DIVLJANJE CIJENA I 2018.: Što Zdravko Marić mora učiniti da smanji skok cijene goriva

Objavljeno u Nacionalu br. 1058, 03. kolovoz 2018.

Na svaku litru benzina država uzima čak 56 posto, Ministarstvo financija obračunava PDV na cijenu goriva s trošarinom koja ionako odlazi u državni proračun, odnosno Hrvatskim cestama, HAC-u i -u, a gorivo je u Hrvatskoj skuplje no u Mađarskoj i Sloveniji

Nagli rast cijena naftnih derivata na hrvatskom tržištu samo je djelić tog procesa koji se posljednjih mjeseci događa u većini zemalja Europe i svijeta. Razdoblje niskih cijena nafte i naftnih derivata je završeno, u ovom trenutku cijene sirove nafte na većini tržišta preskočile su granicu od 70 dolara po barelu, a posljedično rastu i maloprodajne cijene motornog benzina i dizela na domaćem tržištu. Svjetski naftni stručnjaci upozoravaju kako u svijetu – ili, preciznije, uglavnom na Bliskom istoku – postoji čak osam geopolitički kritičnih točaka koje će sljedećih godinu dana ili više značajno utjecati na cijene sirove nafte u svijetu, a time i na ekonomsku stabilnost u svijetu. Nestabilna naftna budućnost neće mimoići ni Hrvatsku, pa se baš u ovom trenutku valja prisjetiti riječi ministra financija Zdravka Marića koji je u svibnju ove godine, kada su cijene derivata značajno porasle u vrlo kratkom roku, kazao “kako država ima mehanizme za reagiranje ako procijene da je potrebno”. No iz ministrovih riječi moglo se tek iščitati da bi država to “mogla učiniti”, ali ne i da je spremna doista povući takav potez.

Maloprodajne cijene benzina i dizelskog goriva u Hrvatskoj kreiraju se na temelju proizvođačke veleprodajne cijene derivata (proizvođačka cijena s veleprodajnom maržom) i maloprodajne cijene koja sadržava maloprodajnu cijenu s maloprodajnom maržom te porez na promet državi, odnosno PDV s trošarinama. Takav način kreiranja cijene vrijedi za sve države svijeta, a razlika se očituje u visini udjela pojedinih strukturnih stavki u ukupnoj cijeni. Usporede li se maloprodajne cijene benzina na dan 4. prosinca 2015. i 1. lipnja 2018., vidljivo je da je benzin u tom razdoblju poskupio s 9,59 kuna po litri na 10,63 kune po litri. U istom je razdoblju proizvođačka cijena, trošak nabave nafte i rafinerijske prerade, porasla s 2,81 kunu po litri (4. 12. 2015.) na 3,64 kune po litri (1. 6. 2018.), dok je PDV s 1,92 kune po litri (2015.) skočio na 2,13 kuna (2018.). Sve to vrijeme proizvođačka marža (odnosno zarada naftne kompanije) ostala je ista i iznosila je 1 kunu po litri benzina. Dizelsko gorivo u istom razdoblju poskupilo je s 9,09 kuna za litru (2015.) na 10,06 kuna (2018.), proizvođačka cijena dizela porasla je s 3,21 kunu na 3,99 kuna, a PDV s 1,82 kune za litru na 2,01 kunu i ovdje je proizvođačka marža ostala ista – 1 kuna po litri.

 

Iz svake prodane litre benzina država uzima 3,86 kuna plus PDV, dok se preostalih 44 posto cijene odnosi na proizvođačku cijenu goriva i proizvođačku maržu koja je godinama ista i iznosi 1 kunu po litri

 

Od travnja 2015. državni proračun iz cijene jedne litre motornog benzina uzima fiksni iznos od 3,86 kuna na ime trošarine, a iz cijene dizela 3,06 kuna po litri. Na to treba dodati i PDV, pa proizlazi da iz svake prodane litre benzina država uzima oko 56 posto, dok se preostalih 44 posto cijene odnosi na proizvođačku cijenu goriva i proizvođačku maržu. Kod dizel goriva taj je odnos 53 posto u korist države naprama 47 posto u korist proizvođača. Primijene li se ti postoci na sadašnju prosječnu cijenu motornog benzina od 10,30 kuna po litri, jasno je da svaki put kada u svoj automobil ulijete prosječan rezervoar od 45 litara goriva i za njega platite 463,50 kuna, od tog iznosa država uzima 259,56 kuna, a tek 203,94 kune odlaze proizvođaču. Kupujete li dizel gorivo, čija je trenutna prosječna cijena 9,82 kune po litri, rezervoar od 45 litara goriva platit ćete 441,90 kuna i odmah državni proračun obogatiti za 234,21 kunu.

