Delimar: ‘Stigmu provokativne umjetnice nametnulo mi je društvo, ja na sebe ne gledam tako’

Na isti dan na istome mjestu, četiri desetljeća poslije, Vlasta Delimar obilježit će obljetnicu rada, a projektom ’40 godina ljubavi Vlaste Delimar’ sljedećih godinu dana napravit će turneju po gradovima u kojima je radila i u kojima je formirana jaka scena suvremene umjetnosti

Prije 40 godina, točnije 19. studenoga 1979., konceptualna umjetnica Vlasta Delimar izvela je s tadašnjim suprugom Željkom Jermanom performans pod nazivom „Pokušaj poistovjećenja“ u ondašnjoj galeriji Podroom u Mesničkoj ulici 12. Bio je to njezin prvi javni nastup. Na isti će dan ove godine performansom u Kulturnom centru Mesnička, koji se nalazi u istom prostoru i na istom kućnom broju, ova poznata performerica započeti obilježavanje 40 godina rada projektom „40 godina ljubavi Vlaste Delimar“. U sljedećih godinu dana napravit će svojevrsnu turneju po Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Podgorici, Ljubljani, Skopju, Novom Sadu i Rijeci, gradovima u kojima je radila na početku i u kojima je formirana jaka umjetnička scena onodobne suvremene umjetnosti.

Vlasta Delimar rođena je 1956. godine u Zagrebu, ali se u dobi od sedam godina s roditeljima preselila u Koprivnicu, da bi se sama vratila na školovanje u Zagreb, gdje je 1977. završila Školu primijenjene umjetnosti. Nakon završetka srednje škole upoznala je Željka Jermana i druge umjetnike iz Grupe šestorice, a to je imalo utjecaj na nju u počecima njezina bavljenja performansom. Vlastu Delimar, uz Tomislava Gotovca, Željka Jermana, Sanju Iveković, Dalibora Martinisa i druge ubrajaju među najvažnije hrvatske protagoniste body arta karakterističnog po tomu da se konceptualni umjetnici služe performansom, happeningom, fotografijom ili videom kako bi od svoga tijela ili tijela druge osobe učinili objekt umjetničkog rada. Najveća i najvažnija izložba Vlaste Delimar bila je retrospektiva „To sam ja“, održana u MSU-u 2014., a najpoznatiji nastupi bili su „Šetnja kao lady Godiva“ iz 2001. kada je projahala Zagrebom gola na konju, evocirajući srednjovjekovnu legendu o ženi koja je to učinila kako bi njezin muž, vladar Leofric, oslobodio građane nepodnošljivih poreza i klanje pijetla koje je izvela prilikom izložbe i performansa „Marička“ 2006. u Galeriji Klovićevi dvori.

Povjesničarka umjetnosti Martina Munivrana bila je kustosica retrospektive Vlaste Delimar u zagrebačkom MSU-u. Ona je o Vlasti Delimar i njezinom radu rekla sljedeće:

„Mislim da je riječ o vrhunskoj umjetnici, izložbom 2014. pokazali smo ljudima jedan vrlo zanimljiv i osebujan opus. Još nedostaje adekvatne valorizacije njezina rada, ali vjerujem da će se i to dogoditi. Vlasta Delimar je jedna iznimna hrvatska umjetnica, pionirka performansa i body art scene, hrabra žena koja je tijekom svih ovih godina rušila tabue i progovarala o stvarima o kojima nitko drugi nije progovarao. Prošle godine radila je performans i projekciju filma na Dan starijih i nemoćnih 1. listopada, otvorivši tabu temu odnosa prema starijima. Ona je uvijek relevantna, njezina umjetnost s godinama sazrijeva baš kao i ona. U široj javnosti veže se uz provokaciju, ali ona je puno više od toga i progovara o ozbiljnim temama koje su vezane uz društveni i osobni kontekst. Vrlo je ozbiljna u onome što radi. Imala sam prilike intenzivno se s njom družiti, ostvarile smo lijep odnos, ona je za mene umjetnica u pravom smislu te riječi.“

NACIONAL: Koliko ste dugo prije 19. studenoga 1979. znali da se želite baviti performansom?

