DINKO ČUTURA 2017.: ‘Stigli su nam dosjei Službe državne sigurnosti i nitko nikome ne brani da ih pregledava’

Objavljeno u Nacionalu br. 998, 16. lipanj 2017.

Novoimenovani ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Dinko Čutura u povodu Međunarodnog dana arhiva za Nacional govori o politizaciji arhivistike, novom Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima, digitalizaciji arhivske građe, ali i tendenciji povjesničara u Hrvatskoj da se bave politikom

Prošloga tjedna Hrvatski državni arhiv, kao i ostalih 18 arhivskih ustanova u gradovima diljem Hrvatske, obilježio je Međunarodni dan arhiva. Ove godine središnja tema bila je „Arhivi i katastar u hrvatskim krajevima“ koja je povezana s nizom okruglih obljetnica: 200 godina od objavljivanja ‘’Naredbe o uvođenju stabilnog katastra’’ cara Franje Josipa I., (Patent über die Einführung des stabilen Katasters) 23. prosinca 1817. godine, kojom je započela stabilna katastarska izmjera u jadranskoj Hrvatskoj (Austrijsko primorje i Dalmacija); 170 godina od početka (1847.) i 140 godina od završetka (1877.) stabilne katastarske izmjere u panonskoj Hrvatskoj (Hrvatska i Slavonija). Ovogodišnji Međunarodni dan arhiva u nekim arhivima u svijetu i u Hrvatskoj povezuje se i s nastavkom višegodišnjeg obilježavanja stote obljetnice Prvog svjetskog rata.

Tim povodom Nacional je razgovarao s novoimenovanim ravnateljem Hrvatskog državnog arhiva Dinkom Čuturom, doktorom povijesnih znanosti koji je dugo prisutan na hrvatskoj kulturnoj i političkoj sceni. Rođeni Mostarac koji od prve godine života živi u Zagrebu, jedan je od osnivača HDZ-a. Nakon završenih studija neko vrijeme predavao je povijest u više različitih škola. Tijekom osamdesetih i devedesetih radio je i kao urednik, scenarist i voditelj znanstvenih i stručnih emisija u Obrazovnom programu Hrvatske televizije. Od 1993. do 2000. obnašao je funkciju tajnika Gradskog odbora HDZ-a u Zagrebu i istovremeno bio vijećnik u Skupštini grada Zagreba. Dvaput je od 1992. do 2000. bio zastupnik HDZ-a u Saboru. Na prijedlog predsjednika Franje Tuđmana, 1999. imenovan je ravnateljem Hrvatskog vojnog muzeja i na toj funkciji ostao je sve do 2012. Autor je više stručnih i znanstvenih radova, urednik nekoliko povijesnih knjiga i autor brojnih izložbi s povijesnom i vojnom tematikom u Klovićevim dvorima, HDLU-u, MUO-u, kninskoj tvrđavi i HNK u Zagrebu, kao i autor projekta Vojnog muzeja u Vukovaru. Aktivni je sudionik Domovinskog rata i nositelj niza odlikovanja. Na dužnost ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva Vlada ga je imenovala u svibnju 2017.

Nedavno je uselio u ured u jednoj od najljepših secesijskih palača u Hrvatskoj, za koji kaže da u njemu izaziva strahopoštovanje. Gradnja Kraljevske sveučilišne biblioteke i Kraljevskog zemaljskog arhiva prema nacrtima prvonagrađenoga natječajnog rada arhitekta Rudolfa Lubynskog završena je 1913. Palaču Hrvatskog državnog arhiva krasi visoka polukupola nad velikom čitaonicom u središnjem dijelu, s četirima stupovima na kojima se nalaze četiri sove koje nose globuse i predstavljaju savršen izričaj identiteta knjižnice. Pročelja s alegorijama četiriju sveučilišnih znanosti (filozofije, medicine, prava i teologije) Roberta Frangeša Mihanovića i zabat južnoga pročelja s alegorijom knjižarstva Rudolfa Valdeca uklapaju se u cjelovitu i monumentalnu viziju graditeljstva. Unutrašnjost palače ukrašena je djelima najvećih hrvatskih slikara i kipara toga doba. U razgovoru za Nacional Čutura je govorio o politizaciji arhivistike, novom Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima, digitalizaciji arhivske građe, ali i tendenciji povjesničara da se bave politikom.

