Objavljeno u Nacionalu br. 975, 31. prosinac 2016.

Gastroblogeri pokušavaju utjecati na poboljšanje navika u prehrani, ukazivati na dobre i loše strane nekih namirnica, ali i dati dobre recepte. Nacional je pokušao doznati kakvo je tržište gastroblogera u Hrvatskoj, tko su hrvatski gastroblogeri te kako utječu na prehranu ljudi, kulturu i mijenjanje navika prehrane

Hrana koju jedemo te način pripreme namirnica postali su važni, posebno zbog istraživanja posljednjih godina koja pokazuju da je zdrava prehrana jedan od stupova ravnoteže tijela i uma te jamstvo produženog života. U posljednjih nekoliko godina i u Hrvatskoj je svjesnost o važnosti prehrane, dobrih namirnica i zdravih sastojaka postala itekako velika i tome se pridaje sve više pozornosti. Jedni od onih koji pokušavaju utjecati na poboljšanje navika u prehrani, ukazivati na dobre i loše strane nekih namirnica, ali i dati dobre recepte su gastroblogeri. To je tržište donedavno bilo nepostojeće, ali danas je ta zajednica entuzijasta sve brojnija i sve utjecajnija. Nacional je od sugovornika pokušao doznati kakvo je to tržište, što su to gastroblogeri te kako utječu na prehranu ljudi.

Jasminka Lažnjak, sociologinja s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže da je prehrana dio kulture, a način na koji se hranimo, koliko obroka jedemo, sami ili u društvu, što smatramo jestivim i ukusnim, pripremamo li sami hranu, sve to govori o važnosti kulture kad govorimo o hrani.

“Kada govorimo o sustavu vrijednosti u prehrani, naglasak je na činjenici da je on obilježen nekim dominantnim vrijednostima i idejama koje su bitno promijenile stav prema prehrani. Rastući individualizam, efikasnost i hedonizam utjecali su na razvoj posebnih životnih stilova i ukusa. Efikasnost kao dominantna vrijednost suvremenog društva širila je svoj utjecaj iz sfere proizvodnje i organizacije rada, prema područjima života u privatnoj sferi i dokolici. Poznatom američkom sociologu Georgu Ritzeru princip efikasnosti u pripremi brze hrane poslužio je i kao metafora za opći trend racionalizacije društvenog razvoja, koji je nazvao mekdonaldizacija društva”, kaže sociologinja.

Smatra da kulinarski TV šou programi, mnoge web stranice na internetu te blogovi govore o trendu kuhanja i kulinarstva kao važnom čimbeniku identiteta.

“Osim toga, stil prehrane postaje važan dio stila života, vrsta intelektualne dokoličarske aktivnosti srednje klase, nešto što omogućuje demonstraciju vještine, kreativnosti i istančanog ukusa. Globalizacija, širenje potrošačkog društva i demokratizacija prehrane učinili su dostupnim egzotične namirnice i svjetske kuhinje. Tako se statusni simboli visokog društva poput sofisticirane dvorske francuske kuhinje, transformiraju u dostupne statusne simbole dokolice”, smatra Jasminka Lažnjak i dodaje da se socijalno-strukturna dimenzija u prehrani manifestira u stabilnoj povezanosti socijalne stratifikacije i modela prehrane. Bez obzira na različitost društava, karakteristične su identične razlike u prehrani nižih i viših slojeva društva, bogati i obrazovani hrane se kvalitetnije i zdravije od siromašnijih.