Jerman i ja smo, čim smo počeli živjeti zajedno, shvatili da bismo mogli i surađivati kao umjetnici. Napravili smo više zajedničkih radova, no on je 1983. odustao od zajedničkog rada, a ja sam se emancipirala i počela sam samostalno raditi. Jerman je bio taj koji je na početku prepoznao potencijal u meni, smatrao je da se mogu dobro snaći u mediju performansa. Neki dan sam našla plakatić A4 formata na kojem piše da smo performans “Pokušaj poistovjećenja” trebali izvesti na Salonu mladih 1979. ali su nas odbili. Tu smo fotografiju odbijenice izložili na Salonu mladih umjesto performansa.

‘U ovih 40 godina kritike se, kako one pozitivne tako i negativne, nisu promijenile. Unatoč napretku tehnologija ljudski um i društvo nije napredovalo i evoluiralo’

NACIONAL: Možete li se prisjetiti toga za vas važnoga datuma i reakcija ljudi?

Performans u Galeriji Poodrom bio je važan jer je to bio moj prvi javni nastup koji je ostao zabilježen, iako sam počela raditi i prije toga. “Poistovjećenje” je nešto što se samo po sebi nameće kao prirodan slijed kada je riječ o dvije osobe koje žive zajedno, no poistovjetiti se s grupom ljudi, masom, može biti opasno. Zbog toga smo napisali svaki na svojem golom tijelu “ja” i priljubili tijela, pri čemu se to “ja” razmazalo. Željeli smo reći da nije dobro da se čovjek s nekim previše poistovjećuje, nego treba zadržati vlastito ja. Galerija Poodrom bila je mjesto gdje su umjetnici mogli slobodno izlagati svoju umjetnost, bez cenzure i pritisaka. U ono vrijeme u Zagrebu je još samo Galerija SC-a bila takvo mjesto, a to je malo za veliki grad. Zbog toga je tada bilo pomalo revolucionarno napraviti performans u Galeriji Poodrom, publika je to znala prepoznati. Prostor je bio prepun, ljudi su znali da se radi o nekoj umjetnosti koja se ne može svaki dan vidjeti. Nije još bilo puno umjetnika koji su koristili golo tijelo kao medij, krenuli smo s nečim za ono vrijeme novim. Želim naglasiti da drugi konceptualni umjetnici i ja u ono vrijeme nismo bili cenzurirani, nismo imali nikakvih problema, nitko od umjetnika, pa ni Tomislav Gotovac, nije završio u zatvoru, nitko nije bio politički angažiran u smislu da je bio dio partije.

NACIONAL: Obično postoji ideja da su konceptuala i performans vezani uz aktivizam.

Onda se to nije ni zvalo aktivizmom, neki bi današnji performansi mogli biti neka vrsta aktivizma. Ako si kao umjetnik bio u partiji, to je snosilo posljedice, takvi umjetnici si nisu mogli dozvoliti da se izražavaju toliko slobodno kao mi koji smo bili izvan politike. Slikarica Mirjana Zorić bila je na nekim funkcijama, možda je njena umjetnost lošija nego što bi bila da se nije cenzurirala s obzirom na to da je bila u nekim političkim tijelima. Možda joj je politička karijera značila više nego vlastiti rad. Umjetnici čiji su roditelji bili narodni heroji u Drugom svjetskom ratu ili su bili politički visoko pozicionirani na neki su način bili privilegirani ili zaštićeni. Performans kao medij nije imao nikad problem s vlašću, bili smo bezopasni, nije se radilo nešto što bi direktno ugrozilo sistem i partiju ili se to radilo na mudar način. Ja sam poeta, senzibilnija sam, suhi aktivizam nikad me nije zanimao.

NACIONAL: Što za vas znače gradovi u kojima ste nastupili i u kojima ćete sada opet nastupiti, kakva je bila ta scena koja je na vas utjecala?

U bivšoj Jugoslaviji postojao je manjak pravih prostora za izlaganje, ali su postojali prostori u sklopu studentskih kulturnih centara u kojima se mogla izlagati takva umjetnost. U takvim prostorima sam radila i mogla sam se dobro razvijati, zbog toga se želim ponovo osvrnuti na sve te gradove gdje sam nekada davno radila. U većini tih gradova postojala je dobra scena koja se mogla mjeriti s onom svjetskom. Jugoslavija nije bila iza željezne zavjese, mogli smo putovati, nismo bili cenzurirani. Idem ponovno u te gradove da naglasim da je moja umjetnost izgrađena na umjetnosti bivše Jugoslavije koja je bila jednako vrijedna kao svjetska umjetnost.

