Objavljeno u Nacionalu br. 1005, 2017-07-28

Zbog straha i egoističnog društva u kojem živimo, smrt držimo dalje od sebe. Umiruće i teško bolesne sve se češće smješta u bolnice, domove za stare i nemoćne te hospicije. Nacional je istražio s kakvim se izazovima suočavaju ljudi u sutonu života, kako se umire u Hrvatskoj, kakav je sustav palijativne skrbi te kakav je u usporedbi s onima u zemljama poput Njemačke, Italije ili Nizozemske

Smrt je dio života. Svejedno, ljudi se boje smrti – kako svoje, tako i svojih najmilijih. Iz tog vlastitog straha, ali i zbog društva individualizma i egoizma u kojem živimo, smrt drugih, pa i onih nama najbližih, držimo što dalje od sebe. Teško bolesne i umiruće smješta se u bolnice, domove za stare i nemoćne, hospicije. U prvih šest mjeseci ove godine u Hrvatskoj se rodilo točno 16.694 djece, a umrlo je 28.398 osoba. Gotovo sva djeca rodila su se u bolnici. Veliki broj ljudi umro je u bolnici – premda ih je samo 10 posto to željelo.

Nekada je umiranje kod kuće bilo nešto uobičajeno, danas dezintegrirane obitelji više ne mogu osigurati poželjno umiranje u vlastitom domu. Broj osamljenih i napuštenih staraca koji trebaju pomoć pri umiranju sve više raste. Prema preporukama Europskog udruženja za palijativnu skrb, procjena potreba za nekim oblikom palijativne skrbi čini između 50 i 89 posto svih umirućih pacijenata, što bi u Hrvatskoj bilo 26.000 do 46.000 pacijenata godišnje. Najmanje 20 posto pacijenata oboljelih od tumora i pet posto neonkoloških pacijenata zahtijevaju specijalističku palijativnu skrb u posljednjih godinu dana svog života. Palijativna skrb je interdisciplinarni pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika suočenih sa smrtonosnom bolešću. Prošle godine su Velika Britanija, Belgija, Nizozemska i Švedska zabilježile najveći porast kvalitete dostojanstvenog umiranja.

Dok europske zemlje sve više napreduju u skrbi o umirućima, razina kvalitete palijativne skrbi u Hrvatskoj nije zadovoljavajuća, što su Nacionalu potvrdili brojni stručnjaci. Sustav nije dorađen, nedostaje specijalizanata, naglašava se volontiranje, a tek privatni domovi za stare i nemoćne služe kao ogledan primjer istinske skrbi i borbe protiv socijalne isključenosti pojedinaca.

Nacional je ušao u Dom Godan koji u Zagrebu djeluje na dvije lokacije, u Sermageovoj 16 i na Srebrnjaku 90 a. Kroz taj dom za stare i nemoćne prošao je velik broj umjetnika, liječnika, političara, akademika… Svih onih koji se više nisu mogli samostalno brinuti o sebi, kojima je potrebna 24-satna skrb, a članovi njihove obitelji ili druge bliske osobe im to (više) ne mogu sami osigurati. Često o takvim osobama najprije skrbi obitelj, rekao je Borna Godan, specijalist psihijatrije čija je obitelj vlasnik doma, ali zbog rastućih potreba uz svoje svakodnevne obveze ne mogu izdržati taj tempo pa im se događa tzv. sindrom pregorijevanja (burn-out syndrom).

Ponekad se dogodi i to, objasnio je Godan, da se bračni drug osobe koja boluje od demencije ili druge bolesti toliko “istroši” brinući se o njoj, da završava u bolnici i samom mu je potrebna medicinska pomoć. Ustanova ima kapacitet za približno 60-ak osoba, pretežno ženskih korisnika, uglavnom starije dobi. Ipak, raspon dobi trenutno se kreće od 36 do 105 godina. Većinom dolaze osobe s neurološkim bolestima (cerebrovaskularne i neurodegenerativne bolesti: demencije, Alzheimerova bolest, Parkinsonova bolest itd), osobe koje su preživjele određenu traumu (najčešće prijelom kuka ili neku drugu posljedicu pada), oboljeli od malignih bolesti itd. Sve češće im dolaze i mlađe osobe s kroničnim bolestima kao što su ALS (amiotrofična lateralna skleroza), multipla skleroza i osobe u terminalnoj fazi malignih bolesti, koje zahtijevaju intenzivnu zdravstvenu skrb i 24-satni monitoring, a ponekad su i na uređajima za potpomognuto disanje. Medicinski tim sastoji se od kvalificiranih medicinskih sestara, njegovatelja, viših fizioterapeuta, radno-okupacionog terapeuta, socijalnog radnika i liječničkog tima koji se svakodnevno izmjenjuje u vizitama, što znači da je svakoga dana dostupan barem jedan od liječnika. Multidisciplinarni tim liječnika uključuje liječnicu obiteljske medicine, specijaliste interne medicine, urologije, fizikalne medicine i psihijatrije. Od vanjskih suradnika tu su specijalisti kirurgije, ginekologije i stomatologije koji dolaze prema potrebi. Svi su oni uključeni u brigu o svakom pacijentu. “Ujutro nakon buđenja obavlja se zdravstvena njega pacijenata (kupanje, pranje, previjanje rana itd). Nakon toga poslužuje se doručak, a potom naši fizioterapeuti rade individualne (aktivne i pasivne) vježbe s pacijentima. Ručak je između 12.30 i 14.30, a nakon ručka je počinak do približno 16 sati. Tada je vrijeme za  posjete i društveni život, uz kavu i kolače. S obzirom na veliki broj pacijenata, često slavimo i nečiji rođendan. Oko 16 sati počinju grupne vježbe koje vode fizioterapeuti (grupna gimnastika, loptanje, vježbe disanja), a u koje se osim pacijenata mogu uključiti, ako žele, i njihovi posjetitelji. Istovremeno se odvijaju liječnički pregledi. Nakon večere pacijenti se polako pripremaju za spavanje, a medicinsko osoblje za noćnu smjenu”, opisao je Borna Godan život u domu. S jedne strane raduje ga kada uspiju pomoći nekoj osobi koja je k njima došla u vrlo lošem stanju, a s druge strane rastuži ga kad neki članovi obitelji pacijenata ne reagiraju dobro na njihov oporavak, jer to produžava njihovu agoniju i financijski ih iscrpljuje. Ponekad se i sam pita je li etično umjetno nekome produžavati život, a time i njegovu patnju. “Svoj posao doživljavam kao borbu za svaki dan nečijeg života. Smatram da nije na meni stavljati se u poziciju onog koji odlučuje ima li to smisla ili nema. Posebno mi je ostao u sjećanju primjer pacijentice koja je imala 93 godine i došla je u naš dom s teškim dekubitusima, otvorenim ranama koje su se pružale od lopatica do trtice. Ona je zbog velikih rana koje su inficirane gotovo stalno bila na antibioticima, ovisna o kisiku i praktički smo je pomoću svih raspoloživih lijekova i uređaja umjetno održavali na životu, ali ona je i dalje, unatoč bolovima i vrlo teškom stanju, imala veliku volju za životom, što se vidjelo po tome koliko se trudila pojesti svaku žlicu hrane i popiti svaki gutljaj vode koji su joj sestre davale. Poživjela je još nekoliko mjeseci i meni je jako drago što smo joj to omogućili”, rekao je dr. Godan. Prisjetio se i jedne mlađe pacijentice u tridesetim godinama. “Došla je u teškom stanju zbog puknuća proširenja krvne žile u mozgu (ruptura aneurizme), a kao posljedica cijelo tijelo bilo joj je oduzeto (kvadriplegija), bila je bez svijesti i kontakta te je nakon dugo vremena otpuštena iz bolnice jer se smatralo da joj nema pomoći. Uz