U Zagrebu upravo je završio Zagreb Classic, jedan od najatraktivnijih i najpopularnijih ljetnih festivala. Ovog ljeta na Tomislavovu trgu besplatno se moglo vidjeti mjuzikl “Jalta, Jalta”, balet “Gospodu Glembajeve”, veliki koncert tenora Joséa Cure, koncert violinista Juliana Rachlina sa Zagrebačkom filharmonijom te još nekoliko atraktivnih koncerata. Nije samo taj festival – koji je najposjećeniji – ono što u posljednjih nekoliko godina glavni grad Hrvatske čini atraktivnim i ljeti. Upravo su srpanj i kolovoz sve do nedavno bili ‘’mrtva sezona’’ u Zagrebu, što je bio potpuni promašaj zbog sve većeg broja turista koji su upravo ljeti u velikom broju dolazili u hrvatsku metropolu. Stoga su Turistička zajednica grada Zagreba i Ured za kulturu, posebno Tedi Lušetić, napravili veliki pomak i obogatili kulturnu ponudu koja danas i ljeti vrvi događanjima. Nacional je istražio povijest turizma u Zagrebu koji se počeo razvijati sredinom 19. stoljeća, otkrio razloge zbog kojih se Zagreb danas smatra jednim od europskih gradova koji se može podičiti izuzetnim bogatstvom kulturnih sadržaja tijekom ljetnih mjeseci te predstavio neke od manifestacija i umjetnika koji obogaćuju kulturnu i turističku ponudu Zagreba.

Jasenka Kranjčević, znanstvena savjetnica u Institutu za turizam, opisala je početke turizma u Zagrebu: “Turizam je multidisciplinaran a obrazovani stručnjaci kroz povijest nisu sustavno pratili turizam, nego su se ljudi turizmom bavili kroz znanje, iskustvo i obrazovanje. Početak turizma u Zagrebu, točnu godinu, ne može se odrediti, ali taj početak povezuje se s otvaranjem prvog hotela, no ne postoji točna godina ni kad se to dogodilo. To je čest problem u vezi ove teme, činjenica da ne postoje točni podaci. Uvijek je ugostiteljstvo bilo usko povezano sa segmentom turizma, odnosno posjetitelja u Zagreb jer su ljudi dolazili u određena svratišta. Njih je u Zagrebu bilo dosta, ali pitanje je koliko su ta svratišta zadovoljavala higijenske uvjete. U velikoj mjeri nisu. Čak su se, ako se pročita inozemna literatura i tisak iz tih godina, stranci žalili da su u Zagrebu dobili svrab, da su ih napale buhe i slične stvari. No to ne znači da Zagreb nije bio interesantan turistima”.

Prema nekim povijesnim izvorima, prvo svratište odnosno gostionica sa svratištem u Zagrebu otvorena je 1837. godine. Veletrgovac Teodor Demeter izgradio je jednokatnicu i u njoj uredio gostionicu sa svratištem K caru austrijanskomu, na mjestu gdje se danas nalazi NAMA, na početku Ilice, tik uz glavni gradski trg, Trg bana Josipa Jelačića. Kasnije je, 1867., svratištu nadograđen drugi kat mijenja ime u Hotel k caru austrijanskomu, u kojem su odsjedali visoki dostojanstvenici.

Kako kaže Jasenka Kranjčević, može se reći da je razvoj turizma u Zagrebu krenuo sredinom 19. stoljeća: “U Zagrebu su osim tog hotela potkraj 19. stoljeća najpoznatiji bili hoteli ili svratišta K ugarskoj kruni, Lovački rog, Imperijal… Oni su svi bili smješteni u Ilici, na kratkoj udaljenosti od Trga bana Jelačića do Frankopanske ulice. Tada se također može primijetiti koncentracija turističkih sadržaja i objekata i na Zrinjevcu jer se Donji grad gradio pa su se objekti turističkog sadržaja širili od Trga bana Jelačića prema Željezničkom kolodvoru. U Zagrebu je prva mjenjačnica otvorena 1846., a u Beču je 1853. tiskana prva karta Zagreba. Kad govorimo o turizmu, 1862. u Zagrebu je izgrađena željeznička pruga Zidani most-Zagreb-Sisak i zbog razvoja željezničke mreže Hrvatska postaje dostupnija, a to znači i razvoj turističko-hotelijerskih funkcija. Hotel Palace otvorio se 1905. ili 1907., ovisno o izvorima. To je bio pravi raskošan hotel urbanog bloka najviše kategorije. Hotel Esplanade otvoren je između dvaju svjetskih ratova zbog Orijent expressa, vlaka koji je vozio na relaciji Calais-Istanbul. S time se itekako može povezati razvoj turizma”.

