DEJAN ŠORAK: ‘Nina Obuljen Koržinek zaštitnica je malignog ponašanja HAVC-a’

Redatelj Dejan Šorak od 2009. nije režirao film. Tvrdi da je to zato što se susprotstavio HAVC-u u vrijeme kad je ravnatelj bio Hrvoje Hribar. Šorak kaže da Hribar i dalje ima ključni utjecaj u HAVC-u, pod pokroviteljstvom ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek

Redatelj Dejan Šorak (66) već je svojim prvim filmovima, snimljenim u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, “Mala pljačka vlaka”, “Oficir s ružom” i “Krvopijci”, osigurao važno mjesto u historiografiji hrvatskog filma. U devedesetima je režirao dva filma, “Vrijeme ratnika” i “Garcia”, a svoj talent ponovo je pokazao 2005. godine izvrsnom crnom komedijom “Dva igrača s klupe” koji je prikazan na festivalima diljem svijeta pa čak i na Tribeca Film Festivalu, kada ga je New York Times proglasio jednim od najvećih iznenađenja festivala. Nakon toga Šorak je režirao još samo jedan film “U zemlji čudesa” 2009. Od tada je prošlo 11 godina, a dvostruki osvajač Zlatne arene za najbolji scenarij za filmove “Oficir s ružom” i “Dva igrača s klupe” koji uz to ima bogatu kazališnu, televizijsku i spisateljsku karijeru, nije režirao ni jedan film.

Šorak nije izgubio volju za stvaranjem filmova, prošle godine Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) mu je, primjerice, odobrio novac za razvoj scenarija komedije “Počinje bitka”, prije pet godina dobio je novac za razvoj scenarija filma “Strah na zapadu”, ali nikada nije dobio novac za snimanje filma. Iako je često govorio da poštuje odluke HAVC-a, u razgovoru za Nacional odlučio je iznijeti svoje mišljenje o HAVC-u i načinu na koji funkcionira taj filmski fond. Po njemu, bivši ravnatelj Hrvoje Hribar i dalje ima ključni utjecaj na odluke u HAVC-u, a sve to pod pokroviteljstvom ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. On smatra da je Hrvatsko audiovizualno vijeće, nakon ravnatelja najvažnije tijelo HAVC-a koje odlučuje o raspodjeli novca u hrvatskom filmu, nekompetentno te da se Zakon o audiovizualnim djelatnostima i prije, ali i sada krši. A za svoj položaj u hrvatskom filmu krivi, pomalo ironično, samog sebe jer se pokušao suprotstaviti Hribaru još prije deset godina, nakon što je on postao ravnatelj HAVC-a.

NACIONAL: Uskoro će biti četiri godine kako je Hribar prestao biti ravnateljem HAVC-a, nakon čega je dvije godine ravnatelj bio Daniel Rafaelić, a posljednje dvije je to Chris Marcich. Što se promijenilo u posljednje četiri godine u HAVC-u?

Nije se promijenilo ništa. HAVC je i danas anakroni, disfunkcionalni, socijalistički model, s jedinim preživjelim radničkim savjetom, doslovna kopija SIZ-a za kinematografiju iz sredine 70-ih prošlog stoljeća, enormnog koruptivnog potencijala, pod okriljem ministrice kulture. HAVC je trgovačko društvo za distribuciju javnog novca na privatne račune i turistička agencija za beskorisna putovanja njegovih činovnika po svjetskim festivalima i sajmovima. Daniel Rafaelić, nakon što ga je naslijeđena koruptivna hobotnica svakodnevno grabila za vrat, povukao se, a tada se vlast dosjetila instalirati čovjeka koji je dolazeći iz bruxelleskog ureda, potpuna “virgo intacta” glede septičke jame koju mu daju na upravljanje. Upravo ta vrlina najveća je mana gospodina Marcicha jer se ne snalazi u poslu koji bi trebao raditi, tako da se prema vlastitim riječima svakodnevno čuje s Hribarom i sluša njegove savjete. Jedina zanimljiva rečenica iz intervjua gospodina Marcicha odgovor je na pitanje gdje se vidi za dvije godine: vidim se u svojoj barki, na Rabu. Dvije godine su prošle, pa zaboga gospodine ravnatelju, idite na tu svoju barku i ne radite posao koji ne razumijete jer svakodnevno trebate šaptača.

NACIONAL: Prije pet i pol godina vi ste se spominjali kao osoba koja je za HDZ napravila program za film u okviru HDZ-ova odbora za kulturu. Vi ste tada, navodno, napravili viziju HAVC-a. Kakva je bila vaša vizija?