naporan trud našeg liječničkog tima i fizioterapeuta, kroz godinu dana postigli smo da je pacijentica pri svijesti, počela je pratiti pogledom i smijati se, da bi na kraju počela i samostalno jesti i čak odgovarati na kraća pitanja, što smatramo velikim uspjehom”, rekao je dr. Godan. Često od starijih ljudi čuje da priželjkuju brzu i blagu smrt, bez bolova i patnje. Smatra da je to dosta dobra definicija dostojanstvene smrti. “Naš posao je palijativna medicina, čiji naziv dolazi od latinske riječi palius, što znači pokrivač, ogrtač. Osnovni postulati palijativne medicine su da je pacijent na čistom, da nije gladan i da ga ne boli. To je naš posao, omogućiti što kvalitetniji život u toj terminalnoj fazi, do smrti koja je dio života. Također, bitno je i prihvaćanje smrti, kako od samog pacijenta, tako i njegovih bližnjih. Palijativna skrb ne obuhvaća samo brigu o fizičkom i psihičkom zdravlju pacijenta, nego i olakšanje patnje članovima njegove obitelji koji se suočavaju s bolnim odvajanjem od svojih najbližih. Veliki dio te boli pobuđuje upravo osvještavanje njihove vlastite smrtnosti kroz bolest i odlazak bliske osobe”, objasnio je dr. Godan. Ključnu razliku između državnih i privatnih ustanova vidi u dostupnosti medicinskog osoblja, koje je u potonjem stalno pacijentu na raspolaganju. Kad imate dovoljan broj ljudi, moguće je, smatra dr. Godan, posvetiti dovoljno vremena svakom pacijentu individualno, odnosno holistički. No naglašava i da je briga o takvim pacijentima skupa jer zahtijeva određene lijekove i medicinski materijal koji nisu pokriveni primarnom zdravstvenom zaštitom (npr. ako pacijent treba primiti infuziju ili neki antibiotik s rezervne liste lijekova, koji bi mu prema nalazu mogao pomoći, takav lijek je često dostupan samo ako je osoba u bolnici, a ne i u komforu svojeg doma ili ustanove u kojoj je smještena). Zato smatra da bi se i takvi lijekovi trebali uključiti u primarnu zdravstvenu zaštitu, kako bi ljudi dobili sve što im je stvarno potrebno, a istovremeno bi se time rasteretio i bolnički sustav. “Ne čini mi se pravednim što su ti ljudi cijeli svoj život redovno plaćali doprinose za zdravstveno osiguranje, a sada, kada im je zdravstvena skrb najpotrebnija, većina njih si zbog niskih primanja ne može samostalno priuštiti kvalitetnu skrb koja nije pokrivena obveznim zdravstvenim osiguranjem (npr. infuzije, venoznu terapiju, antibiotike, određene lijekove itd.). Dat ću vam jedan uobičajeni primjer: bolesniku koji ima kronično zatajenje srca, nakuplja se voda u plućima te mu je potrebno dati lijek za izmokravanje u venoznom obliku jer na peroralni oblik (tabletu) ne reagira. Međutim, taj lijek neće mu pokrivati zdravstveno osiguranje ako ga dobije u našoj ustanovi, nego će ga morati sam kupiti. Ako želi da mu ga osiguranje pokrije, morat će biti poslan u nadležnu bolnicu, gdje će ga ponovno pregledati dežurni liječnik, dati mu lijek i nakon toga vratiti k nama. Dakle, sustav je tu nelogičan jer se, radi obične infuzije ili lijeka koji ne mora biti skup, na teret zdravstvenog sustava plaća prijevoz do bolnice i natrag, kao i usluga liječnika koji je tu osobu pregledao. Osim samog troška, takav prijevoz, duljina čekanja i samo vrijeme provedeno u bolnici za pacijenta često predstavljaju traumatsko iskustvo, s obzirom na teško stanje u kojem se nalazi”, smatra dr. Godan.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, u Hrvatskoj je na dan 31. svibnja bilo 1.232.352 korisnika mirovine. Prosječna neto mirovina ostvarena prema Zakonu o mirovinskom osiguranju iznosila  je 2.269,06 kuna; 541.341 korisnika koji su pravo na mirovinu ostvarili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju prima mirovinu ispod prosječne, dok Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u svojim evidencijama ne vodi podatak o starijim osobama koje ne primaju mirovinu.

