Devetnaestogodišnja Gwendolyn Hooper silazi s parobroda na Cejlon, željna započeti novi život kao udana žena. Ali, dočekuje je suzdržan, tajnovit i mrzovoljan suprug. Laurence je neprestano na poslu pa njegova mlada engleska supruga mora sama istraživati plantažu. Gwen uskoro zatrudni, a njezin je suprug presretan. Nakon porođaja se suočava sa strašnom odlukom koju mora po svaku cijenu sakriti od Laurencea.

Radnja je to romana “Supruga vlasnika plantaže čaja” autorice Dinah Jefferies koja je upravo objavljena u Hrvatskoj. Autorica je dala intervju Nacionalu.

Dinah Jefferies rođena je 1948. u Britanskoj Maleziji, a u devetoj godini preselila se u Englesku. Nakon što je živjela u Italiji i Španjolskoj, sada živi u Gloucestershireu sa suprugom te se bavi isključivo pisanjem.

NACIONAL: Što je bila inspiracija za vašu knjigu?

Moja svekrva rođena je u Indiji i imala je rođake koji su bili vlasnici plantaže čaja. Ideja je došla iz priča koje je ona pričala, o djeci miješanih rasa i koliko su rasne predrasude u to kolonijalno vrijeme za njih bile iznimno teške.

NACIONAL: Zašto je radnja smještena na Cejlon, današnju Šri Lanku, 1920-ih i 1930-ih?

Cejlon toga vremena zanimao me jer se sve mijenjalo a Britansko se carstvo već počelo urušavati. Rođena sam u britanskoj obitelji koja je živjela i radila u Britanskoj Maleziji. Pohađala sam multikulturalnu školu s Kinezima, Malezijcima, Indijcima, tako da sam bila naviknuta na druge rase i na dobre odnose sa svima. Tek kad sam došla u Englesku, kad mi je bilo devet, shvatila sam da ondje nije ista situacija. Stoga me pitanje rase i kulture zanima jer sam to sve vidjela s obiju strana.

NACIONAL: Koliko je bilo teško napustiti takav život i doći na novi kontinent?

U Englesku smo stigli tijekom hladne sive zime pa mi je to bio ogroman šok i trebalo mi je mnogo vremena da počnem Englesku smatrati svojim domom. Na mnogo načina djeca su me gledala kao autsajdera koji tu ne pripada. Dom je za mene bila Malezija, ali moji roditelji o tome nisu više govorili pa sam još više osjećala taj gubitak.

NACIONAL: Kako biste opisali dvije kulture u kojima ste živjeli?

Imam iskustvo života na Istoku samo kao djevojčica pa je moja vizura dječja. Na Istoku je postojala ta vibrantnost i činilo se kao da su svjetovi duhova i mašte dio svakodnevnog života. Zapad smatram skeptičnijim.

NACIONAL: U knjizi vaša glavna junakinja iskusi gubitak djeteta, a vi ste i osobno prošli kroz to najgore moguće iskustvo. Kako vas je to promijenilo?

Gubitak mog sina promijenio me na način koji ne mogu opisati. Shvatiš koliko život može biti krhak i koliko su važni ljudi koje voliš. Morala sam proći kroz ogromnu tugu i izdržati. Zaboravljati dan po dan, bila je to minuta za minutom kako sam naučila preživjeti. Pokušala sam pronaći smisao u onome što se dogodilo i shvatila da ga nema. Očijukala sam s religijom, duhovnošću, hvatala se za slamku. Ništa od toga nije moglo ubrzati proces, jer gubitak djeteta osjećate u svakoj stanici.

NACIONAL: Ljubav je dio vaših knjiga, koliko je važna?

Tamo gdje nešto izgubite, obično ujedno pronađete veliku ljubav pa je prirodno da to bude integralni dio mojih knjiga. Istražujem teme pripadanja i identiteta jer su me takve stvari oduvijek zanimale jer sam iz Malezije došla u Englesku.

NACIONAL: Zašto, prema vašemu mišljenju, zapadnjaci ne razumiju istočnjake i obratno?

To je ogromno pitanje. Zapravo se radi o tome da ljudi iz nekih kultura teško shvaćaju bilo što drugačije od njih. A onda se događa optuživanje i okrivljavanje.

Komentiraj

PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture