DEJAN JOVIĆ: ‘Hrvatsku ne zanima utjecaj na Zapadnom Balkanu jer je iz njega radosno otišla’

Predsjednik Upravnog odbora Foruma za vanjsku politiku Republike Hrvatske govori o konferenciji u povodu 25. godišnjice potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije

U povodu 25. godišnjice potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije, u čijem je sastavu tada bila i Crna Gora, razgovarali smo s Dejanom Jovićem, profesorom međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i predsjednikom Upravnog odbora Foruma za vanjsku politiku Republike Hrvatske. Jovićev Forum u suradnji s Centrom za spoljnu politiku iz Beograda u utorak je, baš na dan izlaska ovog broja Nacionala, organizirao konferenciju o tom sporazumu s fokusom na razvoj hrvatsko-srpskih odnosa u proteklih 25 godina. Među najavljenim govornicima su bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, Milan Krstić i Ivo Visković s Fakulteta političkih nauka u Beogradu, bivši predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović, zatim saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, bivša ministrica Vesna Pusić, Isidora Pop-Lazić s Instituta za međunarodnu privredu i politiku u Beogradu, bivši ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije Goran Svilanović, zamjenica generalnog tajnika Regionalnog vijeća za suradnju Tanja Miščević, kao i povjesničar i novinar Tihomir Ponoš.

Jović se u razgovoru za Nacional osvrnuo na rast napetosti u Crnoj Gori uslijed ustoličenja mitropolita SPC-a Joanikija na Cetinju praćenog prosvjedima, kao i najnoviju politiku Aleksandra Vučića definiranu sintagmom „srpski svet“, s pozivom Srbima ma gdje živjeli da 15. rujna izvjese zastave Republike Srbije kao „dokaz srpskog jedinstva“. Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, međutim, usprotivio se Vučićevu pozivu te je pozvao Srbe u Hrvatskoj da to ne učine.

Dejan Jović je redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Rođen je u Samoboru, diplomirao u Zagrebu, magistrirao u Ljubljani i Manchesteru, a doktorirao na prestižnom britanskom sveučilištu London School of Economics 1999. godine. Od 2000. do 2010. bio je docent na Sveučilištu Stirling u Škotskoj, a od 2010. do 2014. glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Od 2012. do 2016. vodio je Odsjek za međunarodnu politiku i diplomaciju na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a od 2014. do 2016. bio je i predsjednik Upravnog vijeća Instituta za razvoj i međunarodne odnose. Gostujući je profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka, a bio je i gostujući istraživač na londonskom koledžu Goldsmiths. Autor je knjige „Jugoslavija: država koja je odumrla“, objavljene u Zagrebu i Beogradu 2003. godine, a u SAD-u 2009. godine. Urednik je triju zbornika iz područja teorije međunarodnih odnosa: „Realizam“ (2013.), „Liberalne teorije međunarodnih odnosa“ (2014.) i „Konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa“ (2016.).

NACIONAL: Predsjednik ste Foruma za vanjsku politiku, koji organizira diskusiju o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije 1996. godine. O kakvoj je organizaciji riječ?

Radi se o udruzi koju je osnovalo desetero stručnih ljudi, jer smo držali da u Hrvatskoj nema dovoljno javnih kvalificiranih rasprava o međunarodnim odnosima i naročito vanjskim politikama. Pritom ne mislim samo na rasprave o hrvatskoj vanjskoj politici, nego i drugim vanjskim politikama. U akademskom svijetu takvih diskusija ima, između ostalog i na mom predmetu Analize vanjskih politika, na diplomskom studiju politologije, kao i na drugim predmetima iz tog područja koje drže moje kolegice i kolege na raznim fakultetima. Počeli smo neformalnim online diskusijama u studenome prošle godine. Dosad smo imali šest online rasprava – između ostalog i o ruskoj, kineskoj, europskoj vanjskoj politici, o Turskoj o kojoj je na naš poziv govorio nekadašnji turski premijer Ahmet Davutoglu, kao i o Mediteranu. U srpnju smo organizirali prvi događaj uživo, a sada radimo ovu konferenciju koju ste spomenuli…

NACIONAL: Gdje ste održali tu prvu raspravu uživo?

