DOSSIER: Janez Janša, ban alpsko-jadranske orbánovine

 

Boris A. Novak, slovenski pisac i aktivist te potpredsjednik međunarodnog PEN-a, ekskluzivno za Nacional analizira političku karijeru slovenskog premijera Janeza Janše, ponukan nedavnom Janšinom izjavom da su ‘za genocid u Srebrenici krivi komunisti’

Izjava Janeza Janše da su za genocid u Srebrenici krivi komunisti neodgovorna je simplifikacija i cinična manipulacija s politikantskim namjerama. Da je tako neljudsku izjavu dao baš na dan dvadesetpetogodišnjice tragedije u Srebrenici, 11. srpnja, svjedoči o potpunoj odsutnosti etičkog kompasa. To me je jako pogodilo kao čovjeka, između ostalog zato što sam kroz dvije linije svojih rođaka tijesno vezan za Bosnu i Hercegovinu. Ogorčen sam i kao organizator humanitarne pomoći slovenskog i međunarodnog PEN-a za izbjeglice iz nekadašnje Jugoslavije i kolege književnike iz opsjednutog Sarajeva za vrijeme rata.

Karakteristično je da baš Janša, koji je bio radikalni komunist u vrijeme kada je to značilo imati veliku vlast nad drugima, sada demonizira sve koji se ne slažu s njim kao komunističke zločince.

Potpuno je jasno da se Jugoslovenska ”narodna” armija (JNA) zaklinjala na program Saveza komunista Jugoslavije, ali je pripisivanjem genocida u Srebrenici komunističkoj doktrini Janša oslobodio odgovornosti istinske vinovnike tog krvoprolića – koljačke jedinice pod komandom generala Ratka Mladića i političkog vođe Radovana Karadžića, zadojene velikosrpskim idejama Slobodana Miloševića. Jugoslovenska ”narodna” armija koja je bila jedan od glavnih pokretača ratova u nekadašnjoj zajedničkoj državi, bila je zastarjela, retardirana ideološka struktura koja je izgubila osjećaj za realnost. Po ustavu je trebala braniti našu zajedničku državu umjesto da napada vlastite građane. Za vrijeme na svu sreću kratke i neuspješne agresije na Sloveniju JNA je još uvijek bila sastavljena iz oficira i vojnika raznih narodnosti, ali vrlo brzo, već u ljetu 1991. godine, za vrijeme napada na Hrvatsku, JNA je doživjela unutrašnje »etničko čišćenje«, a ideološki se otarasila proklamiranog internacionalizma i pretvorila se u ubilačku vojnu mašinu. Genocid u Srebrenici 1995. godine, potkraj dugog rata, nije imao više nikakve veze s komunizmom, nego je bio zločin koji su počinili ekstremni srpski nacionalisti. Činjenica da su mnogi oficiri koji su vodili taj pokolj bili svojevremeno članovi Saveza komunista Jugoslavije nema tu više nikakvu težinu: nekoliko godina ranije bili su članovi Partije jer bez partijske knjižice nije bilo karijere u Armiji, a nakon toga su ogrezli u zločine. Komunistički projekt izvorno je bio baziran na internacionalizmu (barem deklarativno), a ne nacionalizmu; u višenacionalnim državama nacionalizam je predstavljao najveću opasnost. Baš zbog strašnog prolijevanja krvi zbog međuetničkih obračuna na teritoriju nekadašnje Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata, jugoslavenski je komunizam sagradio ideologiju »bratstva i jedinstva« koja je – i pomoću državne represije – sprječavala ponavljanje pokolja između »bratskih naroda«. Nije slučajno da su Tita zvali »posljednjim Habsburgom«: međunacionalna trenja rješavao je politikom poklona i palice.

Ideologija »bratstva i jedinstva« doživjela je najveći uspjeh baš u Bosni i Hercegovini jer je nudila nadu da je moguće etničke i religiozne razlike premostiti vjerom u univerzalnu i bratsku prirodu svih naroda. Federativni (Kardeljev) Ustav iz 1974. godine je prvi put u povijesti dao status narodnosti i Muslimanima koji su za ovo službeno priznanje bili tako zahvalni da ni poslije agresije JNA na Sloveniju i Hrvatsku 1991. godine mnogi nisu vjerovali da im prijeti ratna opasnost baš od »Jugoslavije« koja im je »toliko dala«; baš to je jedan od glavnih i tragičnih razloga za nespremnost Bošnjaka na opsadu Sarajeva i početak rata u BiH. Muslimanske književne kolege i kolegice su mi pričali da im se Radovan Karadžić čak – bukvalno! – na predveče početka bombardiranja Sarajeva zaklinjao »Pa kako možete vjerovati da bih ja pucao na vas? Pa mi smo prijatelji, mi smo braća…« I s olakšanjem su mu vjerovali… Sve do jutra.

