DOSSIER: Kako su mladi hrvatski slikari sami sebi otvorili tržište

Zbog većeg broja akademija u Hrvatskoj, ali i razvoja tehnologija, slikarstvo je kao medij postalo puno dostupnije. Mnogo se više pozornosti pridaje marketingu pa su mladi hrvatski slikari postali prihvaćeniji, no osim slikarstva, oni danas moraju imati puno različitih vještina da bi uspjeli

Nije mala stvar kada mladi slikar dobije mogućnost prirediti samostalnu izložbu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. To je uspjelo Grguru Akrapu koji je nedavno u tom muzeju imao izložbu „Dvije sobe“, njegovu sedmu i do sada najveću samostalnu izložbu, a dobio ju je kao nagradu Stručnog vijeća MSU-a na 51. zagrebačkom salonu. Kako se mladi slikari u Hrvatskoj snalaze na tržištu? Kakav je njihov odnos prema tradiciji, a u kojoj su mjeri uronjeni u suvremenost? Koje su karakteristike slikarstva u slučaju pripadnika generacije rođene krajem osamdesetih godina? Na ta i druga pitanja Nacional je potražio odgovore u razgovoru s tri jaka slikarska imena mlađe generacije Grgurom Akrapom, Stipanom Tadićem i Ivonom Jurić te Zdravkom Mihočincem, povjesničarem umjetnosti i glavnim urednikom Konture, jedinog hrvatskog časopisa specijaliziranog za likovnost.

Grgur Akrap rođen je 1988. u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 2013. u klasi Damira Sokića. Osim spomenute nagrade, dobio je nagradu za mladog umjetnika na 3. bijenalu slikarstva i nagradu Iva Vraneković-umjetnik umjetniku na 4. bijenalu slikarstva.

Upitan kako traži svoj put i snalazi se na tržištu u vrijeme u koje ima sve više fakultetski obrazovanih ljudi, a time i onih s diplomama umjetničkih profesija, rekao je:

„Ne obazirem se na konkurenciju, odnosno smatram je pozitivnim poticajem za stvaralaštvo i obogaćivanje likovne scene. Drago mi je vidjeti nove mlade slikare, kipare, grafičare ili umjetnike bilo kojeg profila jer, na kraju krajeva, svi mi igramo u istoj ekipi. S druge strane, definitivno je slikarstvo danas sveprisutno, što dovodi do problema moguće inflacije same slike. Živimo u vremenu u kojem sve vrvi od informacija. Gotovo je nemoguće odrediti vrijednost slikarskog djela, pogotovo u sadašnjosti, unutar okvira vremena u kojem se nalazimo, ali vjerujem da će vrijeme isprati višak i da će ostati ono što treba. Mnoštvo slika i slikara te sveprisutnost slikarstva stvara jednu džunglu, ali to ponajviše govori o iskonskoj potrebi čovjeka da stvara, neovisno o tome je li profesionalni slikar ili amater. Na kraju krajeva, ‘amateri’ su bili i Cezanne i Van Gogh. Zanimljiva je i ta pretvorba umjetničkog djela u sustav imaginarne vrijednosti kao što je novac, tu nema mjernog instrumenta, vrednovanje umjetničkog djela je proizvoljno i nusprodukt nebrojeno puno društvenih čimbenika.“

‘Moja je strategija usmjeriti fokus na kvalitetu djela, a PR mi je čista zabava’, kaže Stipan Tadić

Kad je završio Akademiju osjećao se istovremeno sretno, jer je napokon ulazio u prave izazove i iskušenja, i prazno, jer je završio jedan period i nije još mogao jasno procijeniti koliko mu je Akademija donijela:

„Na Akademiji sam prvi put došao u doticaj s relativnom vrijednošću slike, kroz različite sudove profesora prema svom radu i onom mojih kolega, a Akademija mi je donijela sigurnost, stvaralačku slobodu i doticaj s nekim profesorima koji su pridonijeli stasanju mene kao slikara. Puno mi znači to što sam kao slikar već sada primijećen, to je veliki poticaj, ali i odgovornost. Naravno, slikar se ne smije time zanositi i upasti u dogme i šablone. U marketinškom smislu dobro je da ima prepoznatljiv rukopis, to tržište želi, no ako gledamo u kontekstu samog autora, to može bitno suziti raznorodnost njegova opusa. Imajući u vidu da se čovjek mijenja iz godine u godinu, logično je da se mijenja i njegov slikarski otisak i identitet te da poprima nove oblike, misli i svjetonazore. Ne treba razmišljati ni o čemu osim o svom unutarnjem stvaralačkom impulsu i kako ga pretočiti u likovni element razumljiv drugima, bez opterećivanja bilo kakvim vanjskim čimbenicima, tržištem kojeg nema, narudžbama koje su rijetke ili pak mišljenjima kolega.“

