Objavljeno u Nacionalu br. 882, 2015-03-24

Engleski jezik za bebe od tri mjeseca, likovne radionice za djecu od godinu dana, sviranje instrumenta za dijete od tri godine, plesovi poput zumbe, capoeire ili hip-hopa, kuglanje za dvogodišnjake, brzo zbrajanje, razni sportovi… Sve je više takvih aktivnosti, a Nacional je istražio je li to pomodni hit ili stvarna potreba

Sve do prije nekoliko godina bilo je nezamislivo da djeca stara dvije, tri godine, pa čak i mlađa, rade bilo što drugo osim da uživaju u igri. U Hrvatskoj se to počelo dramatično mijenjati. Premda u razvijenim zapadnim zemljama, posebno u Americi, postoje najrazličitiji programi za djecu najranije dobi, u Hrvatskoj, prije svega u Zagrebu, posljednjih su godina pokrenuti najrazličitiji programi i aktivnosti u kojima sudjeluju djeca već od tri mjeseca starosti. Rano učenje engleskog jezika po metodi Helen Doron za bebe od tri mjeseca nadalje, program likovnih radionica Mali kreativci za djecu već od godinu dana starosti, sviranje instrumenta za dijete od tri godine, razni plesovi poput zumbe, capoeire ili hip-hopa za četverogodišnjake, radionice za male znanstvenike te sportovi svih vrsta neki su od spomenutih programa.

Nacional je istražio radi li se u tim situacijama o stvarnim potrebama djeteta ili roditelja da već i djecu tako rane dobi uključe u razne aktivnosti izvan jaslica i vrtića, ili se radi o pomno smišljenim industrijskim projektima kojima je osnovni cilj zarada od ambicioznih roditelja, dok je briga za dijete u drugom planu. Nacional je istražio i koji se to sadržaji nude za djecu već od jasličke i predškolske dobi te koliko takvi sadržaji djeci zaista pomažu, a koliko su pak tek pomodni trenutačni hirovi. Većina stručnjaka kineziologa, psihologa i pedagoga smatra da je za dijete od najranije dobi iznimno važna fizička aktivnost. Kad je riječ o sportu, postoje dvojbe kad je najbolje vrijeme da dijete počne s nekom sportskom aktivnošću. Kosjenka Lovrec – Marinović, psihologinja u zagrebačkom Dječjem vrtiću Prečko, kaže da “guranje” djece u aktivnosti na koja nisu spremna ni fizički, a pogotovo emocionalno, može djeci više naštetiti nego koristiti.

“Dječji vrtići imaju posebne programe verificirane od Ministarstva znanosti, obrazovanje i sport za djecu od treće godine nadalje, ali u sklopu tih programa kineziolog i odgajatelj s djecom vježbaju i potiču prirodne oblike kretanja. Važno je da dijete u toj ranoj dobi kroz elemente raznih sportova, u vrtiću ili izvan njega potiče tjelesni razvoj u skladu sa svojom dobi i tjelesnim mogućnostima. Zašto? Forsiranjem samo jednog sporta razvijaju se samo određene skupine mišića, a to nije dobro za ranu dob”, smatra psihologinja Kosjenka Lovrec-Marinović i kaže da se djeca premalo kreću. Ona tvrdi da je tjelesno kretanje bitno za razvoj živčanih struktura, za razvoj mozga, što je povezano i s kasnijim intelektualnim razvojem pa će djeca koja su fizički aktivnija u školi lakše učiti.

“Jako je važna stručnost ljudi koji nude takve programe. Kad je o sportu riječ, postoje treneri koji će reći da dijete može početi trenirati i prije treće godine, no nestručni pristup djetetu predškolske dobi može štetiti u fizičkom i psihičkom smislu, a mnogi treneri nemaju edukaciju ni potrebna znanja za rad s tako malom djecom”, govori Kosjenka Lovrec Marinović.

Treneri s kojima smo razgovarali slažu se da dijete, unatoč programima za djecu mlađu od tri godine koji postoje na tržištu, sa sportskim aktivnostima ipak ne bi trebalo početi tako rano. Kineziologinja Ivona Skelin-Reinić, vlasnica zagrebačkog taekwondo kluba Aktiv, te bivša članica hrvatske reprezentacije, aktivna sportašica s puno natjecanja i osvojenih medalja iza sebe, tvrdi da je s pet godina starosti dijete u najboljoj dobi za aktivnije bavljenje sportom.

