Objavljeno u Nacionalu br. 967, 10. studeni 2016.

Suočeni sa zaprekama pri radu u hrvatskim zdravstvenim ustanovama, radnici u zdravstvu sve češće odlaze iz Hrvatske. Nacional je istražio kakva su iskustva liječnika koji rade u inozemstvu, doznao kako im agencije nude poslove te otkrio što hrvatski liječnici koji rade u inozemstvu smatraju glavnim prednostima zdravstvenih sustava zemalja EU-a i kako se one mogu implementirati u hrvatski sustav te ga učiniti poželjnim za rad i ostanak

Nemogućnost pronalaska zaposlenja u struci i dobivanja željene specijalizacije, ograničavanje ugovornom radnom obvezom u slučaju dobivene specijalizacije te nedostatak mentorstva i učenja vještina medicine 21. stoljeća samo su neki ključni razlozi koje zdravstvene djelatnike motiviraju na to da iskušaju život i rad u inozemstvu. Suočeni s brojnim kočnicama u radu u hrvatskim zdravstvenim ustanovama, radnici u zdravstvu sve se češće odlučuju da otiđu iz Hrvatske.

Nacional je istražio kakva su iskustva liječnika koji žive i rade u inozemstvu, doznao kako im strane agencije nude poslove te otkrio što hrvatski liječnici koji rade u inozemstvu govore o tome koje su glavne prednosti zdravstvenih sustava naprednijih europskih zemalja i kako se one mogu implementirati u hrvatski sustav te ga učiniti poželjnim za rad i ostanak.

U Austriju se odselila 26-godišnja Osječanka Ena Pritišanac koja je Medicinski fakultet završila prije dvije godine u Zagrebu. Upisala ga je kao treća na listi, a diplomirala kao jedna od najboljih u svojoj generaciji. Na 6. godini fakulteta i za vrijeme staža u KBC-u Zagreb aktivno je bila uključena u znanstveni projekt neonatološkog zavoda, iz kojeg su dosad objavljene četiri publikacije u svjetski poznatim časopisima. Tijekom školovanja sudjelovala je u učeničkim i studentskim razmjenama u zemljama njemačkog govornog područja. Oduvijek ju je, kaže, privlačila ideja skupljanja iskustava u naprednijim sustavima od hrvatskog. Nije stoga neobično što ju je na poslovnoj društvenoj mreži LinkedIn privukla ponuda za posao u Landeskliniken Holdingu u Austriji. Prihvatila je poziv na razgovor, nakon kojeg joj je u Landesklinikum Zwettlu, na sjeveru Austrije, ponuđena pozicija Turnusarzta. Objasnila je da je to nešto poput liječnika sekundarca u hrvatskom sustavu. Ponudili su joj i specijalizaciju iz pedijatrije ako se pokaže da je dobra liječnica u klinici. “S obzirom na to da sam očekivala da će KBC Zagreb raspisati natječaj za specijalizaciju iz pedijatrije, objasnila sam im u austrijskoj klinici da bih rado kod njih radila, ali da ću se, ako dobijem poziciju u Zagrebu, odlučiti za svoju matičnu zemlju i zaposliti se u hitnoj medicinskoj službi na otoku Pagu, u Novalji. Budući da na KBC-u nisam uspjela dobiti željenu specijalizaciju odlučila sam svoj profesionalni put nastaviti u Austriji”, objasnila je Ena Pritišanac i napomenula da su je Austrijanci na natječaju primili na mjesto specijalizanta nakon samo tri mjeseca rada u klinici. “Ugovor o radu ne obvezuje odrađivanje kompletne specijalizacije u jednoj ustanovi, pogotovo ne na otplaćivanje novca klinici ako se radni odnos u ikojem trenutku prekine. Specijalistima je omogućen i rad u privatnom sektoru. Oni koji to žele mogu u bolnici biti zaposleni primjerice 30 sati tjedno i ostatak vremena raditi u svojoj privatnoj praksi, onoliko koliko oni žele. Privatni i javni zdravstveni sustav u Austriji usko je povezan”, kazala je Ena Pritišanac.