Počeo se polako umrežavati s galerijama, aukcijskim kućama i kolekcionarima pa mu se, istaknuo je, otvorilo dosta kontakata. Najveći iznos koji je dobio za sliku je 3000 eura. Ne žali kada mora otpustiti sliku u svijet jer vjeruje da mu ona nakon dovršetka stvaralačkog procesa više ne koristi: njezina je svrha da iz njegove stvarnosti uđe u tuđu. Osim slikarstva, radi poslove koji su tek indirektno vezani uz umjetnost kao što su postavljanje izložaba, rad u školi na zamjenama i slično.

Radi li po narudžbama i mora li slikar raditi kompromise u tom smislu i znati sam sebe promovirati?

„Ne ulazim u kompromise što se tiče slike same: imao sam narudžbe, ali samo jednu sam uspio napraviti. Ostale nisam ‘osjećao’, to je kao da radim protiv sebe iako ne mislim inače da je to nešto loše, ali tako je u mom slučaju. Svjestan sam da su neka od najvećih djela starih majstora tako nastala: ‘Posljednja večera’, ‘Sikstinska kapela’, ‘Noćna straža’. Slikar mora biti u službi vlastite promocije, biti ‘na ti’ s tehnologijom i općenito obavljati puno više funkcija nego što je, vjerojatno, bilo potrebno. To s jedne strane otežava situaciju, a s druge osposobljava za komunikaciju i otvara vještine za koje čovjek nije znao da ih ima. Prvo sam se tome opirao, zatim sam shvatio da jedno bez drugog ne ide. Slikar, dakle, mora znati napraviti kvalitetnu fotografiju rada koji prilaže za natječaj, svladati niz digitalnih vještina, izraditi web stranicu, a također bi se umjetnik trebao znati izraziti o vlastitu radu. Nisu svi radovi podložni tome, nekada je teško verbalizirati kreativni proces. To je poput prevođenja pjesme iz jednog jezika u drugi, potrebno je sačuvati i rimu, i ritam, i značenje. Prvo ja prenosim i prevodim iz vlastite nutrine u likovni jezik, a zatim se slika prevodi u jezik kojim komuniciramo. To je, dakle, odraz odraza.“

A da ipak ima svijest o tome da se danas traži konceptualna umjetnost te u tom smislu može, suptilno i ironično, odgovoriti na narudžbu, dokazao je kada se 2015. prijavio na jedan natječaj. Riječ je o Nagradi za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT MSU. Tom prilikom ne samo što je prijavio svoju sliku na natječaj, nego je i uz nju plasirao popratnu priču. U prijavi je, naime, napisao da je jedan imućni Rom zatražio od njega broj Mersada Berbera jer je želio kćeri za vjenčanje darovati sliku konja. Kad je saznao da Berber nije među živima, pristao je da konja naslika Akrap. Izmišljeni epilog ove neistinite priče, naveo je Akrap u prijavi, jest da je vjenčanje otkazano jer se mladoženja pokazao nevjernim nesuđenoj mladenki, a time je otkazana i narudžba.

„Prije sam se prijavljivao oko pet puta i nisam nikako prolazio pa sam došao do zaključka da je možda najbolje izmisliti popratnu priču oko slike. Odlučio sam naslikati konja koji je za mene po sadržaju predstavljao neki malograđanski ukus, ljepotu koja je općeprihvaćena. U to vrijeme radio sam na Murtićevu platnu u jednom poslu za njegova sina i to je bilo platno koje je ostalo nakon njega. Meni se svidjela ta ideja jer sam uzeo platno jednog od najcjenjenijih umjetnika tog vremena s idejom da radim nešto što je posve oprečno tom njegovu modernom apstraktnom ekspresionizmu. Došao sam na pomisao da bi komplementarni kontrast tome bio konj pa mi se stvorila priča o konju kako bi taj proizvod, odnosno vlastitu sliku, lakše prodao. Gledao sam na to kao na proizvod, poistovjetio sam se s reklamnim industrijama, razmišljao sam o tom konju kao o nekoj vrsti trojanskog konja koji ulazi na tu izložbu.“

Što slikarstvo za njega znači i kako vidi specifičnu prirodu slikarske umjetnosti?