“Ne postoji pisano pravilo koja je donja granica kad su godine u pitanju, iako sportski psiholozi savjetuju da je najbolje da djeca sa sportskom aktivnosti kreću s navršene tri godine života. No uvijek kažem da treba biti vrlo oprezan, odnosno da ne treba žuriti jer se vrlo često događa da djeca nisu spremna za sport, što svojom emocionalnom zrelošću što motoričkim sposobnostima, jer za praćenje rada u grupi moraju to željeti i moraju to moći pratiti. Roditelj bi trebao poznavati svoje dijete i vidjeti je li ono spremno. Svako je dijete specifično pa je specifičan i njegov razvoj te je stoga najbolje pričekati vrijeme kad procijenite da je spremno, nego ga gurati u aktivnosti iz nekih svojih neostvarenih ambicija ili zato što ste se možda vi bavili sportom. Meni je iskustvo pokazalo da je petogodišnje dijete apsolutno spremno za bavljenje borilačkim sportom, a samim time i za bilo koji drugi sport”, kaže Ivona Skelin Reinić.

Zagrebački Centar za ples, sport i fitness Savska za djecu već od predškolskog uzrasta nudi za mnoge neobične i pomalo egzotične sportove. Tako dijete od četiri godine može, primjerice, upisati treninge brazilske borilačke vještine capoeire, ili pak urbane plesove poput hip hopa, lockinga, poppinga ili housea.

Udruga Capoeira Amazonas Zagreb osnovana je 2003., kaže predsjednik Nikola Orešković i dodaje kako je capoeira popularnija danas nego kad su počinjali s radom, a djeci se sviđa posebno zato što se osim samih plesnih pokreta na treningu uče i mnoge druge stvari.

“Polaznici, a imamo i 15-ak predškolaca, svladavaju capoeira pokret, to su različiti oblici kretanja, udarci, rušenja i akrobatski elementi, te uče svirati tradicionalne afro-brazilske muzičke instrumente i pjevati capoeira pjesme. Također uče i osnove portugalskog jezika, koji je jezik capoeire – pjesme su na portugalskom jeziku, kao i imena pokreta. Polaznici također uče dio povijesti i brazilske kulture”, rekao je Orešković. Kaže da je capoeira idealna aktivnost za djecu.

“Složio bih se s tvrdnjom da djecu ne treba gurati u specifičan sport dok su jako mala, već da se trebaju baviti što raznolikijim oblicima kretanja. Upravo to je prednost capoeire – koja pruža iznimno šarolik spektar pokreta, uz bonuse koje drugi sportovi ne pružaju, ili ne pružaju u cijelosti – a to su: učenje stranog jezika, razvijanje osjećaja za ritam i muzikalnost, učenje sviranja instrumenata te socijalizaciju i rad u grupi, kao i razvijanje individualnosti”, objašnjava Nikola Orešković i dodaje kako voditelji treninga capoeire, osim što vode redovne programe, rade i s djecom s posebnim potrebama i s djecom s poremećajima u ponašanju, koristeći capoeiru kao alat za socijalnu inkluziju i razvoj perceptivno-motoričkih sposobnosti.

Vesna Grandes Howard, plesna pedagoginja i direktorica Plesne škole Funkadelik osnovane 2013., kaže da je bolje da djeca s ciljanim sportom počnu s navršenih sedam godina, pa se tako urbane plesne tehnike koje se mogu učiti u Funkadeliku počinju raditi sa školskom djecom. Predškolci moraju pričekati s hip-hopom i sličnim plesovima, ali se s njima rade ritmika i kreativni ples.

Djeca od čak samo dvije godine starosti mogu se okušati i u kuglanju, kaže Miše Mrkonjić iz Bowling centra Klub 300.