‘Prije pet godina blogeri nisu postojali u budžetu oglašivača, ali i to se mijenja’, kaže Lada Radin

“Dominacija individualizma kao jedne od ključnih vrijednosnih orijentacija, povezuje se s nametanjem osobne odgovornosti za zdravstveno stanje, odnosno za stanje tijela, a životni stil kao individualni izbor i kao uzrok zdravlju, bolesti ili debljini. A zbog ekonomskih interesa prehrambena i farmaceutska industrija amnestira se od velikog dijela svoje odgovornosti. Sociolozi i kulturni antropolozi koristeći konstruktivistički koncept prehrane usmjeravaju analizu prema prehrani kao sociokulturnom fenomenu koji je situiran u strukture društva – bogati i siromašni, obrazovani i neobrazovani – i specifičan kulturni kontekst – mediteranski, europski, američki – ujedno naglašavajući i društvenu odgovornost za modele prehrane nasuprot individualnoj i individualiziranoj odgovornosti za probleme vezane uz poremećaje u prehrani. U tom smislu i blogovi mogu pomoći ako promoviraju zdravije načine prehrane”, tvrdi sociologinja Jasminka Lažnjak.

Što su to uopće gastroblogovi, za Nacional je pokušala objasniti Željka Klemenčić, vlasnica magazina Mrvica i poznato televizijsko lice, koja uživa u svemu što ima veze s hranom.

“Gastroblog u svom najboljem obliku za mene je hiperosobna autorska forma svestrane i vrijedne osobe s puno ukusa i karaktera, koja nam kroz svoj blog dopušta iluziju voajerskog pogleda u njezin život. Blogovi su zanimljivi koliko su zanimljivi ljudi koji ih stvaraju. Mrvica je, primjerice, nastala sasvim spontano kada sam prije četiri i pol godine napustila svoj stalni urednički posao u Dobroj hrani i prešla u freelance. Najprije sam mislila napraviti samo blog jer sam željela nastaviti pisati, pa je to pomalo izraslo u mali autorski portal, pa onda i u punokrvni magazin. Nisam puno razmišljala zašto. Volim to što radim i željela sam napraviti magazin za ljude slične meni – one koji cijene autorski tekst, rad na terenu, dobru priču, sjajnu fotku, čist dizajn”, kaže Željka Klemenčić koja se temom prehrane ozbiljnije počela baviti kad je shvatila do koje mjere ona utječe na kvalitetu našeg života. Hrana, kaže, nije trivijalna tema, ona je jednostavna svakodnevna stvar, svima bliska, a opet, u njoj se spaja toliko kompleksnih aspekata – socijalni, emocionalni, zdravstveni, ekonomski, politički, etički i ekološki… Zato se svakoj temi može pristupiti na puno načina.

“Što se tiče toga kako jedan gastroblog treba izgledati i što treba sadržavati, nema tu pravila. Svatko radi onako kako hoće i misli da treba. Blog bi, prema mojemu mišljenju, trebao biti virtualna kuća domaćina koji vam se sviđa i kojemu vjerujete. Nekima su najjača strana tekstovi, nekima fotke, neki podjednako dobro rade jedno i drugo, i da, mnogi od njih objavljuju i recepte. Ako se identificirate s autorom, veća je vjerojatnost i da ćete isprobati njegov recept za tuna confit ili kruh od banane jer vam se čini da slično dišete”, kaže Željka Klemenčić. Smatra da u Hrvatskoj, za razliku od situacije vani, gastrobogeri nemaju nekog velikog utjecaja. Opisuje to kao „malu baru, puno krokodila”.

“Najtužnije mi je kada vidim šatro spontane i vesele postove u kojima se odrađuju PR-ovi jer je neki oglašivač poslao košaru s besplatnim proizvodima. Zbog takvih poteza zapravo slabo pratim domaće blogove”, zaključuje Željka Klemenčić.

Slično mišljenje o utjecaju gastroblogera ima i Lada Radin, suvlasnica Taste of Croatia, svojevrsnog turističkog vodiča koji je 2011. pokrenulo četvero zaljubljenika u enogastronomiju te je nastao iz njihovih gastroblogova. Lada Radin kaže da gastroblogeri u nas nemaju utjecaj kakav imaju vani, na nekim ozbiljnijim i jačim tržištima, no njihov glas se čuje.