„Slikarstvo doživljavam kao svoj medij izražavanja, to je prva razina onog što za mene slikarstvo predstavlja. Druga razina je pomisao o tome koliko je slikarstvo staro i koji teret sa sobom nosi: to je povijest od nekoliko tisuća godina, još od oslikavanja spilja. Slika mijenja agregatna stanja, ali ne vjerujem da će nestati, iako može biti ugrožena pojedinim novim tehnologijama, najviše količinom slika. Bombardirani smo vizualnim kao takvim i to stvara najveću pomutnju u slikarskom svijetu. Ne vjerujem u smrt slikarstva jer je taj medij korak do prirode, nastaje iz pigmenta, iz čiste materije koja je ponekad dobivena iz kamena, zemlje ili školjaka. Slikarstvo doživljavam kao nenametljivo, tiho, intimno i možda čak kao umjetnost koja slavi introverziju, u odnosu na naše vrijeme koje je oprečno tome. Ako je slikarstvo odraz čovjeka, onda treba odražavati sve što je u njemu: ono razumsko, duhovno, intuitivno, emocionalno i nagonsko. Naše je življenje sazdano od svega toga pa je takvo i ono slikarstvo koje dolazi iz unutarnje potrebe za stvaranjem i nije uvjetovano nečim izvanjskim.“

‘Za 90 posto slikara bolje je da uz slikanje raðaju djecu. Tu su poticaji izdašniji’, kaže Mihočinec

Stipan Tadić, rođen 1986. u Zagrebu, slikar je koji je u osam godina, koliko je prošlo od njegova završetka studija slikarstva, dobio mnogo pohvala. O njemu se već govori i piše kao o zvijezdi. Trenutno je u New Yorku i studira na Columbia University School of the Arts. Smatra da je diplomski studij dobro iskoristiti za odlazak u inozemstvo i na neka sveučilišta na kojima se može koristiti cijeli kampus i steći neku vrstu multidisciplinarnosti:

“Trenutno studiram, učim i slikam. Odlično se osjećam, volim učiti i uživam u tome. Planiram nakon studija ostati u New Yorku nekoliko godina pa ću vidjeti što dalje. Odlazak na studij na sveučilište kalibra Columbije možda je najbolja odluka koju sam donio u životu. Ali prije svega sam zahvalan što su me uopće primili, jer je kriterij jako strog. Prije nego što sam otišao na studij u SAD, dvije sam godine živio samo od slikarstva i prestao sam raditi narudžbe. Povezao sam se s nekoliko kolekcionara i to se lijepo razvilo. Od tog trenutka život mi je postao puno lakši. Do tada sam godinama radio portrete i pejzaže po narudžbi, da preživim. Bitno mi je u tome svemu bilo ne prestati slikati. Nikad nisam htio ići raditi posao izvan ateljea pa sam zato napravio dosta slika koje su ljudima bile smiješne. Iako slikanje po narudžbi nije težak posao, nešto me oko tih narudžbi uvijek jako mučilo, toliko da ne bih neko vrijeme prije i nakon toga mogao raditi ‘ono svoje’. Što se tiče strategije za samopromociju, dosta sam aktivan na društvenim mrežama, ali nisam siguran koliko mi je to zaista pomoglo do sada. PR danas, uzevši u obzir dostupnost tehnologije, nije neki veliki problem. Svatko ima Facebook, Instagram, Twitter i može pozvati tisuće ljudi na ‘event’. Vizkultura uvijek prati sve što se događa, a drugi mediji također dođu ako je dobro popraćena izložba. Moja generalna strategija uvijek je bila usmjeriti fokus na kvalitetu djela, a PR mi je bio čista zabava. Kao da organiziram tulum.“

U doba premreženosti kulture i politike, Stipana Tadića pamte i po slici „Bandić na konju“.