NACIONAL: Bili ste jedan od kandidata za ministra kulture, ali je umjesto vas imenovan Zlatan Hasanbegović, kao i kandidat za ravnatelja HRT-a, ali je zbog činjenice da saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije nije Saboru predložio nijednog od kandidata na izglasavanje, natječaj poništen. Jeste li se osjećali kao žrtva političkih igara unutar HDZ-a i smatrate li poziciju ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva „utješnom nagradom“?

Ne smatram se žrtvom političkih igara. Na mjesto ministra kulture, kao i na mjesto ravnatelja HRT-a, predložile su me neke kolege koji su smatrali da bih te dužnosti stručno obnašao. To što nisam imenovan na te dužnosti ne smatram porazom, nego spletom okolnosti koje su u politici neminovne. No dužnost ravnatelja HDA bila je zapravo moja želja pa konačno imenovanje ne doživljavam kao ‘’utješnu nagradu’’, nego kao osobni uspjeh.

NACIONAL: Ni u kulturi se ne može izbjeći politika. Kako komentirate „preslagivanje“ i nove koalicije?

Politika je umijeće mogućeg. Umijeće vođenja politike sastoji se u povezivanje različitih stranačkih politika, a ne u isključivosti. Politička stabilnost je u ovom trenutku važna jer o njoj ovise i važni projekti pokrenuti europskim fondovima kao i mjere koje se provode u različitim društvenim segmentima, a vode poboljšanju standarda i života uopće. Vjerujem da će nova Vlada u tome uspjeti.

‘Arhivsko gradivo prije 1990. treba biti dostupno javnosti. Nema razloga da se stječe dojam da netko štiti totalitaristički režim. Ali možda je građa okljaštrena ili pokradena’

NACIONAL: Jeste li razočarani time da nakon toliko godina još uvijek nije nađen prostor za Vojni muzej, čijim ste ravnateljem imenovani još davne 1999. godine?

Dakako da mi je žao što još uvijek nema prostora za Vojni muzej. Ja sam ga u muzeološkom i stručnom smislu oformio. Popisao sam i obradio građu, registrirao muzej i zbirke i zapravo odradio ogroman muzeološki posao. Uspio sam ga zapravo utemeljiti u stručnom smislu, postao je prepoznatljiv, priređivao je izložbe, izdavao knjige, surađivao s raznim udrugama i ustanovama. A onda sam otišao. Što se tiče lokacije, mislio sam da bi bilo najbolje da Muzej bude u nekoj vojnoj zgradi, poput Rudolfovih vojarni koja ima i trg, na kojem bi se moglo izložiti i povijesno oružje. Za velike eksponate poput tenkova, artiljerijskog oruđa, aviona, helikoptera i slično može se odabrati vojarnu izvan grada, kao što je to, na primjer, u Beču.

NACIONAL: Središnja tema ovogodišnjeg međunarodnog dana arhiva bila je „Arhivi i katastar u hrvatskim krajevima“. Taj katastar nastao je za vrijeme cara Franje Josipa I. još uvijek vrijedi?

Da, u Hrvatskom državnom arhivu napravljena je i odlična izložba na tu temu. Autori izložbe kažu da se i danas 80% našeg katastra temelji na tome. I sam sam bio fasciniran tom činjenicom. U to vrijeme, s vrlo skromnim tehničkim sredstvima, katastar je bio savršeno napravljen, sasvim precizno, u bojama. Franjo Josip I. zaslužuje sve počasti za donošenje svoje ‘’Naredbe’’.

NACIONAL: Arhivistika se ispolitizirala u posljednje vrijeme. Početkom svibnja prihvaćene su izmjene Zakona o arhivskom gradivu i arhivima kojima će se omogućiti pristup dokumentima Državnog arhiva nastalim 1990. koje je progurao Most dok je bio u koaliciji s HDZ-om. Zašto je Most na tome inzistirao?