“I taj glas se mijenja jer nisu opterećeni uzusima. Naša, dakle prva, generacija blogera bila je pionirska; pioniri iskrene i vjerodostojne recenzije – restorana, vina, proizvoda – u vrijeme kada se to dopuštalo samo ‘posvećenoj nekolicini’. Za razliku od njih, činili smo to bez skrivenih interesa i u iskrenoj želji da u javnost dospije vijest o dobrom proizvodu ili mjestu koje predstavlja vrijednost za novac. Također smo, neopterećeni formom, bili začetnici događanja kakva su danas mainstream: tematske večere, degustacije, kušanja, sparivanja i tulumi, koji ne pate od forme, nego ih zanima kvalitetan sadržaj. S odmakom od deset godina, možemo reći da je to bio početak lavine i da je ošarenilo scenu”, objasnila je Lada Radin.

Nitko od njih nije profesionalac u ovome i zapravo se projektom bave hobistički, pa im je glavna korist u tome što stalno uče, što su na izvoru informacija i prate što se na hrvatskoj sceni hrane, pića, ugostiteljstva i turizma događa.

“Pošten i nekomercijalan pristup bez podilaženja interesnim skupinama, isplati se dugoročno – no ne i financijski – iako se naiđe na nešto jala i podmetanja, a relevantne institucije ne prepoznaju takve projekte. Naučili smo i da dobra vibra privlači dobru vibru. Krug suradnika upravo smo tako proširili i danas je naš kolektiv mala zajednica kvalitetnih ljudi koji dijele istu strast”, objašnjava Lada Radin. Kaže da ono što većina hrvatskih kompanija u tom sektoru, pogotovo velikih, ne razumije jest koncept influencera, osoba koje ćete dobiti da koriste vaše proizvode ne zato što ste im to platili, nego zato što vjeruju da su dobri i žele to podijeliti sa svojom sljedbom.

‘Globalizacijom su egzotične namirnice dostupne, pa su postale statusni simboli’, veli J. Lažnjak

“Taj koncept se u nas jako sporo probija, iako članovi našeg kolektiva to rade već godinama jednostavno zato što vjeruju u neke ljude, projekte i koncepte i zato ih podržavamo. No dajmo industriji vremena, tek su nedavno shvatili društvene mreže kao relevantni čimbenik izgradnje svoga brenda. Prije pet godina su blogeri bili nepostojeći u oglašavačkim budžetima. Polako, i to će se promijeniti”, govori Lada Radin.

Jedan od onih koji su od gastrobloga uspjeli stvoriti brend jest Domagoj Jakopović Ribafish, koji je svoj blog Čovjek krnje jetre pokrenuo 2005.

“U početku to nije trebao biti gastroblog, nego ‘sve blog’, što je uostalom i danas. Mislim da sam s vremenom prerastao u gastro-fejsera, a bogami i gastro-instagramliju. Usto, treba spomenuti da stvarno volim podijeliti sa svijetom i kad popijem dobro pivce pa se tu svega nakupi. Svatko ima svoje ciljeve i razloge, moji su bili izrazito egotriperske prirode – htio sam još bolje jesti i piti! Volim sve što vole gladni, ništa nastrano nije mi strano. Ja sam od onih koji idu u dućan čim vide da je stigao novi artikl. A najviše se držim onoga što najviše volim, ćevapa, bureka, janjetine i alkohola”, kaže Ribafish i dodaje da je zahvaljujući svom blogu danas glavni urednik najboljeg gastro portala u Hrvatskoj, urednik „Klase hedonist” na Radiju 101 i da više gotovo ne stigne pisati za blog.

“Najveći je benefit što sam upoznao divne kuhare, chefove, ljude koji vole kuhati i čine ljude sretnijima. A bogami sam i nasmijao tisuće ljudi pa mi opet titra gore spomenuti ego”, priča Jakopović koji je dao i svoje mišljenje o utjecaju hrvatskih gastroblogera. U ovome svijetu, ističe, postoje plaćenici, poluplaćenici i neplaćenici.