Opremljenost klinike u kojoj radi, istaknula je, na iznimno zavidnoj je razini, iako se radi o “perifernoj” bolnici. “Austrijanci ulaganjem u infrastrukturu i edukaciju kadra potiču razvoj lokalnih zajednica i decentralizaciju. Ja radim u malom gradu, ali imam odlične mogućnosti usavršavanja kroz stručna predavanja i radionice s gostujućim profesorima iz poznatih dječjih klinika kao što su AKH Linz i Beč”, kazala je mlada liječnica koja prosječno radi oko 47 sati tjedno jer više od 48 sati u Austriji nije dozvoljeno raditi. Dopada joj se i to što Austrijanci njeguju timski rad, grade međusobno poštovanje, prate rad i kvalitetu zaposlenika koja se adekvatno nagrađuje. Plaća je, istaknula je, za specijalizantsko mjesto otprilike dvaput veća nego u Hrvatskoj i unatoč većim troškovima života, standard i status liječnika je viši.

Hrvatski sustav bi, po njoj, mogao implementirati austrijsko ulaganje u razvoj izvan velikih centara, opremljenost i edukaciju u manjim sredinama te poticanje liječnika na rad na “periferiji” osiguravanjem dobrih uvjeta za kvalitetniji život i u zdravstvenom sektoru, a i u primarnom i sekundarnom sektoru. Odlazak liječnika se, smatra ona, može spriječiti ulaganjem u mlade ljude.

“Studente treba uključiti u konkretan rad na odjelima. Studentske prakse su prekratke pa se studenti premalo povezuju s potencijalnim budućim kolegama i poslodavcima. Mentorstvo na klinikama treba usmjeriti kolegama koji su se doista voljni baviti specijalizantima i to im platiti. Kvalitetnim mladim ljudima treba ponuditi pozicije prije nego što to učine strani poslodavci. Prekovremene sate mladih liječnika treba platiti i osigurati, onima koji žele, dodatne mogućnosti zarade izvan bolničkog sustava”, kazala je Ena Pritišanac. Najsretnija bi, kazala je, bila da adekvatne uvjete za rad ima u domovini. Pruže li joj se oni u budućnosti, jednom će se možda i vratiti.

Specijalisti liječnici u švedskoj zaraðuju do 5.500 eura, a medicinske sestre do 2.200 eura mjesečno

“Vjerujem da bi se većina kolega vratila u Hrvatsku kada bi mogli raditi u normalnim uvjetima, pa i za dva do tri puta manju plaću. Pretpostavljam da većini liječnika plaća nije presudan faktor jer da jest, ne bi medicinu ni upisivali”, kazao je Miodrag Vojčić koji u Engleskoj odrađuje jednogodišnju praksu iz uskog područja oftalmologije. Namijenjena je specijalizantima na završetku treninga koji će se nakon nje kao specijalisti opredijeliti za određenu subspecijalizaciju.

