DOSSIER: Neobične domaće životinje: Zoo kapitalizam

Objavljeno u Nacionalu br. 662, 22. srpanj 2008.

Sve više ljudi u Hrvatskoj zbog zarade ili iz ljubavi uzgaja životinje koje se dosad nisu uzgajale ili su pak potpuno strane ovom podneblju, ali su se izvrsno prilagodile

U Hrvatskoj se osim koza, krava, ovaca ili svinja domaćim životinjama mogu nazvati i neke, za ovo područje posve neobične životinje poput činčila, nojeva, afričkih tvorova, kalifornijskih glista, zmija, južnoameričkih kokoši koje nesu plava jaja ili vijetnamskih svinja. Uzgajaju se i puževi, bumbari i jeleni lopatari koji su se se donedavno mogli vidjeti gotovo isključivo u prirodi ili rezervatima. Mnogim uzgajivačima farme s tim životinjama unosan su biznis, dok su se neki na njihov uzgoj odlučili samo iz ljubavi i na njima ne zarađuju više nego što im je potrebno za troškove uzgoja. U Hrvatskoj se puževi uzgajaju na stotinjak farmi čiji se broj ubrzano povećava jer potražnja u EU raste tri do 4 posto godišnje.

Tržište činčila, koje je 2005. ugrozio zakon kojim je određeno da se sve farme za uzgoj životinja zbog krzna moraju zatvoriti do 2017., ponovno se oporavilo. Predsjednik Hrvatske krznarske udruge Vlado Deskar, po struci medicinski tehničar, vlasnik je jedne od najvećih farmi činčila u Hrvatskoj. Smještena je blizu Virovitice, neposredno iza kuće u kojoj živi s obitelji. Kako kaže, najčešće mu se događa da novinari kažu da ih zanima uzgoj činčila, a onda ga proglase ubojicom životinja. S druge strane, objašnjava, njegove činčile žive bolje od 75 posto ljudi u Hrvatskoj, a on ih, tvrdi, ne ubija nego uzgaja. Činčile potječu s južnoameričkih Anda, a cijene ih zbog krzna. Radi velike potražnje za njihovim krznom u prirodi su gotovo istrijebljene. Vlado Deskar se uzgojem činčila počeo baviti 1993. Nije imao velik posjed na kojem bi uzgajao ovce ili koze pa se morao snaći s onim što ima i uzgajati nešto što se može smjestiti u dvorištu njegove kuće:

“Kad sam na televiziji vidio reportažu o uzgoju činčila, odmah sam pomislio da bi to trebao biti moj drugi posao. Za 10.000 kuna kupio sam šest ženki činčila vrhunskog podrijetla, jednog mužjaka, kaveze i hranu.” Informirao se o posebnostima uzgoj činčila, istraživao literaturu i surađivao s veterinarima pa je do 1997. usporedo uz svoju vodio i najveću farmu činčila u Europi, u vlasništvu Roberta Tkalčeca koji se njihovim uzgojem počeo baviti prvi u Hrvatskoj. Hrvatska je tada bila najveći izvoznik činčilina krzna u svijetu: “Više od 50 posto svjetske proizvodnje činčilina krzna bilo je djelo više od tisuću farmi u Hrvatskoj. Od 1998. do 2002. proizvodili smo najviše krzna činčila u svijetu. Nakon napada na njujorški WTC nastupila je kriza trgovine luksuznim predmetima u cijelom svijetu, a u Hrvatskoj su se pojačali napadi Društva za zaštitu životinja. Zbog njih je država donijela zakon prema kojem se sve farme na kojima se životinje uzgajaju radi krzna moraju zatvoriti do 2017.”

Sad u Hrvatskoj ima još samo 150 farmi, ali situacija na tržištu se stabilizirala. Ako država ustraje na provedbi zakona o gašenju farmi do 2017., tvrdi, Hrvatska krznarska udruga podnijet će tužbu Ustavnom sudu: “Razgovarali smo s odvjetnicima i oni su nam rekli da tako ne može – ili će nam država isplatiti odštete, ili će ukinuti zakon. Nama je u interesu ostati u tom poslu. Sve je to neugodno – ovo je fin posao koji je godinama bio vrlo unosan, a zbog nekolicine ljudi koji nas proganjaju umalo je propao, što je mnogima ugrozilo egzistenciju. Činčile na mojoj farmi imaju bolje uvjete života nego 75 posto ljudi u Hrvatskoj. U kavezima imaju podno grijanje, a na farmi postoje klima-uređaji koji održavaju temperaturu tako da bude za njih idealna – između 15 i 25 stupnjeva. Jedu redovito, i to samo vrhunsku hranu. Godinama su provođena istraživanja o tome što činčilama zbog reprodukcije i krzna najviše odgovara pa je hrana koju jedu kombinirana od namirnica koje im najviše odgovaraju. Činčile u farmskom uzgoju žive najkvalitetnije od svih farmskih životinjskih vrsta.”