“Jednom kad se diskriminiraš, kolege te krivo gledaju, ali kako je ovo Hrvatska, a ne razvijeni svijet, nikom ništa i sve ide dalje. Osobno bih jednoga dana htio biti urednik Gastro Ferala, obrazovaniji će shvatiti na što ciljam”, rekao je na kraju Domagoj Jakopović Ribafish.

Još jedna blogerica koja uživa u tome što radi je 29-godišnja Emina Horvat, koja je prije dvije i pol godine pokrenula blog Happiness is Homemade.

“Još u djetinjstvu sam shvatila da je kuhanje proces koji me opušta, zahvaljujući kojemu zaboravim brige i probleme, stres jednostavno nestane kad se uhvatim pripreme nekog jela ili deserta. Stoga, rano sam počela kuhati za svoju obitelj, mama je svoje recepte dijelila sa mnom. Danas razmjenjujemo recepte i moram reći da ljubav nikad nije nestala te da u kuhanju još uvijek uživam kao i prvog dana”, kaže Emina Horvat i dodaje da je htjela da njezin blog bude drugačiji, veseo, onakav kako ona zamišlja da bi trebale izgledati slastičarne, a i predstavlja nju, njezin karakter i način razmišljanja.

“Htjela sam da pogled na dizajn, a onda i sadržaj, čitatelju izmami osmijeh, da ga inspirira, nadahne i u njemu probudi želju da uzme kuhaču u ruku i krene stvarati, da kroz moj blog ljudi shvate koliko je kuhinja zabavna i kreativna. Jer sam se naslušala toga da žene ne vole kuhati, da je to nešto što moraju i da ih ne veseli. Meni to nikad nije bilo jasno pa je i to jedan od razloga što sam krenula u tu avanturu. Svjesna sam i da danas, svugdje, nažalost, ima puno zavisti, loših namjera i ljubomore. Ljudi, što je najtužnije, ne žive svoje živote, već se previše bave tuđim životima umjesto da se posvete ostvarenju svojih ciljeva i rade na sebi. Činjenica je i da danas ljudi nisu svoji, mnogo toga rade samo radi prihvaćanja okoline”, navodi Emina Horvat i dodaje da svejedno ne treba stvari gledati samo crno.

Kako biste bili bloger, kaže Emina Horvat, bitna je ljubav prema nekom području, morate ono o čemu želite pisati uistinu voljeti.

“Jer vlastiti blog iziskuje puno slobodnog vremena i puno odricanja, a to je teško ako ne radite ono što volite. Savjetujem svakome da ostane svoj i bude jedinstven. To je najbitnije. Nemojte se mijenjati zbog drugih jer će u tom slučaju sve izgubiti smisao i vi više nećete uživati u tom procesu. I pišite bez ikakve obaveze i očekivanja. Krenete li u cijelu tu priču zbog pogrešnih razloga, ono što predstavite svojim čitateljima neće biti ni približno kvalitetno kao što će biti ako u blog uložite svoje srce i pišete iskreno, iz svog iskustva. Slušajte svoje srce, to je ono što vam treba”, savjetuje blogerica koja smatra da gastroblogeri imaju sve veći utjecaj. Klijenti ih, tvrdi, sve više prepoznaju, cijene njihovo iskreno mišljenje, dogovaraju suradnje i slično.

“Mnogi su prepoznali blogere kao glas kojemu čitatelji vjeruju, stoga je bitno samo da pišemo iskreno jer ne pišemo samo zbog sebe, već i zbog onih koji nas čitaju. Najljepše što su mi dosad rekli jest da su uz moj blog naučili da je kuhinja kreativno mjesto u kojemu je uistinu sve moguće. I to je upravo ono što zagovaram, u kuhinji nema granica i ne postoji nemoguće. Priprema hrane je umjetnost i svaka ideja može poprimiti oblik keksa, torte ili kolača. Tako da, prema tome što slušam, svakako mislim da kroz svoj blog i ono što pišem mogu doprijeti do ljudi i utjecati na njih. Još prije koju godinu bilo je jako malo blogera, a danas ih, što je super, ima sve više. Drago mi je što ljudi pišu, dijele svoje priče i iskustva sa svima. Ne znam nikoga od blogera tko živi isključivo od bloga, no definitivno mi je drago što klijenti sve više shvaćaju koliki se rad i trud skrivaju iza svakog bloga i svake suradnje koju ostvarimo”, kaže Emina Horvat.