Također u Novinarskom domu u Zagrebu. Razgovarali smo o novom izvještaju jedne druge – mnogo veće – udruge, koja se zove Balkans in Europe Advisory Group (BiEPAG). Vodi je moj kolega Florian Bieber, profesor na Sveučilištu u Grazu. Ja sam član. Ta grupa već sedam godina djeluje kako bi na dnevni red Europske unije i zemalja članica postavila pitanja važna za Zapadni Balkan. U nekim smo aspektima to i uspjeli – naprimjer, u pitanju bilateralne suradnje zemalja na Balkanu. Forum je organizirao predstavljanje novog izvještaja BiEPAG-a, koji predlaže ubrzanje procesa proširivanje Europske unije u novim okolnostima.

‘Čak su i mnogi tvrdi hrvatski nacionalisti postali podržavatelji ulaska u EUropsku uniju, jer su smatrali da time napuštamo Balkan i ‘vraćamo se Europi’, kaže Dejan Jović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakav je bio rezultat vaših dosadašnjih diskusija?

Iako smo tek na početku, otvorili smo neke teme o kojima mislimo da ima smisla voditi računa. Ugostili smo stručnjake iz inozemstva i iz naše zemlje, koji su nam pomogli da ih bolje razumijemo. Mislim da mogu reći da smo primijećeni u svijetu postojećih sličnih organizacija, s kojima bismo u budućnosti htjeli surađivati. Imali smo ponekad i 70-ak sudionika, i to iz vrlo različitih zemalja – od Rusije do SAD-a, od Turske do Britanije – i, naravno, mnoge naše kolege, uključujući studente i mlade stručnjake. Stvorili smo, mislim, mjesto smislene i informirane diskusije o aktualnim pitanjima međunarodne politike.

NACIONAL: Obilježavate 25. obljetnicu potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije. Zašto je bitan taj dokument?

To je sporazum koji je potpisan u kolovozu 1996. i kojim su Hrvatska i tadašnja SR Jugoslavija, koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, priznale jedna drugu u postojećim i međunarodno priznatim granicama. Također, time su uspostavile diplomatske odnose i konstatirale da obje imaju državni kontinuitet, što je objema iz različitih razloga bilo važno. Obvezale su se da će ubrzati proces pronalaženja nestalih osoba te omogućiti slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika. Dogovorile su se da će proglasiti opći oprost osim za najteže zločine, kao i da će provesti Erdutski sporazum, koji je potpisan u studenome 1995. Dogovorili su se da će sklopiti sporazum o naknadi za uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Obavezale su se da će pripadnicima manjina – Srbima i Crnogorcima u Hrvatskoj i Hrvatima u SRJ – jamčiti sva prava. Isto tako, da će sklopiti ugovore kojima bi riješile pitanja invalidnina, mirovina, zdravstvenog osiguranja, te da će normalizirati promet, poštu, telefonske veze i kulturne veze između dviju država. To je bio važan dokument koji je, kao što i sam njegov naziv kaže, početak normalizacije odnosa između dviju država. Mnoge su stvari bile definirane, neke su ostvarene, neke su ostvarene polovično, a neke nisu ni do danas. O tome ćemo razgovarati na ovoj konferenciji. Procijenili smo da nitko drugi neće obilježiti tu godišnjicu, jer je danas popularnije govoriti o sukobima nego o sporazumijevanju. A povijest hrvatsko-srpskih odnosa nije ispravno reducirati samo na povijest sukobljavanja. To je bila i povijest sporazumijevanja – i to u dugom kontinuitetu, a često i paralelno sa sukobljavanjima.