“Sve veća je zainteresiranost djece za proslave rođendana na bowlingu. S djecom rade isključivo animatori trenirani od bowling trenera. Postoji mini bowling gdje su kugle manje, a staze imaju ogradice tako da je svako bacanje uspješno. Također, na pravom velikom bowlingu za malu djecu imamo tobogane za kugle. Starija djeca se natječu i prate rezultate”, kaže Mrkonjić, inače jedan od najboljih hrvatskih bowlera. Iako on smatra da je pristup bilo kojem sportu zapravo pristup životnim prilikama u budućnosti, te da djeca moraju barem na kratko osjetiti što više sportova i natjecateljski duh, njegovo mišljenje ne dijeli psihologinja Kosjenka Lovrec-Marinović.

“Prema mišljenju ljudi moje struke, dijete se ne bi trebalo natjecati prije 12. godine života jer nije psihički spremno podnijeti poraz. Ali bilo koji sport traži od djeteta natjecanje puno prije te 12. godine, ako je dijete talentirano. Sad se postavlja pitanje koliko roditelj ima znanja i želje paziti na djetetov psihološki i emotivni razvoj, uz onaj fizički. Pitanje je i samog sporta i trenera. Ima klubova koji kontaktiraju sportske psihologe koji znaju raditi s djecom od najranije dobi, ali to opet košta a rijetko koji klub će to priuštiti djetetu”, kaže Kosjenka Lovrec-Marinović.

Jednako kao i Kosjenka Lovrec-Marinović, pedagoginja Lidija Burmaz smatra da sportska aktivnost, ako se s njom krene prerano i ako je ne provode educirani treneri, može naškoditi djetetovu razvoju, posebno emocionalnom. No za razliku od sportskih aktivnosti, djeci se danas nudi mnogo sadržaja koji prije svega potiču intelektualni i kreativni razvoj, poput likovnih radionica i tečajeva, učenje stranog jezika, tečajeva za brzo pamćenje ili brzo zbrajanje, ili pak sviranje nekog instrumenta. Takve aktivnosti, smatraju stručnjaci, ne mogu bitnije naškoditi djetetovu razvoju.

“Sve te aktivnosti trebale bi biti prilagođene individualnom razvoju svakog djeteta. Neka djeca nauče čitati vrlo rano. Takvoj i sličnoj djeci može se ponuditi nešto više nego onoj djeci koja nauče čitati i pisati s pet ili šest godina. Motivacija roditelja trebala bi biti usmjerena na zdravlje i razvoj djeteta, a ne na krajnji rezultat i postignuće. Roditelji često kroz djecu žele ostvariti svoje neostvarene ambicije. Osim toga, stručnost i kvalificiranost osoblja koja rade s djecom bitan je kriterij pri odabiru takvih aktivnosti”, smatra pedagoginja Lidija Burmaz i dodaje da je zapravo veliko pitanje o kakvim je roditeljima riječ, jer iznimno malu djecu tjeraju na aktivnosti koje im zapravo nisu potrebne.

A da je zaista riječ o iznimno maloj djeci govori i podatak da su u programe u Hrvatskoj jedinstvenih Malih kreativaca uključena djeca već od jedne godine starosti.

“Naš je program koncipiran tako da kroz šest ciklusa – likovni, glazbeni, dramski, istraživački, društvene igre i mini projekti – radimo na različitim razvojnim psihofizičkim segmentima djece. Kreativnost je podloga u svim našim ciklusima, no dok na likovnom ciklusu djeca razvijaju maštu i kreativnost, usvajaju vještine i znanja, kroz crtanje i slikanje na slobodan način izražavaju svoje misli i osjećaje, na glazbenim radionicama kroz slušanje glazbe i izradu instrumenata djeca razvijaju sluh, smisao za ritam, znanje o instrumentima, a rješavaju se i povučenosti te im raste samopouzdanje”, kaže Maja Jurin, direktorica Malih kreativaca, osnovanih 2012. I sama kaže da ponekad djeca od svega godinu dana starosti ne mogu pratiti program, te da se onda roditeljima preporučuje dolazak kad dijete navrši najmanje 18 mjeseci.