NACIONAL: Možete li podijeliti neka sjećanja i anegdote na te nastupe?

U Galeriji SKUC u Ljubljani doživjela sam da su mi zapalili radove koji su za njih bili provokacija, kasnije su mi organizatori rekli da su pretpostavili da su to učinili militantni kršćani. Radovi su prikazivali križ ili su bili kombinacija križa i mog golog tijela. Imala sam zabranu u beogradskom SKC-u zato što je na plakatu bio reproduciran moj rad na kojem piše “Kurac volim”, netko se sjetio da rad ne može izaći iz štamparije, odnosno naredba je bila da moraju precrtati “Kurac volim”.

NACIONAL: Rekli ste jednom da niste imali želju za karijerom i uspjehom, da niste trčali za novcem i imali svijest o tome da je potrebno od bavljenja konceptualnom umjetnošću i performansom napraviti karijeru?

Da, osobito kad sam živjela s Jermanom. Uživali smo u radu, nije nas zanimala karijera ni uspjeh. Kad smo imali performans u Kasselu na nekoj njihovoj akademiji, prišao mi je urednik časopisa Kunst Forum. Želio je staviti naš performans na naslovnu stranicu časopisa. Pogledali smo se i rekli mu da nemamo ništa sa sobom, nismo se profesionalno ponijeli, inače bismo bili izvadili posjetnice i dokumentaciju vezanu uz nastup i rekli: Izvolite, objavite to na naslovnoj stranici. Nije nas to zanimalo. Kada sam radila monografsku knjigu povodom retrospektive u MSU, imala sam problem s dokumentacijom iz ranog razdoblja mog bavljenja performansom.

NACIONAL: Zar niste imali želju živjeti od rada?

Jesmo, ali nismo ozbiljno o tome razmišljali jer nije postojalo tržište, a ne postoji ni danas. Nismo željeli razbijati glavu time gdje ćemo se i kako prodati. Nismo razmišljali o prodaji radova jer smo vidjeli da to nije lako moguće, nije nam palo na pamet da tražimo menadžere i galeriste, najvažnije je bilo raditi.

NACIONAL: Performans je umjetnost trenutka, možda i zato niste imali svijest o tome da to treba čuvati.

Da, performans nije teatar, nikada ni jedna fotografija ni video ne mogu dočarati ono što se dogodilo, to je trenutak koji ostaje u našim memorijama. Možda bismo trebali dokumentirati performanse kroz memorije, usmenu predaju pa bi tako nakon nas mogli o tomu drugima govoriti oni kojima smo to mi rekli.

NACIONAL: I to je varljivo.

Da, i to je varljivo. Performans je nezgodna disciplina što se tiče dokumentacije, ono što si vidio vidio si.

NACIONAL: Od čega ste živjeli ako ste imali takav odnos prema novcu i karijeri?

Jerman i ja smo imali sitotiskarsku radionicu. Živjeli smo od tiskanja plakata, pozivnica, štampali smo majice… Kada smo imali dovoljno novca odbijali smo neke poslove, željeli smo biti što slobodniji i imati što više vremena za našu umjetnost i ne biti robovi zgrtanja novca. Nekada pak nismo imali dovoljno novca pa nam je bilo žao što nismo prihvatili neki projekt. Živjeli smo od sitotiska. Današnji mladi umjetnici još su na Akademiji i nisu ništa napravili, a već svi imaju izložbe i kataloge. Moramo sazreti da nešto napravimo. Što se tiče sitotiska, naučila sam ga raditi u Školi primijenjene umjetnosti, gdje sam završila grafiku. Jedina sam znala sitotisak i sitotiskarske tehnike pa sam bila važna jer Grupa šestorice, čiji je Jerman bio član, nije imala pojma o tome. Ja sam držala sitotiskarsku radionicu. Također su Vlado Martek i Mladen Stilinović pokrenuli časopis MAJ 75, a ja sam ga dovela do realizacije.

NACIONAL: Kako je baviti se performansom na početku karijere i danas?

Svaka mlada osoba pod utjecajem je hormona i adrenalina, a to stvara euforiju i osjećaj da se može promijeniti svijet i napraviti nešto revolucionarno. S godinama to opada; hormoni se srede, a ljudi odrastu. Kada dođeš u zrelu dob počinješ malo racionalnije razmišljati o svemu tome. Imam stigmu provokativne umjetnice koju mi je nametnulo društvo, ja na sebe ne gledam tako. Moja umjetnost ima dozu provokacije, ali to je način na koji radikalnije dolazim do publike i do dijaloga s publikom.