Od te trošarine na motorne benzine od 3,86 kuna po litri 0,20 kuna ide na račun Hrvatskih autocesta (HAC), 0,80 kn odlazi Hrvatskim cestama, 0,20 kuna se uplaćuje Infrastrukturi, a 2,66 kuna odlazi direktno u državni proračun. Kod dizel goriva situacija je identična, jedino je posljednja stavka – iznos za državni proračun – nešto manja i iznosi 1,86 kuna, pa je ukupna trošarina na dizel 3,06 kuna po litri. Očito je da lavovski udio u trošarinama na benzin i dizelsko gorivo odlazi na ime namirivanja državnog proračuna, pa tim više začuđuje što država nije barem dijelom posegnula za mjerama koje su joj na raspolaganju kako bi ublažila prekomjerni udar na džepove građana. No još je zanimljivije, odnosno teško objašnjivo, zbog čega Ministarstvo financija obračunava PDV na cijenu goriva s trošarinom koja ionako odlazi u državni proračun, odnosno Hrvatskim cestama, HAC-u i -u. Doduše, ministar Marić je ne tako davno izjavio da je „obračun trošarina na naftne derivate u potpunosti usklađen s direktivama EU-a te se primjenjuje na isti način kao i u ostalim zemljama članicama”. No odustajanje od takve prakse i obračun PDV-a na stvarnu, proizvođačku cijenu derivata (jer trošarine ionako već pune proračun i račune triju državnih tvrtki) itekako bi se pozitivno odrazio na krajnju, maloprodajnu cijenu derivata.

Hoće li se Ministarstvo financija, odnosno Vlada ipak odlučiti na takav potez odricanja od dijela zarade od poreza na derivate? Odgovor na to pitanje dat će idući mjeseci i događanja na koja Hrvatska nema nikakav utjecaj, a tiče se geopolitičkih promjena na Bliskom istoku. Kaotična i nestabilna situacija te stalne napetosti u tom dijelu svijeta ne ulijevaju optimizam, nego ukazuju na veliku vjerojatnost da će cijene sirove nafte na tržištu rasti. Internetska stranica Oilprice.com, specijalizirana za praćenje kretanja cijene sirove nafte i derivata te geopolitičkih i geostrateških pokazatelja koji na nju utječu, upozorila je kako u ovom trenutku na cijenu sirove nafte utječe čak osam geopolitičkih faktora, od kojih svaki na svoj način determinira i kreira rast ili pad cijene tog energenta. Prvi i najveći problem jest Iran kao treći najveći proizvođač nafte iz grupacije OPEC i sedmi izvoznik nafte u svijetu. Američki predsjednik Donald Trump objavio je početkom svibnja da se SAD povlači iz međunarodnog nuklearnog sporazuma kako bi spriječio Iran da razvije nuklearnu bombu te je najavio ponovno uvođenje sankcija Iranu, među kojima je i zabrana izvoza nafte, što će posebno pogoditi Kinu, Južnu Koreju i Indiju kao najveće kupce iranske nafte. Izbacivanje značajnih količina iranske nafte sa svjetskog tržišta moglo bi potaknuti nesigurnost na tržištu i dugoročno generirati rast cijene energenta i potaknuti špekulante na manipulativne poteze prilikom sklapanja tzv. futures ugovora (futures ugovor je uobičajeni međusobno obvezujući ugovor između kupca i prodavača koji regulira pravo na kupnju nafte po unaprijed dogovorenoj cijeni na unaprijed određen datum u budućnosti).

Drugi značajan faktor koji će sljedećih mjeseci utjecati na svjetsko tržište nafte jest zemlja koja naftu uopće nema – Jemen. Ta je politički izuzetno nestabilna zemlja sklona nasilju i desetljećima izložena čestim napadima raznih svjetskih sila, smještena na geopolitički i geostrateški najvažnijem prostoru, na spoju Crvenog mora i Adenskog zaljeva koje dijeli tjesnac Bab-el-Mandeb, jedan od najvažnijih plovnih puteva za transport nafte u svijetu. Tu vrlo siromašnu zemlju već godinama razaraju borbe arapske alijanse koje podržavaju zemlje Zapada i SAD protiv pripadnika pokreta Huti iza kojih stoji Iran, pa je zemlja zapravo bojno polje između Zapada i Irana. Ta činjenica odražava se na transport nafte, a da je tome tako svjedoči i najnovija odluka najveće državne naftne kompanije Saudijske Arabije Saudi Aramco da zaustavi sve isporuke nafte preko Bab-el-Mandeba, nakon što su pripadnici pokreta Huti ispalili rakete na dva tankera te tvrtke koja su plovila Crvenim morem.