Jedno krzno činčile vrijedi između 25 i 70 dolara, ovisno o kvaliteti, objašnjava Deskar, a najcjenjenija je rijetka crna činčila. Proizvedeno krzno i dalje se plasira na strana tržišta, najviše u Hong Kong, koji je postao svjetsko središte industrije krzna, te na tržišta Italije, SAD-a, Japana, Rusije, Južne Koreje.

Na inozemnim tržištima sve je traženiji proizvod i jestivi puž. To je uzrokovalo ubrzano povećavanje broja farmi puževa u svijetu. Međunarodni institut za uzgoj puževa iz Cherasca u Italiji u proteklih 30 godina organizirao je tehničku i stručnu pomoć za stvaranje 25.000 farmi puževa u svijetu.

Budući da je potražnja veća od ponude, plasman je uzgajivačima gotovo zajamčen. Dio puževa djelomice se prerađuje i prodaje trgovinama, određena količina se izvozi, a cijena je jedinstvena u svijetu i određuje se jednom godišnje na burzi u Parizu. Jedan od uzgajivača, Ivan Horvat, smatra da će mu se ulaganje u farmu puževa na 5000 m2, blizu parka prirode Žumberak, itekako isplatiti. No, objašnjava, otvaranje farme i uzgoj puževa nisu ni jeftini ni jednostavni: “Za farmu srednje veličine, kakva je moja, potrebno je uložiti 120 tisuća kuna, a tek za tri godine može se očekivati povratak uloženog novca. Minimalna isplativa parcela za puževe je 2000 m2. U svakom slučaju, siguran sam da će mi se ulaganje isplatiti. Imam ugovor o suradnji i sve puževe koje uzgojim prodavat ću tvrtki Helicikultura.”

Horvat se uzgojem puževa počeo baviti nakon što je na internetu vidio članak o farmi puževa: “Imam veliko zemljište i dugo sam razmišljao što bih s njim mogao napraviti. Malo sam se raspitivao i zapravo dosta brzo u dogovoru sa suprugom Renatom odlučio ući u taj posao. Radim u staračkom domu, gdje ću biti zaposlen još četiri godine, a onda idem u mirovinu. Htio sam uhodati neki posao prije toga. Imam tu zemlju i, da budem iskren, bilo me sram da stoji zapuštena. Kad sam čuo za uzgoj puževa, odmah mi je kliknulo, iako nikad prije o tome nisam razmišljao. Razmišljao sam o uzgoju kupina, malina, lješnjaka, ali puževi mi nisu bili ni nakraj pameti.”

Za četiri godine, veli Horvat, na farmi će proizvoditi šest tona puževa godišnje. Cijena je 2,5 eura po kilogramu (50 puževa). Puževo meso nutritivno je iznimno vrijedno: “U istoj je kategoriji kao srdela, puran, kunić. Gotovo nema masnoće. Francuzi i Talijani ih puno jedu, a u restoranima su jako skupi. Puževa kućica se prokuha i služi kao posudica u koju se stavlja smjesa maslaca, češnjaka, bosiljka i jedan puž. Šest kućica je jedna porcija, a košta više od 20 eura.”

Iz sasvim drugih razloga, egzotične životinje je, prije 18 godina, počeo uzgajati Ivica Kralj iz Čakovca. On je u Varaždinu kupio kuću s okućnicom gdje uzgaja desetak vrsta životinja – afričke tvorove, vijetnamske svinje, paunove, zmije, južnoameričke kokoši araucane, japanske svilene kokoši, južnoameričke vjeverice i osam vrsta pasa. “Obično se uzgajivači odluče za neku vrstu i pa je uzgajaju godinama. No privlači me raznovrsnost. Volim životinje. Kad sam počeo uzgajati papige, imao sam ih 13 vrsta. Zainteresirao sam se i za uzgoj zmija. Imam kraljevskog pitona i azijsku udavku, a sigurno ću ih imati još. Mirne su, hrane se svakih 15 dana, oko njih nema puno brige.”