“Naše radionice su za djecu od jedne godine na više. No, kako djeca u toj dobi svijet najviše istražuju rukama i ustima, nekim roditeljima je teško prihvatiti da će dijete doći na radionicu i umjesto da odmah uzme kist i počne slikati, prostor oko sebe doživljavati kušanjem, dodirivanjem, bacanjem materijala. Ako se radi o takvim situacijama, preporučujemo da nam dođu kad dijete napuni 18 mjeseci jer u toj dobi dijete može pratiti radnju nekoliko minuta. Stvari koje djeca rade kod nas nisu populističke, nisu produkt modernog, potrošačkog društva. Mi radimo s pedagoški neoblikovanim i recikliranim materijalima, pokazujemo i djeci i roditeljima kako je jednostavno i, zapravo, prihvatljivo biti svoj. Pri tome nipošto ne mislim da je današnje društvo loše ili negativno, samo smo se zbog načina života, stresa i žurbe jako odmakli od nekih osnovnih ljudskih vrijednosti”, objašnjava Maja Jurin i kaže da je cijena različita, ovisno o broju dolazaka. Još mlađa djeca, dakle bebe od tri mjeseca naviše, od 2009. mogu početi učiti engleski jezik po metodi Helen Doron.

“Ništa nije složenije od učenja jezika. Ipak sva djeca s lakoćom nauče svoj materinji jezik. Razlog je što je dječji mozak programiran za učenje jezika sve do 6. godine. U tom se razdoblju u neurološkim putevima stvaraju dragocjene veze koje se ne mogu formirati nakon šeste godine. Helen Doron metoda koncipirana je tako da se jezik usvaja kao što se usvaja materinji jezik. Jezik se usvaja tako da s djecom od prvog sata komuniciramo isključivo na engleskom jeziku uz puno pjesme, pokreta, poticanja svih osjetila i zabave”, kaže Danijela Haralović, voditeljica tog programa u Hrvatskoj. Objašnjava kako je Helen Doron prirodna i učinkovita metoda upijanja jezika u prirodnom okruženju bez naglaska na gramatička pravila.

“Dijete koje je redovno izloženo stranom jeziku osjeća njegovu melodiju za razliku od djeteta koje uči tako što slijedi gramatička pravila. Također, ovo znači da Helen Doron metoda ne samo da pomaže razviti govorne vještine kod djece, nego im pomaže u razvoju osobnosti”, tvrdi Danijela Haralović. No, iako su u Helen Doron Hrvatska uvjereni kako je njihova metoda ranog učenja engleskog jezika uspješna, u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta ističu da je nezakonita metoda koju primjenjuje Udruga Helen Doron za učenje engleskog jezika za djecu mlađu od tri godine.

“Izvješćujemo vas da Udruga Helen Doron ne provodi programe s djecom rane i predškolske dobi sukladno propisima Republike Hrvatske i roditelji su isključivo odgovorni za svoje postupke kod uključivanja djece u te programe. Naime, ta je udruga početkom 2013. zatražila suglasnost na provedbu programa ranog učenja engleskog jezika s djecom rane i predškolske dobi i dobila je negativno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje na sve prijedloge rada s djecom mlađom od navršene tri godine života. Dana 4. lipnja 2013. godine je dana suglasnost na program ranog učenja engleskog jezika s djecom od navršene tri godine života do polaska u osnovnu školu, pod uvjetom da Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport donese rješenje o ispunjavanju uvjeta za početak rada u odgovarajućim prostorima Udruge, što do danas nije učinjeno, te Udruga nema zakonskog prava provoditi programe ranog učenja engleskog jezika s djecom rane i predškolske dobi”, rekli su za Nacional iz Ureda za odnose s javnošću Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Isto tako, s obzirom na to da je pravnim osobama omogućeno da od ministarstva zatraže verifikaciju različitih programa, koji se nude djeci rane i predškolske dobi, ne bi se smjelo događati, kažu u Ministarstvu, da se nude neverificirane aktivnosti. “Osobito je problematično kad nekvalificirane osobe otvaraju kojekakve igraonice u neprimjerenim prostorima. Roditelji na to nikako ne bi trebali pristati jer snose odgovornost za brigu o djetetu. Ministarstvo ne daje smjernice za izvanškolske aktivnosti koje djeca i njihovi roditelji mogu slobodno birati prema njihovim potrebama, interesima, mogućnostima i sposobnostima. Ministarstvo je odbilo mnogobrojne programe koji nisu bili primjereni dobi djece rane i predškolske dobi ili nisu priređeni sukladno propisima koji se odnose na rad s djecom te dobi ili nemaju odgovarajuće obrazovane osobe koje bi provodile te programe ili ne spadaju u programske igraonice. Da bi se moglo započeti s provedbom programa i rada s djecom rane i predškolske dobi, svi programi moraju proći verifikaciju Ministarstva, a godišnje se verificira više od 450 različitih programa za različitu dob djece. Važno je istaknuti da samo četiri dječja vrtića u Republici Hrvatskoj imaju suglasnosti na programe rada s djecom od šest mjeseci do navršenih 12 mjeseci – Medveščak, Duga i Sopot u Zagrebu i Rijeka u Rijeci”, poručuju iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Psihologinja Kosjenka Lovrec Marinović kaže kako se sve kreativne aktivnosti – glazba, ples, slikanje, upotreba pedagoški neoblikovanog materijala i slično – nude djeci u okviru cijene redovnog vrtićkog programa, u svakodnevnom radu s djecom od strane stručno osposobljenih osoba. To počinje već u jaslicama, a traje do polaska u školu.