A ako već Janša insistira na odgovornosti Partije za Srebrenicu, onda bi bilo jedino logično i konsekventno da se postavi i pitanje njegove suodgovornosti za »komunističke zločine«, kako se rado izražava. Ali ne, Janez Janša je nevinašce, on je vječita žrtva, on je bio žrtva komunizma čak i kad je kaplarski vodio omladince na hodočašće u Kumrovec, u rodni kraj druga Josipa dragog mu Broza, maršala velikog mu Tita.

 

 

 

‘Janša je na mariborskom aerodromu 1993. stopirao isporuku 120 tona oružja armiji BiH’

 

 

Svojom izjavom o Srebrenici Janša očigledno govori o sebi jer je sam tipičan primjer obrata istočnoeuropskog komunizma u destruktivni nacionalizam: iz oportunističkog partijskog karijeriste, fanatičnog funkcionera Saveza socijalističke omladine i zagriženog učitelja predvojničke obuke on se srozao u otrovnog rasistu. Za nekadašnje socijalističke države je karakteristična degeneracija komunista – ili, preciznije rečeno, komunističkih karijerista – u ekstremne nacionaliste i rasiste. Oni su samo promijenili političku boju i ideološke proklamacije, a po metodama su ostali isti. Da bi sakrili istinu svoje prošlosti, oni se moraju stalno ideološki naprezati te iz petnih žila vikati i napadati komunizam trideset godina nakon njegova nestanka. Danas komunista nema više ni od korova… Osim njih.

Pogledajmo historijat te beskompromisne komunističke borbe protiv komunizma.

Priča počinje u »olovnim« sedamdesetim godinama kada je Savez komunista Jugoslavije u imenu »bratstva i jedinstva« zatro prvi veliki val nacionalističkih pokreta te u očekivanju Titove smrti represivnim mjerama ponovo »zabetonirao« čitavo društvo. Politički sistem je u panici zatvarao javni i kulturni prostor, ponovo osuđivao kritične intelektualce na zatvorne kazne (u Sloveniji novinar Viktor Blažić i sudac Franc Miklavčič zbog Kocbekova intervjua Borisu Pahoru o poslijeratnim masakrima, a književnik Drago Jančar – zbog čega?… zbog ničega), ukidao i gušio književne i kulturne časopise, a istovremeno se do zaglušujućih ideoloških decibela pojačala komunistička retorika koja je šuplje odjekivala jer je bila do nesnošljivosti ispražnjena.

U osamdesetim godinama šapćući se širio vic: »Kako se zove Jugoslavija poslije Titove smrti? – Titanik.« Da, ta šala razotkriva okrutnu istinu, kraj velike utopije, raspad jugoslavenskog projekta »bratstva i jedinstva« te pad socijalizma, povijesnog projekta 20. stoljeća koji je najprije doživio ideološku paralizu u totalitarističku strahovladu, a zbog neuspješne demokratizacije u razdoblju jugoslovenskih ratova još posljednji put se vratio kao vampir krvoločnog nacionalizma.

Među repetitivnim ideološkim megafonima posljednjeg razdoblja grčevite političke represije bili su i Savez socijalističke omladine Slovenije (SSMS), gdje je svoj politički put započeo Janez Janša, i, na žalost, Tribuna koju je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina uređivao Igor Bavčar, također kao odgovorni urednik. Taj studentski časopis imao je, doduše, u decenijama jugoslavenskog socijalizma velike zasluge za demokratizaciju, ali baš tada zapao je u »režimsku« fazu.

Iz duge serije napada citirat ću samo nekoliko fragmenata iz članka ”O narodnom socijalizmu”, objavljenom u tematu ”Protiv narodnog socijalizma” prvomajskog broja Tribune 30. travnja 1980. (god. 29, br. 16), dakle – sic! – samo nekoliko dana prije Titove smrti:

»A tko su ti narodni socijalisti, tko su ti ideolozi narodnog socijalizma? (…)

Ta gospoda je vladajuća klasa u slovenskoj kulturi, i ako je itko u slovenskoj kulturi ugnjetavan, odgurnut na stranu, deprivilegiran, onda je to u prvom redu marksizam. (…)

Slovenska buržoazija ima najjače pozicije u kulturi. Kultura je privilegirano mjesto buržoaske klasne borbe. Da bi održala te pozicije, ona šalje svoje ideologe u sveti rat protiv klasne borbe. Potrebno je zagarantirati da barem kultura ne postane poprište klasne borbe. To je opet uspjelo baš staljinizmu i baš to je centralna točka Mao Zedongove kritike Staljina. (…)

I da na kraju ne skrenemo na pogrešno čitanje ovog teksta s posve klasnog stanovišta. Cilj ovog teoretskog sukoba je otvoriti klasni front na ovim ‘kulturnim poljanama, posijanim trnovitim krunama’. S perspektivom konačnog povijesnog uništenja slovenskih narodnih socijalista, zajedno sa svim slobodnim strijelcima i sa svom mlađom, srednjom i starijom generacijom buržoaskih kulturnih torbara, tj. ideološkog stuba slovenske buržoazije. S perspektivom komunizma:

NEKA ŽIVI PROLETERSKA REVOLUCIJA

Osnovna psovka i prijetnja ovog članka figurira već u naslovu: »narodni socijalizam« je »nacional-socijalizam«, dakle »nacizam«. Kritični intelektualci i umjetnici bili smo, dakle, označeni kao »nacional-socijalisti« ili, jednostavno, »nacisti«. Redakcija Tribune je, dakle, intelektualcima i umjetnicima prije četrdeset godina nagovijestila »perspektivu komunizma« kao »perspektivu konačnog povijesnog uništenja«!