Specijalizaciju je nakon završetka studija u Rijeci i odrađenog staža završio u Zagrebu, ali se vrlo brzo razočarao. “Prvo sam neko vrijeme volontirao u jednoj privatnoj oftalmološkoj poliklinici. Nakon pola godine dobio sam ponudu da specijaliziram u jednoj drugoj bolnici. Dogovor je bio da radim paralelno. Tako sam nakon obavljenog posla u bolnici, odlazio u tu polikliniku i radio poslijepodnevnu smjenu do 20 sati. I tako su izgledale četiri godine moje specijalizacije. Javio sam se i na natječaj u bolnici, ali mi nije bilo suđeno”, rekao je Vojčić. Za vrijeme trajanja specijalizacije uvidio je s kolegama da je Pravilnik o specijalističkom usavršavanju u određenim dijelovima nerealan i neizvediv. “Radilo se o praktičnim vještinama koje smo po Pravilniku trebali usvojiti. Bilo je to samo mrtvo slovo na papiru. Vještine koje zapravo nismo usvojili morali smo nabrojati u knjižici vještina kako bismo mogli prijaviti ispit. Nakon što bi nam mentor to potpisao, odnijeli bismo je u Ministarstvo zdravlja, u kojem bi nam kontrolirali točnost navedenih datuma, ali ne i sadržaj”, kazao je Vojčić i napomenuo da su se u međuvremenu određene stvari poboljšale i Pravilnik je postao realniji, ali nije siguran koliko se on uistinu provodi u praksi. Specijalizanti su po njegovu mišljenju jedna od najzapostavljenijih karika u sustavu zdravstva – najčešće strahuju i ne brane svoje prava, a i kad to požele učiniti, nemaju se kome obratiti jer ne postoji njihov predstavnik. U Engleskoj specijalizanti imaju svoje predstavnike u tzv. Junior Doctors Comiteeu (JDC) koji je dio liječničkog sindikata British Medical Association (BMA). “Englezi toliko brinu o pravima specijalizanata da nikome ne pada na pamet povisiti glas na njih. Kamoli da su izloženi mobingu. Ako se specijalizant požali na mentora, taj sljedeće godine može izgubiti svoj status i specijalizanta ako se dokažu primjedbe, a to mu se može odraziti na karijeru. Postoji dvosmjerna kontrola i zato sustav funkcionira. Osim toga, dobro je što se specijalizanti rotiraju svakih šest mjeseci. Ne mijenjaju samo odjele, nego i mentore i bolnice. Prođu sve što je programom propisano”, istaknuo je Vojčić koji je Hrvatsku napustio zbog profesionalnih, financijskih i društvenih razloga. U profesionalnom smislu odabrao je Englesku jer se u njoj zbog jezika lako snaći, a nije teško obaviti i formalno-pravni dio – registraciju u komori i ishođenje radne dozvole. U financijskom smislu to je zemlja, kazao je, u kojoj doktor na Fellowshipu može normalno živjeti, a kad postanete konzultant plaća raste skoro dvostruko. Društveni razlozi su svi oni kojima svjedočimo posljednjih nekoliko godina – porast netolerancije i beznađe.

“Ja sam otišao u inozemstvo na nekoliko godina s ciljem da naučim sve ono što ne mogu u Hrvatskoj i nemam namjeru ostajati duže. Ali nakon iskustva rada u NHS-u, National Health Serviceu, ne mogu više zamisliti da radim u sustavu u kojem ne postoji minimalni stupanj uvažavanja i normalnih međuljudskih odnosa, gdje postoje interesne grupe i klanovi, gdje se gleda čiji si, a ne kakav si, gdje napredovanje ovisi o tome s kim si dobar, a ne koliko si dobar u tome što radiš”, kazao je Vojčić. Napomenuo je da odlazak liječnika ne treba gledati kao na negativnu pojavu. Odlazak na usavršavanje, kazao je, treba poticati jer je to pozitivna stvar i za pojedinca koji usvaja nova znanja i vještine ali i za naše društvo koje se tako može obogatiti.

“Najveći je zločin prema samome sebi ne razviti maksimum svojih potencijala, a najveća tragedija za društvo je ostati bez svih tih ljudi”, zaključio je Vojčić.

S ciljem da napreduje u evolucijskoj medicini, u Njemačku je nakon diplome na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i ostvarivanja licence nakon petomjesečnog pripravničkog staža u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u Zagrebu otišao i 26-godišnji Luka Opašić iz Pazina.

“Odlazak se desio brzo, bez komplikacija i birokratskih zavrzlama. Nakon diplome, tijekom staža, javio sam se voditelju zavoda za evolucijsku biologiju na njemačkom institutu Max Planck, iako tada nije bio raspisan natječaj za radno mjesto. Pozvao me da održim predavanje i nakon razgovora me pozvao da se priključim njegovoj istraživačkoj grupi. I to je to. Nisam nosio nikakve domovnice, rodne listove, potvrde o znanju stranog jezika… Nakon staža me dočekao ugovor i istog dana započeo sam istraživanje”, objasnio je Opašić.

Na institutu za evolucijsku biologiju Max Planck u Plönu, gradu sjeverno od Hamburga, bavi se istraživanjem raka – načina kako raste, evoluira i stječe otpornost na terapiju. Traži način kako da se pojavu rezistencije spriječi ili barem odgodi. U istraživanju, objasnio je, koristi matematičke modele i načela poznata iz evolucijske biologije i genetike, a sve to uz pomoć simulacija na super-računalima. Takav pristup, kazao je, spada u novu, relativno nepoznatu granu medicine koja se naziva evolucijska medicina. Posao ne doživljava kao rad niti kao obavezu, nego kao kreativno izražavanje.