‘Performans kao medij nije imao problem s vlašću, bili smo bezopasni, nije se radilo nešto što bi direktno ugrozilo sistem i partiju. Ja sam poeta, suhi aktivizam nikad me nije zanimao’

NACIONAL: Komentirali ste da su izložbu “Marička”, posvećenu vašoj teti i životu na selu svodili na klanje pijetla, a Lady Godivu na celulit i golotinju. Nije li provokacija u srži performansa, niste li na neki način priželjkivali takve reakcije?

Priželjkivala sigurno nisam da sam na takav jedan euforičan način prisutna u medijima. Kada počnem raditi neki rad ne idem svjesno s tim da će to biti provokacija, dogodi se u nekom trenutku tog procesa da to ljudi shvate kao provokaciju. Zatim to potenciraju i mediji pa se dobije provokacija na entu potenciju. Osobno krenem od neke male provokacije koja je nužna za dijalog i onda se to pretvori u veliku provokaciju koji nisam planirala ni priželjkivala. Golo tijelo za mene nije isto što i za, recimo, osobu koja je puritanski ili religijski nastrojena, koja je uska i isključiva, blokirana, pod utjecajem svih mogućih društvenih normi i morala. Golo tijelo je za mene nešto prirodno, a ne provokacija. Veliko priznanje je to što mi dolazi puno mladih ljudi koji su se uspjeli oduprijeti malograđanskoj normi i moralu, prepoznavši da se mogu poistovjetiti s mojim golim tijelom i prihvatiti takav način razmišljanja. Sve mi se više događa zadnjih godina da mi dolaze mladi ljudi i imaju potrebu iskazati da sam im pomogla da vide da su na dobrom putu, da im to pomaže u njihovu daljnjem razvoju.

NACIONAL: Kakve ste sve kritike o sebi čuli?

Glupo je nabrajati vulgarne, primitivne i seljačke kritike. Rekla bih sljedeće: u ovih 40 godina kritike se, kako one pozitivne tako i negativne, nisu promijenile. Unatoč napretku tehnologija ljudski um i društvo nije napredovalo i evoluiralo. Oni koji su bili konzervativni prenijeli su taj način razmišljanja na sljedeće generacije, a oni koji su pozitivno vrednovali moj rad na svoje potomke. Jedino su ovi konzervativni možda i konzervativniji nego prije 40 godina.

NACIONAL: Mislite li da su neki vaši radovi ostali u sjeni drugih, koliko ste zadovoljni recepcijom?

Postoje radovi o kojima se nije dovoljno govorilo, mnogi kritičari i novinari su prepisivali jedni od drugih. Upravo zato sad u obilježavanju 40 godina inzistiram na mlađim kustosima koji će dati novu valorizaciju rada i izvući ono o čemu se nije govorilo. Stalno me žele svrstati u žensku ili feminističku umjetnost, insistiram na tome da me se promatra ne kroz prizmu spola, roda ili feminizma nego da me se apostrofira kao osobu koja radi umjetnost. Smatram da svi mi u sebi imamo i muški i ženski princip, ne mogu razmišljati u tim terminima.

NACIONAL: Napisali su za vas da ste u stanju razljutiti i feministkinje i konzervativce i da zaslužujete naklon zbog toga. Kako to komentirate?

Očito su to rekli oni koji su upravo znali prepoznati ovo što sam prethodno rekla. Osoba sam koja radi umjetnost i ne priklanjam se nijednoj ideologiji, religiji ili državi. To je također jedan vid provokacije da se ne izjašnjavaš ni u kojem smislu, ljudi se vole izjašnjavati i reći da su to i to. Ne želim se opredijeliti kada je riječ o feminizmu, liberalnom i konzervativnom, pa i glede mnogih drugih stvari. Nije konzervativno ako je žena kod kuće, to je vrlo zdravo. Neki dan sam dobila želju pospremiti detaljnije prostor u kojem živim, ljepše ga i drukčije urediti, sva se posvetiti tomu i provesti tako vrijeme. Ako je to konzervativno, onda jesam konzervativna.

Komentiraj