 

‘Hrvatska i Srbija danas sasvim drugačije vide svoje vanjskopolitičke prioritete, jer imaju vrlo različitu poziciju u međunarodnim okvirima. Hrvatska je članica EU-a i NATO-a, što je primarno’

 

NACIONAL: Napetost u regiji raste. Unatoč prosvjedima, na Cetinju je ustoličen novi mitropolit Srpske pravoslavne Crkve (SPC) u Crnoj Gori Joanikije. Ustoličio ga je srpski patrijarh Porfirije, još uvijek i mitropolit SPC-a u Zagrebu. Prosvjednici su ustoličenje doživjeli kao osporavanje crnogorske neovisnosti. Je li doista bilo nužno to obaviti baš na Cetinju, koje Crnogorci smatraju simbolom svoje neovisnosti? Je li SPC time osporio i crnogorsku državnost?

Pratio sam te događaje. Nisu me iznenadili jer je Crna Gora danas izrazito podijeljeno društvo, uhvaćeno u sukobu dvaju nacionalizama koji su danas konsolidiraniji nego što su bili u 1990-im godinama. Iako, nadam se, manje nasilni nego što su bili tada. Naime, od proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, čime je i Srbija ostala nezavisna – te dvije države pokušavaju konsolidirati novi nacionalni identitet odmičući se od jugoslavenskog identiteta, u slučaju Crne Gore, i nastojeći da se jasno odijeli od srpskog. Zato je Crna Gora poništila odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine, uvela novi naziv jezika, čak i dva nova slova u svoj alfabet, a potom se okrenula favoriziranju Crnogorske nasuprot Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Sve su to tipični elementi kojima se stvara drugost, a na stvaranju drugosti stvara se i istost. Istost i drugost su dva nužna elementa za svaki identitet. To se događa u zemlji koja je danas jedina post-jugoslavenska država u kojoj nijedan narod ne čini većinu stanovništva, ni oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci ni oni koji se izjašnjavaju kao Srbi. To Crnu Goru danas u velikoj mjeri bosnizira, jer jedino je Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji bila takva, ali danas više nije. Uz to, oko 20 posto njenih stanovnika između 1991. i 2003. godine promijenilo je nacionalnu identifikaciju. To je otvorilo prostor za nade i strahove – kod nekih nade, kod drugih strahove – da se taj trend ili može nastaviti ili preokrenuti. Odnosno, da uz malo pritiska sa strane etnička struktura u Crnoj Gori može postati drukčija nego što je sada.

NACIONAL: Kakve to ima konkretne veze s prosvjedima na Cetinju?

U tom okviru razumijem i ovo što se dogodilo na Cetinju. Oni koji žele konsolidirati novi crnogorski identitet – nazovimo ih crnogorskim nacionalistima bez da ulazimo u vrijednosni sud o tome je li nacionalizam nešto dobro ili loše, u to ne ulazim kao politolog i to ostavljam građanima da sami za sebe ocijene – sudarili su se sa SPC-om, smatrajući da je SPC instrument Srbije. Istodobno, srpski nacionalizam u Crnoj Gori – pomognut srpskim nacionalizmom izvan nje – udara na samu ideju da postoji crnogorska nacija, proglašavajući je proizvodom jugoslavenskog socijalizma. Sve to ipak ima najviše veze s unutarnjim odnosima u Crnoj Gori. Iako ima utjecaja i sa strane, nisam sklon raznim zavjereničkim tumačenjima. Podjele u samoj Crnoj Gori dovoljno su duboke da stvaraju autonomne iskre i sudare. Tako smo najprije imali pokušaj Crne Gore da ograniči imovinu i status SPC-a u toj zemlji. Potom su bile litije, pa izbori na kojima je vrh SPC-a u Crnoj Gori imao veliku i direktnu ulogu. Jedna strana je izjavljivala da će poslije izbora protjerati one koji nisu za Crnu Goru, a druga je pobjedu na izborima proglasila pobjedom Vasilija Ostroškog.

NACIONAL: Kakve je to posljedice ostavilo?