Od sredine 19. stoljeća Zagreb je bilježio konstantan rast turističkog prometa, grad se širi, gradi se Donji grad, a 1912. u Zagrebu je osnovano Društvo za promet stranaca. To osnivanje potaknuo je Čeh, kemičar Gustav Janeček, a tom prigodom na 30-ak stranica tiskan je njegov govor koji je održao na otvaranju tog društva. Prema riječima Jasenke Kranjčević, Janeček je u svom govoru rekao da turizam unaprjeđuje razvoj društva: “Rekao je ‘u našoj Monarhiji uhvatila se turistika a s njom i promet stranaca. Najprije u alpskim dijelovima, zatim u češkom i njemačkom gorju a osobito u šumovitim predjelima Alpa, zatim dolazi na red naša Istra i krasna Hrvatska i Dalmaciji’. Tako piše Janeček tih godina. Društvo za promet stranaca bavilo se aktivnostima što i kako napraviti, marketinški unaprijediti turističku ponudu da bi stranci dolazili, kako su se tad nazivali turisti, te su se trudili privući investitore. U cijeloj Europi osnovana su i društva za poljepšanje grada jer treba razlikovati ta društva od ovih za unaprjeđenje stranaca. Ova društva za poljepšanje grada bavila su se uređenjem kolnika, čistoćom i održavanjem grada. Govorilo se tada da se treba aktivirati ministarstvo za javne radove, da je potrebno obrazovati kadar – pučko učiteljstvo koje će u trećem godištu slušati predavanja o gospodarskom, socijalnom i domovinskom zanemarivanju prometa stranaca – koji će se baviti turizmom i da treba raditi promociju i unaprjeđenje prostora. Osim stručnjaka, bilo je potrebno, i to je naglašeno, educirati i lokalno stanovništvo da bi se ono znalo ponašati sa strancima i da bi tako predstavilo svoj kraj strancima u najboljem svjetlu. U tom Janečekovu govoru ističe se što su sve druge zemlje napravile za promociju turizma, a zanimljivo je da se već tad sport smatrao dijelom turizma. Nije se samo usko promatralo, nego se razmišljalo koje sve sadržaje treba nuditi da bi se privukao što veći broj gostiju. Kao što vidimo, mogu se naći mnoge paralele iz tadašnjeg vremena s onim što se u turizmu radi danas”.

Najčešći i najbrojniji turisti u Zagreb dolazili su iz Austro-Ugarske monarhije, najviše iz Ugarske i Austrije, ali bilo je i Čeha. Klub čeških turista osnovan je u Pragu 1888., a Česi su već bili aktivni turisti na našoj obali, ali i u Zagrebu. Jasenka Kranjčević pojašnjava da su obilazili Zagreb, Rijeku, Istru, Dalmaciju i preko Bosne ponovno se vraćali u Zagreb, da bi vlakom nastavili za Češku: “Zagreb se ni tada nije izdvajao kao poseban dio jer je turist već tad bio mobilan i predlagao se obilazak okolice, najčešće Sljemena. Za to su bili zaslužni Hrvatsko planinarsko društvo i planinarska zajednica. Zagrebačke lokacije koje su bile najzanimljivije i najatraktivnije turistima bile su Trg bana Jelačića, Ilica, Frankopanska i Sljeme. Ne zaboravimo da je Zagreb u to vrijeme bio malen, ali bilo je važno dati do znanja da pripada srednjoeuropskom kulturnom krugu”.

Kad se govori o turizmu Zagreba, treba spomenuti Milana Lenucija koji je projektirao i osmislio ono što danas nazivamo Lenucijevom potkovom ili Zelenom potkovom, urbanističku cjelinu koja se sastoji od niza trgova-perivoja u Donjem gradu u Zagrebu. Od 1883. Lenuci je kao izvjestitelj odbora za izradu nove regulatorne osnove dovršene 1887. zaposlen urbanističkim planiranjem. Iz tog razdoblja potječu projekti detaljnog uređenja dvaju trgova parkovnog okvira središta Donjega grada, tzv. Zelene potkove – današnjih trgova Republike Hrvatske i J.J. Strossmayera.

