Povodom proslave dočeka 2016. mogli smo pročitati i doznati koliko je bilo naroda na trgovima u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, koliko je digla gospođa Severina, koliko je plaćena svečana večera u hotelu Esplanade, samo nismo doznali koliko je hrane nepojedeno i završilo u smeću.

Milijuni tona hrane u svijetu se bacaju. U Europi navodno oko sto milijuna godišnje. U Europi i Hrvatskoj. U svijetu u isto vrijeme milijuni gladuju. U Hrvatskoj učitelji govore da im u školu dolaze djeca koja su gladna.

Kada prolazim Lidlima, Prehranama i Konzumima uz duge redove polica punih hrane na kojoj je zabilježen rok trajanja, nameće mi se pitanje što se dešava s hranom kojoj istekne rok za upotrebu. Očito je da se ta hrana baca. Uništava. Gdje? Kako? Koliko košta uništavanje hrane kojoj je istekao rok trajanja za upotrebu? Tu hranu treba netko utovariti, netko odvesti, netko istovariti, netko uništiti. Dok čitamo o gladnoj djeci u hrvatskim školama, istovremeno na hrvatskim plažama, tramvajima, ulicama i cafeima viđamo pretile muškarce i žene.

U OSNOVNOJ ŠKOLI u Ivkančevoj ulici u Zagrebu bilo je normalno da djeca dolaze u školu nakon doručka kod kuće. Doručkovala se bijela kava, kruh namazan s masti ili pekmezom. Gavrilovićeva salama, hrenovke i putar bili su luksuz za prosječnu građansku porodicu kojoj su djeca pripadala. Za razliku od danas, djeca u školu nisu dolazila gladna. Poneki bi đak imao u torbi gablec koji bi jeo za vrijeme odmora. Većina ne. Nakon škole čekao je kod kuće ručak. Jela su se variva. Nitko nije bio gladan. Bilo je to 1940. Nitko se nije ni prežderavao. U razredu nitko nije bio debeo. To se danas zove pretilost. Bolesti poput gripa ili alergija bile su nepoznate. Po zimi se kihalo i kašljalo. Nisu postojale cipele koje ne bi promočile, rijetki su imali rukavice, a nitko štitnike za uši. Zimi je u stanovima bila ugrijana samo kuhinja. Peći su grijale na drva i ugljen. Centralno grijanje u našem kvartu nije postojalo, kao i toplane. U građanskim porodicama meso se jelo u nedjelju. Svaki stan imao je špajzu ili smočnicu, u kojima su na stalažama bile boce s ukiseljenim paprikama i krastavcima, pekmezima od šljiva i kompotima, visjele su i mirisale kobasice, na podu su bile vreće s krumpirom, kanta za mast, zalihe brašna od kojeg su se pravili rezanci i kruh. Orasi su bili skupi, zelenje i voće kupovalo se na tržnici. Ni na jednoj hrani nije postojao rok trajanja. Donacija hrane nije postojala, pokvarena hrana bacala se u smeće. Smeće se odvozilo tri puta tjedno kolima koje su vukli veliki konji, zvani belgijanci. Poneki je stan imao ajskasn. Ajskasn je bio preteča današnjih frižidera. U ajskasn se stavljao led iz ledane u Bauerovoj ulici. Danas svaki stan ima frižider, ni jedan špajzu. Sve se kupuje, ništa se ne radi kod kuće. Kupuju se pekmezi koji se danas zovu džemovi, kupuju se kompoti, tjestenina, sir i vrhnje, riža. Na motorima stižu za večeru naručene pizze i lazanje. U frižiderima su namirnice koje imaju rok trajanja. Sve. Od mlijeka, sira i vrhnja do kompota. Kad istekne rok trajanja, hrana se baca u kontejnere koje odvoze automatizirani kamioni usred noći.

UZ KONTEJNER ispred kuće u kojoj stanujem primijetio sam nekoliko kopača po smeću. Upala mi je u oči starija žena koja je vukla mala kolica. Žena je uredno obučena, nije odavala osobu koja se predala. Kopala je po smeću pažljivo, polako i temeljito. Na rukama je imala gumene rukavice. Na biciklu je obilazio kontejnere krupni muškarac u trenirci i polo kapi. Na rukama je imao velike rukavice za rad. Bio je brz i poslovan. Na njegovu biciklu bila je montirana mala prikolica. U uhu je imao slušalicu za mobitel. Za razliku od žene, iza njega je ostalo na pločniku smeća koje je ispalo dok je kopao. Treći je bio starac sa šeširom. Ljeti je starac nosio panama šešir, po zimi šešir ala Dirk Bogarde. Na starcu je sve bilo ofucano. Od šešira do cipela. Cipele su bile uvijek očišćene. Starac nije imao rukavice. U zadnje vrijeme ga ne srećem.