“Trenutačno stanujem u Lübecku, centru nekadašnje Hanze, gradu čija je prekrasna povijesna jezgra na popisu svjetske baštine UNESCO-a. Institut se nalazi u pitoresknom gradiću na obali jezera i pruža mir potreban za ugodan istraživački rad. To je nakon nervoznog Zagreba pravo osvježenje. Njemački jezik ne znam i ne planiram ga naučiti. Mark Twain je rekao da je život prekratak da bi se naučio njemački. Vjerujem mu. Družim se isključivo s kolegama znanstvenicima koji dolaze iz mnogih zemalja. Multikulturalnost je najveća prednost. Posebno me se dojmila briljantnost kolega iz azijskih zemalja, Indije, Kine i Južne Koreje”, rekao je Opašić.

Agencije organiziraju preseljenje, nalaze dom, školu i vrtić te osiguravaju prijevoz namještaja

Institut na kojem radi ima samo tri stalno zaposlena profesora, dok je prosječna duljina boravka svih ostalih znanstvenika dvije godine. “Brza izmjena ljudi iz cijelog svijeta omogućava stalni dotok svježine, novih ideja, metoda, ekspertiza i ne dopušta ljudima da se opuste i međusobno posvađaju. Znanstveno okruženje izrazito je važno za svakog znanstvenika, ljudi s kojima komunicira, a ne zgrade, niti oprema”, kazao je Opašić i dodao kako znanstvenici na Max Plancku ne moraju tražiti vanjske izvore financiranja znanstvenih projekata jer je godišnji budžet zavoda dovoljan za provedbu svih ideja u djelo. “Novac nije ograničavajući faktor, birokracija je zanemariva, hijerarhijska struktura ne postoji. Ovdje imam sve što mi je potrebno za istraživanje, nitko me ne gnjavi. Jedino što me opterećuje je znanstveni problem koji nastojim riješiti, a jedino što me ograničava su moje sposobnosti”, otkrio je mladi znanstvenik.

Ističe da plaće liječnika koji se bave isključivo znanosti nisu usporedive s plaćama liječnika kliničara, one su osjetno niže. “Recimo da bih kao liječnik u izvanbolničkoj hitnoj pomoći u Hrvatskoj zarađivao više nego što sada zarađujem dok bih, kao znanstvenik na projektu Hrvatske zaklade za znanost, dobivao ni 5000 kuna. Dakle, novac koji dobijem na kraju mjeseca nikako nije motiv za odlazak, niti za bavljenje znanošću. Znanstvenici su svugdje u svijetu malo plaćeni, ali to je drugi problem”, kazao je Opašić koji je i dalje vezan uz Hrvatsku. Surađuje s udrugama i znanstvenicima u Hrvatskoj, posebno s docentom Tomislavom Domazetom-Lošom s Instituta Ruđer Bošković.

U njegovoj generaciji od 300 diplomiranih u inozemstvo je otišlo petero liječnika, troje kako bi se bavili znanošću, a dvoje rade u zdravstvu. Te mu brojke ne zvuče alarmantno, nego smatra da je takva situacija u svakoj generaciji. Tek diplomirani liječnici, kazao je, nisu frustrirani stanjem u zdravstvenom sustavu kada se zapravo s njime nisu ni susreli – problemi očito nastaju kasnije.

“Mladim liječnicima na prvi pogled trenutačno nije toliko loše. Nedavno je u kratko vrijeme raspisano preko sto specijalizacija u kliničkim bolnicama i KBC-ima u Zagrebu, dakle posla ima na pretek. Plaće su isto dobre, pogotovo u izvanbolničkoj hitnoj pomoći. Ali ima više problema, od kojih se neki lako mogu otkloniti. Za liječnike u ranoj fazi karijere potrebno je riješiti problem pripravničkog staža na koji se čeka dugo vremena. Jednostavno, natječaj mora biti otvoren tijekom čitave godine i krenuti doslovno dan nakon stjecanja diplome”, smatra Opašić.