Zanimljivo je da interes za Zagreb nije bio samo u Europi, nego je početkom 20. stoljeća u cijenjenom i uglednom magazinu National Geographic iz Sjedinjenih Američkih Država izašao veliki prilog, pa je 1908. u broju 12 posvećen velik broj stranica turističkom prikazu Hrvatske. Iz fotografija koje su tada objavljene u tome magazinu, vidi se fotografija tržnice Dolac, kao i seljaka i seljanki u nošnjama koji su iz Šestina dolazili u Zagreb prodavati svoje proizvode. Upravo je ta nošnja, osobito šestinski kišobran, i tada bio upečatljiv te se smatra jednim od suvenira Zagreba, iako danas suvenir u klasičnom smislu riječi ne postoji.

Jasenka Kranjčević zaključuje: “Ljudi znaju da je ta nošnja iz Šestina, a posebno taj šestinski kišobran, dio zagrebačke tradicije ali se izgubio pojam suvenira u klasičnom smislu. I šestinski kišobran i licitar bili su jako prepoznatljivi zbog svoje dojmljivosti, lijepe crvene boje i poruke ljubavi koju šalju. Danas želimo biti pomodni i stvarati nešto novo, a već imamo suvenir – i Turistička zajednica upravo licitar daruje turistima kao suvenir. U javnome mnijenju gubimo ga kao suvenir, ali u praksi se još uvijek koristi”.

Kad je riječ o suveniru, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba Martina Bienenfeld kaže da bi pitanje ‘’pravog’’ suvenira Zagreba trebalo sagledati iz šireg konteksta te vidjeti što znači pojam ‘’pravi’’ suvenir: “Većina gradova koje karakterizira city break turizam imaju šaroliku ponudu suvenira, bilo da govorimo o velikim gradovima poput Praga ili Madrida, ili o manjim gradovima sličnijima Zagrebu, poput Bratislave, Krakowa i drugih. Turistička zajednica grada Zagreba, u suradnji s gradskim uredima, aktivno sudjeluje u razvijanju kreativnih projekata i inicijativa jer su upravo one važan element razvoja kvalitetnih društvenih aktivnosti. U tom smislu TZGZ, u okviru svojih nadležnosti, podržala je projekt Komadić Zagreba koji je prezentiran na prigodnoj izložbi. Time smo htjeli podržati potencijalne autore suvenira i dati priliku za prezentaciju novih načina promišljanja autentičnih zagrebačkih suvenira koje su osmislili zagrebački dizajneri, primijenjeni umjetnici, obrtnici i turistički sektor. Ovakve natječaje treba provoditi periodično kako bi se vidjelo što dizajneri, umjetnici, obrtnici i slični doživljavaju kao prepoznatljiv suvenir ili predmet koji simbolizira grad Zagreb”.

Jedna od umjetnica koja je osmislila zanimljiv projekt koji bi mogao dovesti do toga da njezini radovi postanu čak i suveniri je 40-godišnja Olivera Cavrić. Akademska slikarica 13-godišnji rad u korporaciji zamijenila je samostalnom djelatnošću koja joj je osim slobode donijela i projekte Happy Zagreb i Happy Croatia, umjetničke radove s različitim motivima Zagreba na kojima je napisana pozitivna poruka. Olivera Cavrić, inače rođena Makedonka koja se zbog ljubavi preselila u Zagreb i danas je majka dvoje djece, Zagreb smatra svojim domom:”Grad Zagreb uistinu je sretan. Pa što to ne bismo podijelili s drugima. Zagreb ima puno pluseva na svojoj strani. Simbol srca na mojim radovima nije samo puka slučajnost. Moja veza sa Zagrebom je upravo to srce. Zbog ljubavi došla sam živjeti ovdje prije 15 godina. Rođena sam i odrasla sam u Skopju. Diplomirala sam slikarstvu na FLU 2003. godine u klasi profesora Dušana Perčinkova. Dok sam studirala na Akademiji postojala je, osim glavnog smjera, mogućnost odabira i podsmjera, što je u mom slučaju značilo grafički dizajn. Grafičkim dizajnom bavim se od završetka studija. Sve ove godine uz stalan posao u korporaciji trudila sam se pronaći vrijeme za umjetnost, malo ali ipak dovoljno da zadovoljim strast, poriv, želju… Prije godinu dana napustila sam taj posao i odlučila život posvetiti potpuno i iskreno umjetnosti, energiji koja stvara veselje, opuštenost, zadovoljstvo…”

Olivera Cavrić želim stvarati djela koja su pozitivna, vesela i živahna. Kroz svoje slike želi pomoći ljudima da se prisjete pozitivne strane života: “Taj mali podsjetnik na veselje može se nalaziti u uredu ili domu. Ponekad je potreban djelić sekunde kako bismo se prisjetili lijepih ili veselih trenutaka i tako se smirili. Smirenost u današnjem svijetu je više nego potrebna. Tako dolazimo do Happy Zagreb. Napraviti slike odnosno suvenire Zagreba slijed su mog razmišljanja, želje i odgovora na pitanje kakvu umjetnost želim stvarati. Happy Zagreb kako podsjetnik na lijepe trenutke provedene u Zagrebu. Happy Zagreb kao podsjetnik na sve dobre ljude koje žive ovdje, borave, prolaze… Svi mi stvaramo njegovu sliku. A zbilja ovdje žive prekrasni ljudi. Ljudi koji su spremni pomoći jedni drugima”.