Pedagoginja Lidija Burmaz kaže da je lijepo imati mogućnost odabira aktivnosti za dijete, ali treba imati mjeru i nikako ne kretati prerano.

“Znamo što djetetu od godinu dana najviše treba. Treba mu vrijeme koje će provoditi s roditeljima i vrijeme za slobodnu igru. Mnogo današnjih obitelji imaju takva radna mjesta da sve duže vremena provode na poslu, a sve manje s vlastitom djecom. Zbog nedostatka vremena i bojazni da ne propuste nešto, neki roditelji svoju djecu upisuju u razne programe i aktivnosti i tako nadoknađuju “propušteno vrijeme”. Vrlo su popularne aktivnosti koje potiču intelektualni razvoj, jer ih roditelji doživljavaju kao prečac za uspješno savladavanje budućeg školskog gradiva”, kaže pedagoginja Lidija Burmaz.

Jedna od takvih aktivnosti za djecu je i 2013. osnovan Brainobrain, odnosno program za djecu od 4 do 14 godina starosti, s ciljem potpunog razvoja mozga pomoću abakusa ili BrainGym metode poduke.

“Abakus se, primjerice, koristi za mentalnu gimnastiku te omogućuje brzo i učinkovito učenje, povećanje koncentracije i brzine procesuiranja informacija, poboljšanje pamćenja, vizualnih i slušateljskih sposobnosti, te školskih vještina pisanja, čitanja i računanja. Iako mnogi pitaju: “Pa kad će se ta djeca igrati?“, moram reći da Brainobrain program primjenjuje princip učenja kroz igru te osigurava razumnu ravnotežu između planiranih aktivnosti i slobodnog vremena. Igra je primarni i najzabavniji oblik učenja o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje, a izraz je beskrajne mogućnosti mašte i improvizacije. Stoga naši treneri kreiraju okruženje koje dozvoljava djeci da se igraju”, objašnjava Marina Mezak iz udruge Brainobrain. Dijete koje program Brainobrain počinje pohađati u dobi od četiri godine, kako kažu u udruzi, odskakat će po mnogočemu u odnosu na svoje vršnjake.

“Navikli smo da začuđeni odgojitelji pitaju roditelje naših najmlađih polaznika što se to događa s njihovom djecom jer primjećuju promjene u obradi informacija, koncentraciji, pamćenju, samopouzdanju te vizualnim i slušateljskim sposobnostima djece. Dovoljno je reći da djeca koja s četiri godine starosti upišu Brainobrain program do polaska u školu već znaju množiti troznamenkaste s jednoznamenkastim brojevima te su u stanju pratiti 120 minuta nastave bez pauze”, objašnjava Marina Mezak i dodaje da cijena u iznosu od 490 kuna mjesečno pokriva četiri dvosatna predavanja, koja se održavaju jednom tjedno.