 

Već odustajanje od neshvatljive prakse obračuna PDV-a na cijenu goriva s trošarinom moglo bi utjecati na snižavanje cijene goriva u prosjeku 10-ak posto od sadašnje cijene, ali na potezu je Zdravko Marić

 

još bi dva faktora nestabilnosti mogla potaknuti osjećaj nesigurnosti među trgovcima naftom. To su rast napetosti u Crvenom moru – glavnom transportnom pravcu kojim tankeri prevoze naftu iz Arapskog mora kroz Sueski kanal do Mediterana – u kojem ratne operacije u Jemenu utječu na sigurnost plovidbe tim dijelom rute, ali i u Hormuškom tjesnacu koji spaja Perzijski zaljev i Omanski zaljev. Hormuz je relativno uski prolaz između obala Irana i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji za transport nafte koriste najveći izvoznici Perzijskog zaljeva – Saudijska Arabija, Iran, Irak, Kuvajt, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein. Tim tjesnacem, prema tvrdnjama portala Oilprice.com, transportira se oko 30 posto svjetske nafte koja se prevozi morskim putem. Iran je i ranije prijetio blokadom Hormuškog tjesnaca, no nove američke sankcije koje je najavio Trump i pogoršanje odnosa između SAD-a i Irana mogli bi biti novi rizik za transport nafte u ovom dijelu svijeta.

Iako je Sirija zbog ratnog stanja drastično smanjila proizvodnju svoje nafte, nestabilnost, stalna prijetnja ratnim operacijama i napetost između Rusije, koja podržava predsjednika Bašara al-Asada i SAD-a koji je s NATO-om stao iza pobunjeničkih sirijskih snaga, neprestano potiču sukobe u tom dijelu Bliskog istoka. Tu je i neizvjesnost situacije u Iraku, drugom po veličini OPEC-ovu proizvođaču nafte i trećem po veličini izvozniku nafte u svijetu, u kojem vlasti u Bagdadu još nisu riješile problem sukoba s autonomnom regijom Kurdistana na sjeveru zemlje. Jednako je nestabilno i političko stanje u Libiji na sjeveru Afrike, u kojoj se snage libijske nacionalne vojske već godinama sukobljuju s terorističkim grupama Al-Kaide.

Jedina zemlja koja odskače od zemalja smještenih na krajnje nestabilnom području Bliskog istoka i susjedne Sjeverne Afrike jest Venezuela, šesti najveći proizvođač nafte u svijetu i osmi po veličini izvoznik nafte. Ta zemlja upravo prolazi kroz izuzetno teško razdoblje političkog kaosa i gospodarskog rasula, uslijed čega je proizvodnja nafte od 2016. gotovo prepolovljena, a trend pada proizvodnje nastavlja se i dalje jer SAD prijete novim sankcijama i zabranom uvoza venecuelanske nafte u Ameriku. Da bi svjetsko tržište nafte ostalo stabilno, tvrdi portal Oilprice.com, nijedan od nabrojenih geopolitičkih faktora ne bi smio toliko ojačati da utječe na cijenu sirove nafte, no dovoljno je da osnaže tek jedan ili dva da taj proces negativno utječe na cijenu crnog zlata u sljedećim mjesecima.

Profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Igor Dekanić smatra da su zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike tek sporedni “igrači”, a da ključne poteze na naftnom tržištu svijeta povlače dva svjetska gospodarska diva – SAD i Kina. “Na cijene nafte u svijetu utječu dva važna faktora – ekonomski i geopolitički. Kad govorimo o ekonomskom faktoru, ključnu ulogu igra zakon ponude i potražnje i predviđanja o budućim ekonomskim kretanjima u svijetu i u najvećim gospodarstvima svijeta. Gospodarstvo u svijetu raste prilično stabilno posljednjih nekoliko godina, pa tako stabilno raste i potražnja za naftom. Najveće svjetske ekonomije SAD i Kina rastu po stopi od oko četiri, odnosno nešto manje od sedam posto, što znači da će relativno stabilno, ali umjereno, rasti i potražnja nafte u tim dvjema zemljama. Rekao bih da će taj rast biti po dvostruko nižim stopama od rasta od gospodarskog rasta”, rekao je Dekanić za Nacional.

Tvrdi da, jednako kao i potražnja, raste i ponuda nafte jer SAD postaje vrlo jak izvoznik tog energenta, a uz to je i Sjeverna Amerika (SAD, Kanada) postala posve nezavisna od nafte s Bliskog istoka, što je ojačalo poziciju SAD-a i na gospodarskom planu, ali i na geopolitičkom. “Sve to ukazuje na vjerojatnost da se sljedećih mjeseci može očekivati kretanje cijena nafte u rasponu od plus/minus 10 posto. Možda će cijena ponešto rasti, ali to neće biti drastičan rast. Primjerice, nedavna najava OPEC-a da će smanjiti ograničenja u izvozu nafte i odbijanje Irana da prihvati najavljena smanjenja izazvali su rast cijena nafte 10-ak posto, ali odmah potom i sličan pad. Drugim riječima, te igre na tržištu i oscilacije u cijeni koje one izazivaju posve su normalne i ne utječu drastično na cijenu, jedino što svjetske burze nafte ponekad nervozno reagiraju na svaku promjenu u ekonomskim odnosima u svijetu. No to neće biti drastične promjene”, tvrdi Dekanić.