Glavna meta ovih podlih napada bio je Dušan Pirjevec-Ahac, jedan od prvih slovenskih partizana, poslijeratni disident i intelektualac, legendarni profesor komparativne književnosti koji je svojim mišljenjem inspirativno utjecao na tadašnju mladu kritičnu generaciju. Zbog obrane Pirjevca Spomenka Hribar je doživjela podjednaku mjeru prijezira.

Nijedna od ovih inkvizicijskih osuda nije bila autorsko potpisana; u skladu s kolektivističkom ideologijom uvijek se potpisivala čitava »redakcija«. U toj atmosferi očigledno se formirao i Janez Janša, tada nadobudni funkcioner Saveza omladine. Prijetnja intelektualcima i umjetnicima s »klasnom borbom«, »diktaturom proletarijata« i »konačnim povijesnim uništenjem« je Janšina izvorna patološka opsesija koja ga proganja do dana današnjeg – a on se liječi tako da proganja nas.

Šokantna je radikalnost revolucionarnog stava i antologijska je kritika Staljina kao premalo radikalnog revolucionara u članku ”O socijalizmu” iz istog broja Tribune:

»Stav da su svi za socijalizam je par excellence staljinistički stav. Staljinizam je društvo socijalističkih pojedinaca. Staljinizam je društvo prijateljskih klasa. Staljinizam je gušenje, negiranje, demontaža proleterske klasne borbe. Staljinizam je destrukcija diktature proletarijata. Staljinizam je klasno društvo bez klasne borbe. Politikanti filozofske poezije bitka, slobodnih misli i riječi naravno fantaziraju da su antistaljinisti.«

Ogorčen, 20. svibnja 1980. redakciji Tribune poslao sam protest pod naslovom ”Protiv lupeža” (Proti Lumpom), gdje sam između ostalog zapisao:

»Anonimni pisci tog članka sami sebe označuju kao avangardu svjetske proleterske revolucije. Ti samozvani marksistički teoretičari završavaju svaki svoj članak usklikom: NEKA ŽIVI PROLETERSKA REVOLUCIJA! A ja tim anonimusima poručujem: vaše metode nisu metode proleterske revolucije, već metode političkog denuncijantstva! (…)

Ja sam svjestan da ćete me napadati kao reakcionara, buržuja i ostalim svojim psovkama. U redu! Ali ja imam barem hrabrost da se s punom moralnom i materijalnom, ljudskom i građanskom odgovornošću potpišem.«

Redakciji Tribune sam tada poslao tri primjerka protesta da se tekst ne bi izgubio, kao što se među lupežima rado dešava. Nisu objavili ni jednog. Četrdeset godina kasnije konstatiram da sam, što se tiče tih lupeža, bio potpuno u pravu.

 

 

‘Cilj Janšine ideologije je rehabilitacija kolaboracije s nacističkim okupatorima’

 

 

Stari vic u brojnim varijantama, ali uvijek s istom rimom, da su komunisti i fašisti isti, oduvijek mi se činio narodska simplifikacija. Ali ovaj put ima potpuno pokriće i dodatnu poantu u paradoksalnom obrtanju stavova, s paklenom dijalektikom »istoga«. Mladi »drugovi« su 1980. godine kao »komunisti« prijetili »nacistima«, a »zreli« Janša i njegovi janšisti četrdeset godina kasnije prijete »komunistima«. Sve drugo je isto, uključujući i metu: uvijek smo to mi, kritični intelektualci i umjetnici, samo što smo 1980. godine bili »nacisti«, a danas, 2020. godine, mi smo »komunisti«.

Igor Bavčar je nakon hapšenja Janše 31. svibnja 1988. godine osnovao Odbor za zaštitu ljudskih prava, a za vrijeme rata i kasnije bio je ministar unutrašnjih poslova, da bi u posljednjim godinama kao biznismen zbog financijskih malverzacija zaglavio u zatvoru. Ako su biografije te dvojice »nacionalnih heroja« portret Slovenije u posljednjim decenijama, onda je slika frapantna po dramatičnim usponima i padovima, a obuhvaća nevjerojatno širok dijapazon od ortodoksnog komunizma prijeko disidentske kritike do »brutalnosti prvobitne akumulacije kapitala« (Marxova terminologija), radikalnog nacionalizma i diktatorskih pretenzija.