Isto kao i u Brainobrain programu, predškolci koji rano počnu učiti svirati instrument, a neki počnu i s tri godine života, odskakat će u odnosu na svoje vršnjake. Tako kaže Valentina Kos, osnivačica Glazbene škole Vanja Kos, jedine u Hrvatskoj koja organizirano održava tečajeve za djecu predškolskog uzrasta. Iako je uvriježeno mišljenje sve donedavno bilo da dijete glazbenu školu upiše u trećem razredu osnovne škole, te tako paralelno s osnovnom školom završi i osnovnu glazbenu školu, to se unazad nekoliko godina promijenilo.

“Uvidjeli smo da postoji potreba djece još u vrtiću da krenu s učenjem sviranja instrumenta, pa sad u školi imamo 30-ak predškolaca. Osim sviranja učimo i solfeggio, ali kroz igru. Objasnimo im da violinski ključ ima glavu, trbuh i cipelu. Nota “osminka”, primjerice, ima glavu, tijelo i ruku. Znači, objasnimo im na njihov način kako note izgledaju i što predstavljaju, a oni to jako dobro razumiju. Imamo nekoliko odličnih polaznika, primjerice četiri dječaka predškolske dobi sad se pripremaju za glazbenu školu”, priča Valentina Kos.

Glazbus, odnosno tečajevi za predškolce, organizirani su tako da postoji program glazbene abecede za djecu od tri i pol do šest godina. To je grupni program gdje polaznici svladavaju osnovne glazbene pojmove, igraju glazbene igre, crtaju instrument kojeg vide, pobojaju ga i slično, a nakon toga se kreće na individualnu nastavu s profesorom. U pravilu, kaže Valentina Kos, predškolsko dijete u dvije godine prođe gradivo jednog razreda glazbene škole. Dakle, dijete koje počne svirati instrument s tri i pol godine, već je s pet i pol spremno upisati prvi razred glazbene škole. Ako je poznato da su neki od vrhunskih glazbenika, poput violončelista Stefana Milenkovicha ili pijanista Evgenyja Kissina, svoju karijeru počeli kao predškolci, onda ne čudi sve veći interes roditelja i djece za upis u glazbenu školu u sve ranijoj dobi.

“Instrumenti u kojima su predškolci najuspješniji su violina, klavir, bubnjevi, harmonika i gitara. Osim instrumenata, predškolci su zainteresirani i za satove solo pjevanja, a takva djeca, kako su primijetili roditelji, puno bolje govore, lakše čitaju i naprednija su u hrvatskom jeziku, a kod nas u školi puno lakše svladavaju solfeggio. Zanimljivo je da ta djeca već u tako ranoj dobi snimaju pjesme u studiju, pa imaju i to iskustvo iza sebe. S djecom rade profesori koji su specijalizirani za rad s malom djecom”, kaže Valentina Kos, profesorica klavira koja i sama radi s predškolcima. Kaže da su, općenito, djeca koja rano kreću u glazbenu školu puna samopouzdanja, nemaju tremu od javnog nastupa, otvorenija su i društvenija. Vanja Kos kaže da su u dosadašnjoj praksi imali slučajeva kad su roditelji forsirali da dijete svira neki instrument, a dijete nije bilo talentirano ili za sviranje nije imalo volju.

“Ima djece koja jednostavno nisu spremna pa im savjetujemo da dođu za godinu ili dvije”, objašnjava Valentina Kos.

Još jedna aktivnost na kojoj djeca od najranije dobi “treniraju mozak” jesu i Fora radionice, na kojima djeca uz pomoć obučenih inženjera sama rade razne pokuse.

“Predškolci su visokomotivirani za istraživanje i učenje i uvijek dođu u velikom broju na naše programe. Naša je misija pružiti djetetu priliku za samostalno istraživanje. Svako dijete ima svoj set opreme, ili rade u paru, kako bi svojim ritmom, uključujući sva svoja čula, i svoje mentalne procese isprobalo, osjetilo, doživjelo određene prirodne zakonitosti kroz svoje iskustvo. Voditelj priča zabavne priče, ali sam proces konstrukcije znanja prepuštamo djeci. To je tzv. konstruktivistički način učenja. Znanje do kojeg sami dođemo od najveće je vrijednosti. Čak i nije bitno da sve odmah znamo “točno”. Greške su isto dragocjene, a najvažnija je motivacija, strast, želja za otkrivanjem, učenjem, te razvoj logičkog i kritičkog razmišljanja. Mi radimo s kemijskom opremom, tehnološkom opremom, koristimo didaktičke materijale nove generacije – za učenje o struji, materijalima, građenju – a puno je pokusa temeljeno na upotrebi svakodnevnih stvari iz prirode i čovjekovog okruženja. S djecom rade mladi budući učitelji, profesori prirodnih znanosti, inženjeri koje posebno obučavamo za ovaj tip rada”, objašnjava Željka Babić, osnivačica Fora radionica.