Jedan od glavnih razloga zašto bi liječnik odmah nakon diplome otišao u inozemstvo su, kaže, takozvani robovlasnički ugovori specijalizanata, prema kojima liječnik ne može promijeniti radno mjesto, i unutar i izvan Hrvatske. Ako se za to odluči, mora vratiti iznos svih bruto plaća koje je primio od trenutka potpisivanja ugovora. “Hrvatska liječnička komora napravila je izvanredan posao izmjenom pravilnika prema kojemu se takvi ugovori više ne smiju ugovarati, dok se postojeći moraju izmijeniti u korist specijalizanata. Ali velik dio sustava opire se tim promjenama, odbija postupati po novom pravilniku. Posljedica toga je obustava natječaja za specijalizaciju u bolnicama izvan Zagreba i domovima zdravlja. Takav odnos vodstva zdravstvenih ustanova prema mladim liječnicima naprosto odbija ikakvu suradnju. Hrvatska liječnička komora i Hrvatsko društvo mladih liječnika rade odličan posao i vjerujem da će se njihovim akcijama položaj mladih liječnika uvelike poboljšati. Problem odlaska iz manjih sredina može se riješiti raspisivanjem nacionalnih specijalizacija, po sličnom principu prema kojemu se do ove godine raspisivao pripravnički staž. Također treba dati poticaje za ostanak u manjim mjestima u obliku povoljnijih stambenih kredita ili većih plaća”, smatra Opašić i nadodaje: “Za liječnika je potreban uređen sustav u kojemu vladaju poticajna radna atmosfera koja pruža mogućnost napretka, optimizam i uvažavanje. Za roba je dovoljan pravilnik”.

Nedavno je u Zagrebu održan sajam karijera u zdravstvu organizacije Careers in White koja omogućuje direktnu komunikaciju između poslodavaca i tražitelja posla. Oslanjaju se na preporuke i stavove međunarodnih strukovnih udruženja – World Medical Associationa i European Junior Doctors Permanent Working Groupa – u odnosu na slobodu kretanja zdravstvenih djelatnika i slobodu odluke gdje će prakticirati medicinu.

Sajam je privukao veliki broj zdravstvenih djelatnika i studenata koji su se preko stranih agencija upoznavali sa svim prednostima rada u zdravstvenim sustavima diljem Europe i svijeta. U organizaciji ne posjeduju podatke o broju zdravstvenih djelatnika koji su preko sajmova u zdravstvu ili njihovih virtualnih inačica doista i napustili na kraći ili duži rok tržište rada u Hrvatskoj. Međutim, relevantan bi mogao biti podatak da je unutar tri mjeseca od organizacije virtualnog sajma oko 15% posjetitelja iz Hrvatske napravilo Follow-up s nekom agencijom.

“Mladim liječnicima Njemačka je najatraktivnija zbog lakog dobivanja željene specijalizacije, iako znaju da ih čeka učenje jezika. Liječnicima specijalistima sviđa se socijalna sigurnost i pomoć kod preseljenja obitelji u skandinavske zemlje. Liječnici obiteljske medicine uglavnom imaju priliku dobiti ponudu s povoljnim otkupom privatne prakse. Stomatolozi često izabiru odlazak u Nizozemsku zbog radnih uvjeta. Uglavnom zbog znanja engleskog jezika, svim vrstama kvalificiranih zdravstvenih djelatnika odlazak u Veliku Britaniju ili Irsku zvuči primamljivo i čini se lakšim, iako ne znamo kako će se Brexit odraziti na dobivanje radnih dozvola u budućnosti. Liječnicima sa statusom primarijusa u deficitarnim granama u Britaniji vrlo često poslodavci pomognu plaćanjem osobnog asistenta koji rješava papirologiju te angažmanom pri komori za izdavanje licence s ograničenjem, ako nisu mogli položiti traženu 7.5 razinu jezika. Švicarska, iako atraktivna, nažalost zbog godišnjih kvota za izdavanje radnih dozvola za građane Hrvatske predstavlja birokratski problem. Vrlo često se specijalisti i medicinske sestre s iskustvom zapute u arapske zemlje na kratkoročne ugovore ili pak na ugovoren broj procedura u drugoj zemlji u kojoj su licencirani, naprimjer u Britaniju, Austriju, Njemačku i Italiju”, rekla je Silva Karpowicz Rukavina iz organizacije Careers in White.

