nisam plaćao 2000 kuna alimentacije mjesečno ženi koja devet godina bespravno koristi mojih 159 četvornih metara kuće, a u istu mi onemogućava pristup? Ona, pak, radi kao asistentica uprave osiguravajuće kuće, ima 14 plaća godišnje po 15.000 kuna mjesečno, službeni auto, službeni mobitel, apartmane te stan. Ja imam PTSP. S 15 godina sam bio sudionik Domovinskog rata, bio sam zarobljen u logoru Sremska Mitrovica, nekoliko puta lakše ranjen, ali tek sam prošle godine pokrenuo postupak rješavanja statusa i mirovine”, kaže Kuveždić pitajući se kakvi su to centri koji se bore protiv toga da očevi dobiju skrbništvo, kakvi to zakoni šalju u zatvor zbog neplaćanja alimentacija nekoga tko ne radi i zbog slabog imovinskog stanja ima besplatnu pravnu pomoć, a s druge strane mu se sudi jer ima imovinu koju može iznajmiti ili prodati, a u koju godinama nije mogao ući.

Ivo Mijat, predstavnik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo, kaže da su osnovni problemi očeva nerazumijevanje institucija poput centara za socijalnu skrb i Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, tromost pravosudnih ustanova te njihova nekoordiniranost. “Sporo se rješavaju predmeti, čak i u slučajevima konfliktnih situacija kada se rješenja trebaju nazirati u prva tri mjeseca. Kod nas postupci traju i po nekoliko godina. Potrebno je sankcionirati onu stranu koja krši neku od točaka po kojima se skrbništvo, odnosno viđanja odvijaju”, kaže Mijat naglašavajući da postoje brojni stereotipi prema očevima. Majke, kaže, najviše krše odluke sudova. “Otac mora plaćati razne ovrhe i blokade, dok majka za ometanje susreta ili njegovo neodvijanje ne podliježe sankcijama. Centri i sudovi pristrani su jer su većina njihovih djelatnika žene”, ističe Mijat nadodajući kako je problem i što nema jasnog dogovora među supružnicima jer pretežno jedna strana računa na novac, odnosno alimentaciju od druge strane. Država, kaže, lošim zakonima potencira razdor. “Kada bi ravnopravno, odnosno podijeljeno roditeljstvo bilo prva opcija centara i sudova, ni jednom se roditelju ne bi davala pozicija moći. Međutim, rat između supružnika obično počinje nakon obraćanja institucijama. Smatram i da bi u tom slučaju alimentacija bila nepotrebna jer bi roditeljstvo bilo zajedničko”, kaže Ivo Mijat. U udruzi ukazuju na te i mnoge druge probleme. Daju savjete roditeljima kako ostvariti svoja minimalna prava. “Osobito mislim na očeve koji često bez razloga ne vide djecu mjesecima, pa i godinama. Predlažemo da opstruiranje susreta bude tretirano prekršajno, pa i kazneno, kao i redovitost plaćanja alimentacija koja je primjerena vremenu, situaciji i prihodima kućanstva. Očevi se kažnjavaju neprimjerenim kaznama iako su npr. nezaposleni. Postavlja se pitanje zašto se ne kažnjavaju nezaposleni roditelji u funkcionalnim obiteljima jer ni oni ne pridonose financijski u obiteljski budžet. U ovaj problem bi se trebala više uključiti struka. Više se trebaju pratiti EU trendovi. Na kraju, i sam papa Franjo preporučuje zajedničko skrbništvo. Ova problematika može se riješiti jednakom zastupljenošću oca i majke u životu djeteta”, zaključuje Ivo Mijat.

Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u relativno velikom broju zaprima pritužbe očeva i majki koje se odnose na roditeljsku skrb, a vezano uz sumnju na spolnu diskriminaciju njih kao roditelja. “Naime, pritužitelji/ice su se u takvim slučajevima prituživali zbog nejednakog tretmana pred nadležnim centrima za socijalnu skrb, smatrajući kako su po pitanju roditeljske skrbi stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na drugog roditelja, i to, prema njihovom mišljenju, upravo na temelju svojega spola”, kaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Pritužbe iz tog područja, dodaje, u značajnom broju slučajeva su, kao i prethodnih godina, podnosili muškarci – očevi. Tako su u 2015. pritužbe iz područja roditeljske skrbi u 59,21 posto slučajeva podnosili muškarci, pritužujući se na spolne stereotipe stručnih djelatnika/ica centara za socijalnu skrb, a prema kojima se majke smatraju boljim skrbnicama za djecu. Pored navedenog, muškarci su se, kaže, prituživali i na pasivnost centara za socijalnu skrb po pitanju (ne)poduzimanja odgovarajućih mjera u cilju omogućavanja ravnopravnog roditeljstva, a posebice vezano uz omogućavanje njihovih redovitih osobnih odnosa s djetetom u slučajevima u kojima dijete živi s majkom. S druge strane, otkriva da su pritužbe majki u ovom području uglavnom vezane uz njihovu lošiju životnu situaciju uvjetovanu obiteljskim nasiljem kojem su bile izložene, a za koje stručni djelatnici/ice, prema njihovu mišljenju, nisu bili/e u dovoljnoj mjeri senzibilizirani/e. Ovdje posebice do izražaja dolazi i problematika (ne)prepoznavanja svih oblika obiteljskog nasilja, prvenstveno psihičkog, ali i ekonomskog koje se ponekad, prema navodima pritužitelja/ica, pogrešno percipira isključivo kao “neriješene imovinsko-pravne odnose”. “U pojedinim slučajevima sam centrima za socijalnu skrb preporučila kontinuirano poduzimanje adekvatnih mjera u cilju što većeg uključivanja roditelja, posebice očeva, u skrb o djeci, a sukladno njihovoj iskazanoj motivaciji i mogućnostima, posebice u dijelu koji se odnosi na njihove nesmetane i redovite kontakte s djecom”, ističe Višnja Ljubičić koja je prilikom analize i tumačenja podataka o tome kako 10 posto djece živi s očevima, napomenula da se roditelji u najvećem broju slučajeva ipak uspijevaju dogovoriti o tome s kojim će roditeljem dijete nastaviti živjeti nakon razvoda braka. Nesporno je da postoji mali broj “visokokonfliktnih slučajeva” u kojima se roditelji ne mogu dogovoriti s kojim će roditeljem dijete živjeti, ali su to iznimke, kaže, premda je dojam suprotan. To zorno potvrđuju i dva istraživanja koja je proveo njezin Ured 2013., a potaknuto je velikim brojem pritužbi očeva koji su se prituživali na neravnopravni tretman i spolnu diskriminaciju na području roditeljske skrbi od strane centara za socijalnu skrb. Iz rezultata istraživanja vidljivo je, ističe, da su u analiziranom uzorku od 151 predmeta, bila samo četiri konfliktna predmeta.

Postojeće statistike upućuju na to da su očevi u Hrvatskoj zanemareni i diskriminirani u dodjeli skrbništva nad djetetom. Međutim, pravobraniteljica kaže da su problemi puno dublji i složeniji. “Možemo samo pretpostaviti da bi više djece živjelo s očevima da je veći broj očeva zatražio da djeca nastave s njima živjeti. Pored nezainteresiranosti određenog broja očeva, tu su još uvijek prisutni spolni stereotipi o tome da djeca po prestanku obiteljske zajednice trebaju ostati živjeti s majkom. Treba imati u vidu da i u onim slučajevima u kojima očevi zatraže da djeca nastave živjeti s njima, oni se često susreću sa stereotipnim stavovima samih centara za socijalnu skrb, odnosno stručnih djelatnika/ica. Nadalje, uzrok takvog stanja treba potražiti u još uvijek prevladavajućim duboko ukorijenjenim društvenim i kulturnim stereotipima ugrađenima u normativne i vrijednosne sustave koji ukazuju na to da je naše društvo još uvijek izraženo patrijarhalno. Tako je i uloga žena još uvijek orijentirana na djecu i brigu o djeci, dok je muškarac taj koji radi i materijalno zbrinjava obitelj. Neki drugi podaci pokazuju da izostaje participacija očeva u brizi za dijete od njegove najranije dobi, odnosno očevi još uvijek u nedovoljnoj mjeri koriste rodiljni dopust”, kaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova iznoseći podatak da je u 2015. rodiljni dopust koristilo 170 ili 0,27 posto očeva, a roditeljski dopust 2.030 ili 4,54 posto. Kako bi i majke i očevi bili ravnopravno zastupljeni u skrbi o djetetu, treba, kaže, prvo kreirati politike i strategije koje će pridonijeti ravnopravnom angažiranju očeva u roditeljstvu te osigurati međuresorski pristup u promoviranju teme i bavljenja pitanjem angažiranog očinstva.

