Najnovija produkcija Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu, opera “Don Carlo” Giuseppea Verdija premijerno postavljena u ponedjeljak u režiji Dereka Gimpela, predstavila je publici središnjeg nacionalnog teatra najambicioznije djelo velikog talijanskog skladatelja u integralnoj verziji sa zvjezdanim postavom interpreta u središnjim ulogama povijesne, političke i ljubavne drame smatrane jednim od remek-djela svjetskog glazbenog teatra.

“Don Carlo”, talijanska verzija francuskog izvornika “Don Carlos”, najduža je i najmonumentalnija Verdijeva opera skladana u pet činova u integralnom trajanju od oko četiri sata. Prvi put značajno skraćena već i prije pariške praizvedbe 1867., u reviziji za milansku operu 1884. izgubila je čitav prvi čin, da bi je do danas izvodili u različitim oblicima i trajanjima, uz gotovo obavezno skraćivanje 15-minutnog baleta u trećem činu.

Zagrebački se HNK međutim, odlučio postaviti je u njenoj cjelovitosti, slijedeći dramski niz kazališnog predloška povijesne drame Friedricha Schillera u čijem je središtu tragična ljubavna priča između španjolskog prestolonasljednika Carla od Asturije i njegove zaručnice, francuske princeze Elizabete Valonske, koju otac iz političkih razloga ipak odlučuje udati za Carlova oca Filipa.

Naprasno prekinuta ljubav dvoje nesuđenih ljubavnika stavljena je u politički kontekst borbe za nezavisnost Flandrije, i to u vrijeme kada je u Španjolskoj u punom zamahu zloglasna inkvizicija.

Kao povijesna ličnost, kralj Filip II. (1527.-1598.) na vrhuncu je svojeg 42-godišnjeg kraljevanja despotski vladao većim dijelom svijeta. Revni katolik koji je vrijeme provodio spaljujući heretike, vladao je čeličnom šakom, a sebe je smatrao zaštitnikom književnosti, glazbe i umjetnosti. Njegov sin Carlo bio je, pak, od malena tvrdoglav, nepredvidiv, okrutan i zao, a oca je strastveno mrzio.

U Verdijevoj operi iz 1867., baš kao i u istoimenoj Schillerovoj drami iz 1787., Filip je, međutim, u prvom redu nespašena duša, frustriran time što mu njegov kraljevski položaj ne uspijeva osigurati ljubav i lojalnost podanika, uključujući one vlastite supruge i sina.

Umjesto dinamične i snažne figure despotskoga vladara, skladatelj je u središte svoje najambicioznije opere odlučio staviti njegova nedoraslog, nezrelog i emocionalno neuravnoteženog sina Carla. Njemu je pak oduzeo čak i snagu pravog tragičnog heroja – iako je Carlovo stvarno povijesno komplotiranje protiv oca tu pretvoreno u herojsko zalaganje za potlačenu Flandriju, Carlova je uloga ona običnoga nesretnika koji ne dominira čak ni arijama koje dijeli s ostalim glavnim ulogama, kao da je Verdi i time želio naglasiti činjeničnu nadmoć oca nad sinom – Carla je otac u stvarnosti bacio u zatvor, gdje je ovaj nedugo potom i umro u epizodi histerije.

Radnju libreta Josepha Meryja i Camillea du Loclea otvara slučajan susret Don Carla i zaručnice mu Elizabete u šumama kraj dvorca Fontaineblaue. U činu koji se u većini produkcija preskače, mladi se na prvi pogled zaljube, no njihova je ljubav već u sljedećem trenu zabranjena, jer Elizabetinu ruku traži kralj, Don Carlov otac. Prevlada Elizabetin osjećaj dužnosti prema vlastitom francuskom narodu, kojemu će taj brak donijeti toliko potreban mir, te tako Carlu i Elizabeti, umjesto ljubavnočkog, biva nametnut odnos majke i sina.

Kako ljubav između dvoje bivših zaručnika ne jenjava, Don Carlo pobuđuje sumnju vlastita oca, koju s jedne strane dodatno potpiruje princeza Eboli, tajna kraljeva ljubavnica koja zapravo priželjkuje sinovljevo srce, dok ga s druge nastoji umiriti markiz Rodrigo Posa, veliki prinčev prijatelj i kraljev pouzdanik, prototip uzvišene idealističke nesebičnosti i samozatajnosti. Političke i ljubavne intrige odvijaju se uz sveprisutnu sjenu inkvizicije, utjelovljenu u liku Velikog inkvizitora.

