Nacionalna groupie

Želio bih zahvaliti Živom zidu, SDP-u i HDZ-u što su mi sačuvali krov nad glavom, velika Vam, od srca hvala! Mogao sam jučer doslovno završiti na ulici! Ovršitelji s murjom banuli su mi, što se kaže, prije prvih pijetlova na vrata. Još se tresem kad se sjetim onog lupanja po vratima. Sve se odigravalo kao na početku Kafkinog “Procesa”. Ali ja sam odlučio ne biti pasivan, mlohav, žlundrav kao Kafkin K.

U doba kad je Kafka pisao taj roman nije bilo interneta, fejsbuka. Otud i ta K-ova pasivnost. U to vrijeme krenut se borit protiv birokracije bilo je kao da je David na megdan s Golijatom krenuo goloruk, bez praćke. Danas je nama, asteničnim Davidima, fejsbuk praćka! Čim sam kroz špijunku ugledao ovrhovoditelje, murju s kacigama, munjevito sam se prištekao na susjedovu nezaštićenu internetsku mrežu, odaslao na fejsbuku poruku svim živim političarima i novinarima. “Pomozite mi, molim vas, imaju i suzavac i nekakve američke pendreke veličine indijanskog koplja!”, zavapio sam na kraju teksta.

Zabarikadirao sam se jastucima i vonjavim dekama i drhturio u kutu kao Gregor Samsa dok ga je vlastiti otac gađao trulim jabukama očajan što mu se sin pretvorio u neradničkog kukca. Slušao kako murjaci pendrecima bubnjaju po vratima. Iz Živog zida su došli u rekordnom roku. Njih, evo, najviše pohvaljujem. Ni Hitna ne bi tako brzo došla. Uspentrali su se po klimavom oluku i upali mi u stan kroz mali prozor klonje, zauzeli položaje u kuhinji, sobi, kupaoni. Sinčić je ledenog lica uključio kamericu, uperio je prema vratima, čekajući da murja provali.

UMJESTO MURJE, U STAN JE ULETILA PLAVOJKA u maskirnim hlačama NATO-a. Gore je imala maslinasti bodi hrvatske garde. Koljena su mi klecnula; to me od deložacije došla braniti novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović! Za njom se kao bezvoljna sovuljaga dovukao i Karamarko.

Da bi se onda pojavila i ekipa iz SDP-a. Milanka Opačić nervozno se obrecnula na Milanovića: “Uvijek mi moramo zadnji doć, sad će nas opet Bago prozivat na Dnevniku da smo lijeni!”. Milanović je u crnoj komandosici i denirovskim muha cvikama stajao na kućnom pragu. Vidjelo se, kuhao je u sebi. Nije se mogao suzdržati da ne odbrusi: “Ma, ne mogu ja ovo, ovo je sve teški populizam!”

“Daj se, Zoki, trgni iz te svoje malodušnosti! Ti baš kao da hoćeš da nas i ovaj tu lanca – probijanca, odnosno Živi zid prešiša na izborima.”

Zadnje Milankine riječi zaglušio je upad murje u stan. Kolinda je iz sveg glasa povela pjesmu: “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati!”. Sinčić i Opačić pogledali su je kao što sam ja nekad ljubomorno gledao one starice što su na misama u đakovačkoj katedrali, iako bez sluha, najglasnije pjevale. Milanka je krenula u protuudar. Bolnim, izražajnim glasom zapjevala je: “Opet su jutros procvali u žitu makovi crveni”.

DJELOVALA JE KAO ONE ŠTREBERICE što se na glazbenom iz petnih žila trude otpjevati za peticu. Vladimira Palfi je svog zaručnika Sinčića gurnula laktom da i on povede neku njihovu pjesmu! Šta tu ukipljeno stoji i gleda te lešinarske hadezenjare i esdepenjare kako tako jadno skupljaju političke bodove na njihovom terenu! Sinčić je pročistio grlo i kao robot na navijanje zapjevao: “Lijevo, desno, nigdje moga stana…” Bili su to ubitačno točni, aktualni stihovi. Nadjebo je Kolindu i Milanku s njihovim pjesmama što su ih, poput prašnjavih, rasparanih lutki, izvukle iz crvotočnog sanduka pri dnu didovog tavana. Dok je Sinčić pjevao, mene je Vladimira, kao u “Egzorcistu”, tjerala da se odreknem HDZ-a i SDP-a i lojalnost dokažem tako što ću na fejsbuku napisat “Je suis Vilibor”.

OVA JE KAKOFONIJA GLASOVA OŠAMUTILA MURJU gore od suzavca. Teturavo su se povukli natrag na stepenište. Jedan od ovrhovoditelja protisnuo je da se deložacija obustavlja. Do nove prilike. “Pobjeda, pobjeda!”, zagrmili smo u jedan glas kao u Kolindinom stožeru u izbornoj noći. Sinčić nas je snimao na kamericu kao djecu pred rezanje rođendanske torte.

Dok sam dvadesetak minuta kasnije pred svojom ruiniranom četverokatnicom u Plitvičkoj davao izjavu reporteru Andriji Jarku, u kadar je upala moja pomahnitala gazdarica. Dernjala se da stan uopće nije moj, da sam samo najmoprimac koji godinu dana nije plaćao najam niti režije! Optuživala me da sam joj nabio hrpu računa, čak su i struju isključili, pa će morat dodatno plaćat za ponovno uključenje.

“Smirite se, gospođo… Jeste li svjesni da ste u koordinaciji s državnim aparatom htjeli na ulicu izbaciti sina branitelja, marljivog studenta čija je djevojka u sedmom mjesecu trudnoće?”, spočitavalački će joj Jarak.

“MARLJIVOG KURCA! Ta niškorist ima skoro trideset godina! Čak ga se i rođena majka odrekla, ona mu je, jadna, plaćala stan, režije! I kad je digla ruke od njega, skroz se zapustio! On da je nekog oplodio! Pa taj nije u stanju jednom u sto godina zalit sobni kaktus, a kamoli napravit dijete!”, goropadila se moja gazdarica.

U tom sam trenutku uhvatio Sinčićev pogled.

Pun prijekora, bijesa. Kao da mi je želio dati do znanja da se zbog ovakvih mufljuza poput mene stvara u javnosti negativna slika o sprečavanju deložacija. I baca ljaga na one kojima je Živi zid zbilja potreban, dužnicima u divljajućim švicarcima na primjer. Još jednom mu se ispričavam. Možda ih nisam trebao zvati. Ali još uvijek smatram da se ni jednom građaninu u civiliziranoj državi to ne bi trebalo događati. Pa makar bio raspikuća kao ja.