Brojni stariji ljudi koji se javljaju Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika, smještaj u sigurnoj, kvalitetnoj i nadziranoj specijaliziranoj kući, domu ili nekoj drugoj instituciji – ne mogu si priuštiti.

“Do sada su u Novi Marof, gdje se upravo grade novi kapaciteti za palijativnu skrb, smještani siromašni i napušteni, a bogatiji su, kao što je to trend u Europskoj uniji, u pravilu umirali kod kuće, uz plaćene njegovateljice. Marof je značio presudu smrti, što je daleko od ideje palijative”, pojasnila je Jasna Petrović, čelna žena Sindikata umirovljenika Hrvatske, napominjući da se palijativa kod nas više doživljava kao pomoć obitelji “da mala djeca ne gledaju kako im baka ili djed umiru u dnevnom boravku ili nekoj djevojačkoj sobici”. Evidentno je, smatra Petrović, nepoštovanje bolesnika. “Trpaju se u iste sobe u bolnicama, ležaj do ležaja, a skrb se svodi na mijenjanje pelena, mazanje dekubitusa, hranjenje na žlicu ili sondu te intravenozno ili oralno davanje lijekova protiv bolova. A i to ako bude sreće. Nedavno je u jednoj zagrebačkoj bolnici završio moj autistični bratić od sedamdesetak godina, kojem je u padu s kreveta bedrena kost prelomljena na više mjesta. Čekao je četiri dana da se nađu liječnik i termin jer je primljen u četvrtak, a Hrvati vikendom nisu skloni dežurstvima. Operacija je uspjela, pacijent je umro. Šivanjem i namještanjem pritisnuli su mu krvnu žilu koja napaja crijeva i dva dana nakon operacije je umro. No u trenutku kad smo ga vidjeli umirućega i bez ikakve infuzije, presušenog i u bolovima, s otežalim disanjem, te zatražili reanimaciju, pozvani doktori su glasno pitali isplati li se ulagati puni trud. Isplati li se zato što je star, autističan? Nisu nas pustili da budemo uz njega jer to nije praksa hrvatskih bolnica. Nismo mu mogli pričati ili ga barem nastaviti držati za ruku. Ne, u Hrvatskoj dobro umiranje i dostojanstvo ne postoje kao čvrsto prihvaćen sustav vrijednosti”, oštro je zaključila Petrović. S jedne strane zdravstvo, kako kaže, određuje palijativnu skrb. S druge, premalo je kapaciteta u bolnicama – u ljudstvu i posteljama.

Na papiru je minimalni standard palijativne skrbi 80 postelja na milijun stanovnika, što je oko 400 postelja. “U svakoj županiji treba uspostaviti centar za koordinaciju palijativne skrbi, imati osiguran stacionarni smještaj s palijativnom skrbi (u posteljnim kapacitetima vlastitih ustanova ili pak regionalnih centara). K tome, svaka županija treba imati organizirani specijalistički tim (bolnički ili izvanbolnički) te posudionicu pomagala. Radi pravilne raspodjele kapaciteta, u svakoj općoj bolnici se za palijativnu medicinu prenamjenjuje najmanje jedan posto postelja (dvije postelje kao minimum). Postelje se osiguravaju i u kliničkim ustanovama. U teoriji to zvuči dobro, no u stvarnosti je pouzdani recept sljedeći: pratiti na internetu savjete kako svog umirućega strpati u bolnicu da ne pati i dobije potrebne lijekove, pa to obično ide preko bolničkih jedinica za hitnu pomoć”, rekla je Jasna Petrović. Napomenula je da se nerijetko kreveti palijativne skrbi popune kroničnim bolesnicima, dok stacionari u domovima umirovljenika preuzimaju sve više funkciju hospicija, što je vidljivo i iz toga što bitno raste smrtnost u domovima, ali ne zbog lošije skrbi, već zbog socijalne osjetljivosti.

