Umjetnički nakit zagrebačke slikarice riječkih korijena Diane Sokolić (1959.) proširio se tijekom prošle i ove godine velikom brzinom među uspješnim hrvatskim ženama iz kulturnog i političkog života, ali i među kolegicama umjetnicama i kustosicama izložbi. Kad je prije tri godine napravila prvu ogrlicu od pleksiglasa u boji, odmah je zapažena među njenim prijateljicama iz likovnih krugova. Ova talentirana i svestrana umjetnica nikada nije morala raditi za samopromociju, niti je imala promotivnu agenciju. Bilo je dovoljno da 2013. godine dobije Srebrnu nagradu na Međunarodnoj izložbi dizajna u talijanskom gradu Comu i da taj podatak nakon časopisa Tatler dođe do urednika britanskog Voguea. Dalje je sve išlo lako. Časopisi Marie Claire, InStyle i Harper’s Bazaar objavljivali su preporuke za njezin nakit prema odabiru njihovih modnih urednika u konkurenciji nakita iz cijeloga svijeta. No to nije bilo njezino prvo međunarodno priznanje; 2012. dobila je drugu nagradu za umjetničku fotografiju u kategoriji arhitekture i specijalnu pohvalu žirija za apstraktnu fotografiju na velikom međunarodnom natječaju u Parizu. Ta fotografija se nalazi u stalnom fundusu pariške Nacionalne i sveučilišne knjižnice (Bibliotheque National de France), a u siječnju 2014. ponovno je u Parizu sudjelovala na Međunarodnom sajmu mode Who’s Next, gdje je ostvarila mnogobrojne kontakte i dobila pohvale za svoj rad.

Prošle subote izlagala je na Pop-up concept-storeu, jednodnevnom događanju u zagrebačkom Kinu Europa, koje su organizirali Viktor Drago i portal Moda.hr i gdje su hrvatski modni dizajneri izlagali svoje radove. Pokazalo se kako ljudi lakše prihvaćaju nove radove modnih i umjetničkih dizajnera kada su im slobodno izloženi na skupnim manifestacijama, kao da postoji strah od odlaska u pojedinačne ateljee ili galerije. Gdje god se pojavi sa svojim nakitom, koji redovito nosi na sebi, Diana Sokolić plijeni pažnju. Njezin je nakit jakih boja, najčešće sastavljen od oblika trokuta.

”Uopće ne pokušavam tumačiti moj uspjeh, to je splet sretnih okolnosti. To mi je i dalje nepoznanica, ali me i veseli. Toliko sam dobila medijske pozornosti zahvaljujući nakitu da me žene zaustavljaju na ulici i govore mi da ih veseli moj nakit”, kaže Diana Sokolić. Međutim, ona se nakitom bavi cijeloga života, paralelno s drugim umjetničkim djelovanjem. Kako su joj roditelji bili poznati riječki umjetnici, mama Ružica Nenadović Sokolić kostimograf, a tata Dorian Sokolić scenograf – oni su crtali na stolu, a Diana ispod stola. ”Nisam crtala kostime ili scenu, crtala sam nešto svoje, ali slušala sam što pričaju i to me nadahnjivalo”, pojašnjava. Ali to što je često crtala bio je nakit za predstave na kojima su roditelji radili. ”Kasnije sam i radila nakit za opere ‘Aida’ i ‘Nabucco’ na maminim kostimima za riječko kazalište. Uvijek sam sebi dizajnirala i izrađivala nakit jer mi je odjeća bila podloga za neki akcent koji nisam mogla naći. Volim veliki, drugačiji, individualizirani nakit. Moj nakit ima uporište u mojim ranijim crtežima, u skulpturama malog formata, jedno se nadovezuje na drugo”, tumači Diana Sokolić. Sa zagrebačke Likovne akademije pamti profesora Ferdinanda Kulmera, koji joj je u sjećanju izdvojen kao sasvim poseban profesor koji se trudio oko svojih studenata. ”Predavao nam je veliki akt na drugoj godini. Gledao je s interesom što radimo, razgovarao s nama i donosio nam knjige. I kasnije profesor Šime Perić koji nam je davao slobodu. Bilo nas je tada samo troje u njegovoj klasi, poticao je naš razvoj, u ničemu nas nije sputavao’, ističe Diana Sokolić.