Tržište rada, napomenula je, vrlo ovisi o potrebama države do države za kadrom i zemlje EU-a vrlo pažljivo rade monitoring situacije i sukladno tome mogu olakšati ili otežati proces dobivanje radne dozvole. “Opće pravilo je da su zdravstveni djelatnici u kategoriji deficitarnih zanimanja. Primjerice, prije pet godina Britanija je imala deficit stomatologa pa su u tom razdoblju zaposlili i licencirali velik broj stomatologa. Danas su u suficitu i proces izdavanja licence i dobivanje radne dozvole puno je kompliciraniji za britansko tržište. Vidljiva je pojačana potražnja za kvalificiranim prvostupnicima sestrinstva i liječnicima obiteljske medicine gotovo na svim tržištima EU-a. Visoka je i potražnja za liječnicima specijalistima – najčešće se traže anesteziolozi, psihijatri, radiolozi, onkolozi i slična zanimanja. Vrlo je jasan trend potrebe za stručnjacima u granama koje se bave problemima populacije koja stari – gerontolozi, internisti, reumatolozi te svim vidovima radne terapije, rehabilitacije i njege”, rekla je Silva Karpowicz Rukavina i napomenula kako povećana potražnja za kadrom ne znači i smanjenje kriterija. Štoviše, iz godine u godinu sve je manje komora zadovoljno samo s B2 razinom znanja jezika za liječnike ili B1 za medicinske sestre i tehničare. Spomenula je primjer Švedske koja je povisila razinu znanja za medicinske sestre na C1, a značajno se smanjio broj poslodavaca koji je intervenirao kod komore za izdavanje licence s ograničenjem za liječnike koji ne posjeduju B2 ili nisu postigli 7.5 akademski engleski pri British Councilu. Navodi i to da je čest slučaj u pokrajinama zapadne Njemačke da liječnici trebaju priložiti C1 certifikat ili proći test poznavanja medicinske terminologije osobno u komori. Unatoč tome, Njemačka je, kazala je, i dalje jedina zemlja u EU-u koja daje specijalizacije za mlade liječnike i bez iskustva u toj grani medicine, dok druge zemlje nude specijalizacije samo za mali broj liječnika koji su barem tri godine te deficitarne specijalizacije odradili u domicilnoj zemlji. Najčešće se traže psihijatri, radiolozi i anesteziolozi.

Na sajmovima Careers in White zdravstveni djelatnici mogu pitati sve što ih zanima o poslovima u domicilnoj ili stranoj zemlji te dobiti direktnu ponudu ili savjet. “Tražitelji posla ne plaćaju participaciju, a imaju prilike upoznati provjerene poslodavce i agencije koje svoje usluge ne namiruju na teret tražitelja posla, nego od poslodavca, što je standardna praksa koja ne utječe na visinu plaće ili radne uvjete zdravstvenom djelatniku. Mnoge agencije izdašno pomažu financijski ne samo za troškove odlaska na intervju, nego i za nostrifikaciju kvalifikacija, tečajem jezika, pronalaskom posla za supružnike ili vrtića/škole za djecu te čak i pokrivanjem dijela troškova preseljenja. Osim dugoročnih ugovora, često se nude i kraći ugovori za rad u inozemstvu koji su interesantni onim zdravstvenim djelatnicima koji ne žele dugoročno emigrirati”, istaknula je Silva Karpowicz Rukavina.