 

Hrvatska je do travnja 2015., prije stupanja na snagu novih trošarina, imala najniže cijene benzina u odnosu na Mađarsku i Sloveniju, no otkad je novi obračun stupio na snagu, ima najviše cijene benzina

 

Kada je pak riječ o geopolitičkim igrama koje su uvijek negdje u pozadini naftnog tržišta, naš sugovornik upozorio je na to da se upravo zbog vlastite nafte SAD oslobodio ovisnosti o Bliskom istoku i time osnažio svoju geopolitičku poziciju u svijetu. “U novim okolnostima SAD je započeo globalnu bitku za moć i svjetski utjecaj s najvećim konkurentom – Kinom. Jedno od najsnažnijih oružja u toj bitci bit će upravo cijene nafte jer je Kina u ovom trenutku najveći svjetski potrošač i uvoznik nafte i plina, a kupuje ih s Bliskog istoka. Vjerujem da SAD-u odgovara rast cijena nafte, ali ne značajan jer bi drastičan skok cijena značio veći profit dvama najvećim političkim konkurentima – Saudijskoj Arabiji i Rusiji, što Washington nikako ne želi dopustiti. Kini pak odgovaraju niže cijene jer ona godišnje troši oko 680 milijuna tona nafte, pa visoke cijene nafte usporavaju njezin gospodarski rast. Ovdje treba tražiti geopolitički uzrok interesnih nadmetanja koji će biti u pozadini naftnog tržišta”, objasnio je Dekanić i dodao kako vjeruje da do kraja ove godine – ako se ne dogodi veći ratni sukob u svijetu koji bi značajnije poremetio sadašnju geopolitičku ravnotežu – ne bi trebalo očekivati značajniji rast cijena nafte, odnosno on će se kretati unutar spomenutih 10 posto.

Dekanić je također procijenio da sadašnja nestabilna situacija na u Venecueli, Iraku i na dijelu Bliskog istoka ne bi trebala značajnije utjecati na cijene nafte u svijetu. Upozorio je da Hormuški tjesnac koji kontroliraju Saudijska Arabija i Iran, može igrati značajnu ulogu u interesnim nadmetanjima svjetskih sila jer se značajan dio svjetskog transporta nafte – između ostaloga i onog koji kreće prema Kini – odvija upravo kroz taj prolaz. “No i Iranu i Saudijskoj Arabiji u svakom slučaju odgovara da prolaz bude otvoren i da se njime nesmetano plovi”, kazao je Dekanić. “Vjerujem da je ovo početak jedne nove šahovske partije između SAD-a i Kine u kojoj pijuni rade na Crvenom moru, a teške, važne figure su porazmještene s obje strane Hormuškog prolaza.’’

No s obzirom na stalan rast cijena nafte u posljednjih nekoliko mjeseci, strah od nadolazećih promjena čini se posve opravdan. A te promjene vidljive su već i u cijenama u regiji. Uspoređujući kronološki maloprodajne cijene motornog benzina od kolovoza 2013. do danas između Mađarske, Slovenije i Hrvatske, vidljivo je kako je Hrvatska prije stupanja na snagu novih trošarina imala najniže cijene u odnosu na ostale dvije zemlje, no nakon travnja 2015. kada je novi obračun trošarina stupio na snagu Hrvatska ima najviše cijene benzina. Isto se dogodilo i s cijenama dizelskog goriva u Hrvatskoj u odnosu na Mađarsku i Sloveniju. Na dan 1. lipnja 2018., uspoređujući cijene motornog benzina i dizela u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Italiji i Hrvatskoj, vidljivo je da Hrvatska, uz Italiju, ima najviše cijene derivata u regiji. Razlog tome leži u uvođenju većih trošarina, ali i većim proizvođačkim cijenama i maržama u Hrvatskoj.

Hrvatska vlada mogla bi sniziti cijene benzina i dizela ako bi to htjela, no veliko je pitanje želi li to učiniti i tako se odreći značajnog dijela prihoda koji dolazi od prodaje motornih goriva. Već odustajanje od neshvatljive prakse obračuna PDV-a na cijenu goriva s trošarinom moglo bi utjecati na snižavanje cijene goriva u prosjeku 10-ak posto od sadašnje cijene. No Ministarstvo financija zasigurno će nevoljko pristati na takvo što pa će ta mogućnost zasad ostati određena ministrovim „možda”.

Komentiraj