Nisam radio samo filmski program za HDZ, već i za SDP. U davnom Planu 21 tekst o filmu – moj je tekst. Kada je prošla hrvatska vlada desetkovana sumnjama na korupciju, u medijima se spominjalo kako je ministrica kulture jedna od rijetkih iza kojih se ne vuku nikakvi repovi. A “rep” gospođe Nine Obuljen Koržinek dugačak je barem deset godina, kada je na prvom Hribarovu natječaju dopustila i zataškala flagrantno kršenje zakona. Uz znanje Hribara, redatelj i jedan umjetnički savjetnik samome sebi dodijelio je 100 tisuća eura. Tada je državna tajnica Nina Obuljen Koržinek imala priliku spriječiti ono što će se zbivati narednih sedam godina i reći svom štićeniku: Divim se tvom geniju, ali imaš se držati zakona. Nekažnjen za svoj krimen na prvom natječaju, Hribar se narednih sedam godina razmahao po načelu “zakon jedno, ja suprotno” i “nitko mi ne može ništa”. Kršio je zakon višestruko, javno, bez ikakvih inhibicija, ne skrivajući tragove, uzurpirao totalitarnu vlast ne samo nad produkcijom, već i udrugama i festivalima. Svaka izjava za medije bila je laž, od kojih je najznamenitija ona da je hrvatski film zbog svojih golemih prihoda stečenih zahvaljujući njemu na rubu samofinanciranja, a hrvatski film bez javnog novca ne može preživjeti ni jedan dan. Ovo nije mlaćenje po mrtvom magarcu, već podsjećanje na živog predatora. Policajci koji su pretraživali HAVC žalili su se ravnatelju Rafaeliću kako imaju materijala za desetke optužnica, ali nema političke volje. Te političke volje neće nikada biti jer je s tom pričom o korupciji povezano nekoliko ministara i dužnosnika iz obiju vladajućih stranki koje je dijabolični Hribarev genije manipulirao kako mu je palo na pamet.

 

‘Teren za Hribarov povratak već je pripremljen. Šampanjac za porinuće te lađe o bok će vjerojatno razbiti razdragana kuma, ministrica Nina Obuljen Koržinek’

 

NACIONAL: Vi ste isticali kako je hrvatskom filmu potreban “clean start”, odnosno da je potrebno počistiti grijehe iz prošlosti kada je Hribar bio ravnatelj HAVC-a. Što je, nakon pada Hribara, bilo potrebno učiniti, a nije se napravilo?

Bilo je potrebno da institucije slobodno rade svoj posao. U HAVC-u nije problem pronaći gdje se kršio zakon, nego što je uopće bilo po zakonu. No moguće optužnice možda nikada, što je u nas običaj, ne bi dobile sudski epilog, ali bi to protivnici HAVC-a mogli iskoristiti za njegovo ukidanje.

NACIONAL: Koji su to protivnici HAVC-a i bi li njegovo ukidanje bila dobra ili loša ideja?

Protivnici HAVC-a su svi oni mnogobrojni filmski autori i producenti izdijeljeni iz privilegirane manjine pretplaćene na HAVC-ov novac. Mehanizam te umrežene, klijentelističke hobotnice je jednostavan; prvo te postavim za šefa neke od važnih filmskih udruga, nakon odane službe dobiješ film, potom postaneš član Hrvatskog audiovizualnog vijeća, a nakon toga umjetnički savjetnik, i tako puno puta u krug u dobrom duhu socijalističke “horizontalne rotacije.” U vrijeme dok je hrvatski film bio neposredno pod Ministarstvom kulture, zajedno s akademikom Pavlom Pavličićem bio sam od ministra Bože Biškupića imenovan umjetničkim savjetnikom. Ministar Biškupić se ni na koji način nije miješao u naše odluke. Nenad Polimac tada je pisao kako nas dvojica dijelimo filmove prema direktivama ministra Biškupića, da bi potom koju godinu kasnije napravio listu najboljih sedam filmova proteklih pet godina. Sve te filmove izabrali smo gospodin Pavličić i ja, što očigledno znači da je gospodin Biškupić, najbolji hrvatski ministar kulture ikada, imao dobar ukus. HAVC ipak treba ostati i opstati, jer nezavisna filmska institucija težnja je naraštaja filmskih autora i radnika, ali je potrebno onemogućiti korupciju. Moja ideja za HAVC je jednostavna, a to je izmjena samo dvaju članaka. Taj koruptivni socijalistički radnički savjet zvan Hrvatsko audiovizualno vijeće treba pretvoriti u savjetodavno tijelo, a ravnatelja učiniti intendantom hrvatske kinematografije, kakvi postoje u teatrima te osobno odgovaraju za sve. Od plaća do repertoara.

NACIONAL: Vi ste redatelj, a redatelji su najutjecajnija lobistička skupina unutar HAVC-a i Hrvatskog audiovizualnog vijeća. Jeste li time zadovoljni?