Da ne bude nesporazuma: moj otac Ante Novak bio je komunista, »prakomunista«, kako se sam nazivao, dvadeset tri puta u zatvoru, jedan od prvih slovenskih partizana, a dvaput osuđen na smrt kao partizanski komandant i komesar sa strane Glavnog štaba partizanske vojske i Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije. Većina obitelji Novak patila je i izgubila živote na najstravičnije moguće načine, u gestapovskim mučionicama i lagerima, dvojicu od njih (obojica predani komunisti) mučki su ubili vlastiti drugovi.

Ja za razliku od Janše nikada nisam bio član Saveza komunista. Bio sam disident, zajedno s Tinetom Hribarom, Nikom Grafenauerom, Dimitrijem Ruplom, Andrejem Inkretom i Svetlanom Makarovič jedan od osnivača Nove revije. Nakon političkog smjenjivanja Grafenauera kao glavnog i Rupla kao odgovornog urednika zbog 57. broja s »prilozima za slovenski nacionalni program«, ja sam preuzeo mjesto glavnog i odgovornog urednika Nove revije. I iako se nisam sasvim slagao s tezama svojih kolega, primio sam taj teški zadatak i odlučno ga izvodio u vjeri da valja za svaku cijenu zaštititi suradnike iz redakcije i autore 57. broja (prije svega Ivu Urbančiča i Franceta Bučara) pred političkim i sudskim progonom te spasiti Novu reviju koja je pored Mladine igrala ključnu ulogu u procesu demokratizacije slovenskog i jugoslavenskog društva. Iz opasnih situacija, kao što je bilo udbaško saslušavanje novinara Viktora Blažiča i mene zbog kritike protuustavnih političkih i pučističkih ambicija JNA, spašavao me svojim iskustvima i savjetima moj otac, »prakomunista«. Prijetnje Novoj reviji saveznog javnog tužitelja Miloša Bakića i admirala Branka Mamule, saveznog sekretara za narodnu obranu, bile su nagovještaj »suđenja četvorici« – novinarima Mladine Janši, Davidu Tasiću, Franciju Zavrlu i podoficiru JNA Ivanu Borštneru – nekoliko mjeseci kasnije, 1988. godine, pred vojnim sudom u Ljubljani. I ja i moj otac, »prakomunista«, aktivno smo sudjelovali u protestima. To je faza u kojoj je Janša djelovao kao kritičan intelektualac, a zatvor je njegovoj ličnosti u očima Slovenaca dao mitske dimenzije, veliki ugled koji je svojom problematičnom politikom sam vrlo brzo potrošio. Proces protiv »četvorice« imao je povijesne posljedice: zbog očigledno antidemokratskog pritiska JNA i saveznih vlasti slomila se lojalnost većine Slovenaca jugoslavenskoj federaciji.

Od tada je povijest nekadašnje zajedničke države dobivala sve brži i sve ubitačniji tempo. Svakome tko je doživio to strašno vrijeme i imalo poznaje poluproteklu povijest, jasno je da je Janšin tvit, poslan baš na dan srebreničke tragedije, 11. srpnja, bljutava glupost, prozirna i bezobzirna manipulacija koja otvara rane: »Pokolja u Srebrenici ne bi bilo da smo na teritoriju bivše Jugoslavije počistili komunističku ideologiju i osudili poslijeratne pokolje u Sloveniji i drugdje.« Iznenađen ogorčenim reakcijama u Bosni i u Sloveniji Janša je, brže bolje, pokušao popraviti slab dojam i »argumentirati« svoj infantilni stav podjednako brzopletim, patetičnim i diletantskim tvitom: »Pokolja u Srebrenici ne bi bilo da su Ujedinjeni narodi osudili komunističke genocide podjednako kao holokaust.« Bilo bi smiješno da nije tako žalosno i strašno!

U stvari je čudno da je Janša uopće spomenuo Srebrenicu; bilo bi mu pametnije da šuti. Istraživački novinari Matej Šurc i Blaž Zgaga objavili su prije nekoliko godina trilogiju ”U imenu države” s brojnim dokumentima o Janšinoj trgovini oružjem za vrijeme rata. Janša nikada nije demantirao te dokumente, a autore nije nikada tužio zbog klevete, što je inače njegova navika za svaku sitnicu. Povodom Janšine izjave o Srebrenici javio se Matej Šurc u Mladini (elektronsko izdanje, 14. 7. 2020.):

»21. srpnja 1993 Janša je s velikim pompom ‘otkrio’ oružje na mariborskom aerodromu. Tamo su našli 120 tona oružja, 11.000 kalašnjikova, 750.000 komada streljiva, 40 minobacača s više od 900 mina te 25 raketobacača s 210 raketa. Oružje je bilo kineske proizvodnje, došlo je iz Sudana, a bilo je namijenjeno naoružavanju armije BiH koja je branila suverenost i nezavisnost međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. Transport je bio organiziran u režiji američke CIA-e, sa znanjem Clintonove administracije koja je usprkos embargu na oružje tada zatvorila oba oka. Htjela je pomoći državi koja je krvarila, koju su kidali Karadžićevi i Mladićevi koljači uz pomoć njihovog političkog kuma Miloševića, a s druge strane je grabežljive kandže pružala i Tuđmanova Hrvatska.«