Sve su to bile zapaljive izjave i postupci. Sada imamo ovaj pokušaj da se Crkvi spriječi održavanje vjerske svečanosti u njenom manastiru, za koji oni koji su organizirali taj prosvjed smatraju da nije njen. Milo Đukanović nije u tome uspio. Istodobno, pokazalo se da sadašnja vlast u Crnoj Gori ne može istodobno osigurati i pravo Crkve da radi svoj posao u miru i pravo onih koji žele prosvjedovati da to čine u miru. Snažnija i organiziranija država obavila bi posao efikasnije i bez oklijevanja.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu gledate na posjet Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, Zagrebu i njegove razgovore s hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem?

Kao na poruku da Zoran Milanović podržava Mila Đukanovića.

NACIONAL: Nije li teza o „srpskom svetu“ – koju je formulirao aktualni srpski ministar unutarnjih poslova, a bivši ministar obrane Aleksandar Vulin – pokušaj reafirmacije Memoranduma SANU-a, velikosrpskog projekta uoči raspada Jugoslavije? Postoji li uopće razlika?

U vašem pitanju se implicira da se radi o nekim strategijama, doktrinama i ozbiljnim planovima, a o tome bi se dalo razgovarati tek kad bismo točno znali ili mogli pročitati više od tu i tamo neke izjave nekog političara. Međutim, ponavljam, u Srbiji se također, naročito nakon dolaska Aleksandra Vučića na vlast, radi na konsolidiranju etničkog nacionalizma, dijelom i državnog nacionalizma, i to je vidljivo na nizu gotovo školskih primjera za nas koji se znanstveno bavimo tom temom. Sve se čini da se Srbija mentalno odmakne od Jugoslavije, iz koje je u zadnjem koraku izašla tek 2006. godine, raspadom zadnje zajedničke države, one s Crnogorcima. Srbija se danas konstruira nasuprot Jugoslaviji – ona gradi mitove o svom „zlatnom dobu“ tako što podiže spomenik Stefanu Nemanji, koristi Kosovo ne više kao real-političko pitanje, nego kao središte želje koja ostaje neostvarena, ali ima potencijal da mobilizira naciju i stvara jedinstvo. Ona uvodi „dan zastave“, oblikuje ideju o žrtvovanju kroz komemoracije o Oluji i Jasenovcu. Vraća se ideji pobjede kroz obnovu motiva Prvog svjetskog rata. Pritom otvara prostor za tradicionalne vrijednosti nasuprot modernizmu i post-modernizmu. U tom kontekstu, ponaša se poput mnogih drugih zemalja kada su one izlazile iz imperija ili federacija ili socijalizma, koji je bio neka vrsta protuteže konzervativizmu i nacionalizmu, premda je istovremeno gradio i naciju, kao što je i imperija to činila kroz milete. Da imamo više prostora, mogli bismo navoditi mnoge druge primjere za to. Slično čini i Crna Gora, rekao bih da je tako radila i Makedonija pod Nikolom Gruevskim, a i Hrvatska pod Franjom Tuđmanom – a dijelom i sada kad je u njoj došlo, barem simbolički gledano, do demesićizacije i retuđmanizacije.

 

‘Srpsko-hrvatski odnosi više nisu toliko važni za stabilnost regije kao što se često podrazumijeva. Ali važni su i dalje za te dvije države i za mnoge ljude koji još uvijek žive u sjeni tih sukoba’

 

NACIONAL: U vremenu Jugoslavije postojala je teza da su srpsko-hrvatski odnosi ključni za stabilnost države, a nakon ratova devedesetih da su ključni za regionalnu stabilnost. Koliko je to danas točno?

Kako vrijeme odmiče i kako se odmičemo od Jugoslavije, srpsko-hrvatski odnosi više nisu toliko važni za stabilnost regije kao što se često podrazumijeva. Ali važni su i dalje za te dvije države i za mnoge ljude koji još uvijek žive u sjeni sukoba i trpe njihove posljedice.

NACIONAL: Na koje konkretne posljedice mislite?