 

  • ‘UPRAVO SU ME ZVALI IZ BRITANSKOG VOGUEA, a kod nas morate nekoga poznavati da bi vas uvrstili čak i na jedan modni portal, i to ne previše značajan’

 

”Kćerima svojih prijateljica sam za 18. rođendan uvijek dizajnirala i izrađivala prstenje koje one vrlo rado nose jer je to baš njihov prsten. Svaki je rađen za određenu osobu, njezin karakter i ima nešto što je osobno, detalj izvučen iz inicijala. Dakle, nisu ogrlice, narukvice i manžete od pleksija prvo što sam radila, samo su naišle na veliki odjek”, pojašnjava. Uvijek je voljela različite materijale, no sada već neko vrijeme radi s pleksiglasom, s kojim radi i svjetlosne objekte i instalacije koji su njezin primarni interes, a nakit je nusprodukt. ”On je slučajno došao u prvi plan zato što se dopao ženama. Svjetlosni objekt ne može svatko priuštiti, a nakit može jer je to isto ‘piece of art’, tim više što je svaka ogrlica drugačija. Ona koju netko kupi napravljena je samo za tu osobu koju taj komad privuče, i niti za jednu drugu. Tada radim nove, drugačije komade”, ističe umjetnica.

Čini se da su dimenzije njezina nakita prilagođene ženama svih proporcija, što je čest problem u dizajniranju umjetničkog nakita. Ponekad se smatra da veliki nakit mogu nositi samo krupne ili visoke žene jer ih manje vizualno ”proguta”. Diana Sokolić kaže kako je njezin nakit velik zato što i ona voli nositi takav nakit. ”U početku nisam radila nakit za druge, radila sam ga za sebe, a on se slučajno dopao i drugima. S obzirom na to da je vrlo lagan, ženama se sviđa jer je velik, a nije težak. Počela sam raditi ogrlice za svoje prijateljice, ali nikada nisam podilazila tuđem ukusu. Prije nekoliko godina još nije bilo velikog nakita. Ove godine se vidi da ima vrlo mnogo velikog nakita, nose se velike ogrlice s velikim kamenjem”, pojašnjava Diana. Slaže se s tvrdnjama da je njezin nakit namijenjen samosvjesnim i originalnim ženama sa stavom. ”Moj nakit neće izabrati žene koje nisu takve, iako ga nose žene svih oblika, visine i konfekcijskih brojeva. Zahvaljujući nakitu, upoznala sam nevjerojatno mnogo divnih i snažnih žena. Te kvalitete ne daje im moj nakit, nego takve žene biraju moj nakit. Prepoznale su da je on nešto što žele nositi i što nadopunjuje njihovu osobnost”, ističe umjetnica. Kada je napravila prve pleksi ogrlice, informirala se da se ne bi dogodilo da dizajnira nakit koji već postoji. Na sreću, tada nije bilo ničega sličnog. Ključni trenutak u njenom radu bio je odlazak u Como na međunarodnu izložbu dizajna pa je nakit, uz manžete koje su dobile Srebrnu nagradu i torbe od pleksija, bio zapažen te se o njemu počelo pisati izvan naših granica. Još ju je nešto fasciniralo na izložbi u Comu: svaki komad nakita je fotografiran i fotografija s podacima je spremljena u sef na pet godina kako bi se zaštitilo intelektualno vlasništvo dizajnera, odnosno umjetnika. To je svojevrsna zaštita ako se za pet godina pojavi nešto slično ili identično, da stručnjaci znaju kako se radi o mogućoj replici ili citatu koji prelazi granice dopuštenog, odnosno tuđe izvorne ideje. Tako se sudski može dokazati tko je prvi izradio nakit. ”Moje ogrlice ne može svatko napraviti, ali torbe može jer su jednostavnije za kopirati, manžete također. Kad dobijem ideju, moram je odmah realizirati, to je fizička potreba; nema kuhanja ni spavanja, makar radila do šest ujutro”, objašnjava Diana Sokolić.