Uzgaja i afričkog tvora, kojega ljudi najčešće kupuju za kućnog ljubimca: “Tvora u Africi i Aziji ljudi drže kao kod nas mačke, za uništavanje štetočina. Nemaju žlijezde koje tvorovima služe za izlučivanje neugodnog smrada kad se osjećaju ugroženima. Uzgajam ih već pet godina, a od mene ih kupuju ljudi kao kućne ljubimce. Prodajem ih po cijeni od 500 kuna. U trgovinama su najjeftiniji afrički tvorovi po 900 kuna, u Zagrebu koštaju 1200, a u Dalmaciji čak do 1800 kuna. U Dalmaciji ih malo tko uzgaja pa im je cijena visoka. Događa se da k meni u Varaždin dođe netko iz Makarske po afričkog tvora. Dolje su toliko skupi da im se više isplati platiti put i kupiti životinju kod mene nego u Makarskoj.”

Vijetnamske svinje, nastavlja Ivica Kralj, ljudi također često kupuju kao kućne ljubimce. Imaju slab vid, ali jako dobar njuh pa ih neki Istrani dresiraju za traženje tartufa. U posljednje se vrijeme otvara sve više seoskih gospodarstava koja se bave turizmom te drže vijetnamske svinje, paunove i neobične kokoši kao ukrasne životinje na imanju. “Paunovi su komplicirani za uzgoj i, što su stariji, to su skuplji. Pauna starog godinu dana prodajem za 50 eura, dvije godine star paun je 100 eura, a od tri godine 150 eura. Pauna starog pet godina može se prodati i za 300 eura. On nije skup za uzgoj, ali je vrlo osjetljiv dok je mlad – ne smije pokisnuti i ne smije izlaziti na rosu. Ako do trećeg mjeseca života pokisne, ugine.”

Kokoši araucane, priča Kralj, kupio je na izložbi u Njemačkoj. Te su životinje, objašnjava, zanimljive po tome što nesu plavičasta jaja koja navodno imaju znatno manje kolesterola od običnih. Kokoš američka brahma, koju također uzgaja, kaže, može narasti i do sedam kila te je jedna od najzahtjevnijih kokoši za uzgoj. “Kupuje se za izložbe, ali ju se ne isplati držati jer joj trebaju dvije godine da dosegne punu težinu. Jedan pijetao u Njemačkoj stoji 100 eura.”

Zaljubljenik u životinje je i otac glumaca Gorana i Bojana Navojca, Zlatko Navojec. On na svojoj farmi od preko 20 hektara uselu Severin blizu Bjelovara uzgaja 30 vrhunskih sportskih konja pasmine holstein, koji redovito pobjeđuju na natjecanjima u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Mađarskoj, Austriji i Italiji. Na imanju, uzgaja i srne, jelene lopatare, jelene koji potječu iz Indije – aksis – te dva muflona.

“Prije pet godina počeo sam uzgajati sportske konje. Budući da sam lovac, došao sam na ideju da uzgajam srne i jelene. Najprije smo nabavili jednog jelena i dvije košute iz Mađarske. S Brijuna sam doveo još jednog lopatara i dvije košute i još jednog jelena. Htio sam na imanju uzgajati i zebre, ali još uvijek nisam uspio dobiti dozvolu, navodno zato što su neprilagodljive. Meni to nema smisla – Morganove zebre na Brijunima rade probleme jer ih ima previše.”

U Hrvatskoj, kaže Navojec, ima dosta farmi na kojima uzgajaju jelene, uglavnom lopatare, ali ljudi ih uzgajaju zbog mesa koje se iznimn traži. No, zaključuje, njemu je draže gledati kako na njegovu imanju razne vrste životinja žive zajedno.

Slične motive za uzgoj doista neobičnih životinja ima i Neven Vrbanić. Taj slobodni fotograf i grafički dizajner u svom stanu uz osam mačaka, tri psa i sedam kornjača drži i 160 zmija. Za sebe ne voli reći da je uzgajivač zmija, nego da se u njih zaljubio kao sedmogodišnji dječak te da ih voli, poštuje i s njima živi. U njegovu stanu na Trešnjevci terariji se prostiru od spavaće sobe do kuhinje, a prikupljao ih je 15 godina. “Držim 40 vrsta zmija, u parovima radi rasploda. Nekih vrsta imam po dva primjerka, a nekih, poput poskoka i zelenih pitona, 30-ak. Držim nekoliko vrsta boa i pitona, ali i otrovne zmije, od kojih imam 14 vrsta čegrtuša, poznatu gabonsku ljuticu, smrtonosnu ljuticu, siktavicu. Zmije uzgajam jer ih volim, no kad mi se izlegne novo leglo, prodam ih ili čak poklonim ljudima koji vole zmije i za koje znam da će se o njima brinuti. No to nije unosno. Od novca koji dobijem prodajom zmija pokrijem troškove njihova uzgoja. Surađujem i s Imunološkim zavodom koji uzgaja poskoke radi seruma pa i njima poklonim kojeg poskoka“, kaže Vrbanić.