Tragična ljubavna priča dvoje mladih ispričana je kroz najmanje pet izrazito teških uloga: samog Don Carla, njegove nesuđene ljubavi Elizabete, kralja Filipa II., markiza Rodriga Pose, te princeze Eboli.

Njemački redatelj Gimpel iz državne opere Unter den Linden u Berlinu, kojemu je to prvo gostovanje u HNK-u Zagreb, u tim je zahtjevnim ulogama okupio trenutno najzvjezdaniji postav interpreta Opere tog teatra: Luciana Batinića (kralj Filip), Adelu Golac Rilović (Elizabeta), Tomislava Mužeka (Don Carlo), kojemu je to prvi nastup otkad je u angažmanu zagrebačke Opere; Ljubomira Puškarića (Rodrigo Posa) i Dubravku Šeparović Mušović (Eboli).

Masovnih scena u “Don Carlu” nema previše – većina se radnje odvija kroz arije, duete, troglase, u kojima se izmjenjuju, preklapaju i miješaju Batinićev moćan bas, Mužekov tenor, Puškarićev bariton, te dva snažna ženska glasa –  sopran Adele Gotovac Rilović i mezzosoporan Dubravke Šeparović Mušović, u scenama koje su vrhunci HNK-ove najnovije produkcije te opere, što je prepoznala i premijerna publika, koja je soliste pratila snažnim aplauzom i ovacijama.

Njima se na sceni pridružuju gost iz Novog Sada Branislav Jatić kao Veliki inkvizitor te, u ostalim ulogama, Gorana Biondić Ruško, Ozren Bilušić, Damir Klačar, Ivo Gamulin, Antonio Brajković i Tajana Gluhak, dok Ivana Lazar interpretira glas s neba, a Miha Bole, Marin Čargo, Martin Feller, David Šeb, Ivan Šimatović i Florian Tavić flamanske izaslanike.

Baletnu epizodu trećeg čina izvode plesači Ervina Sulejmanova, Mirna Sporiš, Andrej Barbanov i Domagoj Vrbljanin.

Orkestrom Opere HNK-a Zagreb na premijeri je ravnao talijanski maestro Elio Boncompagni, stalni dirigent bečke Državne opere te glavni umjetnički ravnatelj Simfonijskoga orkestra u Aachenu, koji je davne 1974. kao tada mladi dirigent, u svojstvu umjetničkog ravnatelja bruxelleskog Theatre de la Monnaie prvi puta izveo cjelovitog “Don Carlosa” na francuskom jeziku.

Gotovo pola stoljeća kasnije, u Zagrebu je ravnao dosad petom hrvatskom premijerom toga djela i prvom cjelovitom pred domaćom publikom, koja je posljednji put “Don Carla” imala prilike pogledati u HNK-u Zagreb 2004., ali i tada u skraćenoj verziji.

Više od četiri sata izvedbe podijeljeno je na tri dijela, s dvije pauze u trajanju od 15, odnosno 20 minuta.

Raskošnu scenografiju osmislio je talijanski scenograf i kostimograf Italo Grassi, Boncompagnijev već poznati suradnik koji je dosad inscenirao više od stotinu opernih i baletnih predstava u svim većim talijanskim kazalištima. Kostimi su djelo Stephana Dietricha, poznatog berlinskog kazališnog scenografa i kostimografa specijaliziranog za barokno operno i baletno kazalište.

Svjetlo je oblikovao njemački dizajner svjetla Sebastian Alphons, a koreografiju Mateja Pučko Petković.

Dramska pitanja kojima se bavi u “Don Carlu” – sukob između institucionalnih potreba crkve i države s jedne, te osobne slobode i bratstva s druge strane – najdraže su Verdijeve teme.

No, to je zapravo drama o ispraznom nadanju i trijumfu zla, jer istodobno poručuje da je svaka nada uzaludna, a volja za moći apsolutna: u konačnoj sceni koja se odvija kraj groba Carla V. u Samostanu Yuste, spasenje Don Carlu naizgled nudi njegov davno umrli djed. U posljednjoj, donekle inkonkluzivnoj epizodi, duh pokojnoga kralja mladića naizgled povlači u grob – kao jedino mjesto bijega iz nemoguće stvarnosti prožete zlom. Ostaje otvoreno je li to bijeg u smrt, u ludilo, u život bez snova, ili tek u san.