Vijeće najvažnije odluke donosi samo nominalno. Vijeće je glasački stroj o stvarima o kojima nema pojma. Vijeće je tijelo HAVC-a koje ima svu izvršnu i zakonodavnu vlast. U stvarnosti je to mehanizam koji glasa o projektima koje nije čitao niti je to dužan. Polovicu Vijeća čini komercijalni korporativni sektor koji ne proizvodi hrvatski film, ne prikazuje ga, niti ga se tiče. Ostala polovina tog “radničkog savjeta” s tijesnom većinom je struka hrvatskog filma, to jest klijenti HAVC-ova novca. U prošloj verziji Zakona o audiovizualnim djelatnostima, kada je bila riječ o milijunima koje si trebao dobiti kao član Vijeća, mogao si sudjelovati u raspravi, ali si se morao suzdržati od glasovanja. U novoj verziji zakona, kada kao član Vijeća trebaš dobiti novac od HAVC-a, na sjednicu ne ideš ti nego šalješ svog zamjenika. Ti članci zakona sramotno su koruptivni.

NACIONAL: Smatrate li da redatelji nastoje voditi nekadašnju politiku Hrvoja Hribara? Mislite li da se priprema teren za njegov skori povratak na čelo HAVC-a?

Ne mislim da redatelji provode nekadašnju politiku Hrvoja Hribara, nego tu politiku i dalje provodi on sam. Ne priprema se teren za Hribarov povratak. On je već pripremljen. S prvim zaveslajem Marcicheve barke na Rabu, Hribar će u HAVC-u punim jedrima zaploviti s gusarskom zastavom na jarbolu, a šampanjac za porinuće lađe o bok će vjerojatno razbiti razdragana kuma, ministrica Nina Obuljen Koržinek.

NACIONAL: Financiranje filmova najčešća je tema prijepora u i oko HAVC-a. Uporno se branila teza kako redatelji moraju odlučivati tko će dobiti milijune za snimanje filmova. S druge strane, nitko nikada nije odgovarao ako se novac dodijelio filmovima koji su se kasnije pokazali kao potpuni neuspjeh. Kako vi na to gledate?

Kad se odlučivalo o dva moja kultna filma, “Oficir s ružom” i “Mala pljačka vlaka”, u komisiji nije bilo nijednog redatelja. To da redatelji odlučuju o projektima svojih kolega incestuozno je i nezdravo. Najveći problem cijelog tog sindroma zvanog HAVC je nestanak kvalitetne hrvatske kinematografije. Jer nekad si se, da bi dobio film, morao potruditi, imati dobar scenarij, danas samo moraš biti umrežen, a kakav je projekt – koga briga. Hrvatski film ne samo da više ne zanima hrvatsku publiku, ne zanima čak ni one koji ga stvaraju. Za film u većine njegovih autora više nema ni strasti niti ljubavi. Davno odobreni filmovi se ne snimaju. Završeni filmovi se ne prikazuju. Nema nas na najvećim svjetskim festivalima, nema nas nigdje. Nakon što se raspršila sva ta hribarovska pirotehnička magla, ostalo je jedno veliko ništa.

NACIONAL: Antonio Nuić, donedavni predsjednik Hrvatskog audiovizualnog vijeća, proljetos je izjavio “kada bi HAVC ima budžet kao HRT koji dobiva od pretplate 1,280 milijardi kuna godišnje, mi bismo svake druge godine osvajali Oscara”. Slažete li se s tom izjavom?

Ta mi se izjava doima dementnom, zato što uspoređuje neusporedivo. Količina novca ne jamči kvalitetu filma. Ili moj kolega misli da bi se milijardom kuna moglo kupiti članove američke akademije?

NACIONAL: Jesu li financije razlog zbog kojih hrvatski film u posljednjih 30 godina nije imao predstavnika u glavnoj kompeticiji festivala u Cannesu, Berlinu i Veneciji, uz izuzetak Vinka Brešana i njegova filma “Svjedoci” koji je bio u kompeticiji festivala u Berlinu 2004.?

Tome nisu razlog financije. Hrvatski film u cijeloj povijesti nije imao više novca nego danas. Riječ je o sustavu, selekciji projekata koja ne ovisi o opusu redatelja i producenta, ni kvaliteti scenarija. U svijetu se uspijeva dobrim filmom, talentom, a ne novcem. Moj film “Dva igrača s klupe” bio je u službenoj konkurenciji Tribeca Film Festivala, dobio je sjajne američke kritike, po američkom izboru otvorio je najveću retrospektivu hrvatskog filma ikad u New Yorku Lincoln Centeru, a koštao je smiješno malo.

NACIONAL: Na koji način bi se novac u HAVC-u trebao dijeliti, a da to na kraju donese rezultate, kako kroz povećanu gledanost hrvatskih filmova tako i kroz uspjehe na najvećim svjetskim filmskim festivalima?