Slike/suveniri Olivere Cavrić kombinacija su grafičkog dizajna i umjetničke slike. Tehnički, najprije na računalu uz pomoć grafičke olovke nacrta prepoznatljiv motiv Zagreba, poput Uspinjače s Kulom Lotrščak ili Katedrale. Zatim izradi pečat i ručno prenosi motiv na papir. Nakon pečatiranja slijedi slikanje. Slika, kaže, isključivo kada je dobro raspoložena jer tako može prenijeti veselje na papir: “Šarene boje, kapljice nanesene intuitivno poput Pollockova slikarstva akcije i šarene kapljice su energija veselja koja postoji tu i koja će biti podsjetnik na lijepi Zagreb. Suveniri su namijenjeni domaćim i inozemnim posjetiteljima grada. Po svom izgledu i intenciji smatram da imaju trajnu vrijednost. Srce kao simbol grada zbilja je prekrasan. Stilizirano licitarsko srce, prikazano kao jedan Like s društvenih mreža, činilo mi se isto zgodan motiv za suvenir grada. Srce je prikazano u tipičnim zagrebačkim bojama – crvenoj i plavoj. Give Like to Zagreb / LIKEajte Zagreb jer je veseo, sretan ponosan! Kula Lotrščak je meni, a vjerujem i mnogim drugima, simbol ponosa i slobode Zagreba. Upravo ona je moj prvi motiv od kojeg je sve započelo”.

Njezine slike/suveniri TZGZ je prepoznao kao dobar primjer ili smjer u prikazivanju grada. Podrška institucije znači joj potvrdu za rad i dokazuje da on ima smisla. Ovakvi suveniri nisu strojna proizvodnja, nego ova umjetnica smatra da je to slika vjerovanja i života autora. Njezine slike/suveniri nekoliko tvrtki koristi kao darove za poslovne partnere, a mogu se pogledati i u udruzi Vestigium, u kojoj volontira i u gift shopu hotela Westin, a uskoro će se naći i u suvenirnicama grada.

Osim što podržava inicijative da Zagreb dobije novi suvenir, Martina Bienenfeld, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba, smatra da je svaka manifestacija koja se održava u Zagrebu autentična na svoj način – bilo da je to zbog svog sadržaja, jedinstvenog lokaliteta na kojem se održava ili, pak, kulturne, tradicijske i povijesne baštine koju predstavlja: “Bez upoznavanja naših posjetiteljima s poviješću, ne bismo im mogli približiti našu sadašnjost i svakodnevicu te im tako prikazati Zagreb u punom sjaju. Od manifestacija bih izdvojila Dvorišta, Zagreb Classic, Zagrebački piknik u Maksimiru te nova događanja kao što su Crossover, festival na Vidikovcu u Maksimiru ‘Tko pjeva zlo ne misli’’’.

A upravo jedna od zagrebačkih atrakcija koja u svojoj srži ima spoj povijesti i sadašnjosti su Gornjogradske coprnice, što po ‘’purgerski’’ označava vještice. Ovaj kulturno-turistički sadržaj osmislila je Martina Fistrić koja pojašnjava da je izvedba Gornjogradske coprnice posvećena mističnoj i praznovjernoj strani povijesti. Kroz kombinaciju šetnje manje poznatim lokacijama na Gornjem gradu i igranih scena progovara se o progonu vještica, ali iz perspektive coprnica. Izvedbeni i organizacijski tim čine povjesničarke, turističke vodičkinje i amaterske glumice a sve ih povezuje želja za kreiranjem magičnog iskustva posjetiteljima. Tekst obilaska nastao je na temelju povijesnih istraživanja i rada na izvorima, a s obzirom na to da su neke od njih na ovoj temi i diplomirale, posjetiteljima otkrivaju mnoge zanimljivosti i neobičnosti o vjerovanjima starih Zagrepčana. Gornjogradske coprnice prvi put prošetale su gradom 2013., uz potporu Turističke zajednice grada Zagreba i Muzeja grada Zagreba. Motivacija za nastanak ove priče bio je kreativni izazov kako na drugačiji način prikazati neku povijesnu crticu i izbor je pao na coprnice. Od dnevne šetnje s kreativnim radionicama i posjeta muzeju, priča se postepeno prometnula u noćnu kostimiranu izvedbu koja pored obilaska uključuje i kratke dramske skečeve.