‘Mnogi su prepoznali blogere kao glas kojemu vjeruju’, govori gastroblogerica Emina Horvat

Otkriva i kako bi gastroblog trebao izgledati, jer zabluda koja se često može čuti kad je gastroblog u pitanju jest da na takvim mjestima ima recepata. Uopće ne mora biti tako, blog bi zapravo trebao biti sve osim recepta, a recept bi eventualno trebao biti nadgradnja svega napisanog i viđenog na blogu.

“Blog ne bi trebao sadržavati samo recepte, iako su oni bitan dio. Blog je zapravo puno više od samih recepata. To je mjesto na webu koje mora biti dobro organizirano kako bi se čitatelji što lakše snalazili i njime koristili. Dakle, bitni su upotrebljivost i funkcionalnost. Također, trebao bi sadržavati i nekakve informacije o autoru bloga, zatim linkove ili ikone do društvenih mreža, kazalo recepata… Društvene mreže su odličan alat za promociju, tako da ih definitivno treba istaknuti na vidljivom mjestu. Bitan je i sam dizajn jer njega posjetitelji stranice najprije uočavaju. Sadržaj treba biti raznolik. Rad na blogu oduzima puno vremena i zato mislim da, kad se nešto radi, to mora biti kvalitetno. Dakle, nije dovoljan samo recept, popis sastojaka i kratki postupak pripreme jela. Potrebno je recept detaljno objasniti kako bi baš svatko mogao pripremiti jelo prema receptu”, navodi Emina Horvat. Smatra da je za blogera važno biti svoj, da ono što piše ne bude suhoparno, već da svaki tekst ima neki lijepi uvod.

“Bitni su detalji, ono nešto po čemu se svatko razlikuje od ostalih koji pišu blogove. I itekako je bitna lijepa fotografija. Svatko mora imati neki svoj prepoznatljiv stil. Također, bitan je i pristup. Moramo biti svoji jer se to jako osjeti na blogu. Čitatelji vrlo brzo shvate jeste li iskreni. Svatko mora pronaći ono nešto po čemu je poseban i po čemu je drugačiji od ostalih i toga se držati. Nikakvo kopiranje ne dolazi u obzir”, objašnjava Emina Horvat i zaključuje da treba biti jedinstven jer će to čitatelji primijetiti i cijeniti.

Jedinstvena je svakako i priča o blogu Muzej u loncu, koji je s vremenom istraživanjem, dokumentiranjem pripreme jela te prezentacijom, objedinivši svih 16 muzeja istočne Hrvatske, prerastao u veliki projekt. Maja Žebčević Matić, viša kustosica, autorica bloga i projekta Muzej u loncu te ujedno i ravnateljica Gradskog muzeja Požega, za Nacional je objasnila o kakvom je blogu riječ.

