DOSSIER: DIPLOMATSKI ŽIVOT BEZ PLAĆE: Lijepe obveze počasnih konzula

Objavljeno u Nacionalu br. 727, 2009-10-20

FUNKCIJU počasnog konzula mogu obnašati samo ugledni i zaslužni građani, čija je zadaća da jačaju gospodarsko-političke odnose između Hrvatske i zemlje koju predstavljaju; sedmero hrvatskih predstavnika za Nacional je ispričalo svoja iskustva u toj ulozi

U Republici Hrvatskoj djeluje 39 počasnih konzula koji su najčešće akreditirani od zemalja s kojima Hrvatska nema jake diplomatske odnose ni svoja predstavništva ili pak onih zemalja koje žele dodatno pojačati gospodarsko-političke odnose. Kraljevina Danska imenovala je u Hrvatskoj čak četiri počasna konzula, Kraljevina Švedska i Mađarska imaju po dva počasna konzula, dok Čile, Finska i Kraljevina Nizozemska imaju tri počasna konzula obično u Zagrebu i Splitu te Dubrovniku, Rijeci ili Opatiji. Sam naziv počasni konzul govori da je riječ o počasnoj funkciji koju mogu obnašati samo ugledni i zaslužni građani, a oni je pak trebaju obnašati časno.

Republika Hrvatska, s druge strane, imenovala je 61 počasnog konzula u 41 zemlji, budući da u nekim zemljama, poput Sjedinjenih Američkih Država, Španjolske, Argentine, Čilea, Italije, Slovenije, Izraela i Portugala, istovremeno djeluje i nekoliko počasnih konzula. Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic grupe, počasni je konzul Irske u Zagrebu. “Meni je osobno bila iznimna čast prihvatiti ovu funkciju i čast mi je obnašati ju posljednje četiri godine. Osobno, ako administrativni dio stavimo na stranu, kao aktivni sudionik gospodarskog i društvenog života u Hrvatskoj ovu dodatnu diplomatsku funkciju doživljavam kao dodanu vrijednost, kroz svoje redovite aktivnosti nastojim prepoznati i promicati mogućnosti unapređenja odnosa između Irske i Hrvatske u različitim aspektima.”

Na tu ga je funkciju, između ostalih preporučio i doktor Ante Čičin-Šain, dotadašnji počasni konzul u Zagrebu, a inače prvi hrvatski veleposlanik pri EU u Bruxellesu, koji je nakon toga preuzeo dužnost počasnog konzula u Splitu. O tome zašto baš Irska, Emil Tedeschi kaže: “Irska je izabrala mene, ali iz moje perspektive tu također nema nikakve dvojbe. Irska se posljednja dva desetljeća učestalo spominje kao zemlja koja je Hrvatskoj slična po brojnim parametrima, ne samo kao gospodarski i razvojni uzor, nego i temperamentom, mentalitetom, pa i prirodnim ljepotama. Vidim i logiku i zadovoljstvo u obavljanju te dužnosti, pa se nisam puno dvoumio oko njezina prihvaćanja, a obveze koje iz toga proizlaze uspijevam organizirati u svojem rasporedu.” No, kako postati počasni konzul, na primjer, Burkine Faso ili Južnoafričke Republike? Burkinu Faso u Hrvatskoj zastupa poznati odvjetnik Goran Mikuličić koji brani hrvatske generale u Haagu. Bivši zagrebački gradonačelnik, ministar i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Branko Mikša, na primjer, nije imao nikakve veze s Južnoafričkom Republikom.