Martina Fistrić objašnjava da se ideja da se obilazak bavi coprnicama nametnula spontano: “Riječ coprnica dolazi od njemačke riječi zauberin, što znači čarobnica. Dio zagrebačkih coprnica uistinu se bavio ‘vračanjem’, ali većina su bile travarice, babice ili žene koje su svojim ponašanjem i položajem u društvu odskakale od prosjeka. Priče o zagrebačkim coprnicama otkrivaju mnogo o položaju žena u tadašnjem društvu, ali i o životu ljudi. Priča o coprnicama je ujedno priča o strahu, vještica je ipak u mnogim kulturama utjelovljuje najgorih strahova. Čitajući sudske spise o vješticama otkrivamo bojazni starih Zagrepčana, najčešće su strepili od gladi i bolesti, ukratko doznajemo puno o njihovoj svakodnevici”.

Ovaj projekt dobitnik je nagrade Luxury Travel Guide. Luxury Travel Guide je prestižna putnička agencija i jedan od vodećih lifestyle portala o putovanjima, a nagrada simbolizira kvalitetu i prestiž u svim područjima luksuznog putovanja. Gornjogradske coprnice osvojile su ovu nagradu 2016. i 2017., a treća su najposjećenija šetnja u Zagrebu prema Trip Advisoru. Kroz ovih šest godina Gornjogradske coprnice posjetilo je nekoliko tisuća posjetitelja. U prošloj godini broje otprilike 3400 sudionika obilaska. Budući da su coprnice dosad većinom djelovale pomalo ‘’incognito’’, cilj im je predstaviti se većem broju agencija i poslovnih korisnika a do sljedeće godine planiraju osmisliti još koji obilazak.

Martina Fistrić otkrila je i neke anegdote povezane uz ovaj dio zagrebačke povijesti: “Klasična vještičja kuhinja, odnosno napitci čiji sastav doznajemo iz povijesnih spisa rijetko su namijenjeni da ih se direktno konzumira. Kao sastojci čarobnih napitaka spominju se prah, vosak, dlake ljudi ili životinja, kosti nekrštene djece, komadići drveta s vješala, dijelovi oltarne odjeće, mrtvi miševi, fekalije, ptičje kosti, pepeo… Priprema hrane i vještičarenje uglavnom su u nadležnosti žena, barem je to tako bilo do modernih vremena. Briga domaćice nerijetko je uključivala i spravljanje domaćih pripravaka za ozdravljenje i skupljanje trava za njihovu pripravu. Do ranog 20. stoljeća i medikalizacije, većina bolesnih Europljana oslanja se na obitelj zbog zdravstvenih problema, a ako se situacija pogorša zovu se izlječitelji”.

Spomenula je i nekoliko rečenica iz zapisnika s ispitivanja Jele Škvarić 1699. godine: Oko Đurđeva vještice poberu vino i žito. Kada su zajedno, veli, jedu čovječje meso, a vino piju iz čijega god podruma pa poslije, da prostite, svojom mokraćom napune lagav, i onda vino uzavrije. Kada kod sebe čovjek ima glavicu češnjaka vještice mu ne mogu nauditi. Jedna od najtužnijih priča iz sudskih spisa zabilježena je 1475. godine: Jelena Rogačica izjavila je na mučenju da je na zdencu kupala zlim korijenjem ženu svoga rođaka Luke, pa ju je tamo i polijevala tim korijenjem, da je muž ne bi tukao i psovao, nego da je voli.

Martina Fistrić zaključila je razgovor s još dvjema zanimljivostima: “Vjerovalo se da amuleti ili talismani štite od nedaća i uroka. Kako biste bili sigurni na našim šetnjama, Gornjogradske coprnice pripremile su rukom rađene amajlije s porukama. A raskrižja… Raskrižja su se oduvijek smatrala opasnim mjestima, posebice noću. I danas se na raskrižjima nalaze raspela i kapelice koje su trebale spriječiti putnike da skrenu na krivi put. Noću bi se na raskrižjima mogle zateći i rasplesane coprnice. Kurile bi velki oganj i oko njega plesale a ako bi koji muž u njih diral pretvorile bi ga u konja ili magarca i na njemu odjahale na Sljeme ili Okić”.