„To je bila narudžba SDP-a iz Novog Zagreba, Bandić je tada, naime, još bio u SDP-u. Oni su me tražili običan portret, a ja sam pitao može li biti na konju poput viteza. To je bio jedini način da napravim taj portret, a da ne bude potpuni promašaj i sramota. Posudio sam viteški oklop od profesora iz srednje škole Milivoja Ćerana pa smo prijatelj, inače redatelj, Luka Hrgović i ja otišli na hipodrom kod jedne poznanice gdje sam fotografirao Hrgovića u viteškom oklopu na njezinu bijelom konju. Sliku sam radio po tom predlošku i zamijenio Lukinu glavu onom Milana Bandića. Bandiću se jako svidjela slika i nekoliko puta sam je uspio posuditi iz Gradskog poglavarstva kada sam je trebao za izložbu. Mislim da je još uvijek tamo. Što se tiče angažmana, smatram da umjetnost, ili slikarstvo, ne mora nužno biti direktan angažman, ona može biti nešto poput platforme za interpretaciju. Može imati dovoljno određene stvarnosne note u sebi da služe kao materijal za interpretaciju. Pokušavam držati neutralnost pa slike mogu, ali i ne moraju, poslužiti za neku širu raspravu. Volim prikazivati i svakodnevicu, običan život i sadašnji trenutak. Što beznačajniji i očitiji motiv, time je meni zanimljiviji. Nešto je značajno danas, sutra više nije pa se volim posvećivati temama koje su možda naizgled beznačajne, ali u biti sveobuhvatne.”

Prepoznat je i kao slikar koji se inspirira naivom, a kao najdraže naivne slikare, od klasika navodi Matiju Skurjenija, Ivana Generalića i Miju Kovačića, a od novijih “naivaca” Maru Puškarić-Petras. Kako je rekao, naiva ga je inspirirala da se oslobodi kao umjetnik te u njoj vidi svježinu i autentičnost koja često nedostaje profesionalnoj umjetnosti:

„Pronašao sam puno poveznica između sebe i naivnih slikara, primjerice, ljubav prema svakodnevnim prikazima ili slikanju naizgled nebitnih ljudi i događaja. U kontekstu hrvatskog slikarstva, naivni slikari su održali tradiciju figurativnog slikarstva kada je slikarstvo bilo u krizi, a i rijetki su slikari koji su imali i elemente nadrealnog. Uzimam naivu kao termin za nešto što nije profesionalno, to je poput neke alternative. Profesionalno i akademsko koristi svoj vokabular i ima svoja pravila. Ja sam oduvijek bio nekako okrenut u drugom smjeru. Također, ‘naivno‘ je za mene i jedan filozofski koncept u kojem vidim gestu povratka jednostavnosti nakon što savladaš određena konvencionalna znanja. Kroz taj princip vidim ljepotu u jednostavnosti, humor i puno toga drugoga. U radu koristim nekoliko tradicija, ovisno o temi, inspiraciji i osjećaju. Dugo me mučilo pitanje prepoznatljivosti rukopisa, razmišljao sam o tome kako iznaći svoj stil. Onda sam shvatio da stil mora doći organski, jer je inače temeljen na oponašanju stilova iz prošlosti. Bitno je i nakon što se postigne neka prepoznatljivost u stilu, nastaviti eksperimentirati i mijenjati se. Drago mi je što ljudi sve više prepoznaju da nisam tipični klasični slikar i ulaze u sadržaj rada i razumiju moj smisao za humor. Određena publika je već dosta dugo uz mene i razumije dobro što radim. Njihovo mišljenje mi je uvijek najbitnije. Slikarstvo je za mene najjednostavniji mogući medij i dovoljno široko da ga nemam potrebu dodatno proširivati, primjerice, prema instalaciji. S druge strane, volim raditi i stripove i ne volim se predstavljati kao netko tko mora štititi slikarstvo od izumiranja.“

‘Bitno je stvarati u kontinuitetu bavi li se umjetnik slikarstvom ili nečim popratnim’, kaže Ivona Jurić

