Počeci su bili teški. I neizvjesni. Naši preci polugoli su spavali u špiljama. Nije bilo socijalnog osiguranja, banaka i ovrha. Ni privatnog vlasništva, ni poreza, ni demokracije, ni fašizma, ni komunizma. Onda su se s vremenom iz špilja ljudi preselili u kolibe bez centralnog grijanja i televizora, ali su izumili oruđa i oružja. Ubijanje je postajalo sve jednostavnije. Jednom bombicom moglo se ubiti nekoliko stotina tisuća ljudi i nikom ništa. Hrana više nisu bile samo jabuke s grana, nego jastozi i kavijar. Polako ali sigurno stvari i život su se mijenjali. Društvo se našlo u robovlasničkom sustavu, robovi su šljakali bez plaća, pa u feudalizmu u kojem su kmetovi feudalcima davali desetinu. Iz feudalizma prešlo se u kapitalizam. Ljudi sve više, gradovi sve veći, promet da popizdiš. Više se ne putuje kočijama i vlakovima, nego avionima. Demokracije sve više, a slobode sve manje. Više se ne smije pušiti nakon ručka, što je mogao svaki kmet, voziti brzo, parkirati gdje staneš. Kamere snimaju sve. Građane, ptice, kukce. Građani imaju legitimacije, kućni ljubimci čipove. Koga uhvate bez legitimacije, kažnjavaju na licu mjesta. Što se govori, prisluškuje se. Nekog kretena prisluškuje se dok nagovara neku glupaču da skine gaće. Katastofa. Na legitimacijama pišu datum rođenja, mjesto stanovanja, nacionalnost, ime i prezime. Sve se zna, ne zna se bitno. Ne zna se što se zna za svaki jogurt, sir, salamu ili mobitel. Ne zna se rok trajanja i tko garantira za dotičnog, a dotični je upravo postao ministar. A rok trajanja i garancija su danas, početkom 21. stoljeća, bitni.

KADA SE DANAS u samoposlugama kupuju jogurt, kruh, mlijeko, salama, uredno piše rok trajanja. Naravno da neki kupuju ne gledajući rok. Ako 12. siječnja kupuješ salamu, a rok trajanja je do 14. siječnja, salama se ne kupuje. Na akcijama se prodaje roba kojoj je istekla garancija, ali ne i vrijednost. Danas su ljudi obaviješteni, za razliku od vremena kada su u kolibama sjedili pred ognjištima i od putujućih trgovaca kupovali mačka u vreći. Danas se sve zna. O robi, ali ne i o ljudima, i u tome je problem. Imate ženu, poslovođu, vozi vas taxi šofer, sjedite u avionu kojim upravlja pilot koji je možda lud, imate gradonačelnika kojeg gledate svakoga dana na televiziji, u novinama, u tjednicima, a koji mu je rok trajanja, nemate pojma. Možda mu je rok trajanja istekao. Izabrali ste predsjednika vlade ili države, predsjednika stranke kojoj uredno plaćate članarinu, a nemate nikakvu garanciju ako se pokvari predsjednik, da ga možete zamijeniti ispravnim, kao kada kupite veš mašinu i sljedećeg dana ustanovite da ne pere veš. Za pokvarenu veš mašinu dobit ćete novu ako niste izgubili račun. Predsjednika koji se pokvario nemate šansu promijeniti. Najgluplje je što se nemate kome ni obratiti, sami ste ga izabrali. Demokracija i pušiona isto se piše. Garancija je obično godinu dana, katkad dvije godine, a predsjednika birate na četiri ili pet godina. Može se dogoditi da neki zasjedne i godinama se ne miče. Možete se riješiti žene koja vas muči, ali ne gradonačelnika ili predsjednika. Za vlastitu ženu ili muža nema garancije, a punice jedva čekaju da svoje kćeri uvale bilo kome, ne pada im na pamet garancija. I miraz je upitan. Ja sam se ženio četiri puta i ukupno sam dobio miraza – zero. A da o garancijama ili roku trajanja ne govorim.

Med koji je nađen u egipatskim grobnicama, među bižuterijom i drugim pizdarijama uz faraona, može se upotrijebiti i danas. Star je hiljade godina, a nije se pokvario. Rok trajanja neograničen. Zašto? Nisu ga napravili ljudi, nego pčele. Čovjeku nije uspjelo napraviti nešto što se ne kvari. Od djece do pekmeza. Amen.