Kada je riječ o hospicijima, u vrhu su zemlje poput Njemačke, Velike Britanije, Nizozemske i Italije. Hrvatska je i dalje na jednom crkvenom hospiciju u Rijeci, a sprema se i pulski sličnog profila. No u Strmcu pokraj Požege prva katolička bolnica Sv. Rafaela ima vrlo razvijen odjel palijativne skrbi, koji vrši i funkciju hospicija. Treba doista razmisliti o tome bi li, i u kojoj mjeri, napomenula je Jasna Petrović, trebalo utanačiti s crkvenim vrhovima u Hrvatskoj da oni preuzmu odgovornost za dio hospicija. Mobilni tim za palijativnu skrb Franjevačkog svjetovnog reda skrbi o teško i neizlječivo bolesnim te umirućim osobama na području Grada Zagreba, posjećujući ih u njihovim domovima. Jasna Petrović podsjeća i na to da je 1979. Nobelova nagrada za mir dodijeljena Majci Tereziji, katoličkoj redovnici, danas svetici, koja se među ostalim posvetila njezi umirućih u Indiji i drugdje po svijetu, na svoj način bila i priznanje pokretu hospicija i palijativne skrbi, onima koji imaju osjećaja, znanja i volje posvetiti se čovjeku – osobi i njegovim potrebama u vrijeme bolesti i umiranja, a ujedno i ukazivanje na obvezu vjerskih zajednica da se posvete takvoj misiji.

“U stvarnosti palijative je smanjivanje boli lijekovima i čitanje bolesnicima, posvećivanje pažnje u smislu provođenja više vremena s njima, kada mogu bolesnici – u razgovoru, stvaranja okruženja u kojima se osjećaju koliko mogu bolje, poput puštanja glazbe po njihovom izboru, uređenje prostora, odnosno sobe u kojoj borave predmetima koji ostavljaju bolji, opušteniji vizualni dojam. Sve treba biti fokusirano na dostojanstvo čovjeka, na dostojanstvo umiranja. Filozofija hospicija i palijativne skrbi je: Vi ste važni jer ste Vi. No taj model kod nas je još uvijek daleko od toga da zaživi jer se umiruću stariju osobu doživljava samo kao dodatni teret i trošak. Naglasit ću da je riječ o posve zanemarenom ljudskom pravu na dostojanstveni život do smrti, utoliko više što je riječ o teško bolesnim osobama, često i dementnima, koje su u završnoj i pojačanoj fazi bolesti i umiranja, često su same i nemoćne su izboriti se za svoja ljudska prava, za svoje ljudsko dostojanstvo”, napomenula je Jasna Petrović.

Sustav palijativne skrbi primarno se ne uspostavlja kao novi / dodatni  sustav, već se ustrojava na temelju prenamjene postojećih resursa, osnaživanjem i osposobljavanjem profesionalaca te postavljanjem novih procedura i standarda rada, poručuju Nacionalu iz Ministarstva zdravstva. Uspostava sustava palijativne skrbi započela je 27. prosinca 2013., kada je vlada usvojila Strateški plan razvoja palijativne skrbi Republike Hrvatske 2014-2016. Palijativa je i dio Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012. – 2020., a u tijeku je donošenje novog dokumenta Nacionalnog programa razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017.-2020. “Danas u svakoj županiji imamo barem neki od oblika palijativne skrbi s ciljem uspostave sustava palijativne skrbi na cijelom području Republike Hrvatske. Od usvajanja Strateškog plana do kraja ožujka 2017. godine djeluje 10 mobilnih timova za palijativnu skrb u kući bolesnika, 22 bolnička tima za palijativnu skrb, 31 ambulanta za bol, 47 besplatne posudionice pomagala, 16 organizacija volontera u palijativnoj skrbi, devet županijskih timova za razvoj županijskih sustava palijativne skrbi, pet županijskih koordinatora za palijativnu skrb. Ugovorene su palijativne postelje u bolničkim zdravstvenim ustanovama i Ustanovi za palijativnu skrb Hospicij “Marija Krucifiksa Kozulić”. Trinaest bolnica iskazalo je da bilježi šifru Z 51.5, šest bolnica ima uspostavljenu brzu liniju za palijativne bolesnike, 15 bolnica izdaje uz liječničko i sestrinsko otpusno pismo – plan zdravstvene njege, 15 bolnica ima organiziran planiran otpust”, rekli su iz Ministarstva zdravstva, napominjući da je prema Mreži javne zdravstvene službe predviđeno ukupno 352 palijativnih postelja: 215 u općim bolnicama, 108 u specijalnim / psihijatrijskim bolnicama, 15 u Klinici za psihijatriju Vrapče, 14 u Ustanovi za palijativnu zdravstvenu skrb Hospicij “Marija Krucifiksa Kozulić” te 67 palijativnih postelja u stacionarima domova zdravlja.