Ured pravobraniteljice za djecu zaprima veliki broj prijava kršenja prava djeteta vezano uz temu skrbništva. Od ukupno 1456 prijava povrede prava djece podnesenih Uredu, 198 ih se odnosilo na kršenje prava na zajedničku roditeljsku skrb. Pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić kaže da većina roditelja u slučajevima prekida braka ili izvanbračne zajednice uspijevaju sami, uz podršku obitelji, prijatelja ili stručnu pomoć, postići dogovor o sadržajima roditeljske skrbi. Međutim, u svome se radu sve češće susreće s visokokonfliktnim razvodima. “Obilježeni su visokom razinom sukoba među roditeljima zbog kojeg se oni ne uspijevaju dogovoriti o daljnjoj roditeljskoj skrbi za dijete. Jedan ili oba roditelja tada odgovornost za postojeće stanje prebacuju na bivšeg partnera i institucije. U tim slučajevima djeca su u središtu sukoba i njihov je psihofizički razvoj ugrožen”, kaže pravobraniteljica i nadodaje kako su visokokonfliktni razvodi često obilježeni manipulativnim ponašanjem jednog ili oba roditelja. “Posljedica je otuđenje djeteta od roditelja. Do otuđenja dolazi uslijed djetetove izloženosti nizu verbalnih i neverbalnih poruka manipulativnog roditelja koje mijenjaju djetetov doživljaj i sliku drugog roditelja. Takvi roditelji skloni su i lažnom optuživanju drugog roditelja za zlostavljanje djeteta. Iako za to ne postoje razlozi koji bi bili utemeljeni na neposrednom negativnom iskustvu djeteta iz odnosa s roditeljem koji je “meta” manipulativnog bivšeg partnera, dijete ga zbog izloženosti manipulaciji počinje doživljavati izrazito negativno. U manipulaciji znaju sudjelovati i drugi članovi obitelji manipulativnog roditelja”, kaže Ivana Milas Klarić pojašnjavajući kako situacija za dijete postaje još teža i bolnija ako su oba roditelja sklona manipulativnim obrascima ponašanja pa svaki kontakt s djetetom koriste za ocrnjivanje drugoga. Ističe i da se često ne poštuju sudske odluke kojima su regulirana pitanja roditeljske skrbi. U tim slučajevima, kaže, dijete nerijetko razvija psihičke smetnje do razine autodestruktivnog ponašanja. Izrazito smatra zabrinjavajućim to što čak ni tada roditelji ne prestaju s manipulacijama te djetetovu emocionalnu uznemirenost koriste kao argument u “borbi” protiv bivšega partnera. “Sustav koji bi trebao zaštititi dijete u takvoj situaciji, usporava svoje reakcije, oklijeva i dodatno propituje svoje postupanje u strahu da će si dijete nauditi”, kaže pravobraniteljica.

Razmjere problema ilustriraju, kaže, podaci Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku prema kojima u 2015. godini 1500 djece nije ostvarilo svoje pravo na susrete i druženje s drugim roditeljem ili ga je ostvarivalo u opsegu manjem od onoga određenog sudskom odlukom, zbog manipulativnog ponašanja roditelja s kojim djeca žive. Djeca su izložena manipulaciji i od strane roditelja s kojim ne žive, i to u vrijeme susreta i druženja s tim roditeljem. Prema podacima Ministarstva, u 2015. je 638 djece bilo izloženo takvom neprimjerenom i po dijete štetnom ponašanju roditelja. Kaže da se takvi slučajevi rijetko procesuiraju jer je vrlo teško na sudu dokazati manipulativne postupke roditelja osim ako su zaista očigledni.

Pravo djeteta na sudjelovanje u upravnim i sudskim postupcima u kojima se donose odluke koje ih se tiču, određeno je Konvencijom o pravima djeteta, Obiteljskim zakonom i Europskom konvencijom o ostvarivanju dječjih prava i još uvijek izaziva nedoumice u primjeni. Uz Konvenciju o pravima djeteta, Odbor za prava djeteta UN-a donio je i Opći komentar br. 12. (2009) Pravo djeteta da ga se sasluša u postupcima. Pod pravom djeteta na sudjelovanje, objašnjava, podrazumijeva se pravo djeteta da bude informirano o tome koji se postupak vodi, da dobije savjet, bude u prilici izraziti svoje mišljenje/stavove/doživljaj situacije u kojoj se nalazi te da dobije povratnu informaciju o posljedicama uvažavanja njegova mišljenja. “Dijete ne smije nakon razgovora biti izloženo negativnim reakcijama roditelja ili drugih osoba zbog iskazanog mišljenja. U postupcima koji su vezani za prekid zajednice roditelja, posebna pažnja treba biti usmjerena na informiranje djeteta o tome da je razgovor za njega dobrovoljan te da ono iskazuje mišljenje, ali ne donosi odluku. Donošenje odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, odgovornost je odraslih i dijete ne smije nositi taj teret”, kaže Ivana Milas Klarić.

