DEPLASIRANI DEMANTIJI: Što je huligansko u Đukanovićevoj reakciji na nova otkrića o naručiteljima atentata na Ivu Pukanića

Ured predsjednika Crne Gore gnjusno je optužio uredništvo Nacionala da pokušava komercijalizirati tragični kraj svog osnivača, obogatio lepezu metoda kojim kvazidemokratski šefovi država vrše pritisak na nezavisne medije te produbio polemiku i raspravu kakva nije uobičajena za uređena demokratska društva

Reciklažom laži” nazvao je prvo početkom prošloga tjedna Ured predsjednika Republike Crne Gore Mila Đukanovića ekskluzivnu informaciju iz novog broja tjednika Nacional, prema kojoj je Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, svojedobno optuženik za organizaciju ubojstva utemeljitelja Nacionala Ive Pukanića i Nacionalova djelatnika Nike Franjića, u telefonskom razgovoru 13. rujna ove godine smjestio crnogorskog predsjednika u kontekst naručitelja Pukanićeva i Franjićeva ubojstva motociklom – bombom 23. listopada 2008. u središtu Zagreba.

“Neistina objavljena na naslovnoj stranici hrvatskog tjednika Nacional, o umiješanosti predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića u ubojstvo Ive Pukanića, predstavlja reciklažu laži koja je još prije osam godina lansirana i odmah nakon toga demantirana od svih aktera te konstrukcije, pa i od samog Sretena Jocića koji je u Srbiji u međuvremenu pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala”, stoji u priopćenju Ureda predsjednika Republike Crne Gore.

Potom je u nastavku tjedna Ured predsjednika Crne Gore obogatio lepezu metoda kojima kvazidemokratski šefovi država vrše pritisak na nezavisne medije te drugim priopćenjem nakon Nacionalova prošlotjedna otkrića produbio polemiku i raspravu kakva nije uobičajena za uređena demokratska društva.

Nadasve je neobično i indikativno da Ured predsjednika s čak dva priopćenja reagira na Nacionalov tekst, služeći se pritom vrlo nekorektnim, suštinski huljskim i huliganskim kvalifikacijama – navodeći da uredništvo Nacionala pokušava komercijalizirati tragični kraj svog osnivača.

 

Umjesto da se pokušava obračunati s medijima, Đukanoviću bi bilo mudrije pozvati na temeljitu istragu kako bi se konačno razjasnio jedan od najvećih zločina protiv novinara na području bivše Jugoslavije

 

Takvim neobičnim obranaškim stavom, uostalom potpuno nepotrebnim, Đukanovićev ured umjesto da uvjerljivo opovrgne pisanje Nacionala, samo pokazuje da zaobilazi važne činjenice, pothranjujući tako sumnju da uistinu nešto krije ili da crnogorskog predsjednika muči savjest, što Nacional ni u jednom trenutku nije sam tvrdio.

Problem je s tim priopćenjem u tome što zaobilaze nezaobilazno. Istina jest da je Jocić u Srbiji pravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo vlasnika Nacionala, kao što je istina i da sudski proces protiv osumnjičenih za sudioništvo u “duhanskoj mafiji” u Italiji nije rezultirao pronalaskom i kažnjavanjem odgovornih kriminalaca, ali je točno i da, za razliku od okrutnih izvršitelja, pravi naručitelj ubojstva Pukanića i Franjića nikada nije pronađen, kao i da razjašnjavanje tog zločina ostaje nezaobilazan posao za istražitelje i pravosudna tijela u svim zemljama Balkana – ako u njima ima još imalo istinske želje za temeljitim obračunom s organiziranim kriminalom. A dok taj posao ne bude obavljen, mediji mogu samo otkrivati nove i podsjećati na poznate činjenice.