Šurc posebno podvlači da je bilo oružje namijenjeno »istinskim braniteljima (Armiji BiH)«, ali da nikada nije došlo u prave ruke, »i to po Janšinoj zasluzi«. A razlozi? »Janša je oružje ‘otkrio’ da bi se obračunao sa svojim političkim protivnicima i da bi, istovremeno, preusmjerio pažnju na druge stvari jer su mu organi progona tada već bili na tragu zbog nelegalne trgovine oružjem povezane s Hrvatskom.«

Nikada nećemo znati što bi takva pošiljka oružja značila za obranu Bosne i Hercegovine. Nikada nećemo znati bi li se pomoću tog oružja tragedija Srebrenice mogla spriječiti. Ali je sasvim sigurno da je Janez Janša posljednji čovjek na svijetu koji bi smio drugima, a posebno majkama koje tuguju za svojom djecom, soliti pamet o razlozima za krvoproliće u Srebrenici.

A ja se točno sjećam gdje i kada sam vidio kalašnjikove. Krajem listopada 1994. u opkoljeno Sarajevo otputovali smo književnici Niko Grafenauer, Drago Jančar, Josip Osti i ja kao predsjednik slovenskog PEN-a i takozvanog Sarajevskog komiteta međunarodnog PEN-a koji je koordinirao humanitarnu pomoć za izbjeglice i sarajevske književnike. Iz Ljubljane smo tu pomoć slali u Sarajevo, gdje su je korektno i požrtvovno distribuirali pjesnikinja Ferida Duraković i pjesnik Goran Simić. Zato smo imali status delegacije UNESCO-a. Na sarajevski aerodrom smo doletjeli vojnim avionom međunarodnih snaga UNPROFOR-a na zračnoj liniji s nadrealističkim, ali točnim imenom MAYBE AIRLINES, a do grada su nas u oklopnom vozilu odvezli egipatski vojnici… Na žalost, pogrešnim putem, preko srpskog teritorija, gdje nas je tijelima zaustavila masa od sto, dvjesto ljudi, većinom civila, bilo je i djece, s dignutim srednjim prstom. Opkolila nas je grupa mladića s kalašnjikovima, egipatski vojnici su u panici slušali njihovo naređenje i otvorili vrata oklopnog vozila. A mi smo se svi sjetili kako su na isti način zaustavili vozilo potpredsjednika legitimne bosanske vlade i na licu mjesta ga strijeljali. Ja sam tada ispod olovnog oklopa nosio 20.000 njemačkih maraka pomoći za sarajevske pisce, debeo svežanj preznojenog papira, u novčanicama od 5, 10 i 20 maraka jer su veće novčanice bile neupotrebljive na crnom tržištu. Sve se tako brzo desilo da nije bilo vremena za strah. Na svu sreću dobro se završilo, bez sumnje zahvaljujući dokumentu da smo putovali kao delegacija UNESCO-a. Tek kad stigosmo na cilj puta, u Sarajevo, postade nam jasno da smo bili u smrtnoj opasnosti. Da, tog dana vidjeh kalašnjikove koje u nas uperiše mladići od sedamnaest, osamnaest godina, neki još s dječjim izrazom na licu. Kada se danas toga sjetim, obuzme me duboka žalost.

Moj prvi konflikt s Janšom desio se u jesen 1991. godine, u vrijeme kada je samostalna Slovenija slavila odlazak posljednjih vojnika JNA sa svog teritorija. U ruke mi je došao tajni zakon kojim je Janša kao ministar obrane dao prava vojnoj policiji i sudu nad civilima (aretacije, ulaska u stan bez sudskog naloga itd.) – samo tri godine nakon što je sam bio žrtva vojnog suda JNA. Kao tadašnji predsjednik PEN centra Slovenije predložio sam Upravnom odboru da objavimo protestnu izjavu protiv tog kršenja demokratskih prava, ali su kolege odbile moj prijedlog, zato sam protest s naslovom ”No pasarán!” napisao i potpisao sam, kao građanin. Janša se tada jako razljutio i javno mi prijetio. Bila je to prva polemika u samostalnoj Sloveniji, a njeno značenje lucidno je analizirala Spomenka Hribar.

Janša se prvi put domogao položaja predsjednika slovenske vlade 2004. godine, nakon oštre rasističke kampanje, usmjerene protiv takozvanih »izbrisanih«. Radilo se o grupi od 25.671 stanovnika Slovenije, više-manje rodom iz drugih republika nekadašnje Jugoslavije, kojima je novonastala samostalna država u veljači 1992. godine tajnim zakonom vlade, u kojoj je ministar obrane bio baš Janša, oduzela sva prava. U eseju ”Izbris – etničko čišćenje à la slovène” napisao sam sljedeće: »U vrijeme kada se u drugim državama upravo razbijene jugoslovenske federacije događalo etničko čišćenje na krvav način, slovenska državna uprava izvršila je etničko čišćenje na slovenski način – ne prljajući ruke tako prljavom i ljepljivom tečnošću kao što je krv, već administrativnom mjerom brisanja iz registra stalnih stanovnika. Etničko čišćenje na slovenski način bilo, je, zapravo, higijenski čisto.«