Mislim da je Mostu dijelom bio opći interes, a dijelom i sakupljanje političkih bodova, no kako je Zakon donesen, moramo ga poštovati. On je na snazi i već smo počeli po njemu raditi. To znači da nas sljedećih godinu i pol dana očekuje ogroman posao. Kao prvo, u idućih šest mjeseci svi oni koji posjeduju gradivo morat će nama dostaviti popise. To su političke stranke, Sabor, Ministarstvo unutarnjih poslova kao i sve ostale državne institucije koje su djelovale u SR Hrvatskoj do Božićnog Ustava, dakle do 25. prosinca 1990. Kada oni dostave popise, u idućih šest mjeseci mi krećemo u preuzimanje tog golemog materijala. Ako budemo radili punom parom, u idućih godinu dana trebali bismo sve to preuzeti. Onda tek slijedi smještanje gradiva u spremišta u Kerestinec i nakon toga građani će moći dobiti na uvid dosjee i dokumente koji ih zanimaju.

NACIONAL: Je li taj Zakon u ovom trenutku Hrvatskoj bio potreban?

On je svakako bio potreban, no nije se trebalo ići na vrat na nos, nego se moglo pričekati Zakon koji je Ministarstvo kulture ionako pripremalo. Ali što je tu je. Ove godine imat će puno posla i ostalih 18 arhivskih ustanova diljem Hrvatske. One su regionalne ustanove i morat će preuzimati lokalne arhive i gradiva iz institucija koje su djelovale na njihovu području. Za sve nas bit će puno posla.

NACIONAL: Javnost je najviše zaintrigiralo otvaranje arhiva koji su nastali prije 1990., osobito zato što je puno članova HDZ-a, a naravno i drugih stranaka kojima to nikako ne bi odgovaralo. Onda je krenulo reteriranje i počelo se pričati o čuvanju privatnosti onih koji su imali dosjee. Kakav je vaš stav prema otvaranju arhiva?

Ja mislim da arhivsko gradivo toga vremena treba biti dostupno javnosti. Na primjer, kada je Istočna Njemačka otvorila arhive, temeljem toga isključila je veliki broj ljudi, povezanih sa STASI-jem, iz javnih službi. Naravno, postoji mogućnost da se u tim arhivima nalaze dosjei koji su krivotvoreni i u kojima je mnogo toga falsificirano. To je posao povjesničara-istraživača da to prepozna i istraži. Uostalom, i preporuka Vijeća Europe je ta da je javni interes potpuno otvaranje arhiva bivših totalitarnih režima. Nema razloga da se stječe dojam da netko štiti propali totalitaristički režim.

NACIONAL: Postoji teza da je mnogo toga pokradeno i da ljudi kod kuće čuvaju dijelove arhiva i dosjee. Je li to točno?

To je vjerojatno točno. Možda nije toliko pokradeno, ali moguće je da je građa imatelja tih arhiva okljaštrena. Možda su neke zainteresirane strane izvlačile neke dijelove, nažalost. Mi ćemo popisati i pohraniti ono što postoji, a na temelju toga vjerujem da će istraživači moći rekonstruirati neke povijesne mozaike. Ali nadati se da ćemo dobiti cjelovitu građu, mislim da je to iluzorno. Mnogo je toga već sada dostupno, na primjer u Saboru, no malo ljudi time se sustavno bavilo. Sve gradivo koje nije klasificirano moglo se slobodno proučavati. Evo, nama je stiglo gradivo Službe državne sigurnosti. Tu su dosjei i mnogo toga je već sada dostupno i doista nitko nikome ne brani da je pregledava. Ali iako postoje ljudi koji to traže, interes je ipak manji od onoga što se očekivalo.

‘Novcem iz EU-a ići ćemo u kompletnu digitalizaciju, osobito filmske baštine. Čuvamo originale svih hrvatskih filmova, bez obzira na to što pitanje vlasništva još nije riješeno’

NACIONAL: Očekujete li otpor SDP-a jer se tu stranku najviše optuživalo za opstrukciju otvaranja arhiva?