“Nekoliko dana prije objavljivanja prvoga članka o duhanskoj mafiji u Nacionalu, zvao me moj prijatelj Veljko Bulajić, poznati režiser, tvorac ‘Bitke na Neretvi’. Bio je petak poslijepodne kad mi je zazvonio mobitel. Molio me da ne pišem o švercu i da nipošto ne spominjemo Mila Đukanovića. Kao razlog za molbu naveo je odluku o neovisnosti Crne Gore i odvajanju od Jugoslavije, odnosno Srbije. Rekao mi je tada da će se ako objavim taj članak, na dulje vrijeme odgoditi osamostaljivanje Crne Gore. Molio me da se hitno toga vikenda, gdje god želim u Europi, nađem s Đukanovićem i popričam u četiri oka o cijeloj stvari. Ponudio mi je da me Đukanović pokupi svojim avionom u Zagrebu i da odaberem grad u kojem želim da se organizira sastanak. Odbio sam tu ponudu”, napisao je 23. svibnja 2006. Ivo Pukanić u svojoj kolumni u Nacionalu. Manje od dvije i pol godine kasnije bio je mrtav.

Do trenutka u kojem je Veljko Bulajić nastojao Pukanića odvratiti od pisanja o nepoznatim poslovima Mila Đukanovića, javnost je preko Nacionala i Ive Pukanića doznala već jako mnogo o onome što Đukanović nikako nije htio da se dozna. Od svibnja 2001., naime, kada je Ivo Pukanić u Nacionalu objavio prvi tekst o Stanku Subotiću zvanom Cane, srpskom biznismenu o kojemu je tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova otkrio da je pod sumnjivim okolnostima devedesetih dobio hrvatsku putovnicu, Nacional je već bio objavio seriju minuciozno argumentiranih i činjenično potkrijepljenih otkrića o sudjelovanju Mila Đukanovića u višegodišnjem organiziranom švercu cigareta na području bivše Jugoslavije i Crne Gore, u kojoj je Đukanović istodobno figurirao kao politički pokrovitelj, kvazi-zakonski zaštitnik i izravni sudionik.

 

Sudski proces protiv osumnjičenih za sudioništvo u ‘duhanskoj mafiji’ u Italiji nije rezultirao pronalaskom i kažnjavanjem odgovornih kriminalaca, kao što nije nađen ni naručitelj Pukanićeva ubojstva

 

Opisavši Subotića kao poslovnog ortaka današnjeg crnogorskog predsjednika, koji sudjeluje u dijeljenju švercerske dobiti, Nacional je otkrio i da se Milo Đukanović skrbio za propusnost crnogorskih graničnih prijelaza u oba smjera – za ilegalni uvoz robe koju valja prodati u Crnoj Gori i Srbiji, ali i u nekim zemljama EU-a, i za potajni izvoz zarađenog novca u ciparske i švicarske banke. Prema tvrdnjama iznesenim u Nacionalu, gomile deviza transportirale su se iz Jugoslavije privatnim zrakoplovima, uz oznaku diplomatske pošiljke. Prema nekim procjenama, samo u posljednjih pet godina 90-ih zajedničkim ortačkim snagama Đukanović i Subotić zaradili su najmanje milijardu dolara.

Odmah nakon prvog Nacionalova teksta pojavio se jedan posrednik koji je bezuspješno s tri milijuna dolara pokušao podmititi Ivu Pukanića, tražeći da Nacional više ne piše o toj temi. Nakon što je Nacional u sljedećem broju još detaljnije opisao Subotićeve švercerske aktivnosti, to su prenijeli vodeći mediji u Srbiji i Crnoj Gori, ali i neki svjetski listovi poput The New York Timesa, The Financial Timesa, The Observera, The Sunday Timesa… Tada su do Nacionalove redakcije stigle i prve prijetnje smrću Ivi Pukaniću. Potom je Nacional objavio izuzetno interesantan, autoriziran i kod javnog bilježnika ovjeren intervju sa Srećkom Kestnerom, koji je potvrdio sva Nacionalova otkrića o Subotiću i njegovim vezama s Đukanovićem: “Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu. Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko ciparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Mili Đukanoviću.”