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku započelo je proceduru za donošenje Nacrta prijedloga novog Obiteljskog zakona, a Radna skupina osnovana pri Ministarstvu je ovlaštena i zadužena za njegovu izradu. Iz Ministarstva kažu da je izrađen Nacrt prijedloga Iskaza i Teze za Obiteljski zakon za koje je, u razdoblju od 21. rujna do 11. studenog 2016., provedeno javno savjetovanje te je održano više javnih izlaganja predmetne materije.

Ocijenjeno je, kažu, da je važeći zakon 2015. normirao neke potpuno nove institute i zakonska rješenja, koji u velikoj mjeri ne korespondiraju i nemaju uporišta u instrumentima i mehanizmima koji postoje u stvarnosti, a jedan od spornih instituta je i pitanje roditeljske skrbi. Radna skupina je predložila da polazišna osnova za izradu budućeg Nacrta prijedloga Obiteljskog zakona bude “stari” Obiteljski zakon iz 2003., čime će se, kažu, ponovno uvesti stabilnost sustava u području obiteljskopravnih odnosa te osigurati kontinuitet u zakonodavnom uređenju i praktičnom postupanju. Nacrtom prijedloga Iskaza i Teza za Obiteljski zakon predviđa se načelo zajedničke roditeljske skrbi. Iz ministarstva otkrivaju da je planirano upućivanje novog Obiteljskog zakona u Vladinu proceduru u IV. tromjesečju 2017. godine.

Kao u starom Obiteljskom zakonu iz 2003., tako i prema važećem Obiteljskom zakonu iz 2015., roditelji mogu ostvarivati zajedničku roditeljsku skrb nakon prestanka braka, odnosno nakon trajnog prestanka obiteljske zajednice roditelja. Međutim, roditelji tu zajedničku roditeljsku skrb mogu ostvariti samo na temelju sporazuma o načinu ostvarivanja zajedničke roditeljske skrbi na temelju zaključenog Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. “Obiteljski zakon uvjetuje zajedničku skrb isključivo sporazumom roditelja, temeljem zaključenog Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, gradeći time tezu da je sporazum roditelja u pravilu i uvijek u najboljem interesu djeteta, uz zadržavanje mogućnost države da u vidu kontrole postignutih sporazuma intervenira u odnose u kojima je ugrožena dobrobit djeteta. Činjenica da se roditelji otvoreno ne sukobljavaju pred nadležnim tijelima i da su zaključili formalni roditeljski plan, ne dokazuje sama po sebi, da su i u sadržajnom smislu dogovorili ono što je za dijete doista najbolje te da su pitali dijete o tome što ono želi. Stoga je potrebno omogućiti da sud slobodno odluči o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i u situacijama kad o tome ne postoji sporazum roditelja”, drže u Ministarstvu.

Ako roditelji ne mogu postići dogovor, npr. gdje će i s kime dijete živjeti, o tim pitanjima će odluku donijeti sud uz prethodno pribavljanje mišljenja djeteta, kao i svih subjekata koji za to imaju potrebne kompetencije ili imaju uvid u stanje djeteta, a koji će o tome sudu dati svoju preporuku.

Namjerava se propisati da odluka o roditeljskoj skrbi u svojem uvodnom dijelu treba sadržavati dio deklaratorne naravi o tome da je roditeljska skrb zajednička, sporazumna i dogovorna. “Praksa pokazuje da onaj roditelj s kojim dijete ostaje živjeti, unatoč dosadašnjem načelu propisane zajedničke roditeljske skrbi iz zakona iz 2015., takvu odluku često doživljava ‘kao pobjedu’ u odnosu na drugog roditelja ili pogrešno tumači da mu je ‘dijete povjereno na skrb ili čuvanje i odgoj’, da drugi roditelj, osim posjeta djetetu, nema nikakvih drugih prava … s nerijetkom posljedicom ‘monopoliziranja’ roditeljske uloge”, kažu u Ministarstvu.

Novim normativnim uređenjem tog područja maksimalno će se, ističu, podržati svi instrumenti koji omogućuju postizanje dogovora roditelja oko zajedničke roditeljske skrbi. Osobita pozornost, kažu, posvetit će se ostvarivanju prava djeteta da izrazi svoje mišljenje kad to želi, sukladno njegovoj dobi i zrelosti. Vezano uz konfliktne situacije, predvidjet će se preventivni mehanizmi pomoći članovima obitelji, osobito djeci.

Komentiraj