Dinaridi su najbolji bacači na svijetu

Objavljeno u Nacionalu br. 813, 2011-06-14

Ivan Ivančić je atletski trener najbolje bacačice diska na svijetu Sandre Perković, a taj uspjeh je rezultat specifične metode treniranja, sportskog iskustva i karijere koja je trajala do 50. godine

“Ja sam jedini bacač koji je još uvijek živ. Svi drugi su umrli, ne znam zbog čega.” Iako ova rečenica zvuči tužno, 74-godišnji atletski trener Ivan Ivančić izgovorio ju je pun ponosa. Svi drugi o kojima je govorio su bacači kugle iz njegove generacije ili mlađi s kojima se natjecao tijekom duge karijere, a on ne samo da je živ nego je i trener najbolje bacačice diska na svijetu, 21-godišnje Sandre Perković, prošlogodišnje prvakinje Europe koja je nedavno bacila disk 69,99 metara, što je najbolji rezultat u posljednjih 12 godina i koja je u bacanju diska postala isto što i Branka Vlašić u skoku u vis. Uspjeh je fascinantan jer, dok druge države ulažu u atletiku ogroman novac i brojne stručnjake, Ivan Ivančić i Sandra Perković postižu rezultate koji se temelje na nečemu sasvim suprotnom.“Uvijek sam smatrao da se i u bijedi može napraviti rezultat.

Tada onaj koji se bavi i onaj koji ga prati imaju motiv da dokažu drugima kako se i u lošim uvjetima može napraviti nešto dobro”, glasi Ivančićevo objašnjenje uspjeha. Ivančić jako dobro zna što je bijeda. Rođen je 1937. u Tomislavgradu, odrastao u selu Grabovica kraj Buškog blata, a kako je obitelj bila velika, petero braće i tri sestre, već sa 16 godina, nakon završena dva razreda srednje škole, morao je početi raditi. “Zaposlio sam se u rudniku u Nikšiću, posao je bio jako dobro plaćen. Kako sam bio premlad za tako težak posao, lažirali su mi godinu rođenja, upisali da sam dvije godine stariji. I tako sam tri godine radio u rudniku”, kaže Ivančić. Kako je onda završio srednju školu? “Pohađao sam večernju školu.” Nakon rada u rudniku Ivančić je otišao u Tuzlu, gdje je tri godine radio kao prometni policajac. “Imam negdje fotografiju u uniformi, Edvard Kardelj je posjetio koksaru kraj Tuzle, a ja stojim nedaleko od njega.” U Tuzlu je otišao da završi Pedagošku akademiju jer je želio biti nastavnik tjelesnog odgoja u školi. Nisu ga puštali iz policije, pa je tamo proveo tri godine te je nakon toga upisao Pedagošku akademiju. A u Tuzli je postojao atletski klub Sloboda gdje se Ivančić počeo baviti bacanjem kugle. “U Tuzli je bio jedan trener iz Crvene zvezde koji je radio u Slobodi kao glavni trener. Kad mu je istekao ugovor, vratio se u Beograd, u Crvenu zvezdu, te je mene poveo sa sobom jer je Sloboda bila mali klub koja nije mogla pratiti moje rezultate. Crvena zvezda je tada jedina imala sredstva pa sam mogao napredovati. U Zvezdi treneri nisu bili vrhunski, ali su bili bolji od mog bivšeg”, prisjeća se Ivančić. U Beogradu je završio višu trenersku školu i Kineziološki fakultet, radio je kao profesor tjelesnog te je bacao kuglu. Visok 195 cm i težak 125 kg, bio je reprezentativac Jugoslavije, nastupao na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu i 1976. godine u Montrealu, nakon čega se u Beogradu stvara generacija odličnih bacača kugle kojima je Ivančić isprva bio protivnik, a uskoro je dvojici, Vladimiru Miliću i Jovanu Lazareviću, ujedno postao i trener.

Treći je bio Zlatan Saračević, a svu četvoricu povezuju s nedokazanim doping skandalom iz 1980. godine. Za početak, bilo je neobično otkud odjednom Jugoslavija, koja nije bila atletska sila, ima čak četvoricu bacača kugle koji su ispunili normu za Olimpijske igre u Moskvi. “Ovo dinarsko područje je najkvalitetnije na svijetu što se tiče bacačkih disciplina, posebno kugle, jer je bacanje ‘kamena s ramena’ stoljetna tradicija. A to je gotovo isto, samo što je kugla drukčijeg oblika. Mi imamo bolje predispozicije, ja sam na početku bacao kuglu 14 metara a Amerikanac počne s osam metara. Dinaroidi, Crnogorci i Ličani, u startu imaju bolje predispozicije nego Amerikanci. Baš zato što nas je bilo četiri, jedan drugoga smo tjerali prema naprijed, jer uvijek idu na Olimpijadu trojica, pa se zbog konkurencije dolazi do boljeg rezultata”, smatra Ivančić. Međutim, Atletski savez Jugoslavije pred početak Olimpijskih igara u Moskvi objavio je da su sva četvorica nastupali dopingirani te da nitko ne putuje u Moskvu. Došlo je do kaosa na kraju kojeg doping afera nije bila dokazana, ali je samo Milić, kao najbolji bacač, nastupio u Moskvi. Tvrdi da je nevin, za što ima i dokaze. “Nedavno sam dobio sudski spor sa Željkom Grabušićem,zbog kojeg sam napustio atletski klub Mladost. Grabušić me optužio da sam kao atletičar svašta uzimao i da sam bio osuđivan. Bio sam prisiljen zatražiti dokaze iz dopinške agencije u Lozani, jer oni imaju kartoteku svih koji su ikada bili kažnjavani zbog dopinga. Dobio sam potvrdu da se ime Ivana Ivančića ne spominje ni u kakvim aferama i sumnjivim stvarima, a bio sam više od 50 puta na doping kontroli. Ja sam i tada bio oslobođen jer sam dokazao da nisam koristio nedopuštena sredstva. Da me eliminiraju, optuživali su me za doping. To je bilo administrativno optuživanje, a dokaza za to nije bilo. Svi su pomrli,a ja sam, na sreću, još uvijek živ i još moram dokazivati da se moje ime ne veže ni uz kakvu aferu”, kategoričan je Ivančić koji je nastavio bacati kuglu i nakon te afere, iako je 1980. imao 43 godine. I dalje je bio trener Miliću i Lazareviću koji su 1982. na Europskom dvoranskom prvenstvu osvojili zlatnu i brončanu medalju. Kad je 1983. u Helsinkiju održano prvo svjetsko prvenstvo u atletici, Ivančić je nastupio iako je imao 46 godina te je godinama bio najstariji atletičar na svijetu koji je nastupio na svjetskom prvenstvu. Prije četiri godine pretekao ga je malo stariji Portugalac Jorge Costa koji je nastupio u brzom hodanju na 50 km. Profesionalno se prestao baviti bacanjem kugle 1987. kada je imao 50 godina, što mu je kaže, i bio cilj. Po povratku u Hrvatsku počeo je raditi s mladima, s kojima je imao brojne uspjehe u juniorskim kategorijama. Dok je trenirao Ivanu Brkljačić, ona je postala dvostruka svjetska juniorska prvakinja u bacanju kladiva. “Radio sam s Edisom Elkasevićem, koji je bio svjetski juniorski rekorder i svjetski juniorski prvak u bacanju kugle te sveučilišni prvak u Americi, bacao je kuglu 21 metar, ali prekinuo je karijeru zbog ozljede koju su loše liječili pa sad radi kao trener. Imao sam Nedžada Mulabegovića, koji baca kuglu oko 20,50 metara, radio sam s Valentinom Sršom, koja je bila juniorska prvakinja svijeta u bacanju kladiva itd.”, ali ga je većina nakon juniorskih dana napuštala, vrlo često zato što su odlazili u Ameriku na studij. Ivana Brkljačić imala je najbolje predispozicije, ali je, kaže Ivančić, rano prekinula karijeru. “Prekinula je s 25 godina, a tada se tek počinju stvarati rezultati kod bacača. Mi smo poodavno prekinuli suradnju, ona je radila s mađarskim trenerima, ali sa mnom je mogla ići na svjetski rekord”.