Mislim na sve stradalnike iz ovog zadnjeg rata: na ljude koji još uvijek traže svoje nestale, na one koji traže svoja prava, koji nailaze na mržnju koja je stvorena ratom, a potom dodatno diskursima o ratu koji su se oblikovali nakon rata. Mislim na one koji trpe diskriminaciju, na one koji su u tom ratu izgubili domovinu, bilo da su oni iz nje protjerani ili je ona protjerana iz njih. Ali da objasnim zašto možda danas to pitanje nije tako centralno za druge, odnosno za „regionalnu stabilnost“. Mislim da Hrvatska i Srbija danas sasvim drugačije vide svoje vanjskopolitičke prioritete, jer imaju vrlo različitu poziciju u međunarodnim okvirima. Hrvatska je članica EU-a i NATO-a i definira kao svoj glavni cilj daljnju, tj. potpunu integraciju u euroatlantske strukture. To se vidi kroz ulazak u eurozonu i u Schengen. Ona se tek donekle bavi Zapadnim Balkanom, a i kad to čini, fokusira se na Bosnu i Hercegovinu kao poseban slučaj. Pritom, kako je u jednoj od naših diskusija rekao naš suosnivač Božo Kovačević, ona kao da nema svoju vanjsku politiku prema BiH nego slijedi vanjsku politiku HDZ-a BiH. Hrvatska koristi članstvo u EU-u za vrlo konkretne ciljeve kad se radi o Hrvatima u BiH – zasad ne suviše uspješno, štoviše, čini mi se kontraproduktivno.

NACIONAL: Kako ocjenjujete trenutačne odnose između Hrvatske i Srbije?

Što se tiče Srbije, Hrvatska ne pokazuje velik interes za nju, pa zato i nemamo susreta na vrhu već tri godine, a i taj zadnji, kad je Aleksandar Vučić došao u Zagreb, nije dao skoro nikakve rezultate. Hrvatska sebe vidi kao susjedu Zapadnog Balkana, a susjedi ne mogu imati veliki utjecaj u nečijoj kući. Da se vratim na pitanje s početka našeg razgovora, kad ste me pitali o Crnoj Gori i posjetu Mila Đukanovića. Najzanimljivije pitanje tog posjeta je – hoće li se Hrvatska htjeti vratiti na Zapadni Balkan s kojeg je radosno otišla kad je ušla u EU? Jer njen odlazak iz te regije oslabio je njene pozicije u regiji. Time su otvorena vrata drugima, a to su prije svega tri nacije, brojčano najveće na tom prostoru – Srbi, Albanci i Bošnjaci – da pokušaju uspostaviti neke nove ravnoteže snaga. Danas su Srbiji važniji odnosi s Albanijom i Bosnom i Hercegovinom nego sa Zagrebom. I važnije joj je da se pozicionira kao lider regije u kojoj se nalazi nego kao član Unije koja pokazuje da ne želi daljnje proširenje, barem ne u doglednoj budućnosti. U tome je ključ neobaziranja Aleksandra Vučića na izjave koje dolaze iz Zagreba, kao i toga što već dugo nema novog veleposlanika Srbije u Hrvatskoj. U tom je i razlog inicijative Otvoreni Balkan, koju je pokrenuo sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.

‘Srbija vodi ‘politiku četiri stuba’, kako ju je nazvao Boris Tadić 2009.’, kaže Dejan Jović, profesor međunarodnih odnosa. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakvu vanjsku politiku vodi Srbija?

Srbija vodi „politiku četiri stuba“, kako ju je nazvao Boris Tadić formulirajući je 2009. godine. Paradoksalno je da Aleksandar Vučić, koji u svemu kritizira svoje prethodnike, zapravo nastavlja strategiju koju su oblikovali Tadić i Vuk Jeremić. Također, Srbija nastavlja politiku vojne neutralnosti, koja je proglašena 2007. godine. Ali ima mnoge probleme koje Hrvatska nema, naprimjer, pitanje granica, povezano s Kosovom koje i dalje smatra svojim teritorijem. Ne baš najmudrijom politikom izrazitog vezanja za Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini, otvara pitanje granica i tamo gdje su one riješene, tako da je Srbija danas, da se poslužim poznatom frazom Zorana Đinđića, „nedovršena država“. Mobiliziranje nacije služi da bi se stvorio osjećaj sigurnosti upravo stoga što je mnogo toga neizvjesno.

NACIONAL: Predsjednik Aleksandar Vučić tvrdi da je Srbija čvrsto opredijeljena i za ulazak u Europsku uniju, a prošloga tjedna Beograd je posjetila i Angela Merkel, njemačka kancelarka na odlasku. Mađarski premijer Viktor Orbán snažno podupire i gura Srbiju prema Europskoj uniji. Koliko je to ozbiljna ambicija Srbije?

Kad bi joj bilo ponuđeno da uđe u EU, mislim da bi na referendumu rezultati bili slični onima s hrvatskog referenduma o EU-u iz 2012. godine. Najveći broj ljudi ne bi izašao – kao što i u Hrvatskoj nije – a veći broj onih koji bi izašli glasali bi za ulazak. Ali EU ne nudi članstvo, što je velika pogreška, bez obzira na to što je Srbija danas u većim problemima što se tiče demokracije i pod većim valom nacionalizma nego što je bila, recimo, za vrijeme Đinđića, Koštunice i Tadića. Ali taj „pad demokracije“, kako ga naziva moj kolega Nebojša Vladisavljević – ili čak i „novi despotizam“, kako ga zove moj drugi kolega Milan Podunavac – jest i posljedica tog oklijevanja EU-a da otvori vrata ne samo Srbiji, nego s njom i drugim zemljama te regije, svima zajedno, ne jednoj po jednoj.

NACIONAL: Iako je nominalno promotor ulaska Srbije u EU, mađarski premijer Viktor Orbán se zbog migrantskog vala od Srbije ogradio bodljikavom žicom. Kako to objašnjavate?

Unatoč toj bodljikavoj žici, čini mi se da su srpska i mađarska politika slične. Tip nacionalizma je sličan u obje zemlje – „mađarski svijet“, „srpski svijet“, skeptičnost prema liberalnom zapadu itd. S druge strane, sve je teže objasniti zašto jedna Mađarska može biti članica EU-a, a jedna Srbija ne može. I zašto jedan Cipar, koji je podijeljen daleko više od BiH, može, a BiH ne može? Od 2012. godine zagovaram zajednički i brz ulazak država Zapadnog Balkana u Europsku uniju. Mislim da su rizici i šteta što te države nisu članice Europske unije, veći nego što bi bili rizici da ih se primi, čak i sada kada je to mnogo teže argumentirati.

NACIONAL: Zašto je danas teže argumentirati ulazak država Zapadnog Balkana u EU?

Nacionalizmi su u njima konsolidiraniji, osjećaj frustriranosti i zanemarivanja od EU-a sve veći, utjecaji trećih aktera sve snažniji, a autoritarne ambicije sve veće. Ali tu se radi o „začaranom krugu“: što duže EU oklijeva da ih primi, one će postati sve više nacionalističke, sve više autoritarne, sve više antieuropske. A potom će oni u EU-u koji se zapravo protive ikakvom njenom daljnjem širenju, a možda i njenom opstanku, koristiti sve to da bi argumentirali zašto ih ne treba primiti. Ne treba zaboraviti ni da su mnoge europske demokracije suočene također s izazovima populizma i da su pod snažnim utjecajem ksenofobije i orijentalizma.

 

‘Ne baš najmudrijom politikom izrazitog vezanja za Republiku Srpsku u BiH, otvara se pitanje granica i tamo gdje su one riješene, tako da je Srbija danas, kako je rekao Đinđić ‘nedovršena država”

 

NACIONAL: Nije li opasno države Zapadnog Balkana ostaviti izvan Europske unije?