Kao što sam već rekao, odgovornošću glavnog izbornika, to jest intendanta hrvatske kinematografije koji bi bio lišen tereta koruptivne mreže izgrađene u vijeću koje je bilo samo smokvin list apsolutističke samovolje bez odgovornosti. Intendant bi kao premijer, kao ministar, kao nogometni izbornik, osobno odgovarao za dobre i loše filmove. Može imati svoje savjetnike i dramaturge, ali konačna odluka bila bi njegova.

 

‘Političke volje za optužnice u HAVC-u neće nikada biti jer je s tom pričom o korupciji povezano nekoliko ministara iz vladajućih stranaka kojima je dijabolični Hribarov genij manipulirao’

 

NACIONAL: Posljednjih godina spominje se nužnost gradnje filmskog studija kao preduvjet većeg dolaska stranih produkcija u Hrvatsku. Koliko je realna varijanta da se u Hrvatskoj sagradi filmski studio na temelju javno-privatnog partnerstva?

Nimalo. To su tlapnje.

NACIONAL: Zašto su to tlapnje?

Samostalna Hrvatska naslijedila je najbogatiji i najmoćniji filmski studio u Europi Jadran film, s najnovijim izgrađenim studijem po američkim standardima koji je koštao 120 milijuna njemačkih maraka, u koji su dolazile najveće američke produkcije. I što se dogodilo? Potpuna propast, devastacija. Ideja o počinjanju ispočetka je tlapnja nečijih financijskih apetita kao “Manhattan na Savi.” Gradnja studija je pola posla. U tome studiju potrebno bi bilo uposliti mnoštvo vrhunskih filmskih profesionalaca brojnih filmskih struka koji će opsluživati velike produkcije. Mi smo ih nekad imali, a više ih nemamo. Ili su u mirovini ili su pomrli. Vjeruje li itko da bi ekipe odgojene na sapunicama mogle opsluživati MGM?

NACIONAL: Kakav je danas odnos Ministarstva kulture i ministrice Nine Obuljen Koržinek prema HAVC-u? Treba li se Ministarstvo više angažirati oko HAVC-a i nadgledati njegovo funkcioniranje ili se držati one – prepustimo film filmašima?

Zakon nalaže svakom ministru kulture odgovornost za zakoniti rad HAVC-a. Ministrica Nina Obuljen Koržinek zaštitnica je i pokroviteljica HAVC-ova malignog ponašanja i ona se HAVC-om itekako bavi štiteći hribarovsku suspektnu ostavštinu jer time štiti i samu sebe.

NACIONAL: Na koji način ministrica štiti Hribarovu ostavštinu?

Ministrica je bila glavni kreator nove verzije Zakona o audiovizualnim djelatnostima koja je zabetonirala i legalizirala sukob interesa iz prethodne verzije čiji je glavni kreator bio Hribar. Ministrica štiti Hribarovu ostavštinu postavivši ravnateljem gospodina Marcicha koji javno priznaje da bez Hribara ne može funkcionirati, to jest da svakodnevno sluša njegove savjete. O čemu ga to savjetuje Hribar? O tome kamo otići na ručak, ili možda o tome koga predložiti za brojne umjetničke savjetnike i za druge važne pozicije u HAVC-u te kakve odluke svi ti ljudi trebaju donositi?

NACIONAL: Mnogi će vaše izjave komentirati u stilu – Dejan Šorak godinama nije snimio film pa mu je HAVC kriv za sve. Koji je razlog zbog kojeg već 11 godina niste snimili ni jedan dugometražni igrani film?

Tih 11 godina progonstva i za Sibir je poprilično. Kvantni skok u kriminal koji je učinio Hribar na svom prvom natječaju, kršeći zakon i pravilnik, krađom 100 tisuća eura, pod okriljem državne tajnice Nine Obuljen Koržinek, meni je bio neprihvatljiv pa sam te činjenice skinute s internetske stranice HAVC-a pročitao na skupštini Društva hrvatskih filmskih radnika. To je značilo moj progon iz kinematografije. Jednoj cijeloj grupaciji na čelu s Hribarom dirnuo sam u načelo njihova budućeg višegodišnjeg djelovanja. Da sam šutio, umrežio se, možda sam mogao imati barem dva filma više u opusu. Tih 11 godina se uporno natječem i ne prolazim. Možda mi projekti ne valjaju? No u to je teško povjerovati. Imam kultne filmove, dvije Zlatne arene za scenarij, nagradu za najbolji roman, za najbolji kazališni komad, čak mi je i radiodrama u “Antologiji hrvatske radiodrame”. Među nekolicinom hrvatskih umjetnika svih vremena, spominje me najuglednija enciklopedija svijeta Encyclopedia Britannica. Ali me nema u Hrvatskom filmskom leksikonu. Valjda je sve jasno.

Komentiraj