Ne, neće biti nikakva otpora. Oni su već poslali suglasnost da se to gradivo deklasificira i preuzme. Uostalom, oni su već dosta i dali. A zašto bi i bilo otpora? Kakve veze Davor Bernardić ima sa SKH?

NACIONAL: Mnogi smatraju da bi trebalo otvoriti i sve arhive od devedesete. To je zanimljivo razdoblje stvaranja hrvatske države i vjerojatno bi se svašta pronašlo.

Na to gradivo od devedesete odnosi se Zakon o arhivskom gradivu, prema kojem se ne smije davati na uvid građa prije nego što istekne trideset godina. Možda bi ga trebalo mijenjati. Mi, na primjer, u Hrvatskom državnom arhivu imamo kompletan fundus predsjednika Tuđmana. I ako netko zatraži neki dokument na uvid, šaljemo zamolbu u Ured Predsjednice i oni daju dopusnicu. Prije je postojalo povjerenstvo koje je imenovala Vlada, a vodio Ured vijeća za nacionalnu sigurnost. Ono je procjenjivalo mogu li se deklasificirati dokumenti koje korisnik traži. Dokument koji sadržava klasificirane podatke nije dostupan povjesničarima, a može se koristiti samo u službene svrhe, sukladno Zakonu o tajnosti podataka. Bilo je slučajeva da povjesničarima nije bilo dopušteno gradivo za koje su bili zainteresirani.

NACIONAL: Je li bilo krađa?

Koliko ja znam nije jer uvijek postoji nekoliko arhivista koji paze što se radi u Velikoj čitaonici. Teško da im nešto može promaknuti.

NACIONAL: Vi ste povjesničar. Zašto se povjesničari u posljednje vrijeme sve više bave politikom? Tomislav Karamarko, Zlatan Hasanbegović, Ivan Tepeš, svi su oni svoje povijesno znanje stavili u službu određene politike. Treba li se povijest politizirati?

Naravno, povijest se uvijek može ispolitizirati jer postoje različite interpretacije povijesti. No povijest politiziraju političari. Kao što se kaže, koliko ljudi toliko mišljenja. Ali povjesničar koji je znanstvenik nikada ne politizira povijest. Istinski znanstvenik je objektivan i piše povijest na temelju dokumenata i povijesnih činjenica. U tom slučaju, on se ne bi trebao ni baviti politikom jer se tako unaprijed svrstava i teško može biti nepristran. Pripadnost ikojoj stranci istraživača može sputavati u tome da bude neutralan. Ali ima i onih koji su uspjeli razdvojiti struku od politike. Pisanje povijesti treba biti, kako se kaže: Sine ira et studio.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu gledate na djelovanje Hasanbegovića? Je li on u svom političkom djelovanju zloupotrijebio činjenicu da je povjesničar?

Ja njega poznajem osobno i kao čovjek je OK. On bi zapravo trebao razlučiti nastupa li kao povjesničar ili kao političar. Ako nastupa kao povjesničar, onda to što govori mora dobro dokumentirati i potkrijepiti činjenicama. Ako nastupa kao političar, naravno da može manipulirati svojim povijesnim znanjem. Ali onda mora biti svjestan da u tom slučaju više nije znanstvenik, nego političar.

NACIONAL: Koliko je on tako opasan ne samo za HDZ koji se deklarira kao stranka desnog centra, nego i za atmosferu u hrvatskoj javnosti?

Iskreno mislim da će, u političkim vodama, Hasanbegović biti priča koja će kratko trajati.

NACIONAL: Stručnjaci kažu da je hrvatska historiografija posljednjih dvadeset godina vrludala i išla protiv svega što se pisalo u europskoj povijesnoj znanosti.

Te revizije i reinterpretacije povijesti možda nam nisu trebale. No nije baš išla protiv svega. Osobno ne ulazim stručno u te prijepore jer se bavim nešto ranijim razdobljem, a zapravo bih se najradije bavio srednjim vijekom, što sam najviše volio i kao student, iako sam doktorirao na dvadesetom stoljeću. Nadam se da ću se uspjeti ovdje u miru posvetiti istraživanju nekih srednjovjekovnih dokumenata.

