Diktatura špijunaže u Britaniji

Objavljeno u Nacionalu br. 815, 2011-06-28

Britanska policija centralizirala je podatke o 15 milijuna svojih građana i izazvala optužbe boraca za ljudska prava da se pretvara u policijsko društvo

Britanski borci za ljudska prava zgroženi su otkrićem da se podaci za čak 15 milijuna Britanaca nalaze u jedinstvenoj policijskoj datoteci (PND) koja je prošloga tjedna puštena u rad. Policijski inspektori, detektivi i drugi pravosudni djelatnici – njih ukupno 12 tisuća – moći će jednim pritiskom na kompjutorsku tastaturu pronaći podatke o čak četvrtini građana Velike Britanije, među kojima su – osim zločinaca – i žrtve nasilja te svjedoci. Ovo je prvi put u povijesti britanske policije da će policajci iz svih dijelova države imati pristup jedinstvenoj bazi podataka. Do sada je datoteka bila rascjepkana i lako se događalo da zločinac s dosjeom u jednom djelu države mirno živi u drugom jer nitko ne zna za njegovu kriminalnu prošlost.

Rad na bazi podataka započeo je u veljači 2006., a osnivanje datoteke bilo je izravna posljedica rada takozvane Bichardove istrage koja je zaključila da policijski podaci u državi moraju biti centralizirani.

Istraga Lorda Bicharda pokrenuta je na nalog tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Davida Blanketta nakon što je osnovnoškolski domar Ian Huntley ubio dvije desetogodišnje djevojčice u selu Soham 2002. godine. Huntley je posao domara dobio unatoč tome što se njegovo ime u policijskim podacima pojavljivalo čak osam puta između 1995. i 1999., ali su – budući da nikada nije bio optužen, već tek osumnjičen za napastvovanje i seksualne odnose s maloljetnicama – njegovi podaci bili zadržani samo u lokalnoj policijskoj datoteci u koju pristup nisu imali ostali policajci u državi. Zbog toga je u drugom dijelu zemlje prošao provjeru policije i socijalne službe koja je obavezna za svaku osobu koja u Britaniji želi raditi s djecom. Posao podvornika dobio je nakon što je prestao koristiti majčino prezime Nixon i uzeo očevo, što je bilo dovoljno da njegovo ime ne podigne crvenu zastavicu kada se prijavljivao za posao. U Velikoj Britaniji ne postoje osobne iskaznice pa se promjena imena tada nije pokazivala u policijskoj datoteci i tako je dobio mjesto domara okruženog djecom i maloljetnim djevojčicama prema kojima je od ranije pokazivao sklonost. Da je Huntley ulovljen u mrežu u kojoj mu je bilo mjesto, njegove žrtve – Jessica Chapman i Holly Wells – danas bi bile žive. Pobornici PND-a vjeruju da slučajevi poput Huntleyjeva više neće biti mogući jer će sada policajci iz cijele Britanije moći dijeliti i pretraživati postojeće obavještajne podatke. Policijski dužnosnici već su objavili da im je raširenost podataka iz PND-a pomogla da identificiraju jedno dijete koje je bilo u opasnosti od pedofila, da otkriju nove lokacije nekoliko odbjeglih seksualnih napasnika te da ojačaju slučaj protiv poznate kriminalne skupine. Nadležni istovremeno obećavaju rigoroznu kontrolu korištenja tih podataka i uvjereni su da će ona omogućiti da Britanija postane sigurnije društvo. Vjeruju da će naročito pomoći u tri ključna područja: zaštiti djece i bespomoćnih, smanjenju rizika od terorističkih napada te sprječavanju djelovanja organiziranog kriminala.

Protivnici, međutim, vjeruju da će PND samo pridonijeti dodatnoj preobrazbi Velike Britanije u kontrolirano, policijsko društvo i ukazuju da je neoprostivo da se u toj bazi podataka nalazi – kako tvrde – čak šest milijuna nevinih ljudi, uključujući žrtve seksualnih napada i domaćeg nasilja. Do tog podatka došli su uspoređujući broj ljudi u državi koji imaju policijski dosje – 9,2 milijuna – i izjavu osobe nadležne za kontrolu PND-a o broju ljudi u datoteci (15 milijuna). Upozorili su da je to neprihvatljivo i da će cijeli slučaj vjerojatno na razmatranje poslati Europskom sudu za ljudska prava. Ovoj novoj datoteci treba dodati postojeću bazu DNA podataka u kojoj se, po posljednjim dostupnim podacima iz 2009. godine, nalaze uzorci 5,6 milijuna ljudi. U nju se od 2004. skupljaju DNA uzorci svih koji su uhićeni za prekršaj ili zločin za koji se dobiva policijski dosje. Pritom, opet na užas boraca za ljudska prava, nije važno je li ta osoba za to bila i optužena ili je samo osuđena. U DNA bazi se nalaze podaci i više od milijun djece, dakle mlađih od 18 godina. Nakon pritiska javnosti i dijela britanskih političara, iz nje su maknuti podaci svih mlađih od 10 godina.