MediCarrera je tvrtka koja liječnicima, medicinskim sestrama i zubarima nudi karijere u javnom zdravstvu u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj. Ovlašteni je partner javnog zdravstva u tim zemljama. U ime javnih bolnica, centara primarne zdravstvene zaštite i stomatoloških klinika odabiru kandidate, organiziraju intenzivni jezični program za sve članove obitelji i preseljenje u novu zemlju. Od 2003. pomogli su zaposliti više od 450 liječnika, medicinskih sestara i stomatologa. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju kroz njihov program prošlo je 15 liječnika specijalista iz Hrvatske. “Liječnici iz Hrvatske su traženi zbog dobre medicinske obuke, obrazovanja i kliničkih vještina. Većina Hrvata govori strane jezike i imaju motivaciju za učenje novog. Naše iskustvo s hrvatskim liječnicima je vrlo pozitivno. S naše točke gledišta oni su vrijedni, stručni i motivirani. Tu je i povijesna veza između Švedske i Hrvatske”, kazali su iz MediCarrere. Onima koji se žele preseliti i raditi u javnom zdravstvu organiziraju prvi posjet zemlji. “Kandidata se s obitelji pozove da upozna radno mjesto, grad, stan, školu, vrtić i sve što treba znati prije nego što donese tako važnu odluku. Nakon posjeta, ako je kandidat ponudio ugovor, organiziramo tečaj jezika za cijelu obitelj u bilo kojem našem centru. Tečaj traje 4-5 mjeseci. Organiziramo i preseljenje, pronalazimo im prvi dom, školu i vrtić te osiguravamo prijevoz namještaja”, rekli su u iz MediCarreri. Plaće ovise o specijalizaciji, zemlji i regiji. Specijalisti liječnici uglavnom zarađuju 4.000 – 5.500 eura neto mjesečno, a medicinske sestre 1.800 – 2.200 eura neto mjesečno. Skandinavski zdravstveni sustav financira se kroz poreze koje nameću županijska vijeća i općine i decentraliziran je. Skandinavske zemlje su u svjetskom vrhu po niskoj stopi smrtnosti dojenčadi i zauzimaju visoko mjesto u očekivanom trajanju života.

APT Hartberg je organizacija koja zapošljava terapeute i smještena je na jugoistoku Austrije. U četiri odjela radi oko 200 zaposlenika, neprestano napreduje i s njemačkim partnerom Elitherom rade na svojevrsnom franšiznom konceptu za zdravstvo usredotočenom na fizikalnu terapiju. Svatko tko se želi zaposliti kod njih prvo mora proći proces prijave koji traje neko vrijeme jer se žele uvjeriti kako terapeut kojeg zapošljavaju zadovoljava sve potrebne osobne i profesionalne uvjete. “Prvo se treba ispuniti pisani zahtjev, potom se obavljaju intervjui na Skypeu, a na kraju i osobni intervjui kojih može biti više. Tijekom tog procesa uspostavljamo kratkoročne i dugoročne šanse za kandidata. Ne zadovoljava li kandidat uvjete za rad, ostajemo s njim u kontaktu i usmjeravamo ga kako bi određene nedostatke poboljšao. Kada odlučimo zaposliti kandidata, pomažemo mu u tome da prođe sve državne regulacije, a ponekad ih i osobno odvedemo u urede kako bi stekli sigurnost. Pri preseljenju im pomažemo da pronađu smještaj, a to ponekad uključuje kontaktiranje agencija koje se bave najmom nekretnina”, kazao je Patrick Kraft iz Hartberga i napomenuo kako zaposlenici iz Hrvatske pomažu svojim kolegama koji se tek presele u Austriju i započnu rad u Hartbergu. Nakon probnog roka, sa zaposlenicima potpisuju ugovor na neodređeno. “Dosad nitko nije morao otići nakon probnog roka. U procesu prijave smo izbirljivi jer ne želimo kandidata koji je učinio veliki korak preseljenjem u Austriju nakon probnog roka vratiti u svoju zemlju i slomiti mu snove. U našoj kompaniji radi se od ponedjeljka do petka, vikendi su slobodni. Početna plaća fizioterapeuta za puno radno vrijeme iznosi 1950 eura. Uz posao, nudimo svojim zaposlenicima razne aktivnosti poput nogometa, paintballa, penjanja, planinarenja, roštiljanja i slično”, objasnio je Kraft. Fizioterapeuti iz Hrvatske postali su dio njihova stalnog osoblja. “Neki su Hrvati odrastali u Njemačkoj ili Austriji i naučili su jezik, što im uvelike olakšava život i rad. Vrlo smo zadovoljni s njima. Osobnost koju imaju terapeuti iz Hrvatske uklapa se u našu poslovnu klimu. Cijenimo vrijedne, točne, pristojne i uljudne osobe. Naši zaposlenici moraju biti predani pacijentu”, rekao je na kraju za Nacional.

