Zbog činjenice da im Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, nije uvažila nijednu primjedbu niti prihvatila ijedan prijedlog budućeg novog Zakona o kazalištu, čelnici Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi najavljuju prosvjede i druge sindikalne akcije ako se trenutačna situacija ne promijeni. Najavio je to za Nacional Domagoj Rebić, glavni tajnik Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, koji ima oko 3800 članova, rekavši kako ne želi sudjelovati u političkim igrama ni prepucavanjima ministrice Obuljen Koržinek i Josipa Aladrovića, ministra rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

U novom nacrtu prijedloga Zakona o kazalištu najspornija je odredba koju, niti nakon nekoliko razgovora i pregovora sa strukovnim udrugama i sindikatima, Ministarstvo kulture i medija nije promijenilo. Ta odredba najviše će pogoditi 200-tinjak baletnih umjetnika, članova kazališnih ansambala, a riječ je o beneficiranom radnom stažu koji nije u novom prijedlogu zakona uređen na način kako su to željele strukovne udruge. Iako u novom nacrtu stoji odredba prema kojoj baletni umjetnik može u mirovinu nakon 27 godina radnog staža, u novom prijedlogu dodana je odredba o određenom broju godina starosti da bi se ta mirovina mogla ostvariti, što bi značilo da se – izračunom – dobiva deset godina razlike.

Domagoj Rebić, glavni tajnik Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Dakle, prema prijašnjoj zakonskoj odredbi predviđeno je ovih spomenutih 27 godina, pa bi s otprilike 46, 47 godina starosti umjetnik mogao u redovitu mirovinu. Ali prema novom zakonskom prijedlogu taj se prag, zbog dodane odredbe o godinama starosti, popeo na 56 godina starosti pa mnogi od njih neće izabrati tu mogućnost već će raditi još te preostale četiri godine i dobiti starosnu mirovinu. Iz Ministarstva kulture i medija poslali su sljedeći odgovor na pitanje zašto ova odredba nije, na prijedlog njihovih partnera, izmijenjena ili maknuta iz nacrta:

„Staž osiguranja s povećanim trajanjem, tzv. beneficirani radni staž, uređen je Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, čije je provođenje u djelokrugu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Ministarstvo kulture i medija ne može mijenjati opće propise kojima se uređuje mirovinsko osiguranje.“

Domagoj Rebić smatra da ministrica na ovaj način prebacuje odgovornosti na Ministarstvo rada. Kaže da ne vidi razlog zbog kojeg bi se Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike bavilo ovim problemom:

„Zakon predlaže Vlada, dakle Ministarstvo kulture i medija treba napraviti dobar prijedlog na koji se onda može referirati Ministarstvo rada, vjerujem da bi se našlo pravo rješenje, ta dva ministarstva moraju međuresorno riješiti ovo pitanje. Ovako ministrica Nina Obuljen Koržinek izbjegava odgovornost. Svaki zaposlenik mora imati pravo izbora – ili će ići u mirovinu, a ako ne želi ostvariti to pravo ima pravo na otpremninu. A ako ne odabere niti jednu od te dvije mogućnosti, onda može pristati na prekvalifikaciju. Moramo sjesti i razgovarati, ovako se to ne radi. U živom razgovoru mogu se neke stvari ‘u hodu’ rješavati, ili dogovoriti na način da je svima sve jasno. Ovako, ako će se slati dopisi, ili došaptavati mailovima ili razgovarati samo s jednom udrugom pojedinačno, pa onda nakon toga s drugom, pa trećom, a ne zajedno sa svim partnerima, ne samo da će se trošiti vrijeme nego se ništa neće napraviti.“

Spomenuta prekvalifikacija još je jedna točka prijepora, a koja isto tako nije ‘’prošla’’ kod ministrice Nine Obuljen Koržinek. Kako tvrde sindikati i članovi strukovnih udruga s kojima je Nacional razgovarao ali koji ne žele ništa službeno komentirati već će ministrici dati malo vremena, poslodavac bi četiri godine davao plaću baletnim umjetnicima, ali bi se ta plaća zapravo smatrala i naknadom za prekvalifikaciju, što nije utemeljeno na zakonskim propisima Hrvatske, jer plaća mora biti naknada za rad, a ne za prekvalifikaciju. Ministarstvo kulture i medija to potvrđuje:

„Poslovi radnog mjesta baletnog i plesnog kazališnog umjetnika imaju obilježje teškog fizičkog rada te se fizičko opterećenje i napori ne mogu mjerama zaštite na radu smanjiti na prihvatljivu razinu te je razvidno da tijekom punog radnog staža i uz primjenu svih mjera zaštite na radu dolazi do trajnog oštećenja zdravlja i smanjene radne sposobnosti na način da je ugrožen rad na siguran način i da je ugroženo zdravlje umjetnika. Sukladno tome, poslovi radnog mjesta baletnog i plesnog kazališnog umjetnika zbog fizioloških promjena koje nastaju starenjem, ne mogu se na siguran način obavljati nakon 40. godine života. Za vrijeme trajanja prekvalifikacije u drugu profesiju, poslodavac osigurava kazališnom umjetniku naknadu prosječne mjesečne bruto plaće, iz koje kazališni umjetnik podmiruje troškove prekvalifikacije. Radi se o socijalnoj mjeri i pogodnosti da se kazališnim umjetnicima koji više ne mogu izvršavati radne obveze omogući prekvalifikacija u drugu profesiju i rad u kazalištu ako ima slobodnih radnih mjesta ili pronalaženje radnog mjesta kod drugog poslodavca, pri čemu su mogući i sporazumni premještaji u ustanove kako je predviđeno Granskim kolektivnim ugovorom za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna.“

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija. FOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

Zakonom o kazalištima iz 2006. godine uvedena je, kažu u Ministarstvu kulture i medija, obveza sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme za baletnog i plesnog kazališnog umjetnika nakon 16 godina, a za ostale umjetnike nakon 20 godina rada u kazalištu:

„Navedenom odredbom ukinuta je obveza upućivanja kazališnih umjetnika u mirovinu, što je dovelo do opterećenosti ansambala kazališta umjetnicima koji više ne mogu umjetnički djelovati, ponajviše baletni i plesni umjetnici. Drugim riječima, ako se ovaj problem u skorom vremenu ne riješi, upitno je hoće li uopće biti moguće dalje održavati profesionalnu baletnu djelatnost. Zakon u tom smislu mora naći balans između prava radnika i potrebe osiguravanja obavljanja djelatnosti i u tom smislu se i traže rješenja. Imajući u vidu navedeno, predlaže se da baletni i plesni kazališni umjetnik sklapa ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od najduže 4 godine, uz mogućnost ponovnog sklapanja ugovora za sljedeće četverogodišnje razdoblje. Predlaže se da se baletnim i plesnim umjetnicima nakon 20 godina kontinuiranog umjetničkog rada u kazalištu i kazališnoj družini predloži sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, odnosno upućivanje kazališnih umjetnika na prekvalifikaciju u drugu profesiju. Dramskim i glazbenim umjetnicima nakon dvadeset godina kontinuiranog umjetničkog rada u kazalištu ili kazališnoj družini, dužan je intendant, odnosno ravnatelj ponuditi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ako su sposobni umjetnički djelovati i doprinositi, što utvrđuje stručno tijelo. Ako umjetnik za kojeg je utvrđeno da nije sposoban umjetnički djelovati i doprinositi odbije sklopiti ugovor o radu pod izmijenjenim uvjetima odnosno odbije sklopiti aneks ugovora kojim se upućuje na prekvalifikaciju, intendant odnosno ravnatelj otkazat će mu ugovor o radu i umjetnik ostvaruje pravo na otpremninu.“

Domagoj Rebić pojašnjava da, kao prvo, ne žive u Zagrebu svi umjetnici koji bi bili obuhvaćeni ovom mjerom, gdje bi ona bila lakša zbog više mogućnosti. Neki žive u manjim sredinama pa bi uz troškove prekvalifikacije trebali plaćati i troškove prijevoza.