JEDNOM PRILIKOM bacao sam svoju vrećicu smeća i pored kontejnera susreo staricu. “Unutra ima hrane?” pitala me je. “Da”, odgovorio sam starici, “ali hrana kojoj je istekao rok trajanja.” “Dajte mi vrećicu”, kaže starica. Dao sam joj vrećicu u kojoj je bilo nekoliko jogurta s datumima koji su prošli i komad kruha. Žena je pažljivo izvadila jogurte i kruh, stavila sve u svoju torbu. “Jogurtima je istekao rok trajanja”, ponovio sam. Pogledala me kao kretena. “Vama, ali mojim unukama i meni nije”, odgovorila je.

U Italiji, navodno, postoje banke hrane. Tu završava hrana kojoj je prošao rok trajanja. Tu ne završava samo hrana iz trgovačkih lanaca, nego i iz restorana. Ta hrana završava na stolu siromašnih, a ne u smeću. Ta hrana dolazi u sabirne centre gdje se skladišti i odmah distribuira. Postoji sistem. I, naravno, zakon! Fantastično.

Donesen je Zakon o doniranju hrane i u Lijepoj Našoj. U Lijepoj Našoj sve je po zakonu. Banke hrane prikupljaju svu hranu koju dalje šalju udrugama i ustanovama koje skrbe o osobama koje to ne mogu same, to jest, koje su siromašne i gladne. U Hrvatskoj se u principu ništa ne imenuje pravim imenom. To je potreba da se laže. Zakon u principu mora jasno i precizno ustvrditi prava građana koja ne smiju biti ičim uvjetovana i mora biti provediv. Naravno, nije tako. Zakon podrazumijeva da se hrana koja je pakirana u ambalažu s rokom upotrebe dužim od tjedan dana te sredstva za održavanje higijene, moraju seliti od trgovina, preko udruga i ustanova, do korisnika. Nemoguće! Tu treba obratiti pažnju na riječ udruge – jednu od famoznih hrvatskih izmišljotina. U Zakonu se čak kaže i kako donirati. Djelatnici Banke hrane Hrvatska kontaktirat će vas osobno te vam uz zamolbu za donacijom hrane predložiti način suradnje. “Ovim putem želimo se iskreno zahvaliti u ime Banke, udruga i krajnjih korisnika za svaku donaciju u ovisnosti o vašim mogućnostima”, kaže se u Zakonu.

U HRVATSKOJ JE zakon po običaju nerazumljiv. Ne zna se je li to slučaj ili namjera, je li to zato što zakone pišu diletanti ili prevaranti. Za objašnjenje Zakona o doniranju hrane treba se obratiti ministarstvima. Ne jednom. Nego poljoprivrede, zdravlja, financija i, naravno, mladih. Tu je još famozni Ustavni sud kojem se svatko može obratiti, ali brzina njegova rada kosi se s brzinom kojom se kvari hrana, zato se ne preporučuje. Za doniranje hrane treba napisati stotinjak papira i priložiti desetke raznih dokaza o doniranoj hrani, što iziskuje zapošljavanje novih specijaliziranih službenika. Na pitanje zašto trgovački lanci nisu do sada donirali hranu, nego su je uništavali, odgovor nije u njihovoj surovosti, nego u PDV-u. Po važećim zakonima trebalo je na doniranu hranu platiti PDV u vrijednosti donirane hrane. Jeftinije je i jednostavnije bilo baciti hranu. I mirna Bosna.

U NEKIM SU SE trgovačkim lancima prije donošenja Zakona o doniranju hrane organizirale košare u koje su građani stavljali kupljenu hranu koju su donirali Caritasu, a Caritas siromašnima. Doniranu hranu Caritas je preuzimao i dijelio. Novim zakonom to je zabranjeno i ukinuto. Svaki prekršaj i nepoštivanje Zakona strogo se kažnjavaju. U hrvatskom Zakonu jedino je razumljivo i precizno utvrđeno kažnjavanje. Građani koji doniraju hranu trebaju obavezno priložiti potvrdu o plaćanju PDV-a na hranu i naznačiti vidljivo rok trajanja hrane, inače se kažnjavaju na licu mjesta i neodgodivo.

Po novom zakonu trebao bih gospođi koja ima unuke pri doniranju jogurta priložiti nekoliko potvrda. Svakako da sam platio PDV na jogurte. I kruh. I uručiti joj papir na kojem će biti napisan rok upotrebe jogurta i kruha. Zakon je između mene i stare gospođe razapeo bodljikavu žicu kao Slovenija između sebe i Hrvatske. Hiljade zakona koji su doneseni iza 1991. do danas su besmisleni, teško razumljivi i nesuvisli. Od zakona za Hrvatski sabor koji predsjednici države mora objasniti petero sveučilišnih profesora, do zakona prema kojem mjesečna karta za vožnju zagrebačkim tramvajem koju ste kupili i platili ne važi ako je niste potvrdili. Zakoni su temelj države. Nakon dvadeset i pet godina nameće se pitanje: jesu li Hrvati dobili državu prerano ili prekasno?