 

 

‘Premijer je opasno destabilizirao državu guranjem Slovenije u pakao rasizma’

 

 

Početak organizirane borbe za prava izbrisanih seže u 2002. godinu, kada je hrabri Aleksandar Todorović osnovao prvo Društvo izbrisanih stanovnika Slovenije, a briljantni pravnik Matevž Krivic je teškom artiljerijom svoje pravne logike javno ogolio tu masovnu diskriminaciju. I ja sam se angažirao za prava izbrisanih. Slovenija je 2004. godine čak izvela i sramotni referendum o izbrisanima, a Janša je osobno vodio nemilosrdnu propagandu protiv njihovih ljudskih i građanskih prava. I iako taj referendum nije imao obavezujući zakonodavni karakter, razotkrio je zabrinjavajuće rasističke težnje dijela slovenske populacije i omogućio je Slovenskoj demokratskoj stranci (SDS) pod vodstvom Janeza Janše da pobijedi na izborima; tada je bila formirana prva Janšina vlada (2004.-2008.).

Podjednako rasistički odnos Janša je pokazao prema Romima. Posebno arogantan, podrugljiv i grub ton, pun prijetnji, on je s pozicije moći predsjednika vlade upotrebljavao kada je romska obitelj Strojan doživjela deložaciju i progon iz sela Ambrus u jesen 2006. godine. A kada je potpredsjednica Europske komisije za vrijednosti i transparentnost Vĕra Jourová 2. kolovoza 2020. godine, na dan genocida nad Romima, poslala javnu poruku: »Danas se sjećamo romskih žrtava holokausta«, Janez Janša je odmah odgovorio: »Danas se sjećamo i više od sto Roma koje su pobili partizani.« Da takvu poruku šalje baš Janša koji je godinama s pozicija ekstremnog nacionalizma suzbijao prava Roma, govori o njegovoj dvoličnosti.

Baš Janšini verbalni napadi na izbrisane i Rome, koji su sadržavali i direktne pritiske na organe progona, pokazuju pravu istinu Janšine izjave o Srebrenici. Tu će nam pomoći mudrost Hanne Arendt o »banalnosti zla«: Janša je mali, uskogrudni, provincijski nacionalist koji s prijezirom gleda na Bosance i druge »južnjake«, a rasističkim izjavama i agresivnim djelovanjem zatrovao je položaj izbrisanih, Roma i drugih manjinskih grupa u Sloveniji.

Druga Janšina vlada (2012-13.) započela je svoj mandat radikalnim mjerama protiv sindikata i kulture, što je uzrokovalo dugotrajne masovne demonstracije (takozvana »Vstaja«, Ustanak) i izbacilo ga s vlasti. Nakon toga su ga osudili na zatvor zbog trgovine oružjem, ali je tu kaznu kasnije poništio Ustavni sud. Jedina kazna koja dosad nije poništena je to da smo ga izbacili iz slovenskog PEN centra. (Bio je primljen u vrijeme kada je bio u zatvoru JNA, zato da bismo ga zaštitili, što je tada bilo potpuno opravdano.) Mada je izbacivanje iz PEN centra samo simboličan čin, to ga je očigledno veoma pogodilo, pa nas je odmah osudio da smo svi mi agenti Udbe. Ha ha!

Treća Janšina vlada iskoristila je epidemiju koronavirusa da pod paravanom zdravstvenih mjera radikalno smanji građanska i ljudska prava. Epidemija je bila u Sloveniji službeno proglašena 12. ožujka, dan prije prisege nove, Janšine vlade koja je odmah sljedeći dan počela s demonizacijom intelektualaca. Umjesto da se bori protiv koronavirusa, takozvani Krizni štab (za kojeg je sam Janša tvrdio da se radi o proširenoj vladi Republike Slovenije) objavio je 14. ožujka 2020. tvit koji je u stvari potjernica: »Psihijatri traže 4 pacijenta koju su pobjegli iz karantene. Imaju covid-marks/lenin.« Time je Janšina vlada na vrhuncu epidemije otvorila lov na filozofe Slavoja Žižeka i Darka Štrajna, novinara Blaža Zgagu i na mene. Odakle vladi i njenom predsjedniku na vrhuncu epidemije koronavirusa vrijeme i interes da se bave takvim glupostima?!

Dana 11. svibnja 2020. Janša je objavio tvit s falsificiranim dokumentom i porukom da je moj stric, partizan Fric Novak, ubojica i da sam ja kao njegov nećak isti užas. Uzgred budi rečeno, taj moj stric bio je politički komesar Krimskog bataljuna i Gorenjskog odreda, a likvidiran je 1943. godine po nalogu Glavnog štaba partizanske vojske Slovenije. Janšine napade lucidno je analizirao Sinan Gudžević u kolumni ”Fric Novak” (Novosti, br. 1070, 19. 6. 2020.).

Ne samo komunjara i ubojica, janšisti pljucaju na mene da sam i jugofil i kao takav izdajica domovine. Bez obzira na mojih sto knjiga i Prešernovu nagradu za životno djelo (najviše slovensko umjetničko priznanje), nepismeni rodoljubi prijete mi »Marš odavde, uljezu jedan!«, jer »U Sloveniji smo mi gospodari!«

Pravo da kažem, ja sam mnogo gori nego što strahuju u svojim najgorim noćnim morama.

S ponosom sudjelujem na protestima petkom, okružen svim tim ožarenim, kreativnim, duhovitim, miroljubivim, lijepim mladima ljudima. A kako sam nekoliko tisuću godina stariji, šepam za njihovim biciklima i šapućem, a ponekad i skandiram svoje protestne stihove. Čudesni slovenski jezik je moj dom i nitko, nitko, a najmanje Janšini mutavci i glupaci, neće me izbrisati iz jezika u kojem sam ja majstor i u kojem ću im suditi.

I iz ove domovine, za koju sam se borio i za koju se i u ovom trenutku borim, nitko me neće prognati.

I nitko mi neće zabraniti lijepa sjećanja na Jugoslaviju. Točno, moji roditelji su Slovenci, a rođen sam u Beogradu, gdje sam završio osnovnu školu i doživio sretno djetinjstvo. Imao sam rođake i prijatelje svuda po Jugoslaviji, prije svega u Beogradu, Zagrebu, Opatiji i Mostaru. Upravo kulturne razlike između naroda i kultura nekadašnje Jugoslavije predstavljale su najveće bogatstvo te fascinantne, nadrealističke federacije koje više nema. Šteta je što se te razlike nisu dovoljno poštovale… Kao što sam napisao u svom epu ”Vrata nepovrata”, nakon raspada Jugoslavije osjećam ono što medicina zove »fantomski bol«: sve te lijepe pokrajine, svi ti lijepi jezici, sve te lijepe kulture, svi ti lijepi ljudi su mi amputirani, nisu više dio mog tijela, ali me još uvijek bole, bole …

Istovremeno moram reći da sam za vrijeme agresije Jugoslovenske »narodne« armije na Sloveniju u lipnju i srpnju 1991. godine branio Sloveniju: kao predsjednik slovenskog PEN-a te član takozvane »vojne redakcije« Nove revije, s kolegama Nikom Grafenauerom, Dragom Jančarom, Jaroslavom Skrušnyjem, Gordanom Vrabec i Tomažem Zalaznikom danonoćno sam obavještavao međunarodnu javnost o istini te agresije. Jedini (dvosatni) telefonski razgovor između Slovenije i Bijele kuće za vrijeme agresije JNA obavio sam ja, a ne tadašnja vlada Republike Slovenije, i svakako ne Janez Janša.

Današnje jeftino demoniziranje Jugoslavije uskogrudnih slovenskih nacionalista zaboravlja povijesnu činjenicu da je Jugoslavija bila rezultat duboke potrebe (većinom) slavenskih naroda da se izvuku iz smrtnog zagrljaja velikih imperija. Bez nekadašnje Jugoslavije Slovenije danas ne bi bilo. (A zbog Janše i njegovih prodanih nacionalista možda je već sutra neće više biti.)

Godina 1991. bila je opasna, ali su perspektive bile svijetle. Izgledalo je da je Slovenija najsretnije – ili čak jedino sretno – dijete krvavog jugoslavenskog »razvoda«. Danas, trideset godina kasnije, naše perspektive su mnogo uže i tamnije. Slovenci nemaju prijatelje u međunarodnom prostoru, jer smo sebični, a to već dugotrajajuće nesretno lebdenje u čistilištu oportunizma Janša je dodatno opasno destabilizirao guranjem Slovenije u pakao rasizma i bespravnost Višegradske skupine. Još prije nekoliko godina sanjali smo o tome da nas Europa prihvati kao zemlju i kao kulturu koje pripadaju povijesnom srcu europske civilizacije; danas se Janša i njegovi polupismeni politički panduri hvale prijateljstvom s državama na koje smo svojevremeno zbog manjka demokracije gledali sa superiornim samozadovoljstvom, kao na porobljenu regiju, prostore bez slobode.

Komunizam je vjerojatno stvarno bio pakao; post-komunizam je njegov nastavak.

Da, priznajem da me na pragu starosti obuzima strah da ću posljednjih tisuću godina svog života morati podnositi tu tipično slovensku »banalnost zla«. Pakao »slovenstva« bez kulture i jezika, bez umjetnosti, bez otvorenosti, bez dijaloga s drugima, bez horizonta i srca, bez elementarne ljudske pristojnosti, bez ikakvog sadržaja osim praznog lupetanja kako smo ponosni na to da smo Slovenci. Samo da smo zajedno, u istom krugu pakla. I dovoljno visoko da možemo srati na glave Romima i Bosancima, izbrisanima i izbjeglicama, nemoćnima i drukčijima. Takav je slovenski krug pakla.