“Ovaj blog je svojim stilom zanimljivih i začudnih pitkih priča i foto recepata zaboravljenih jela, dokazao da su tradicijska jela savršeni prenositelj baštinskih informacija. Nama muzealcima ta istina strašno puno znači jer smo dobili savršeni medij preko kojega zanimljivo možemo ispričati, prenijeti i prezentirati sve životne, radne, godišnje običaje, pojasniti čak i pojedine povijesne okvire u kojima su ta jela nastajala, prenosila se ili nestajala. Shvatili smo da te sjajne priče nisu dobrodošle samo muzealcima, nego su primjenjive i u turizmu, posebice u ugostiteljstvu. Međutim, nikako nismo željeli ostati samo obični naratori, prepričavači, etnolozi koji ne izlaze iz svojih soba. Forma bloga nameće obavezu osobnog angažmana i iskustva, pa smo odlučili svako jelo o kojemu pričamo pripremiti s kazivačima, fotoaparatom temeljito dokumentirati njegovu pripremu”, kaže za Nacional Maja Žebčević Matić. Dodaje da smo u današnje vrijeme globalizacije izgubili naviku učenja kuhanja od naših mama, baka, radije vjerujemo internetskim kuharicama, odnosno gastroblogerima. Muzej u loncu sve one koje zanima isprobavanje jela od prethistorije do sredine 20. stoljeća, vodi u jedinstvenu gastro avanturu, pružajući im mogućnost ne samo da nauče pripremati jela svojih baka, nego i mogućnost da to jelo razumiju i osjete onako kako ga razumiju oni koji su s tim jelom odrasli. Tako je s vremenom blog Muzej u loncu postao angažirana društvena misija, kroz viziju da muzeji tako mogu značajno i konkretno pridonijeti „uspavanoj” Slavoniji.

“Ono što nam se čini najvažnijim zadatkom na koji usmjeravamo brojne naše aktivnosti, a posebice blog Muzej u loncu, svakako je pokušaj zaživljavanja zaboravljenih jela i njihovih priča upravo u ugostiteljstvu, odnosno u turizmu. Smatramo da moramo još puno raditi kako bismo osvijestili javnost o potencijalima tih neobičnih jela koja jednako tako prezentiraju prošlost i običaje sela i grada, ali i brojnog slavonskog plemstva. Moramo ohrabriti ugostitelje u komercijalizaciji i pripremi ovih jela koja su do sada već izbrendirana kroz blog Muzej u loncu”, priča ravnateljica požeškog muzeja. Ne može se, kaže, dogoditi da turiste dočekujemo s ćevapčićima, hamburgerima, bečkim odrescima i pomfritom, kada imamo na desetke jela koja vape da iznenađuju goste poput gojtana, ćupteta, vinogradarskog ćevapa, staroverske torte, kupfekocha, cicvare… Cilj nije samo pronaći kvalitetna rješenja za komercijalizaciju mnogih prefinih zaboravljenih jela, nego naučiti ugostiteljske djelatnike kako uz njih „servirati” i zanimljivu priču.

“Kako smo prije četiri godine krenuli od nule, bez novca, preostalo nam je poslužiti se najjeftinijim načinom dopiranja do ljudi, internetom. Blog nam se učinio pravim medijem preko kojega možemo slažući priče u gornju policu, recepte u donju policu naše virtualne špajze, doprijeti dovoljno daleko da bi priča imala smisla. Meni je pasija dobro štivo jednako kao i užitak pisanja. Kad pišete stručne članke, morate se držati i ograničenog akademskog stila pisanja. Forma bloga daje predivnu mogućnost i neodoljivo privlačnu širinu u kojoj možete spajati znanje koje ste stekli na terenu s izvorima i vašim osobnim promišljanjima koja ne moraju nužno biti stručna”, objasnila je Maja Žebčević Matić zašto se upustila u blogersku avanturu.

‘Gastroblogovi su poput modnih blogova, diktiraju trendove’, smatra Maja Žebčević Matić

Jednostavno, priča, hrana je neizostavni dio čovječanstva od pamtivijeka. Oko hrane se okuplja zajednica. Nekada su u velikim obiteljskim zadrugama za stolom sjedili muškarci, od kućegazde, gosta pa sve do sluga, dok su žene jele stojeći iza muškaraca. Ljudi su nekada toliko bili željni mesa, da su mu se „osvećivali” za vrijeme brojnih običaja – svadbe, karmina, vršidbe, Božića, Uskrsa, i to toliko da su pojedine slavonske županije u 19. stoljeću velikom kaznom branile održavanje gozbi na selu. U gradu je, pak, skoro svaka ulica imala svoj poklonac i sveca zaštitnika, pa su ljudi jedni drugima dolazili u goste cijele godine…