NACIONAL: Hrvatski državni arhiv, kao jedna od najrespektabilnijih institucija, prema informacijama koje su dostupne javnosti, ima velikih problema s pohranjivanjem i čuvanjem građe koja je u Kerestincu smještena u vrlo neadekvatnim uvjetima i propada. Je li to točno?

Bio sam tamo i obišao naša spremišta. Ne mogu reći da tamo nešto propada, dva spremišta potpuno su uređena i imaju uvjete da se gradivo u njima može čuvati po svim pravilima struke. Za dva tjedna počinje uređivanje još jednog hangara, za čije će uređenje biti utrošeno oko 4 milijuna kuna prema ugovorima koji su potpisani prije mene. To bi trebalo biti gotovo za sedam-osam mjeseci i tada ćemo imati dovoljno prostora za deset dužnih kilometara novog gradiva. Sve ovo što trebamo preuzeti po novom zakonu, moći će biti smješteno tamo. Bilo je loše, ali su se stvari u međuvremenu bitno poboljšale. Kerestinec je dobra lokacija, čuvana, ima puno prostora i može se još dosta toga dograđivati, a sve je u vlasništvu Hrvatskog državnog arhiva. Sve je pod kamerama i osigurano. U Kerestincu je i građa Vjesnika koji je nakon 70 godina izlaženja ugašen, za vrijeme ministrice Andree Zlatar Violić. Dio tog golemog materijala čuva se i u ovoj zgradi, kao uostalom i fotodokumentacija Nacionala koju su naši djelatnici spasili od toga da se baci u smeće.

‘Revizije i reinterpretacije povijesti možda nam nisu trebale. No nisu baš išle protiv svega. Mislim da će, u političkim vodama, Hasanbegović biti priča koja će kratko trajati’

NACIONAL: Što je s digitalizacijom arhivske građe? To je također jedan od problema.

Da, to je jedna posebna priča koju želimo riješiti sredstvima iz europskih fondova. Kada dobijemo taj novac, ići ćemo u kompletnu digitalizaciju cjelokupnog gradiva, a osobito filmske baštine. To je velika stvar jer mi imamo najveći fundus filmskog gradiva u Hrvatskoj i čuvamo originalne primjerke svih hrvatskih filmova, bez obzira na to da tijekom privatizacije Jadran filma pitanje vlasništva nad autorskim pravima nije riješeno. Mi ćemo kao institucija bez problema aplicirati i vjerujem i dobiti ta sredstva. Radi se o dugotrajnim i skupim procesima u posebnim laboratorijima, a s obzirom na to da je u Državnom arhivu pohranjeno oko 25 milijuna metara filmske vrpce, čeka nas veliki posao. Mi ćemo morati i prilagoditi osoblje tom novom načinu čuvanja građe, što znači da ćemo zapošljavati nove ljude, inženjere informatike i elektrotehnike i slične.

NACIONAL: Ovdje se skriva golemo blago hrvatske povijesti. Je li ono na sigurnom?

Kada sam došao ovdje, naravno da sam obišao sve fondove. Tu je pohranjeno oko 30 tisuća dužnih metara gradiva. Među njom su dokumenti od 10. stoljeća do najsuvremenijih dana, od najranijih pisanih tragova nastalih u diplomatičkim pisarnicama i skriptorijima iz doba narodne dinastije pa nadalje. Tu se čuva hrvatski identitet i dokazi o hrvatskoj državnosti od prije tisuću godina. Ovo je doista uzvišeno mjesto i moramo prema njemu imati ogroman respekt. Tu je sve ono što nas određuje kao europsku državu, kao europski narod i zapadnu civilizaciju. Sjetio sam se jednog djela koje je napisao Josip Kušević 1830., ‘’Iura Municipalia’’. U to doba imali smo neke prijepore s Mađarskom koja je prisvajala neka hrvatska državna prava i tada je Kušević upravo temeljem dokumenata koji se i danas ovdje čuvaju, dokazao pravo Hrvatske na svoju državnost. Sva građa od ranoga srednjeg vijeka do danas čuva se ovdje i ona je na sigurnom. Uvjeti su razmjerno dobri, poštuju se najsuvremenije odredbe struke, od ovlaživača zraka, preko korekcije temperature, do stalnih provjera vlage. No uz nešto ulaganja uvjeti čuvanja gradiva mogli bi biti bolji. Postoje i posebna atomska spremišta u slučaju rata za najvredniju građu. Možda se i ne zna da smo mi pod zaštitom Ministarstva obrane. A o svemu brinu maksimalno stručni ljudi, njih 150.