Iako je u dobi kad bi trebao uživati u plodovima svog dugogodišnjeg rada, Ivančić neprekidno obilazi osnovnoškolska i srednjoškolska natjecanja u potrazi za talentima, pa je tako našao i Sandru Perković. “Primijetio sam je u petom razredu osnovne škole, bila je puno viša od ostalih, svidjelo mi se kako radi te sam joj prišao nekoliko puta, ali me odbijala. Bježala je od mene. Moja upornost se isplatila, ona je došla k meni i mislim da se nije prevarila. Kod mene je od prvih dana, kao kadetkinja je bacila 50,11 metara, a zatim je napredovala, brže nego konkurencija koja ju je okruživala, čak i u svijetu”, kaže Ivančić. Napredovala je bez novca što ga konkurencija ima, bez tima stručnjaka koji prati najuspješnije sportašice, samo uz specifične metode rada Ivana Ivančića. “Moje metode su samo moje, ni u jednoj metodici to nisam pročitao. Sve sam metodike pročitao i uzeo ono što meni odgovara, ali ništa nisam ‘prepisao’. Možda sam od 100 vježbi uzeo jednu, neku sitnicu koju ukomponiram u svoje metode. Sve što radim je moj izum koji je pokazao rezultate. Bio sam u svim kampovima na svijetu, u SAD-u, bivšoj Istočnoj Njemačkoj, bivšem SSSR-u, u Poljskoj, Češkoj itd., tako da moje naukovanje traje malo duže. A i ja sam nešto značio u tom sportu. Ne vidim nekoga od kojeg bih nešto mogao naučiti ili ‘prepisati’ ako ja to područje dugo izučavam i mislim da sam solidno naučio”, kaže Ivančić, koji veli da je na djelu i atletska kontrašpijunaža. Na pitanje ‘prepisuju’ li drugi od njega, odgovorio je: “Pa sve ‘prepisuju’. Ja se ne smijem pojaviti na nekom natjecanju jer sve moje sprave kopiraju, fotografiraju, a onda ih izrađuju. Atletska kontrašpijunaža? Izgleda tako. Ipak, još uvijek je nemoguće sve to primijeniti jer ja krijem detalje.” Atletski stručnjaci i dalje se čude uspjehu Sandre Perković pogotovo zato što njezina razina snage nije visoka. “Nedavno su kod nas na pripremama u Medulinu bili mađarski bacači i treneri. Objasnio sam im da u teretani Sandra Perković ne može dizati utege teže od 70 kg i oni su se čudili kako ona s niskom razinom snage baca tako daleko. Radi se o tome da ona ima ujednačenu brzinu, tehniku i snagu pa stoga ima još prostora za napredovanje. Sve svjetske bacačice diska na indeksima snage su puno jače od nje. Kubanka Yarelis Barrios u benču može podići 160 kg, a Sandra Perković 105 kg. U trzaju Sandra Perković diže 20 kg manje od ostalih najboljih bacačica. Kad Sandra dođe do tih 20 kg više, bacat će disk 15 metara dalje”, tvrdi Ivančić. Zbog niže razine snage i sjajnih rezultata pojavile su se sumnje u doping. “Ona je jedina atletičarka na svijetu koja je sudjelovala na svim natjecanjima i na svima je išla na doping kontrolu. Da je uzimala doping, bilo bi nemoguće izbjeći njegovo otkrivanje na svim mitinzima.

Ja se toga ne bojim. Jedino se bojim podvaljivanja, toga među konkurencijom ima. Nedavno smo bili u Kini na mitingu gdje je Sandra pobijedila, a Kineskinja Yanfeng Li je bila druga. Nakon što su obavili doping kontrolu, pola sata kasnije, kineski liječnik dolazi i kaže da nešto moraju ponovno pregledati, na što sam rekao kako to nije u redu jer je doping kontrola završena i mi smo potpisali sve papire. Ja se jedino bojim da netko tijekom ručka ne bi iskoristio njezin odlazak od stola da joj nešto stavi u hranu. Zato moram dežurati”, objasnio nam je Ivančić. Nakon što je prošlog ljeta postala europska prvakinja u bacanju diska, a ove sezone pobjeđuje na svim mitinzima, promijenila se i financijska i sportska situacija oko Sandre Perković. “Ona je zaslužila da bude bolje praćena, jer rezultat kakav je ona postigla iziskuje pratnju pet ljudi raznog profila, a ne jednog. Ja sam i dalje uz nju, do prošle godine nisam mogao s njom putovati na neke mitinge, jer organizator samo njoj plaća troškove. Kad postane svjetska prvakinja ili olimpijska pobjednica, i trener će dobiti jednokrevetnu sobu i prvu klasu u avionu. Sada HOO pokriva moje troškove, a ja sam zadovoljan čak i kad nismo u istom hotelu”, skromno priznaje Ivančić, koji nije nimalo skroman kad se spominje mogućnost da Sandra Perković sruši svjetski rekord u bacanju diska Gabriele Reinsch iz 1988. koji iznosi 76,80 metara i ozbiljno se sumnja da je bačen pod utjecajem neotkrivenog dopinga. “Planirao sam da Sandra 2016. na Olimpijadi u Rio de Janeiru postavi svjetski rekord. Teško je to predvidjeti, zato dodajte ili oduzmite jednu godinu mojim predviđanjima.”

Komentiraj

Source:Dean Sinovčić