“U civilizaciji u kojoj je radi stjecanja kapitala jedna od najvažnijih društvenih vrijednosti radna sposobnost, sve one koji ne mogu pridonositi napretku društva i zajednice, dakle sve one koji su stari i bolesni, čak i na razini obitelji, potrebno je ‘skloniti na sigurno’, izmjestiti ih i smjestiti u bolnice, staračke domove, hospicije, rekli bismo potrebno ih je što prije i na što elegantniji i bezbolniji način ‘humano preseliti’ na obližnja groblja”, rekao je sociolog Ivan Markešić. Ne čudi stoga činjenica, ističe, da iz svekolike kršćanske brige, a zapravo iz brige o sebi samima, članovi obitelji svoje najbliže smještaju u te institucije, prepuštajući ih profesionalnom osoblju kojem su oni samo brojke koje, kada dođe vrijeme, treba ispisati iz Knjige živih i njihove egzistencije staviti “ad acta”. “U tim institucijama uspješnost se mjeri po broju obrađenih umrlih, pokopanih i po visini troškova ili zarade koji su time nastali. A ti bolesni, stari i nemoćni ljudi žele samo jedno: umrijeti u svojoj kući, u svome stanu, u svojoj postelji. U onome što su sami stvorili, okruženi onima kojima sve to što su stvorili ostavljaju. Ono što oni žele jest da im njihovi najbliži na samrti zaklope oči. Međutim, rijetki su danas, i u selu i u gradu, koji se mogu nadati takvome sretnom ishodu”, ustvrdio je sociolog Ivan Markešić, napominjući da je u ranijim razdobljima rodbinski sustav imao svoju vrijednost. “Danas živimo u sasvim izmijenjenim društvenim, tehnološkim i ekonomskim okolnostima. Mnoge dosadašnje društvene važne kategorije, kao npr. obitelj, klasa, radništvo, postale su, kazano Beckovim riječima, ‘zombi-kategorije’ – nisu ono što im pojam znači i kako ih opisuje. Mnogi drže da je tome i takvome stanju ‘kumovala’ suvremena zapadnoeuropska tehnička i na razumu, individualizmu, samostalnosti, odvojenosti od rodbine i tradicije utemeljena civilizacija. U toj civilizaciji koju zbog promoviranja eutanazije, homoseksualnih brakova, zakonskoga nesprječavanja pobačaja itd. mnogi nazivaju i ‘civilizacijom smrti’, umiranje i smrt ne smatraju se dijelom ljudskog života. Za tu i takvu i našu zapadnoeuropsku, tobože ‘kršćansku’ civilizaciju smrt je kapitulacija, poraz i bolna spoznaja čovjekovih granica da ovlada prirodom. Potrebno ju je stoga prešutjeti, izbjeći, ne susresti, posebice u vlastitome okruženju”, istaknuo je sociolog Markešić koji svojim studentima uoči blagdana Svih svetih zna reći da bi bilo puno svrsishodnije bolesnim i starim osobama još za njihova života pokloniti za rođendan ili imendan jedan mali cvjetić kao znak pažnje, negoli im nakon smrti ukrašivati grob skupocjenim cvjetnim aranžmanima. “Mi imamo mnogo mladih osoba koje su spremne pomoći. Ima ih mnogo među našim studentima. Treba ih samo potaknuti”, naglasio je Markešić i naveo primjer Švicarske, države u kojoj su osnovana društva za iskazivanje sućuti osobama za koje se pouzdano zna da nemaju nikoga od rodbine tko bi im iskazao sućut u povodu smrti najbliže i najdraže osobe.

“Smrti ne bi bilo da nije života. Samo ona živa bića koja se rađaju, ona i umiru. Stoga je univerzalna. Nema vječnih života osim u religijskim i mitologijskim vjerovanjima koja se opet razlikuju od kulture do kulture. Smrt je, međutim, ne samo biološka, ona je i društvena činjenica. Smrt je jedno od rijetkih univerzalnih iskustava. Sve do danas ona je u svim kulturama i civilizacijama bila i ostala nešto nepoznato, veliko, neiskustveno. Sve do danas ostala je jednom od najtežih, ali i potpuno nerješivih zagonetki ljudskoga života”, zaključio je sociolog Markešić.

Komentiraj