DORA RUŽDJAK PODOLSKI: ‘Višestruka kriza koja nas je pogodila doista je razotkrila najviše društvenih anomalija dosad’

Dora Ruždjak Podolski režira predstavu ‘Škrtac’ B.P. Molièrea, a premijera je 19. siječnja u Satiričkom kazalištu Kerempuh

U utorak, 19. siječnja, u Satiričkom kazalištu Kerempuh bit će održana premijera predstave „Škrtac“ B.P. Molièrea, u režiji Dore Ruždjak Podolski i adaptaciji Tomislava Zajeca. Molièreov “Škrtac”, klasik svjetske komediografije, postavlja se prvi put na Kerempuhovu scenu, baš kao što je to i prva režije redateljice i intendantice Dubrovačkih ljetnih igara, Dore Ruždjak Podolski, u ovom kazalištu. Tomislav Zajec u svojoj je adaptaciji aktualizirao tekst u kojem će publika pronaći mnoge dodirne točke s hrvatskom suvremenošću.

U predstavi igra veliki ansambl kazališta Kerempuh: Hrvoje Kečkeš (Harpagon), Josip Brakus (Cléante), Maja Posavec (Élise), Filip Detelić (Valère), Iskra Jirsak (Mariane), Dražen Čuček/Vedran Mlikota (Anselme), Linda Begonja (Frosine), Borko Perić (Jacques), Luka Petrušić (La Flèche), Damir Poljičak (Sudski istražitelj) i Karlo Mlinar (La Merluche, Simon, Sudski pisar).

Scenografiju je napravio Stefano Katunar, kostimografiju Barbara Bourek, autor glazbe je Stanislav Kovačić, oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez, a asistentica kostimografkinje Karmen Polović.

Dora Ruždjak Podolski redateljica je s gotovo trideset godina uspješnom kazališnom karijerom. Nakon diplome kazališne režije i radiofonije na zagrebačkoj ADU, režirala je osamdesetak dramskih, opernih i operetnih predstava i mjuzikala diljem Hrvatske. Gostovala je u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sankt Petersburgu, u kojem je postavila mjuzikl ‘’Chicago’’, i u Kanadi, u Torontu, gdje je postavila operu ‘’Nikola Šubić Zrinjski’’. Režirala je i svečanost ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Od 2009. do 2012. bila je ravnateljica dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, a od 2017. postala je intendantica ovog najvećeg ljetnog kulturnog festivala.

Dobitnica je mnogih nagrada, a najznačajnije su Nagrade hrvatskog glumišta za režiju mjuzikla ‘’Chicago’’ 2004., ‘’Ljepoticu i zvijer’’ 2008., opere ‘’Madame Buffault’’ 2015. i ‘’Črne mati zemle’’ 2017. koja je osvojila Nagradu hrvatskog glumišta i za najbolju predstavu u cjelini. U zvanju docentice predaje glumu na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Između dvije probe prošloga tjedna, Dora Ruždjak Podolski dala je intervju tjedniku Nacional. Naime, usprkos pandemiji i potresima, na predstavi se intenzivno radilo, a Dora Ruždjak Podolski kaže da je izuzetno zadovoljna kreativnom suradnjom s glumačkim ansamblom Kerempuha. Tvrdi kako ni najmanjih trzavica, usprkos teškim vremenima, nije bilo.

NACIONAL: Ovo je vaša prva režija u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Kako to da ste se odlučili na Molièreova „Škrca“?

Da, ovo je moj debi u Kerempuhu nakon gotovo 30 godina rada u kazalištu i baš zato sam željela ovom ansamblu pristupiti s klasikom, između ostalog i zato što Molièrea i nema dovoljno na repertoaru ni u Zagrebu niti u Hrvatskoj. I meni je ovo prva režija Molièrea u kazalištu i veliki mi je izazov. Postavljala sam ga sa svojim studentima na ADU i osjećam da sam za taj komad uistinu spremna. Poznajem ga kao nekakvu partituru napamet, a za mene je to i ključ uspjeha, da se režiser probije u tom metaforičko-metafizičkom spletu koji se zove odnos glumac-redatelj. Smatram da se glumac i redatelj u tom odnosu mogu dobro složiti samo kada je redatelj doista spreman i ako doista zna što hoće.

NACIONAL: Hrvatska i svijet proživljavaju teške trenutke i nalaze se u depresivnom vremenu bolesti i prirodnih katastrofa koje je ogolilo besmisao trčanja za novcem. Kolike su paralele sa suvremenošću u ovoj interpretaciji ‘’Škrca’’?

Upravo te dodirne točke odnosit će se na ukazivanje na trajne vrijednosti koje su često zaboravljene. A to su ipak ljudski integritet i karakterna vertikala i velikodušnosti koje glavni lik, Harpagon naravno nema. Karikaturalna negativnost njegova lika upozorenje je za sve nas da se nasmijemo najcrnjim stranama vlastitog bića, ali i da ih nastojimo ispraviti, odnosno dovesti u red i ravnotežu. No, s druge strane, mislim da su moderni Harpagoni manje karikaturalni, ali su zato čudovišta. Ima ih i u Hrvatskoj i na svim kontinentima, što su pokazala i zbivanja u protekloj godini, a i recentna zbivanja u Americi. Jako je puno maski palo i još će ih padati. Ova višestruka kriza koja nas je pogodila doista je razotkrila najviše društvenih anomalija od svih dosadašnjih godina i svih kriza koje osobno pamtim. Ali dok god smo u nekom strukturiranom društvu, Harpagona je bilo i bit će, a dramaturg Tomislav Zajec uspio je prilagoditi tekst i približiti te rečenice koje su doista besmrtne današnjem vremenu. To crnilo i cinizam savršeno ocrtavaju i ovu našu apsurdnu situaciju, ne samo kroz radnju predstave, već i kroz kompleksne slojeve kazališnog procesa, glumačkog nadmetanja, odnosa među likovima, pa i uspostavljanja odnosa glumca s publikom. Ima puno manirističkih i baroknih elemenata uklopljenih u suvremenost.