“Zašto su u Baranji torte k svom stolu pustili tek 1970-ih ili zašto jaja peku u ljusci u pećnici? Znate li da se od svinje nekada doslovce osim papaka ništa nije bacalo? Odgovori na ta i druga pitanja nude kristalno čist pogled u povijest i komplicirane ljudske odnose. Ideja ima bezbroj. Ljudi se s vremena na vrijeme vole vraćati korijenima, a stranci, znamo to iz vlastitog iskustva, vole kroz dobar zalogaj upoznati duh nekog kraja. Mnoga od tih jela pokušavamo zaživjeti kao gastro suvenir. U maloj staklenci ponesete okus jedinstvene poslastice seljaka koji si nisu mogli priuštiti šećer, meda napravljenog od ribane i skuhane repe ili, primjerice, marmeladu od mrkve kojom su časne sestre učile djevojke pripremati zimnicu u Domaćinskoj školi. Ili, primjerice, zanimljive suhe kolače – pijance, jedine kolače koji su kao najstariji obredni tradicijski kolači iz sela završili u gradu kao prilog čestim dobrosusjedskim druženjima uz poznato požeško vino”, govori idejna začetnica Muzeja u loncu. Ona smatra da su gastroblogeri utjecajni jer je gastronomija vrlo popularna tema koju su mnogi prepoznali.

“Jednostavno, nakon nekog vremena možete, ako ste dovoljno uporni, kreirati mišljenje javnosti da je nešto dobro, loše, zdravo ili nezdravo. Gastroblogovi su poput modnih blogova, diktiraju trendove, modu. Ljudi žele nekome vjerovati pa će vas, ako im se dovoljno svidite, bezrezervno slijediti. Tako se šire gastro mitovi o štetnosti ili korisnosti masti, bučina ulj, o zdravoj mediteranskoj kuhinji, o nezdravoj kontinentalnoj kuhinji, o bezrezervnoj podršci nekog začina ili prehrambenog industrijskog proizvoda. Zašto se o kontinentalnoj kuhinji tako malo zna, zašto vlada loša slika o slavonskoj kuhinji da je nezdrava, premasna, preslana, jednolična, neoriginalna? Zato što se njome malo javno bavilo, malo pisalo, malo prezentiralo u javnim medijskim prostorima, uključujući i blogove”, ističe Maja Žebčević Matić.

Dodaje da su nekada u kuhinjama domaćica vladale tiskane kuharice i recepti od susjede zabilježeni rukom u bilježnicu. Danas, pak, kuhinjama vladaju tableti s gastroblogovima. U virtualnim bespućima za našu pozornost bore se deseci gastroblogera koji smatraju da mogu unijeti zdravlje, sreću, osvježenje u svakodnevnu prehranu.

“Iako su mnogi personalizirani, već na prvi pogled, većina ih koketira s globalnim kulinarskim vrijednostima nudeći nam svoje gastro inspiracije i kreacije uglavnom samo kroz recepte i fotografije. Ne znam koliko kome treba vjerovati, ali svjedoci smo novih vrijednosti, prema kojima ne želimo previše razmišljati i biti kritični, nego ćemo se radije prepustiti i povjerovati primamljivim fotografijama, zanimljivom dizajnu bloga, pristupu i sugestiji blogera. A jelu, tek ako nam uspije. Ne mogu se oteti dojmu sveopće globalizacije, trenda i mode. Cijenim društveno angažirane blogere koji imaju što reći, imaju svoj stav, koji mogu itekako pomoći u promociji hrvatske tradicije, prezentaciji hrvatskih proizvođača hrane ili ugostitelja. Njima želim vjerovati”, zaključuje Maja Žebčević Matić.