KOMORA: Treba 2500 specijalista

Prema podacima Hrvatske liječničke komore, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju (1. 7. 2013.), kada je hrvatskim građanima otvoreno tržište rada u EU-u, pa tako i hrvatskim liječnicima, do danas, ukupno je 1191 liječnik predao zahtjev Komori za izdavanje EU potvrda koje su im potrebne za rad u inozemstvu. Prosječna dob onih koji su zatražili potvrde za rad u EU-u je 39 godina, dakle napuštaju nas liječnici u naponu snage. Istovremeno, broj liječnika specijalista u posljednje četiri godine smanjen je za 15 posto (za oko tisuću) i njihova prosječna dob je 53 godine. Nedostaje nam gotovo dvije i pol tisuće specijalista da bismo bili na razini prosjeka Unije. Nedostatak liječnika zamjetan je i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, posebice pedijatara i ginekologa, a nedostaje ih i u hitnoj izvanbolničkoj službi.

Od onih koji su zatražili potvrde za rad u zemljama Unije, njih 502 je već napustilo hrvatski zdravstveni sustav. Najveći broj liječnika zatražilo je potvrde za rad u Velikoj Britaniji (350 zahtjeva), slijedi Njemačka (324), zatim Irska (141), Austrija (126) te Švedska (100).

Od liječnika specijalista najviše su zahtjeva za EU potvrdama podnijeli anesteziolozi (184) koji su i kod nas najdeficitarnija struka u medicini, zatim radiolozi (80), internisti (74), specijalisti opće kirurgije (65) i ginekolozi (60).

Gledajući prema županijama, najviše je zahtjeva za radom u zemljama EU-a stiglo iz grada Zagreba (561), zatim iz Primorsko-goranske (183) i Osječko-baranjske županije (107).

Iz svega navedenog, očito je da je kadrovski deficit dominantan problem hrvatskog zdravstva.

Naglašavaju da liječnici iz Hrvatske ne odlaze samo zbog niskih plaća i materijalnih uvjeta, nego i loših uvjeta rada, nezadovoljavajućeg položaja i statusa u društvu, ali i zbog osjećaja besperspektivnosti. To je , kažu, potvrdila i anketa među 1500 mladih liječnika koju je provelo Povjerenstvo za mlade liječnike HLK-a. Naime, gotovo 80 posto ispitanika ne vjeruje da će se bilo što promijeniti u budućnosti glede njihova profesionalnog statusa i razvoja karijere ako ostanu u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj liječničkoj komori smatraju kako je neophodno poduzeti niz mjera kako bi se liječnike zadržalo u Hrvatskoj. “Jedna od njih je sklapanje strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike, jer aktualni kolektivni ugovor za zdravstvo ne vrednuje na odgovarajući način posebnosti liječničke profesije te oblike i organizaciju rada svojstvenu toj struci. Naime, liječnici u Hrvatskoj, iako su nositelji zdravstvenog sustava, nemaju čak pravo ni sudjelovati u kolektivnim pregovorima o svojim materijalnim i radnim pravima, kao što je to uobičajena praksa u EU. Da bi se liječnike zadržalo u Hrvatskoj, potrebno je i bolje organizirati njihov rad, početi uvažavati europske kriterije vremensko-kadrovskih normativa u pružanju zdravstvenih usluga te povećatI broj izvršitelja u sustavu. Tomu svakako treba pribrojiti i povoljnije stambeno kreditiranje za mlađe liječnike, porezne olakšice za rad u manje atraktivnim sredinama, sustavno omogućavanje stručnog usavršavanja itd. Dakle, niz je mjera koje se mogu i moraju poduzeti”, kažu iz Komore i napominju da će s konkretnim prijedlozima za sprječavanje egzodusa liječnika doći pred aktualnu zdravstvenu administraciju i Vladu, kao što su to učinili i za vrijeme bivše.