Rebić kaže i sljedeće:

„Nacrtom prijedloga Zakona o kazalištu napravljen je zaokret na gore, s obzirom na to da predviđa ugovor o radu na određeno vrijeme do četiri godine, što znači da se baletnom umjetniku može ponuditi ugovor i na mjesec dana, te ga produživati do četiri godine, a može se i raskinuti nakon jednog projekta. To je za umjetnike još neizvjesnije nego što je bilo, a ministričina nedavna izjava da je nacrt Zakona napravljen tako da štiti mlade umjetnike naprosto ne stoji. Na ovaj način se njihov položaj pogoršava, jer se dosadašnjim zakonom ugovor o radu na određeno vrijeme mogao s umjetnicima potpisivati na vrijeme od dvije do četiri godine, što je ipak bolje nego novi prijedlog koji predviđa, ponavljam, ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju do četiri godine. Ta riječ ‘do’ radi veliku razliku, jer znači da se ugovor s umjetnikom može potpisati i na tjedan dana. I ovako je bilo problematično jer umjetnici nemaju mogućnost dobivanja ugovora na neodređeno vrijeme u kratkom roku od početka rada, kao većina radnika. A sada bi im i to pravo bilo ugroženo. Sva europska zakonodavstva zahtijevaju što više i češće uvođenje instituta ugovora na neodređeno vrijeme, a hrvatski zakoni idu u suprotnom smjeru – ka sve većoj neizvjesnosti i smanjenju prava. Treća smo država u EU-u po količini ugovora na određeno vrijeme.“

Rebić dodaje da će umjetnici koji, recimo to tako, opterećuju proračun jer su nakon 16 godina rada dobili ugovor na neodređeno vrijeme, ali ne mogu raditi jer su u godinama kad ne mogu profesionalno i aktivno obavljati svoj posao, ići na spomenutu prekvalifikaciju. On se pita gdje će se zaposliti netko tko ima 46, 47 godina? Kako će se on prekvalificirati, za što? Podsjeća da je moguće loše rješenje, da baletan bude – kao što je slučaj u HNK u Rijeci – portir ili blagajnik.

Domagoj Rebić želi da ministrica otvoreno kaže što želi ovim zakonom, o kojim se prijedlozima može razgovarati, a koje odbija pod svaku cijenu. Podsjeća da je najvažnije osnovati radnu skupinu koja bi o svemu razgovarala prije nego što se prijedlog Zakona o kazalištu pošalje u e-savjetovanje, što je ministrica najavila.

„Da bi se ovo pitanje riješilo kako treba, potrebno je osnovati radnu skupinu koja će raditi na novom zakonu, a ona još uvijek nije osnovana. Sporadični sastanci s pojedinim partnerima, sindikatima i udrugama, ali uglavnom ne u isto vrijeme, nemaju smisla. Ako ministrica ostane pri ovome nacrtu, mi ćemo biti prisiljeni poduzeti sve pravne mjere koje su nam na raspolaganju, kao što je prosvjed. Mi nemamo prava veta na njezine odluke, jedino što možemo jest dići svoj glas protiv tih prijedloga. Nitko od nas ne želi sukob, ali moramo se boriti za svoja prava koja bi se ovim zakonom smanjila.“

Oko 200 baletnih umjetnika najpogođenije je novim nacrtom zakona te će se za njihova prava boriti. FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

Radna skupina nije formirana, prema onome što su Nacionalu rekli u Ministarstvu kulture i medija, zato što se radi o prijedlogu Zakona koji je u izradi i podložan je promjenama. Kako kažu, tekst zakona neće biti upućen u javnu raspravu i zakonodavnu proceduru Vlade Republike Hrvatske dok se ne postigne dogovor sa strukovnim udrugama:

„U tom smislu, krajnje su zlonamjerni pokušaji nekih medija da se radni tekst proglasi ‘nacrtom zakona kojemu se protivi struka’ jer to jednostavno nije istina. S obzirom na to da je riječ o prijedlogu zakona koji tek treba biti upućen u javnu raspravu i čiji je tekst podložan izmjenama i dopunama, prijedlog zakona upućen je i sindikatu i strukovnim udrugama sa zamolbom da dostave konkretne prijedloge vezane uz pojedine članke. Također, obavljeni su i razgovori s predstavnicima sindikata i strukovnih udruga. Prema Granskom kolektivnom ugovoru za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna Ministarstvo je dužno prije predlaganja donošenja propisa koji utječu na radno-pravni, socijalni, profesionalni i materijalni položaj zaposlenika u djelatnosti kulture zatražiti prethodno mišljenje sindikata. Zakon o kazalištima usvojen je 2006. godine te se od tada nije značajnije mijenjao. Imajući u vidu razvoj suvremene umjetnosti i kulture, obavljanje kazališne djelatnosti potrebno je prilagoditi novim okolnostima i novim uvjetima imajući u vidu razvoj suvremene umjetnosti i kulture. Budućim Zakonom o kazalištima potrebno je urediti obavljanje kazališne djelatnosti, organizaciju kazališta, ustrojstvo i upravljanje kazalištima, financiranje javnih kazališta, status kazališnih umjetnika te pitanja od značaja za kazališnu djelatnost. Zakonom se želi osigurati kontinuitet i potaknuti razvoj kazališne djelatnosti, stabilnije financiranje kazališta, bolje upravljanje kazalištima, želi se omogućiti ostanak na tržištu kazališnim umjetnicima koji više nisu u mogućnosti umjetnički djelovati te ujedno omogućiti mladim umjetnicima ulazak u ansamble kazališta.“