NACIONAL: Prošlih se godina pa i ove diljem Europe i Hrvatske, različitim izložbama i događanjima, obilježava stota obljetnica Velikog rata. Bila je i sjajna izložba u Hrvatskom državnom arhivu. No veliki dio tog gradiva koji se odnosi na Hrvatsku je u Beču. Može li se do toga doći?

Točno. Ja sam tamo i bio. Kada sam radio svoj doktorat, djelomice sam ga radio ovdje, a djelomice u Ratnom arhivu u Beču koji je u sastavu Staatsarchiva. To je jedan od najvažnijih arhiva za hrvatsku povijest. U postupku restitucije gradiva temeljem sporazuma koji su 1923. potpisale Kraljevina SHS i Republika Austrija, Hrvatski državni arhiv došao je u posjed značajne količine gradiva koje se odnosi na Hrvatsku, što u izvorniku, što u kopijama. No to preuzimanje se kasnije iskompliciralo. Istraživanje u Državnom arhivu u Beču valja nastaviti i okrenuti se digitalizaciji gradiva. Isto vrijedi i za državni arhiv u Budimpešti jer smo i s njima dijelili tisuću godina državnosti. Danas se taj dio gradiva može preuzeti kao kopije u različitim oblicima. No za hrvatsku povijest postoji interesantno gradivo i u drugim arhivima, Vatikanu i Veneciji. Puno tu ima posla za istražiti. Ostaje i suvremeno gradivo koje je velikim dijelom u Beogradu. Ugovor o pitanjima sukcesije ima poseban aneks za arhivsko gradivo (Aneks D), ali za razliku od nekih drugih područja, tu se još nismo pomaknuli daleko od početka. Pravila definirana ovim Ugovorom takva su da se o svakoj odluci trebaju složiti sve zainteresirane strane, tako da su dosad održana tek dva sastanka predstavnika zemalja sljednica za sukcesiju arhivskog gradiva. Mislim da ne treba čekati konačni dogovor o svemu, nego intenzivirati istraživanje gradiva i pokrenuti širi projekt njegove digitalizacije, kako bi gradivo bilo svima lako dostupno.

NACIONAL: Hrvatski državni arhiv ima brojne aktivnosti, priprema izložbe, seminare, okrugle stolove. Što planirate raditi?

Da, arhiv ima razvijenu izdavačku i izložbenu djelatnost. Upravo se radi velika izložba o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom. Kao drugi ravnatelj Državnog arhiva uspio je vratiti veliki fundus gradiva iz Budimpešte i smatra se utemeljiteljem suvremenog arhiva. On je izuzetno važna povijesna ličnost za hrvatsku arhivistiku. Hrvatski državni arhiv daje usluge edukacije svim državnim ustanovama o tome kako arhivirati gradivo. Što se tiče iznajmljivanja prostora i Velike čitaonice, odlučio sam da će ona biti korištena isključivo za znanstvene, kulturne, prosvjetne sadržaje. Bit će i na raspolaganju svim državnim institucijama, ali komercijalizacije više neće biti. U svakom slučaju, očekujem puno aktivnosti u zgradi za koju mnogi smatraju da je najljepša secesijska palača u Hrvatskoj, a možda i u Europi. Jedan dio novca iz EU fondova iskoristit ćemo i za restauraciju nekih dvorana kojima je ona potrebna. Kad sam ušao ovdje kao ravnatelj, baš sam pomislio: jesi li svjestan koja je to odgovornost? Svjestan sam.

Komentiraj