NACIONAL: Što je s kostimografijom i scenografijom? Radi li se i tu o stiliziranom baroku?

Scenograf je Stefano Katunar, moj dragi suradnik na brojnim projektima, a kostimografkinja Barbara Bourek. Oni su prokušani tim za ovakve klasične naslove kojima daju svoj obol. No moram istaknuti i sudjelovanje Stanislava Kovačića, mog stalnog suradnika za glazbu koji također sjedi na svakoj probi. Šteta da nema prostora da napiše operetu. I kostimi i scena su neka vrsta bastarda izrasla iz baroknog stila koji ima poveznice i s 21. stoljećem.

NACIONAL: Nije li i publika pomalo gladna klasika nakon mnogih eksperimentiranja u kazalištima?

Moram reći i da su glumci Kerempuha pozdravili ovakvu repertoarnu odluku. Klasika je zapravo higijena i društva i kazališta. To su temelji kojima se treba vraćati, a naravno da ih treba reinterpretirati i pronaći modalitete približavanja današnjici. Klasika ima vrijednost jer je zaista vječna. To je posebno važno u ovakvim vremenima, a meni, na primjer, Shakespeare nikada nije bio razumljiviji i bliži nego sada. Tehnologija se razvija, ljudski rod i ljudski karakteri i mane ostaju isti. No u našem „Škrcu“ kojeg je Molière napisao u doba baroka ne ide se ispod pojasa. Predstava, za koju smatram da će biti uspješna, barem sudeći po probama s kojima sam jako zadovoljna, kultivirana je u skladu s današnjim vremenom, ali i zakonitostima komediografskog žanra, što ne bih mogla postići bez tako sjajnog ansambla.

NACIONAL: Vi ste radili glumačku podjelu, koliko ste ansambl poznavali otprije?

Naravno da su mi svi oni bili poznati, no nisam bila svjesna da su toliko izverzirani i brzi u tom žanru kojem, doduše, jesu posvećeni svaki dan, to jest komediji i satiri. I kazalište Kerempuh naravno nosi taj naziv. No kako je meni ovo prvi profesionalni susret s njima, oduševljena sam načinom na koji razmišljaju i kako su međusobno povezani. Glavnu ulogu Harpagona povjerila sam Hrvoju Kečkešu jer odavno pratim njegov rad i znala sam da će je odlično odigrati. Zapravo, zaista mi je čast raditi s takvim glumcem koji posjeduje i dubinu i širinu koja je potrebna za tumačenje ovog lika. Sada, desetak dana pred premijeru, mogu reći da je zaista sve prošlo glatko, da nismo imali nikakvih sukoba ni nervoza, unatoč ovim grozomornim vremenima i otegotnim okolnostima kao što su bile samoizolacije. Naime, i ja sam jedno vrijeme također bila u samoizolaciji. Morali smo poštovati i poštujemo epidemiološke mjere, proba se s maskama, kao što se i u kazalište ulazi s maskama. Prekidali smo nekoliko puta rad, ali ništa to nije negativno utjecalo na kvalitetu suradnje na predstavi koja je zapravo gotova, samo je još malo treba „popeglati“.

NACIONAL: U posljednje vrijeme jako puno glumaca režira. Kako na to gledate sa stajališta zanata?

Mislim da sam blagoslovljena činjenicom da sam odlučila postati redateljica u vrijeme kada to baš nije bilo popularno u jednom muškom svijetu. Jer kazališna režija se tada, a pomalo još i sada, smatra muškim poslom. Što se tiče glumaca koji režiraju, prvenstveno vjerujem u zanat koji smo na raznim katedrama pekli na ADU, ali iz svog iskustva mogu reći da se taj zanat može steći i na druge načine. On se ponekad može naučiti i na mjestima na kojima ga čovjek ne očekuje, od osoba od kojih se čovjek nije nadao, a koje je život predestinirao za nekoga.

NACIONAL: Zbog epidemije koronavirusa prošlo izdanje Dubrovačkih ljetnih igara bilo je prilično neuobičajeno. Pripremate li već sljedeće Igre, što će biti s programom?

Prošle Igre iznijeli smo svi zajedno puno bolje nego što smo se uopće mogli nadati uz zaista kvalitetne programe, zahvaljujući velikom angažmanu svih umjetnika i produkcijskog tima koji je dao svoj maksimum. Ova godina je još veći izazov, mi se naravno spremamo i program je već gotov. Pitanje je samo tko će od planiranih sudionika moći putovati. Tu nam je još uvijek sve otvoreno. No svakako ćemo se potruditi biti spremni i za alternativne programe. Igara će sigurno biti.

Komentiraj