Posredno je za njegovo imenovanje počasnim konzulom upravo te zemlje kriv njegov šogor, inače pilot u Singapore Airlinesu, koji mu je predložio da na proslavu obljetnice braka suprugu odvede upravo u Južnoafričku Republiku. “Neslužbeno su najbolji vodiči na svijetu upravo piloti jer oni sigurno znaju koja zemlja u nekom trenutku može pružiti najviše mogućnosti”, govori Branko Mikša, “moja žena je po njegovu savjetu odabrala upravo Cape Town, a kako za vrijeme svog političkog gastarbajterstva nisam imao dovoljno vremena, odlučio sam joj to nadoknaditi kad sam se povukao iz politike. No, kad sam 2000. godine u veleposlanstvo Južnoafričke Republike u Budimpešti poslao formulare za vizu, nazvao me njihov veleposlanik s kojim sam imao kontakte još kao gradonačelnik i pitao da li bih imao što protiv da za vrijeme boravka tamo malo popričam s ljudima iz ministarstva. I mi smo se doista našli na doručku u hotelu gdje sam bio smješten sa suprugom, ali bio je to posve neformalni razgovor. Nakon nekog vremena našao sam se u Zagrebu s južnoafričkim veleposlanikom i tom prilikom mi je rekao da on iz Budimpešte pokriva područje Mađarske, Hrvatske i Rumunjske i da mu je stalo da se unaprijede odnosi između Hrvatske i Južnoafričke Republike koji su bili na simboličnom nivou te bih li ja pristao biti počasni konzul. Pristao sam pod uvjetom da nemam veze s izdavanjem viza i sličnim poslovima jer za to naprosto ne bih imao vremena, ali da sam u slobodno vrijeme voljan raditi na unapređenju gospodarskih i kulturnih veza. Nedugo nakon toga izvijestili su me da je moje imenovanje pozitivno riješeno, ali da će to biti javna stvar tek kad hrvatska strana službeno potvrdi, što se i desilo 17. ožujka 2004.“

Mnogi misle kako počasni konzuli zapravo ništa ne rade, a uživaju mnoštvo beneficija, no stvar je upravo suprotna. Osim diplomatskih tablica i besplatnog parkirnog mjesta, počasni konzuli gotovo da i nemaju nikakvih drugih privilegija, a za svoj rad ne primaju naknadu. Nemaju čak ni diplomatski imunitet niti ovlasti kakve imaju karijerni konzuli. U Hrvatskoj oni uživaju samo imunitet od sudbenosti i osobnu nepovredivost za službene radnje izvršene u obavljanju funkcija počasnog konzula. No, moraju si sami osigurati ured i plaćanje svih dodatnih troškova, a sami uglavnom plaćaju i putovanja u zemlju koju predstavljaju. Većina njih ured ima u poduzeću u kojem obavljaju svoje redovite profesije. Ured Branka Mikše nalazi se tako na 18. katu Cibonina tornja, u Agrokoru, gdje radi kao stručni savjetnik. Štefanija Balog počasna je konzulica Sultanata Oman, a njezin je ured u Arhitektonskom studiju, kojem je na čelu. Onima koji ne znaju koliko je Sultanat Oman liberalna i razvijena zemlja taj se podatak da je konzulica upravo žena u prvi se tren može činiti neobičnim.

“Kad dođete u Oman, osjećate se kao da ste došli u bilo koju europsku prijestolnicu. Žene obnašaju sve dužnosti, zastupljene su u svim institucijama zemlje, u ministarstvima, bolnicama, školama i imaju potpuno ista prava. Od tradicionalne odjeće nose uglavnom samo marame, feredže vrlo rijetko. Prvi put sam bila u Omanu ovog proljeća i bila sam jako počašćena i primljena na najvišem nivou, gotovo svi ministri osobno su me primili. Ja sam jedini počasni konzul koji predstavlja Oman, a primljena sam i od Njegova Veličanstva Sultana Quaboos bin Said Al Saida. Imala sam čast razgovarati s njim čak 20-ak minuta. Razgovarali smo puno o iskustvima u području turizma budući da se Oman jako fokusirao na proširenje turističke ponude i izgradnju hotela te grade i hotele sa sedam zvjezdica”, kaže Štefanija Balog. Ona je na dužnost počasne konzulice Omana imenovana 19. veljače 2007. godine na prijedlog veleposlanika Sultanata Oman u Beču.