Suradnja s Imunološkim zavodom je, dodaje, počela prije četiri godine kad je s dr. Rainerom Fesserom iz Austrije i dr. Majom Lang Balijom počeo raditi na projektu kojem je bio cilj omogućiti Zavodu da uzgaja poskoke u svojim laboratorijima.
„Moj prijatelj Rainer Fesser , dr. Maja Lang Balija i ja uspjeli smo napraviti takve uvjete da Imunološki zavod više uopće ne mora poskoke otkupljivati od skupljača u prirodi, što je prije morao činiti svako proljeće. To je korisno jer su poskoci zaštićena vrsta pa ih ne smiju loviti u prirodi, a zmije u Zavodu žive u odličnim uvjetima i razmnožavaju se. Za taj smo projekt dobili i nagradu austrijske organizacije za zaštitu životinja Tierwerkshilfe. Imunološki zavod, nakon propasti srpskog zavoda Torlak, jedini proizvodi serum vrhunske kvalitete protiv ugriza svih europskih i maloazijskih zmija“, objašnjava Vrbanić.

Dodaje kako držanje zmija nije skupo jer se te životinje hrane jednom u tjedan ili deset dana. Hrani ih miševima i štakorima koje uzgaja, a jedini veći trošak mu stvaraju računi za struju jer sve terarije osvjetljava. Ljubav prema zmijama uskoro će okruniti otvaranjem malog privatnog zoološkog vrta u svojoj obiteljskoj kući u Vrtlarskoj ulici. “Radim na dobivanju svih dozvola i papira Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, te Ministarstva kulture, odnosno Uprave za zaštitu životinja. Mislim da ću to najesen ili do kraja godine uspjeti realizirati. Mali zoološki vrt želim otvoriti da porušim tabue koji ljudi imaju prema zmijama. Na početku bi moj zoo bio otvoren jednom mjesečno, ulaz bi bio besplatan, a zmije će moći vidjeti posjetitelji u grupama. Ja bih im pričao sve o vrstama zmija koje imaju priliku vidjeti. Iz iskustva tvrdim da, kad si netko da priliku i sretne se sa zmijama, ubrzo nestaju gađenje i strah“, kaže Vrbanić.

Za svih svojih 160 zmija Vrbanić ima sve potrebne dozvole i papire, pa i za one koje su zaštićene i nalaze se na popisu CITES-a – Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka. Otrovnice koje drži, kaže, ne podliježu nikakvim zakonskim regulativama jer se ne nalaze na popisu zaštićenih životinja. Vrbanić kaže da su zemlje EU, kada je držanje i uzgoj zmija u pitanju, trideset godina ispred Hrvatske. „U Hammu na sjeveru Njemačke tri puta godišnje održava se burza na kojoj se mogu kupiti sve vrste zmija, guštera, gmazova i rijetkih životinja. Vani je sve regulirano i uzgajivači koji drže te egzotične životinje ili zaštićene životinje moraju biti samo registrirani. Sada se i kod nas ide polako u tom smjeru“, objašnjava Vrbanić.

Mladen Grgurić iz Posavskih Brega kraj Ivanić Grada osim krava i koza uzgaja nojeve. Kako kaže, 2002., kada je krenuo s tim poslom, ljudi su najavljivali da će uzgoj nojeva biti dobar i profitabilan, no danas je pomalo razočaran: “Veliki bum bio je 2002. ili 2003. kada smo i mi krenuli s uzgojem. Pokrenuli smo farmu i nazvali je “Nojeva arka”. Kupili smo 12 nojeva, a godišnje smo ih znali uzgojiti i do stotinu. Nažalost posao je neisplativ jer za nojevo meso Hrvatska nije dobro tržište i sada imamo svega 40-ak nojeva”, objašnjava Grgurić.