Među mnogim otkrićima o mutnim poslovima Stanka Subotića i Mila Đukanovića, Nacional je u listopadu 2005. objavio dio sadržaja jednog dokumenta tadašnje hrvatske Protuobavještajne agencije (POA), koji je Agencija načinila nakon ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića u proljeće 2003. u Beogradu: “… U SRJ su značajnu ulogu imali i kriminalci poput Stanka Subotića zvanog Cane. Subotić je, sredinom 90-ih, uz pomoć utjecajnih osoba iz jugoslavenskog političkog života i sigurnosnih struktura (a po zamisli bivšeg Miloševićeva šefa Resora državne bezbednosti Jovice Stanišića), instalirao većinu svojih nezakonitih aktivnosti u Crnu Goru gdje je ostvario interesnu suradnju s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem. Zahvaljujući tome, Crna Gora je godinama osiguravala i financirala svoju neformalnu gospodarsku i političku odvojenost od ostatka SRJ, a u takvim okolnostima Subotić, Đukanović i osobe iz njihovog kruga pribavile su nezakonitim putem veliko materijalno bogatstvo.”

 

Odmah nakon prvog Nacionalova teksta o vezama Đukanovića i Subotića, pojavio se posrednik koji je bezuspješno s tri milijuna dolara pokušao podmititi Ivu Pukanića, tražeći da više ne piše o toj temi

 

Otkrića Nacionala o masovnom švercu cigareta pod državnim pokroviteljstvom Crne Gore, a u organizaciji Stanka Subotića i Mila Đukanovića, korištena su i tijekom sudskog procesa u Italiji, koji je pod intrigantnim zakulisnim okolnostima završio povoljno za osumnjičene. Otkrića Nacionala inicirala su i parlamentarnu istragu u Crnoj Gori. Nijedan od tih postupaka nije rezultirao pravomoćnom sudskom presudom, ali je iza njih ostao veliki broj relevantnih dokumenata i saznanja koja bi mogla biti iskorištena u nastavku stare ili nekoj novoj istrazi, kakvu bi mogla pokrenuti nova otkrića poput onih koja je Nacional ekskluzivno objavio u prošlome broju. Kada periodičke tvrdnje hrvatskih istražnih organa da i dalje aktivno rade na tom slučaju ne bi bile tek prigodno, usput izjavljene prijesne laži.

Jedno od tih saznanja, na primjer, mogli bi biti i dramatični telefonski razgovori Mila Đukanovića i Stanka Subotića koje je nedugo nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića presrela hrvatska Sigurnosno obavještajna agencija SOA. Izvor koji je slušao snimke tih razgovora svojedobno je Berislavu Jeliniću, glavnom uredniku Nacionala i autoru knjige “Zašto je ubijen Ivo Pukanić”, rekao sljedeće: „Snimljena je njihova komunikacija u prvim danima nakon uhićenja dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Subotić i Đukanović bili su u potpunoj panici. O tomu su razgovarali u šiframa, ali je bilo posve jasno da su razgovarali o mogućim posljedicama nakon uhićenja jednog dijela izvršitelja atentata na Ivu Pukanića. Njih su dvojica zbog toga bili toliko uznemireni da je jedan od njih čak spomenuo mogućnost da počini samoubojstvo.”

A to su samo neke od okolnosti koje podsjećaju na činjenicu da istinski naručitelji ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića do dana današnjeg nisu otkriveni, što ostaje nezaobilazan posao u dugogodišnjem i mukotrpnom procesu suzbijanja korupcije i organiziranog kriminala na Balkanu. Zbog svega toga bi Uredu predsjednika Republike Crne Gore, umjesto što se arogantnim i besadržajnim demantijima pokušava obračunati s medijima, mudrije bilo pozvati na temeljitu istragu kako bi se konačno razjasnio jedan od najvećih zločina protiv novinara na području bivše Jugoslavije u posljednjih tridesetak godina. Kako Đukanovićev ured nije to učinio, nije li opravdano pitati se – zašto?

Komentiraj