Rekao bih da nije u interesu samog EU-a, odnosno Zapada. Ako bude ostavljen izvan EU-a, Zapadni Balkan postat će polje sukobljavanja interesa drugih. Da se razumijemo, to je u međunarodnoj politici sasvim legitimno. Stvorit će se veći prostor za utjecaj Rusije, Kine, Turske, kao i zemalja iz arapskog svijeta i Izraela. To se već sada događa, jer zemlje Zapadnog Balkana gledaju na ulazak u EU kao na čekanje Godota. I Hrvatska bi bila jednako tako skeptična prema EU-u da nije ušla 2013. godine. Već je i to smatrala predugim čekanjem.

NACIONAL: Postoji li u Hrvatskoj i danas taj osjećaj frustriranosti zbog dugotrajnog pregovaračkog procesa za ulazak u Europsku uniju?

Danas vjerojatno više ne, no to ćemo vidjeti ako doista dođe do prikupljanja potpisa za inicijativu protiv uvođenja eura. Ali pri referendumu o EU-u pokazalo se da je dominantan osjećaj „euroravnodušnost“, a ne entuzijazam ili odbacivanje. Najveći broj ljudi nije izašao na referendum. Od onih koji su izašli, dvije trećine su glasale za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ali to je bilo 28 posto ukupnog stanovništva. Smatrali smo da od ulaska u EU nema prevelike štete, ali nismo ni previše očekivali. Zato danas razočaranje Europskom unijom i nije toliko veliko. To je izraz hrvatskog iskustva i konfrontirajućih emocija kada se radi o ulasku u veće političke strukture. Neki su, naravno, strahovali od ulaska u „novu Jugoslaviju“, u kojoj Hrvata ne bi više bilo 20 posto kao u Jugoslaviji, nego jedan posto stanovništva. Ali čak su i mnogi tvrdi nacionalisti postali podržavatelji EU-a, jer su smatrali da time napuštamo Balkan i „vraćamo se Europi“. Također, mislili su da se time hrvatska suverenost iz nominalne pretvara u stvarnu, a to znači da više ne treba poštovati baš sve ono što su vidjeli kao ustupak koji je bio nužan za međunarodno priznanje, teritorijalnu reintegraciju i ulazak u NATO i EU.

NACIONAL: Na koje hrvatske ustupke mislite?

Recimo, na poštovanje manjinskih prava, na koje se Hrvatska obavezala da bi uopće dobila međunarodno priznanje, a kasnije i da bi postigla reintegraciju kroz Erdutski sporazum. Isto tako, na suradnju s Haaškim sudom, na arbitražu sa Slovenijom i slično. Na ozbiljnije reforme koje je tek jednim dijelom provela, a drugim ih je odglumila, kao što kaže moj američki kolega Mietek Boduszynski. Za mnoge u Hrvatskoj je ulazak u EU zapravo značio da je došao kraj nepoželjnih utjecaja izvana, dakle, kao prilika za povećanje suverenosti, a ne njeno smanjivanje. Bili su djelomično, a možda čak i uglavnom, u pravu – bez obzira na to smatrali mi te utjecaje izvana poželjnima ili ne.

NACIONAL: Kakva je bila uloga Erdutskog sporazuma o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje?

To je bio još jedan uspješan sporazum koji oni koji slave rat i održavaju ga živim i 25 godina nakon njegova kraja, kroz narative i manifestacije, ignoriraju. Prošle godine je Arhiv Srba u Hrvatskoj organizirao sličnu jednu konferenciju povodom te okrugle godišnjice. Danas ima onih koji tvrde da je on „konzumiran“, pa da više ne vrijede one garancije koje je dao Srbima u Hrvatskoj – između ostalog i pravo na autonomne institucije kao što su SNV i Zajedničko vijeće općina. Međutim, radi se o međunarodnom sporazumu i o primjeru koji pokazuje kako je moguće na miran način reintegrirati teritorij, a da pritom u najvećoj mjeri reintegrirate i ljude. Zapravo, rekao bih da je u odnosu na ovaj Sporazum o normalizaciji odnosa, o kojem ćemo razgovarati na konferenciji, Erdutski sporazum ostvaren u većoj mjeri, a ticao se osjetljivog područja istočne Slavonije.

Komentiraj