“Poslije sam saznala da je on za mene čuo od libijskog ambasadora budući da sam bila specijalni izaslanik predsjednika Stjepana Mesića u Libiji 2000. godine te sam godinu dana kasnije, budući da predsjednik ima u mene povjerenje, bila na čelu hrvatskih gospodarstvenika koji su išli u službeni posjet Libiji. Saznala sam da me, pored službenih osoba, libijski ambasador smatrao jedinom osobom na koju se mogao osloniti. No, kad su mi predložili funkciju počasne konzulice Omana nisam znala hoću li ju zbog obveza moći prihvatiti. Ne bih se mogla baviti izdavanjem viza. Jedino što radim, ako recimo u Hrvatsku na putu iz Europe dolaze građani iz Omana je da dobijem fotokopije putovnica i zamolim ministarstvo da pripreme vizu. Inače građani Omana vizu za Hrvatsku mogu ishoditi u našoj ambasadi u Kairu, ali se dugo čeka. S druge strane, želi li netko iz Hrvatske ići u Oman, automatski dobiva vizu na aerodromu. Oman je bogata, ali prije svega fantastično pravno uređena i organizirana zemlja koja jako puno ulaže u školovanje mladih ljudi. Iako su bogati plinom i naftom, žele puno više uložiti u turizam jer su svjesni da neće moći uvijek samo od plina živjeti. Oman je Hrvatima i privatno i poslovno postao zanimljiva destinacija. Ovih dana ministar Jandroković ide u službeni posjet Omanu s gospodarstvenicima zainteresiranima za suradnju.“

A Hrvatsko gospodarstvo možda ne bi bilo na tako niskim granama da se na vrijeme okrenulo prema tržištima gdje su i prije rata hrvatski proizvodi bili prepoznatljivi i cijenjeni, smatra doktor biotehničkih znanosti Salah-Eldien Omer, počasni konzul Sudana u Hrvatskoj. “Sudan je imao odlične odnose s Končarom, Đurom Đakovićem, Plivom, Podravkom, Inanaftaplinom. Hvala Bogu da smo barem zadržali sve kontakte, ali te odnose, veze i ugovore trebalo bi obnoviti. Hrvatska je previše okrenuta Europi, a ne prepoznaje potencijal golemog tržišta kakvo je, s gotovo 30 milijuna stanovnika, Sudan.“ Doktor Salah-Eldien Omer rođen je u Sudanu, ali je u Zagrebu studirao. Nakon povratka u Sudan, dobio je priliku vratiti se u Zagreb gdje je dobio posao i mogućnost za magisterij, budući da je u Sudanu kao prvi inženjer drvne industrije dobio sve počasti, ali ta privredna grada nije uopće bila razvijena pa nije mogao raditi u struci. Nakon toga, ljubav je učinila svoje i zauvijek je ostao u Zagrebu. Bio je na čelu Instituta za drvo, a početkom 90-ih osnovao je privatnu tvrtku. Za vrijeme rata kao konzultant UNDP-a (United Nations Development Programme) bio je aktivan u organiziranju pomoći za Hrvatsku. Kad je sudanska vlada zbog smanjenja aktivnosti odlučila zatvoriti ambasadu u Hrvatskoj, predložili su upravo njega za počasnog konzula.

Njegovo imenovanje trebao je potvrditi i predsjednik Franjo Tuđman, ali su ga bolest i smrt u tome spriječili pa je taj zadatak obavio predsjednik Stjepan Mesić 18. srpnja 2000. godine. Otad se doktor Salah-Eldien Omer zalaže da se gospodarska suradnja između Hrvatske i Sudana ne odvija, kao do sada, uglavnom preko posrednika već da hrvatske firme prepoznaju potencijal ovog tržišta. Za hrvatske bi uvoznike, pak, mogao biti koristan uvoz pamuka, hibiskusa i gume arabice. Za razliku od razmjene sa Sudanom, gospodarska razmjena s Južnoafričkom Republikom dosta je porasla, a budući da je ondje ljeto u vrijeme kad je u Hrvatskoj zima, ta je zemlja interesantna radi uvoza sezonskog voća, posebno grejpa i limuna, ali i južnoafričkih vina. Taj potencijal prepoznao je i Agrokor. No, Južnoafrička Republika sve je više Hrvatima zanimljiva i kao turistička destinacija, posebno za safari, a sljedeće godine počinje i “nogometno ludilo”.