Trafikantica Europa bila je ljubazna prema jednom gostu Ritz bara. Europa je u fušu radila u Ritz baru, obučena u kratku suknjicu i na visokim petama. Podmuklo se svima smješkala i prodavala cigarete. Tip koji se preko noći obogatio prodavajući srećke, zvali su ga svi Burek, a nitko nije znao ni tko je ni odakle je banuo u Zagreb, bio je sto posto impotentan, ali je pao na Europin šarm. Poslao joj je na poklon radioaparat AEG s magičnim okom. Kada je pazikuća Rukavina vidio novi Europin radio, samo je rekao da se njime može slušati Radio London i ako je policija ili agenti uhvate, svršit će u logoru. Nakon nekoliko dana radio je prestao svirati ili, prosto rečeno, radio je crk’o. Burek je nestao, navodno u partizanima, bio je nedostupan. Europa je samo rekla: “Ne znaš tko je pokvareniji: aparat ili Burek. Tome sam se mogla nadati.” Europa je mogla ocijeniti dosta dobro goste u Ritz baru i kupce u svojoj trafici, iako je koji put i popušila. Tako je nekom kršnom Hercegovcu Jozi za pršut dala tri šteke cigareta Drina. Kada je otvorila pršut, ustanovila je da je pun crva. Ni radio ni pršut nisu imali napisane rokove trajanja. “Škandal”, rekla je Europa Rukavini, “na mene se lijepe takvi jer sam glupa. I naivna. Trebala sam odmah vidjeti s kim imam posla.”

TAKVA SU BILA VREMENA. Mlijeko su prodavali mljekari direktno iz kanti s bicikla, čvarci su se kupovali na crnoj burzi, hrenovke ispod ruke. Danas bi radio imao garanciju, a pršut naljepnicu s rokom trajanja. Jedino su Burek i Jozo ostali isti. Sjede u upravnim odborima, ministarstvima, Saboru i Vladi. Pršuti i radioaparati dobili su garanciju, psi se ocjenjuju, i konji i mačke. Ljudi ne.

Danas je garancija (engl. guarantee) prihvaćena u Europi. Garancija je temeljno pravilo trgovine. Kako politika nije trgovina, u politici ne postoji garancija. Ne zadugo. Stvari se polako mijenjaju. Na bolje, kao sve od špilja do danas. Za pedeset godina, 2066. bit će drugačije. Umjesto OIB-a, građanke i građani imat će deklaracije s rokovima trajanja i garancijskim listovima.

Lošu kupljenu robu danas se može zamijeniti, sutra će se moći zamijeniti predsjednici, gradonačelnici i ministri, žene i muževi. Što će građani dobiti, a što izgubiti?

Dobit će sigurnost da mogu zamijeniti političare bez dugih sastanaka, bez gubljenja vremena. Neće ih trpjeti, gledati i slušati četiri godine. Što će izgubiti? Izgubit će sapunice u nastavcima kakve se danas prikazuju. Bit će manje zabavno. Šteta. Kad se za svakog građanina ili građanku točno označi rok trajanja, moći će se o političarima govoriti bez laži. Na garancijama će pisati sve bitno, kao o automobilima. Izdržljivost, štedljivost, brzina, ekonomičnost. Građani će imati pravo ako netko pokaže da ne vrijedi koliko je plaćen, da ga se bez uplitanja sindikata zamijeni. Bez milijunskih otpremnina. Preko noći dobije vritnjak, vrati ga se odakle je došao. Danas u Europi, ne u Hrvatskoj, naravno, u roku od šest mjeseci od kupnje robe, morate samo pokazati trgovcu da je roba neispravna. No i nakon šest mjeseci u većini država članica ako dokažete da je neispravnost već postojala onda kada ste robu primili ili, na primjer, ukažete na to da je neispravnost uzrokovana niskom kvalitetom materijala, dobit ćete ili lovu ili novi aparat. U nekim državama članicama obvezni ste obavijestiti prodavača o pogrešci u roku od dva mjeseca nakon što je zamijetite. U protivnom gubite pravo na garanciju.

SIGURNO JE DA ĆE SE VRLO BRZO sve što se dogodilo sa stvarima i hranom dogoditi i s ljudima. U Hrvatskoj 2066. kao rezultat reforme osnovat će se Agencija. Ljudi će u ušima imati čipove. Na tim čipovima bit će i garancija i vijek trajanja nositelja. Namještenja, kao i funkcije, dobivat će se prema čipu, a ne prema podobnosti. Neće neki glupan s mizerinim znanjem vodoinstalatera moći postati ambasador u Indiji ni retardirana cura Miss županije, a kamoli svemira. Direktori Agencije bit će imenovani u Saboru. Bit će to Burek i Jozo.