Rastućem osjećaju da žive u društvu sve više nalik na Velikog brata pridonose i od ranije poznati podaci da su Britanci najpromatranija nacija u Europskoj uniji, a vjerojatno i u svijetu. U Velikoj Britaniji postoji 4,2 milijuna videokamera za nadzor. To znači da na svakih 14 Britanaca postoji jedna CCTV kamera. Od trenutka kada izađe iz kuće do povratka u sigurnost svoga doma, prosječni urbani Britanac bit će snimljen više od 300 puta – najčešće bez da je toga svjestan. Broj kamera danas je duplo veći nego što su to predviđala i najluđa predviđanja i analitičari vjeruju da britanske ulice, bankomate, dućane, željezničke stanice… snima čak petina svih svjetskih kamera. Čovjek zadužen za kontrolu upotrebe novih informatičkih tehnologija u Velikoj Britaniji Richard Thomas objavio je 2006. godine da je ta država samo deset godina udaljena od pretvaranja u društvo u kojemu će biti moguće snimati svaki pokret njenih građana, monitorirati svaku potrošačku naviku u korist velikih trgovačkih lanaca te u kojemu će se reklame moći obraćati pojedincu imenom i prezimenom. Iako to zvuči tek kao kombinacija priča “Minority Report” Philipa K. Dicka i “1984.” Georgea Orwella – Thomas je svoje sugrađane upozorio da se moraju probuditi iz svog zimskog sna i postati svjesni špijunskog društva u kojemu žive. Stručnjaci poput Thomasa vjeruju da su informacije o svakodnevnom životu običnog radnog čovjeka u Britaniji pohranjene u čak 700 datoteka. U jednom njegovu izvještaju utvrđeno je da promatranje varira od američkog monitoriranja cjelokupnog telekomunikacijskog prometa koji prolazi kroz Britaniju preko satelita koji prate kretanje vozila koja imaju ugrađeni GPS, do digitalnih karata za javni gradski prijevoz u Londonu koje bilježe svaki ulazak i izlazak iz sustava i tako otkrivaju rutu kojom se čovjek kreće. Cijela druga grupa monitoriranih osobnih podataka potrošačke su navike svakog pojedinca – skupljene preko kreditnih kartica i internetske kupovine. Treću grupu podataka građani, pak, dobrovoljno prijavljuju, registrirajući na Facebooku i drugim socijalnim internetskim stranicama svoje interese, želje i navike.

I dok ne negira korist koju prikupljeni podaci imaju u borbi protiv terorizma i kriminala, Thomasa posebno brine što će se dogoditi ako podaci padnu u krive ruke ili ako su skupljeni podaci naprosto netočni ili nisu ažurirani. Njegov izvještaj predvidio je i da će ubuduće zaposlenici biti predmet brojnih biometričkih i psiholoških testova koji trebaju utvrditi u kakvoj su fizičkoj kondiciji, a da će svi oni koji to odbiju biti smatrani nezdravima i nespremnima za posao. Slično Thomas očekuje i od podataka prikupljenih za potrebe osiguravajućih društava o zdravlju njihovih korisnika i nije jedini koji brine da će Britanci slabijega zdravlja biti neosigurljivi. Time će postati i građani drugoga reda jer će postati nezaposljivi, budući da nitko neće htjeli zaposliti čovjeka za kojega su osiguravajuća društva ustanovila da ima veću šansu dobiti, recimo, srčani udar. Baš kao što je to predvidio Thomas u svom izvještaju, u većinu britanskih državnih škola danas je već postavljen sustav koji omogućuje da djeca posebnom digitalnom karticom plate svoj ručak. Ista je to kartica kojom im se omogućuje ulazak u zgradu škole, a Thomas vjeruje da će podaci s nje na kraju biti korišteni i za skupljanje podataka o djetetu – od rezultata ispita do količine vremena provedenog na internetu ili rezultata testova na droge. Previdio je i da će ljudi starije osobe o kojima se brinu opskrbiti kamerama da ih lakše kontroliraju, a vjeruje i da će u skoroj budućnosti u neke od njih čak biti postavljeni mikročipovi da ih se lakše nađe ako odlutaju. To će, pak, zaključio je pesimistični Thomas, dovesti do dodatne izolacije starih ljudi. Osim prikupljanja svih ovih podataka, britanska vlada je kao dio svojih antiterorističkih mjera prije koju godinu zatražila i da se godinu dana čuvaju sve SMS poruke i e-mailovi te povijest surfanja internetom za svaki mobitel i IP adresu.

Tolika količina podataka o svakoj osobi dostupna neprovjerljivom broju ljudi otvara i dodatna dva pitanja. Jedno je kako će od te šume informacija njihovi korisnici pronaći ono pravo “drvo”, a drugo se temelji na dosadašnjim “uspjesima” britanskih vladinih agencija. Recimo, 2007. godine Britanci su s nevjericom promatrali kako vladini službenici gotovo svakodnevno gube torbe, laptope i diskove s raznim osobnim – i navodno zaštićenim – podacima. Otkriveno je tako da su podaci nekoliko desetaka zatvorenika umjesto u zatvoru u Nofolku završili u jednoj privatnoj firmi. Ili da su podaci o 7685 vozila i njihovih vlasnika sadržani na dva diska – nezaštićena bilo kakvom lozinkom – nestali u pošti. Najveći zabilježeni britanski skandal te vrste izbio je kada su nestali jednom slabom lozinkom zaštićeni diskovi na kojima su bili osobni podaci doslovce svakog britanskog djeteta te njihovih roditelja, uključujući datume rođenja, adrese i podatke o računima u bankama na koje su ta djeca dobivala dječji doplatak. I stoga ne čudi zabrinutost Britanaca zbog mogućnosti da su osjetljivi podaci o zločincima i žrtvama koji su prošloga tjedna pušteni na korištenje – sve samo ne zaštićeni i sigurni.

Komentiraj

Source:Nataša Magdalenić Bantić