“Nadao sam se da će se Hrvatska plasirati na Svjetsko prvenstvo u nogometu, zbog čega bi mnogi hrvatski navijači zasigurno otputovali u Južnoafričku Republiku, ali na žalost, sada će vjerojatno samo manji broj njih otići. U Južnoafričkoj Republici među bijelcima su najpopularniji sportovi kriket i ragbi, ali većinskom crnačkom stanovništvu na prvom je mjestu nogomet i svi su oni čuli za Šukera. Najpopularniji poklon koji nosim kad tamo odlazim je kockasti crveni dres hrvatske reprezentacije i već ga imaju gotovo svi njihovi ministri. U Južnoafričkoj Republici također ima i dosta Hrvata koji ondje žive desetljećima, poput Sinovčića koji su davno došli s Brača, s tim da se većina njih sada preziva Sinovic. Mnogi od njih u zadnje vrijeme putuju u Hrvatsku kako bi svojoj djeci pokazali gdje su im korijeni, a obično uzimaju turističke ture brodovima.“ A među vlasnicima brodarskih kompanija već se odavno smatra da su među najboljim posadama one filipinske. Ističe to i počasni generalni konzul te zemlje Davor Štern.

Iako mnogi njegovo ime vežu uz Rusiju gdje je živio 16 godina, igrom slučaja postao je počasni konzul puno toplije zemlje. Prvi put je bio na Filipinima još kao ministar gospodarstva, a nakon toga i kao direktor Ine. Počasni konzul Hrvatske na Filipinima i Ministarstvo vanjskih poslova potom su mu uputili poziv da postane njihov počasni konzul. Imenovanje je 1. veljače 1999. potvrdio i predsjednik Franjo Tuđman. U tih 10 godina mandat mu je već tri puta bio ponovno potvrđen kako se mijenjala vlast. Razlika između Davora Šterna i većine drugih konzula je ta što je on počasni generalni konzul, što je najviši nivo u tom rangu. On ima i ovlaštenje izdavanja viza. Godišnje na Filipine putuje oko 300 do 400 Hrvata i uglavnom su to pomorci koji se u Manili ukrcavaju na brodove.

“Robna razmjena s Filipinima je vrlo niska i odvija se preko trećih zemalja. Oni nama nude namještaj, egzotično drvo, sušeno voće, konzerve, svježe tropsko voće i palmino ulje, a mi njima pumpe niže složenosti. Ono za što se ja zalažem je da Hrvatska dozvoli dolazak filipinske radne snage. Apsurdno je da ćemo sljedeće godine ukinuti vize Kinezima, da smo zbog viza propustili najbogatije ruske turiste. Filipinci su poznati kao vrlo dobri radnici pogotovo u uslužnim djelatnostima i zanimanjima kao što su kućne pomoćnice, dadilje, hotelski i ugostiteljski radnici i medicinske sestre. Nisam zagovornik da ih primimo stotine, ali Hrvatska bi kao turistička zemlja mogla mnogo naučiti od takvih radnika, oni bi mogli postaviti standard uslužnosti jer mi na žalost još nismo raščistili između pojma uslužnosti i sluganstva. Filipinci su nevjerojatno dobroćudan narod, sama činjenica da nakon neovisnosti nisu promijenili ime zemlje koja je dobila naziv po španjolskom osvajaču, kralju Filipu, već govori puno o njima. Iako su često pogođeni prirodnim katastrofama, a nisu rijetka ni potonuća trajekata, ti ljudi su uvijek nasmiješeni, vesele se samoj činjenici što su živi, a mi smo to odavno zaboravili“, kaže Davor Štern.

Na prijedlog čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa Escobara 1999. godine, a egzekvaturom predsjednika Stipe Mesića 2000. godine počasni konzul Republike Čile postao je splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić. “Bio sam veoma počašćen zbog ponuđene funkcije, ali sam se i dvoumio jer nisam znao koje sve obveze ona nosi. Od početka 90-ih godina bio sam na usluzi mnogim čileanskim dužnosnicima, koji vuku korijene iz Dalmacije, na njihovim putovanjima u Hrvatskoj. Jednom godišnje posjećujem Čile, obišao sam čitavu zemlju od Antofagasta na sjeveru preko Santiago de Chilea do Punta Arenasa na jugu. Jako sam zavolio Čile, izmedju ostalog i zbog izvrsnog vina, posebno crnog, odličnog maslinova ulja i ukusne ribe. Jako me podsjeća na Dalmaciju, možda je i to bio jedan od razloga što mi se kao zemlja uvukla pod kožu. Dosta smo radili na uspostavljanju dobrih odnosa između dvije zemlje, tako da se grad Split pobratimio s Antofagastom u čiju čast danas možete pronaći ulicu u Splitu koja se zove Ulicom Antofagasta, a u Punta Arenas smo odnijeli poprsje Marka Marulića koje je postavljeno na jednom od njegovih glavnih trgova. Kruna tih dobrih odnosa bili su uzajamni posjeti čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa Escobara Hrvatskoj, i predsjednika Stjepana Mesića Čileu“, kaže Juroslav Buljubašić.

On ističe da svega toga ne bi bilo bez odličnog osoblja u Veleposlanstvu Republike Čile u Zagrebu i svih dosadašnjih veleposlanika, te sadašnjeg veleposlanika Alberta Sepúlvede koji je puno toga napravio u kratko vrijeme. U jednom od mnogih posjeta Čileu s gradonačelnikom Splita profesorom Škarićem bili su u posjetu i jednoj osnovnoj školi koja nosi naziv po Republici Hrvatskoj. “Prvašići te škole u uniformama su nam u znak dobrodošlice otpjevali Lijepu našu i dok su je pjevali, svi do jednog su držali ruku na srcu. Tada me gradonačelnik, koji je bio liberal, upitao: ‘Buljo, što je ovo, al’ su sva djeca u Čileu HDZ-ovci?’.” No, osim zajedničkog smisla za humor, Hrvatska i Čile mogu se kao male i fleksibilne zemlje s odličnom infrastrukturom i mnogo stručnjaka, odlično nadopunjavati, smatra Buljubašić. On osobno, a i neki njegovi prijatelji aktivni su sudionici čileanske burze koja se u ovoj globalnoj krizi pokazala kao jedna od boljih za ulaganje. “Ne zovu uzalud Čile južnoameričkim tigrom, i zemljom s najviše potencijala u Južnoj Americi“, kaže Juroslav Buljubašić. Iako mnogi misle da diplomati uvijek govore i djeluju “u rukavicama”, Emil Tedeschi dokazao je da to ne mora uvijek biti tako.

Na jednom skupu u organizaciji hrvatsko-irske poslovne udruge vrlo direktno je kritizirao bivšeg premijera Ivu Sanadera, odnosno nedjelovanje i nespremnost izvršne vlasti na krizu koja je snažno pogodila Hrvatsku. “Diplomatski posao karakterizira veća doza diskrecije, koja proizlazi iz njegove posredničke prirode. Međutim, diplomacija ne podrazumijeva ignoriranje problema, nego je sredstvo njihova rješavanja kroz modalitete koje ima na raspolaganju. Kao građanin i poduzetnik u Hrvatskoj ne mogu ignorirati probleme koji opterećuju našu realnost, iako to naši političari najčešće pokušavaju činiti. Konkretne su kritike izrečene u konkretnom kontekstu, gdje sam istaknuo irski talent za prepoznavanje krize, priznanje problema te aktivnu posvećenost njihovu rješavanju, otvorenost za široki spektar prijedloga potencijalnih rješenja i uključivanje relevantnih sudionika u tu problematiku. Mi to nismo znali na vrijeme, i ja sam izrazio kritiku i žaljenje zbog toga u kontekstu koji sam ranije spomenuo, a odnosi se na često isticanje Irske kao našeg uzora. U situaciji u kojoj političari ne obavljaju profesionalno i časno svoj posao, i diplomati si mogu priuštiti nešto manje diskrecije.“

Komentiraj