Stipan Tadić imao je sreće što je odmah nakon studija našao atelje u AKC-u Medika, baš kao i Ivona Jurić, Monika Meglić i Luka Dundur. Ivona Jurić rođena je u Zagrebu 1987., a slikarstvo je diplomirala 2010. Među nagradama koje je za svoj rad dobila ističu se nagrada HDLU-a za mladog umjetnika 2013., koju dijeli s kolegom s godine Stipanom Tadićem, otkupna nagrada Trijenala akvarela iz 2016. i nagrada na Trijenalu crteža 2018. U slučaju potonje nagrade, Kabinet grafike HAZU-a otkupio je od nje dva crteža za svoju Zbirku crteža. Otkad je diplomirala, kontinuirano slika u svom ateljeu u AKC-u Medika te su se počele otvarati, kako je rekla, prilike za samostalne i skupne izložbe pa je godišnje znala imati i jednu samostalnu i sudjelovati na dvije skupne izložbe:

„Kad sam diplomirala, osjećala sam se kao kutija pod naponom. Ipak, puno mi je značilo što sam odmah imala priliku raditi u ateljeu Medika, što nije slučaj sa svim mladim umjetnicima. Mislim da sam manje osjetila neke potencijalne negativnosti zbog sigurnosti tog ateljea, samo sam preselila stvari s fakulteta u atelje i nisam uopće osjetila taj prijelaz. Čini mi se da sada ima više prilika nego kad sam diplomirala. Primjerice, ima puno rezidencija u inozemstvu pa sam tako bila u Francuskoj i Litvi. Rezidencije donose vrijeme potrebno za odmak od svakodnevice i posvećivanje radu. Ima i više nagrada u Hrvatskoj nego prije. U novije vrijeme problematizira se i pitanje umjetničkog honorara, koji nije prije bio uključen u svaku samostalnu izložbu. To je pozitivno jer produkcija izložbe, sa svim što to nosi, zahtijeva da umjetnik uloži određeni novčani iznos, s obzirom na neke troškove. Autorski honorar trebao bi biti sastavnica svake samostalne izložbe. Dok sam studirala, maštala sam o tome da imam izložbu u galeriji Karas u Praškoj ulici, najljepšoj u gradu, a kasnije mi se to ostvarilo. Moje druge veće izložbe bile su u Galeriji Bužančić i Galeriji Proširenih medija HDLU-a. Inače, prvo radim na slikama, a onda razmišljam o tome gdje bi radovi eventualno mogli biti izloženi, nije da sam proračunata u tom smislu.“

Trenutačno uglavnom radi akvarele i manje slike, a o detaljima ideja, tehnika, tema i motiva „govorit će kada za to dođe vrijeme“. Osim što slika, radi u dvjema školama i obavlja druge poslove, tako da je, kako je rekla, vremenski okvir koji je prije bio kontinuiran, sada podijeljen na dvije cjeline:

„Smatram da je bitno stvarati u kontinuitetu, neovisno o tome bavi li se umjetnik samo slikarstvom, što je danas gotovo nemoguće, ili i popratnim poslovima. Osobno, volim raditi više različitih stvari. Budući da ne zarađujem samo prodajom slika, slika može ostati nezavisna. Inače, ne mislim da su u sukobu slika i konceptualni izričaj. Ako sam sliku i ‘upakirala’ u konceptualno ruho, to ne znači nužno da sam napravila kompromis. Moje iskustvo je takvo da mi se uvijek činilo da puno posla oko promidžbe i oglašavanja izložbi moram raditi sama. No istina je da su i galerije u kojima sam izlagala napravile predstavljanje umjetnika i umjetničkih djela kroz svoj komunikacijski kanal i tu nije bilo propusta. Veći broj mojih slika pronašao je svoj put do kupaca, ljudi koji vole moje slike, a manji broj je još kod mene. Sam honorar za autorsko djelo dogovara se s obzirom na to o kojem je djelu riječ.“

Može zamisliti da duže vrijeme kontinuirano radi samo crtež:

„Crtež mi je blizak, to je neposredni, brzi dokument vremena, dok je u slučaju slike vrijeme dio medija koji je stvara. Moj rukopis, bilo da je riječ o crtežu ili slici, nije identičan na svakoj slici, iako se čini da je načinjen od iste tvari i sličnog impulsa. Čitavo je vrijeme na liniji između apstraktne i realistične forme: na nekim slikama se rasplinjuje, a na nekima poprima konkretan oblik. Tema koju sam radila do 2016. bila je vezana uz pejzaž, unutarnji i vanjski prostor općenito, a u jednom se trenutku ta tema spontano zatvorila. Pitanje osobnog prostora je tema u svemu što radim. Osobni prostor shvaćen kao nešto što nosiš sa sobom i kada nisi u svojoj sobi, prostor otvorenosti ili zatvorenosti prema okolini. Kako bih sve ideje mogla i ostvariti u specifičnom mediju slike, zapisujem misli i vodim dnevnik rada te tako shvatim koji se motivi i teme ponavljaju. Ono što se ponovi tijekom dužeg razdoblja vrijedno je meni kroz sliku zabilježiti. Spajam u slikama više toga što sam primijetila u jedno, ovisno o tome kako se prizori koje sam vidjela mijenjaju.“