Dodaje kako zarade gotovo uopće nema jer zadnje dvije godine klaonica u Virju, s kojom farma “Nojeva arka” ima ugovor, nije isplatila niti kune za nojeve. “U početku smo uspjevali nešto i zaraditi. Tada smo se željeli povezati s jednom klaonicom i napraviti zajednički biznis gdje bi mi uzgajali nojeve, a naši partneri bi ih klali, obrađivali i dalje distribuirali na vanjsko tržište, no i ta je ideja propala. Jedne smo sezone naše nojeve izvezli u Italiju i pokrili troškove, ali sad je stanje drugačije. Nojevo meso je za elitu i vani je više traženo nego u Hrvatskoj”, objašnjava Grgurić, te dodaje kako je nojevo meso teško izvesti jer su propisi za izvoz vrlo strogi, a njegova farma ne zadovoljava uvjete.

Prema tvrdnjama ovog uzgajivača uzgoj nojeva nije skup. Njemu je za godinu dana uzgoja i tovljenja ove afričke ptice potrebno otprilike 100 eura, a kad se prodaje, jedan uzgojeni noj može se zaraditi još toliko jer se kilogram žive vage plaća dva eura. “Noj je životinja na kojoj je sve iskoristivo. Meso s butova i ispod krila koristi se u prehrani, od kože se radi kožna galanterija, perje se koristi u modnoj industriji i za proizvodnju četki, a čak se i rožnica oka koristi u medicini. Ako se ne odlučite za inkubaciju nojevih jaja, možete ih jesti. Kora im je vrlo debela, a teže kilograma i pol pa se od jednog jajeta najede osam odraslih osoba. Mi smo na feštama jajima častiti čitavo društvo”, priča Grgurić.

Iako je svjestan da uzgaja životinje čije je meso izrazito kvalitetno i vani traženo, ne zna kakva je budućnost njegova obrta. Razočaran situacijom rekao je: “Ne znam što ćemo, ako ne uspijemo ove nojeve nikome prodati, ako ne dobijemo novac od klaonice te ako doista nećemo imati kamo s njima, prestat ćemo s uzgojem.” No kada je u pitanju uzgoj kalifornijskih glista, kako kaže Ivan Kliček iz Pešćenice kraj Velike Gorice, prestanak uzgoja ne dolazi u obzir. Taj umirovljeni mesar se nakon raspada Zagrepčanke sa suprugom Marijom silom prilika preselio iz Zagreba i odlučio baviti poljoprivredom i proizvodnjom humusa od kalifornijskih glista.

Prije osam godina kupio je jedno leglo glista, a kako kaže, na to su ga primorali zdravstveni razlozi. “Moja supruga morala je na dvije operacije bubrega i pije lijekove koji štete njenoj jetri, pa smo odlučili jesti zdravo. Hrana koju sami sadimo je najzdravija i to zato što raste na tlu koje oplemenjujemo humusom naših kalifornijskih glista. Nema voćke ili povrtnice koja kod nas nije izrasla. Humus je doista najkvalitetnije gnojivo jer je prirodan, nastaje prirodnim procesom razgradnje otpadnih tvari”, objašnjava Kliček.

Humus kalifornijskih glista biljci daje sve tvari koje su joj potrebne za rast, a tlo se ne mora odmarati nakon uzgoja nekih kultura jer ga humus neprestano oplemenjuje. Kalifornijske gliste najbolje se uzgajaju na konjskom ili zečjem stajnjaku i biorazgradivu otpadu iz kuhinje, a mogu razgraditi i novinski papir. Njihov uzgoj, osim početnog ulaganja od tisuću kuna za prvo leglo, kaže Kliček, ne košta gotovo ništa jer se hrane otpadom. Ovaj uzgajivač sada u svom voćnjaku ima 90 legla glista koje godišnje proizvedu 90 kubika humusa. “Kad bih uspio prodati sav taj humus, zaradio bih 90 tisuća kuna, ali nisam uspio”.

Dodaje kako u Hrvatskoj postoje privatni proizvođači humusa koji od toga vrlo dobro žive, no da njemu širenje zasad nije moguće: “Moja supruga i ja nismo mogli dići kredit i proširiti uzgajalište. Plan nam je bio proizvoditi humus sa supstratima, što znači da bi svaki kupac kod nas mogao pronaći humus za određenu vrstu biljke koju želi uzgajati. Možda se to jednog dana i ostvari, ja se tome doista iskreno nadam”, kaže Kliček. I ovaj uzgajivač kaže da se njegov proizvod u inozemstvu mnogo više cijeni nego u Hrvatskoj. Kaže da je litra humusa u EU 4-5 puta skuplja. “Ondje ne postoje nikakve kvote na uvoz i izvoz pa se veselimo što ćemo uskoro u EU. Tada bi se i naša proizvodnja mogla proširiti jer bi i tržište bilo mnogo veće”.

Komentiraj

Source:Miljenka Čogelja, Sanija Hasanić