 

 

‘Janša je mali, uskogrudni, provincijski nacionalist koji prezire Bosance i ‘južnjake”

 

 

Janša je prisiljen voditi dvoličnu politiku, tu paklenu sudbinu nacionalista. Budući da nacionalizam tako male zemlje kao što je Slovenija ne može biti ekspanzivan i osvajački, nacionalisti su prisiljeni na podređivanje »višoj sili«, a njihova destruktivna moć se obrće protiv »domaćih neprijatelja«, »izdajnika«, prije svega protiv intelektualaca i umjetnika. Najbolji – u stvari najgori – primjer je general Leon Rupnik koji je u Kraljevini Jugoslaviji gradio takozvanu »Rupnikovu liniju« obrane pred očekivanim napadom Sila osovine, da bi onda postao vođa slovenskih domobrana koji su položili zakletvu Hitleru. Nakon rata čekala ga je smrtna kazna za njegovo zločinačko djelovanje protiv vlastitog naroda; bio je i zagriženi antisemit. Velika je sramota da je Vrhovni sud Slovenije prije nekoliko mjeseci rehabilitirao generala Rupnika, za kojeg možemo opravdano upotrijebiti oznake ratni zločinac i veleizdajnik.

Glavni cilj Janšine ideologije i politike je rehabilitacija kolaboracije s nacističkim i fašističkim okupatorima Slovenije i Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Janša oslobađa kolaborante bilo kakve odgovornosti, oni su samo nedužne žrtve komunističkih zločina. I sam osuđujem poslijeratne masakre kao masovni zločin; tu stravu sam, uz epopeju partizanske borbe, pjesnički artikulirao u svom epu ”Vrata nepovrata”. Ali je neprihvatljivo da Janša apsolutiziranjem poslijeratnih pokolja prešućuje zločine koje su slovenski kolaboranti od prvog dana okupacije činili nad civilnim stanovništvom i borcima oslobodilačkog pokreta te da na taj način briše temeljnu povijesnu istinu, da su partizani – usprkos revolucionarnom nasilju i stravičnoj aroganciji pobjednika – bili glavna i jedina snaga obrane domovine pred okupatorima u Drugom svjetskom ratu. Poslijeratni masakri su tragedija. Ali ta tragedija ne poništava činjenicu da su se kolaboranti borili protiv vlastitog naroda i ustrajali do posljednjeg dana na pogrešnoj strani povijesti. Nisu bili sposobni ispaliti ni jedan jedini, simbolični metak protiv okupatora, ni jedan jedini. Oružje su svih tih godina držali upereno samo protiv svog vlastitog naroda. Njihovu sudbinu žalim, ali ih neću slaviti.

Janša nastavlja Rupnikovu liniju.

Ajde, da se još malo poigram riječima: onako kao što su slovenski nacionalisti dosad vjerno služili »Beču«, »Berlinu«, »Beogradu« i »Bruxellesu«, odsada će biti vjerne sluge i »Budimpešti« – bogami, sve na B! Janša igra ulogu bana i branitelja naroda, a kolaborira s Viktorom Orbánom, samovoljno, bez plebiscitarnog pokrića uključuje Sloveniju u Višegradsku skupinu bivših komunističkih zemalja, ruši samostalnost Slovenije i mijenja je u banovinu Velike Mađarske. Janez Janša nije predsjednik vlade samostalne demokratske Republike Slovenije, već ban zapadne, Alpsko-jadranske orbánovine.

Ako je to čitav saldo nakon trideset godina samostalnosti Slovenije, postavlja se gorko pitanje: pa zar je bilo vrijedno?

Najozbiljnije upozoravam slovenske sugrađanke i sugrađane: u vrijeme raspada austro-ugarskog imperija imali smo povijesnu rezervu – Jugoslaviju; u vrijeme raspada Jugoslavije također smo imali povijesnu rezervu – Europsku uniju; ako danas zbog Janšina ludila i gluposti slovenske političke klase ispadnemo iz srži Europske unije na njenu neslobodnu, bespravnu granicu, nećemo imati nikakvu povijesnu rezervu više. Pamet u glavu! Naš životni prostor je Europa, a na Janšina orbánovina!

Ako ne želimo pasti nazad u bijedu, ropstvo i građanski rat, moramo što brže otpustiti Janeza Janšu s radnog mjesta predsjednika vlade i pobrinuti se da se ovakva kalvarija demokracije ne ponovi nikada više. Triput dosad – dovoljno je bilo.

Pošaljimo ga odakle je došao – u kič kraljevine Norik!*

* ”Kraljevina Norik” (slov.: Noriško kraljestvo) je naslov kvazi-povijesnog, kvazi-mističnog, avanturističkog romana Janeza Janše (2014.), projiciranog u 2. i 3. stoljeće prije naše ere, u regiju koju su Rimljani nazivali Regnum Noricum. Roman je pun klišea i ideoloških fantazmi o tobožnjim precima današnjih Slovenaca.

Komentiraj