Kad se govori o slikarima rođenim krajem osamdesetih, potrebno je spomenuti termin „novi hrvatski realizam“ koji je osmislio povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović, ujedno kustos istoimene izložbe održane 2013. u Gliptoteci HAZU-a. Nacionalovi sugovornici Stipan Tadić i Ivona Jurić bili su među 19 umjetnika predstavljenih na izložbi koja je u prvi plan stavila umjetnike povezane s realističnim likovnim izrazom i tradicionalnim poimanjem umjetnosti.

‘Slikar se ne smije zanositi uspjehom i upasti u dogme i šablone’, govori mladi Grgur Akrap

Povjesničar umjetnosti Zdravko Mihočinec, koji je pokrenuo i već 28 godina vodi Konturu, jedini hrvatski časopis specijaliziran za likovnost, također je istaknuo da je odlika ove generacije izrazitije uvažavanje slikarske tradicije, čak i klasične, zbog čega se izrađuju i hommagei starim majstorima, pa stoga i posvećuje veća pozornost tehničkim aspektima, umijeću:

„Prethodna je generacija nastojala na određeni način prevladati slikarstvo ili postaviti se prema njemu s ironičnom distancom. Zato se uz novinu koju su donijeli, može govoriti i o određenim povratcima, to jest ugledanjima u tradiciju. Međutim, veoma je nezahvalno uopćavati jer su individualne osobine važnije. Teror noviteta koji je u razdoblju modernizma bio veoma snažan, danas se ipak iscrpio ili eventualno osjećamo samo njegov odjek. Prije pet godina govorilo se o povratku hrvatskog realizma, a njegovi su protagonisti itekako djelatni i prisutni među nama u ovome trenutku te će ih zasigurno biti još neko vrijeme. Pa ipak, da ne bude zabune, ‘tradicionalista’ je bilo i prije ‘novih hrvatskih realista’, kao što i paralelno s njima djeluju oni koji ne dijele slična uvjerenje i polazišta; konkretno, o figuraciji. ‘Nove hrvatske realiste’ izdvojilo je to što su više bili grupirani u određenom trenutku te su imali zajednički nastup zbog kojeg su ih mediji zamijetili i počeli koristiti navedenu sintagmu.“

Zdravko Mihočinec istaknuo je da, ako znamo da u Hrvatskoj postoje četiri likovne akademije i da jedan dio slikara sa širokobriješke Akademije gravitira Hrvatskoj, sadašnje doba neusporedivo je s onim prije trideset godina, kada je odgoj budućih slikara bio rezerviran samo za zagrebačku ALU.

„Svjesni smo toga da se puno toga promijenilo i da je lakša fizička komunikacija sa svijetom koji nas okružuje. Virtualne i tehnološke mogućnosti kontakata su, pak, gotovo neograničene. Zanimljiva i kvalitetna slikarska realizacija uvijek će naći prostora za prezentaciju i, malo teže, kanal do potencijalno zainteresiranih kupaca. Vjerujem da su gotovo svi mladi slikari s ambicijom da žive, ili barem životare, od svog rada, sposobni prezentirati se na ‘mrežama’ i raznim ‘platformama’. Ono za čim vape je tržište umjetnina koje će ih moći adekvatno prezentirati i proslijediti njihovu ‘produkciju’ i ‘proizvode’ do krajnjih ‘potrošača’. Očito je ‘uređeno tržište umjetnina’ usko grlo cijelog lanca umjetničke proizvodnje. U razvoj tog specifičnog tržišta država ulaže jako malo, gotovo ništa. Dok se to ne promijeni, za devedeset posto slikara bilo bi pametnije da uz slikanje rađaju djecu. Tu su državni poticaji ipak izdašniji“, zaključio je Mihočinec.

Komentiraj