Tako su, primjerice, njezine pleksi torbice još prototipovi i nisu za prodaju. ”Ali znala sam da ih moram ‘poslati van’ i da će dobiti nagradu. Tako će relevantni ljudi u svijetu dizajna i umjetničkog nakita znati da sam ih ja napravila te da će ih biti teže kopirati. Tako je i bilo, dobila sam nagradu”, rekla je sa smiješkom. Inspiraciju za torbice od pleksiglasa dobila je dok je stajala na tramvajskoj stanici kod zagrebačke Likovne akademije; prošla je žena noseći u ruci crni fascikl i došla je na ideju izraditi clutch torbicu od pleksiglasa. Nakon svjetlosnih objekata, slika i reljefa u kojima je koristila pleksiglas kao osnovni materijal, nakit je kao nosiva skulptura u prostoru bio logičan nastavak i nadopuna. ”U mojem radu najviše me zanima svjetlo. Sviđa mi se pleksi koji ima sjajnu površinu, koji se ljeska, uočljiv je, a pritom je i lagan, iako nije baš jeftin, ali s njim mogu dobiti ono što želim jer taj materijal ‘nosi’ svjetlo i lakši je od stakla. Ima i divne boje u raznim nijansama, ali postoje i različite varijante pleksija: prozirni, jakih boja, zamućeni, mliječnih tonova, pastelni… Svjetlosni objekti koje radim od pleksija vrlo su zahtjevni, a imala sam sreću da sam našla savršene majstore koji rade prema mojim predlošcima i zaista su majstori od zanata. Oni točno znaju izvesti što želim i mogu tehnički unaprijediti moju ideju”, ističe umjetnica koja ipak nije odbacila ideju spajanja različitih materijala, žanrova i medija. U novim projektima planira razvijati koncept sinteze vizualnih umjetnosti i iluzionizma prostora, svjetla i sjene. ”Moje stvaralaštvo sve je više scenografija, nešto što sam na početku smatrala da mi nije blisko, no sve više radim prostorne radove. Takva je i zadnja izložba iz kolovoza 2014. u crkvici u Kastvu, koja je bila instalacija s projekcijom, prostor koji je postao svjetlosni objekt. Oduvijek me zanima svjetlo i ono je nekada na mojim crtežima bilo prisutno kao svjetlo i sjena, što sam kasnije radila i u pastelima. Nakon toga sam radila bojama koje su UV senzitivne i pod danjim i normalnim svjetlom nevidljive, da bih došla do pleksija koji je poput reljefa, ali kad se upali svjetlo, postaje nešto sasvim drugo. Nastavit ću sa svojevrsnom sintezom materijala i žanrova i razvijati svoju svjetlosnu umjetnost”, pojašnjava Diana Sokolić.

INSPIRACIJU ZA TORBICE OD PLEKSIGLASA DOBILA JE NA TRAMVAJSKOJ STANICI  FOTO: Privatna arhiva
INSPIRACIJU ZA TORBICE OD PLEKSIGLASA DOBILA JE NA TRAMVAJSKOJ STANICI
FOTO: Privatna arhiva

Već je poslala nove kreacije na iduću međunarodnu izložbu dizajna. Napravila je tzv. veliki kragn/ovratnik koji je ljetos prezentirala na reviji u Rijeci, narukvice s čipkom kao hommage našim bakama koje su vezle te čipke, ali i našim majkama koje su ih držale ispod stakla na stolićima šezdesetih godina prošlog stoljeća te kravate od pleksija za muškarce. Kaže kako kod nas još postoji predrasuda da je nakit u opusu jednog umjetnika manje zahtjevan rad, nešto rekreativno što ne gradi karijeru budućeg profesora na nekoj Likovnoj akademiji. Međutim njoj je umjetnički nakit nosiva umjetnička skulptura u prostoru. ”Radim ono što volim nositi, to je dio mene, odjeća je podloga, a nakit je moja kreacija. Većina umjetnika mijenja medije, bavi se različitim stvarima, što je vani najnormalnije. Dizajnirala sam kompletan namještaj u svojem stanu jer imam određene zahtjeve i ukus. Mislim da bi se svaki umjetnik danas rado zvao Coco Chanel ili Karl Lagerfeld”, kaže Diana Sokolić kojoj se ne sviđa kada je pitaju može li kao umjetnica živjeti od svoje profesije. ”To možete čuti samo u Hrvatskoj i jako je nepristojno i uvredljivo. Pokazuje kako su kod nas umjetnici još uvijek nepriznata i podcijenjena društvena kategorija, za razliku od odvjetnika ili liječnika. Kada vani kažete da ste umjetnik, obično u društvu nastane trenutak tišine zbog poštovanja i divljenja.”