Unatoč činjenici što se stručnjaci slažu u tome da je u mnogim slučajevima uključivanje u sportske i intelektualne aktivnosti djece predškolske dobi zapravo pretjerivanje, pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić upozorava da je veliki problem što sve te aktivnosti, ili bar neke od njih nisu dostupne svoj djeci, posebno djeci u manjim sredinama ili na otocima.

“Jedna od glavnih zadaća pravobranitelja za djecu je pratiti kako Republika Hrvatska izvršava obveze koje proizlaze iz UN-ove Konvencije o pravima djeteta. Jedno od područja tih obveza odnosi se na pravo djeteta na odmor, igru, slobodno vrijeme te kulturne i umjetničke aktivnosti. Upravo smo prošle godine upozorili na slabosti u tom području. Istaknula sam da u mnogim lokalnim zajednicama djeca nemaju prostor za druženje i provedbu kvalitetnih vođenih aktivnosti u slobodnom vremenu, da se programi za djecu naplaćuju pa nisu dostupni svima te da se besplatni programi uglavnom nude u školama kao izvannastavne aktivnosti, ali da je ta je ponuda skromna, osobito u manjim mjestima i na otocima i da ne može zadovoljiti potrebe sve djece. Isto tako, upozorila sam i da nisu na odgovarajući način propisani uvjeti za rad igraonica i dječjih igrališta niti nadzor nad njihovim radom, što u pojedinim slučajevima dovodi u pitanje kvalitetu usluge koja se pruža djeci i sigurnost djece. Ne postoji sustavno praćenje zdravlja djece koja se bave sportom i rekreacijom, da djeca često treniraju u noćnim satima te da s njima često rade treneri koji nisu osposobljeni za rad s djecom”, kaže pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić.

Pitanje slobodnih aktivnosti djece vrlo je važna odgovornost države i lokalne zajednice, koje moraju svakom djetetu jamčiti pristup kvalitetnim i razvojno poticajnim sadržajima za odmor, rekreaciju i kreativno izražavanje, smatra pravobraniteljica za djecu.

“To znači da takvi sadržaji trebaju biti besplatni i dostupni svakom djetetu. Zato kontinuirano upućujem preporuke općinama i gradovima da osnivaju centre za djecu i mlade koji nude takve sadržaje, često u suradnji s udrugama, da poboljšaju uvjete na postojećim dječjim igralištima i izdvoje u proračunu sredstva za to. Upozoravam i na iznimnu važnost organiziranja besplatnih izvannastavnih aktivnosti za djecu u školama te preporučujem da država osigura financijsku potporu za takve aktivnosti u siromašnim sredinama, osobito u malim mjestima i na otocima. S obzirom na iznimnu vrijednost kretanja i sporta za djecu od najranije dobi, u čemu je važna uloga dječjih vrtića i škola, ali i sportskih udruga, ističem potrebu da se te aktivnosti učine dostupnima svakom djetetu, a ne da se uvjetuju skupim članarinama, da se uvede sustavno praćenje zdravlja djece koja se bave sportom i rekreacijom te licenciranje svih sportskih djelatnika koji rade s djecom”, rekla je pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić.

Iako neki smatraju kako je ponuda aktivnosti za djeca zaista pretjerana, sve aktivnosti u koje roditelji mogu uključiti svoju djecu, čak i od najranije dobi, mogu biti odličan način jačanja intelektualne ili fizičke sposobnosti najmlađih. No kao i u svemu ostalome, niti u ovome ne treba pretjerivati niti djecu uključivati u tri, četiri ili više aktivnosti jer djeca prije svega trebaju igru.