Domagoj Rebić potvrđuje da je razgovora s ministricom i njezinim timom bilo, ali ponavlja da nije bilo riječi o zajedničkom sastanku svih zainteresiranih strana, već o sporadičnim sastancima i dogovorima s pojedinim udrugama te sa sindikatom:

„Vjerujem da ministrica ne bi takvo što rekla Nacionalu i nekim udrugama na sastanku, a da to zaista i ne napravi, očito će do još nekih razgovora doći. Međutim, ne znam kako postići dogovor ili pronaći rješenje ako se ne surađuje s partnerima. Mislim da tu nema zle namjere, ali je riječ o neznanju, nepoznavanju materije, šlampavosti i neorganiziranosti u Ministarstvu kulture i medija. S kozmetički modificiranim prijedlogom zakona, koji je zapravo identičan onome kojeg su udruge smatrale lošim, ne želi se ništa drugo nego odugovlačiti. To se tako ne radi, to je neodgovorno i neozbiljno, ne može se to lomiti preko leđa umjetnika.“

Nisu samo baletni umjetnici ‘’u problemu’’ kad je ovaj Nacrt Zakona u pitanju. Tim Nacrtom nije poboljšana situacija oko mogućnosti dobivanja ugovora na neodređeno vrijeme ni za dramske i glazbene umjetnike, jer je i dalje – kažu u strukovnim udrugama – prisutno tumačenje da umjetnik zadovoljava uvjet oko ugovora na neodređeno vrijeme samo ako je 20 godina bio zaposlen u istoj organizaciji ili kazalištu, dakle ako je netko u karijeri radio u dva ili više kazališta, gubi pravo na tu mogućnost, bez obzira na doprinos za kulturu Republike Hrvatske. Iako je Nacional to pitanje postavio ministrici, odgovor je nejasan:

„Dramskim i glazbenim umjetnicima nakon dvadeset godina kontinuiranog umjetničkog rada u kazalištu ili kazališnoj družini, dužan je intendant, odnosno ravnatelj ponuditi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ako su sposobni umjetnički djelovati i doprinositi, što utvrđuje stručno tijelo. Dakle, uvjet za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme je dvadeset godina kontinuiranog umjetničkog rada u kazalištu ili kazališnoj družini te umjetničko djelovanje i doprinos.“

Dakle, iz odgovora nije vidljivo je li riječ o kontinuitetu rada od 20 godina u jednom kazalištu ili družini ili pak može biti riječ o 20 godina rada u kazalištu, što bi podrazumijevalo i rad u više kazališta ili družina.

Ono o čemu će se još sigurno razgovarati jest položaj opernih pjevača i glazbenika. Kako kažu sindikalni predstavnici za operne pjevače i glazbenike, glazbenici u nacionalnim kazališnim ansamblima prema Nacrtu Zakona u diskriminatornom su položaju u odnosu na druge, poput glazbenika Zagrebačke filharmonije ili Simfonijskog orkestra HRT-a i sličnih orkestara čiji osnivač nije Republika Hrvatska, jer se njima kao zaposlenicima kazališta nudi mogućnost rada na određeno vrijeme. Oni tvrde da je svugdje u svijetu praksa da se glazbenike zapošljava na neodređeno vrijeme, nakon probnog rada koji je uglavnom na rok do godine dana. Zašto se u Hrvatskoj ne može glazbenicima u kazališnim orkestrima dati ugovor na neodređeno vrijeme, može li se to uopće urediti na taj način, ministrica Obuljen Koržinek nije odgovorila.