Tvrdi kako je inspiraciju za dizajn nakita teško precizno odrediti. ”Sve što vidite i pročitate u životu ostavlja trag u vama. Ne znam odakle imam inspiraciju. To je skup različitih stvari, mogu se referirati na mozaike Justinijanovog doba, na kraluše, odnosno naš tradicionalni, ručno pleteni etno nakit od staklenih perli. On čak u sebi nosi element zvuka, pojedini dijelovi ogrlica kuckaju jedan o drugi ili mali kvadratići s mojim monogramom na narukvicama, ali to sam opet ja”, smije se Diana Sokolić. Njeguje ideju sinteze umjetničkog obrta, primijenjenih umjetnosti, industrijskog i grafičkog dizajna s tzv. elitnom umjetnošću, odnosno total-dizajnom šezdesetih i sedamdesetih godina, ali i značajnom europskom tradicijom apstraktne geometrijske umjetnosti. ”U moj nakit je ugrađeno sve to što sam vidjela i pročitala. Mislim da to ne može napraviti netko s dvadeset godina. No nisam svjesna utjecaja i slojeva dok radim na nečemu novome. Djelo je ipak odraz autora, barem u mojem slučaju”, naglašava.

Stoga ne čudi kako je njezin nakit došao do britanskog Tatlera, Voguea, Marie Claira, InStylea, Harper’s Bazaara, i to u selekcijama urednika za modu kao njihova osobna preporuka, a ne u promotivnom ili info kutku tih magazina. ”Očito vani postoje ljudi koji rade svoj posao i sustavno se informiraju. Ako je netko dobio značajnu nagradu na nekom važnom međunarodnom natječaju, onda vas pozovu. U Hrvatskoj je moj rad prepoznala urednica Glorije koja je 2013. rekla da je sjajan i uvrstila moje manžete od pleksija u jedan broj časopisa Gloria Glam. Isto je reagirala i kad sam dobila Srebrnu nagradu u Comu i napravila je veliki prilog o meni. Nakon te nagrade, Tatlera i Voguea, javila sam se nekim našim domaćim modnim portalima, predstavila se i pokazala svoj rad i nagradu te rekla kako sam zainteresirana za suradnju. Ne samo da se nisu dodatno informirali o meni, nego mi uopće nisu odgovorili! A u inozemstvu ljudi rade svoj posao. Zaista ne morate raditi na svojoj promociji. Tako su me i pozvali iz britanskog Voguea.

Nakon Voguea su se prirodno zaredali svi drugi britanski časopisi jer jednom kada uđete u klub, onda ste unutra”, pojašnjava Diana Sokolić. Za sada nakit prodaje u koncept-dućanima u Budimpešti i Ljubljani i na internetskim stranicama. U Zagrebu se njezin nakit može kupiti u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Etnografskom muzeju. S obzirom na to da nema veliku produkciju, ne želi ići u masovniju prezentaciju ili serijsku proizvodnju nakita, kaže da su joj muzeji sasvim dovoljni. ”Oni su vrlo dobra referenca za inozemna predstavljanja jer kada napišete da se vaš nakit nudi u muzejskim dućanima, to ima sasvim drugu težinu od nekih malih privatnih galerija”, smatra Diana Sokolić.

Komentiraj

FOTO:Josip Regović, Privatna arhiva
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.