‘Danas se afirmacija dobiva brojem lajkova, pratitelja ili objavama’

Predstava ‘Trending’ Mirana Kurspahića premijerno 29. studenoga u Histrionskom domu

Što se događa kad svijet društvenih mreža, koji omeđuje i definira identitet, naprosto nestane? Koliko nas afirmacija u virtualnom svijetu definira i oblikuje kao osobe? Tim pitanjima bavi se redatelj Miran Kurspahić u predstavi „Trending“ u kojoj će od premijere 29. studenoga u Histrionskom domu igrati Nikša Marinović i Igor Jurinić.

Kurspahić kaže da mu je inicijalna ideja bila dramatizirati „Pokoravanje“ Houellebecqa: „To je, po mojemu mišljenju, njegov ponajbolji roman, no nekako mi se ta priča s islamskim fundamentalizmom učinila pomalo prežvakanom te smo se stoga odlučili pozabaviti onim centralnim motivom u toj priči, a to je pitanje do koje mjere smo se u stanju povinuti ili pokoriti kako bismo zadržali lagodnost življenja. Priča je onda odvela u, po meni, logičnome smjeru pitanja identiteta, a to je onda konzekventno dovelo i do vrlo zanimljivog pitanja simulakruma društvenih mreža i vrlo aktualne rodne ideologije. Vrlo znakovito, ali prilikom ‘mozganja’ o tom projektu između mene i moje suradnice Rone Žulj, kao čista koincidencija desio se pad Facebooka i Instagrama, što sam odmah komentirao usporedbom da je to za današnju generaciju Z ekvivalent udara kometa u Zemlju. Sav doživljaj života i stvarnosti koji oni poznaju nestaje u sekundi. Taj slučajan događaj donio nam je neočekivanu motivaciju i odlučili smo se, između ostalog, pozabaviti i sveprisutnim i sve uočljivijim generacijskim jazom između tzv. zoomera i svih koji su njima prethodili, a ovi ih kolektivno nazivaju – boomerima.“

Sve više slušamo o rodnoj ideologiji, ali i o tome da ljudi bezglavo borave na društvenim mrežama ne poznajući nikoga, ponajmanje sebe. O nemogućnosti normalnih zdravih odnosa s drugima, ali i o pritisku okoline te kako u svemu tome pronaći sebe, svoj identitet, Kurspahić kaže:

„Mi smo kao vrsta izrazito socijalna bića i u mnogočemu o tom suodnosu i ovisimo. Tako se i naš identitet ne razvija sam za sebe, već u odnosu s drugima, sa zajednicom, pojednostavljeno, na neki način se formiramo i promatramo kroz vizuru tih drugih. Naravno, priroda je tu determinirajući faktor i uglavnom ne možemo pobjeći od biološke neumitnosti pa tako to postaje ključnim dijelom našeg identiteta. Pitanje roda i spola trivijaliziralo se danas uplivom interneta i društvenih mreža te je postalo gotovo trendovski moment, gdje svatko, ovisno o raspoloženju i prilici, kao na švedskom stolu bira iz ponuđene, sve veće, raznovrsnije i obilnije palete identiteta. U svijetu gdje se ionako ‘idealno ja’ oblikuje u virtualnoj domeni i gdje si sam sebi najbitniji, ta metodologija se sukladno tome počinje primjenjivati i u ‘stvarnome životu’, gdje postaješ ono što tog trenutka osjećaš, bez obzira na to kako te okolina percipira.“

Redatelj Miran Kurspahić u predstavi ‘Trending’ opisuje što se dogodi kad izgubimo identitet

Miran Kurspahić smatra da je pojava interneta, a potom i društvenih mreža, potpuno promijenila svijet kakav smo nekoć poznavali:

„Utjecaj nije bio samo u dinamici društvenih odnosa, već i u samom načinu na koji percipiramo stvarnost. Sukladno tome zadnjih dvadesetak godina pratio ga je i fenomen koji nazivam ‘bigbraderizacijom društva’, a koji je implementirao ideju da je dovoljno postojati i disati te preko noći postati ‘poznat’ ili ‘uspješan’. Ideja da se do nečeg treba doći dugotrajnim radom, trudom i zalaganjem, postala je odbojna i zastarjela, jer čemu sve to ako je pojavljivanjem u reality emisijama ili natjecanjima zajamčeni uspjeh osiguran. Taj stav se potom naknadno prenio i na društvene mreže i YouTube. Ako je Andy Warhol nekoć govorio o tome da će doći vrijeme kad će svatko imati svojih 15 minuta slave, danas svakako živimo to predviđanje, jer tko god posjeduje profil na društvenim mrežama zapravo postaje neka vrsta javne ličnosti, čije mišljenje se računa i uzima u obzir. Naravno, u podlozi svega toga leži izvjesna boljka koju je sa sobom donio postmodernizam, a to je relativizacija svega, pa tako i značenja, a pogotovo urušavanje sustava vrijednosti koje je rezultiralo gubitkom kriterija. Drugim riječima, postalo je posve nebitno tko, što, kako, kad, gdje i zašto nešto govori, radi ili piše, zato što svatko dobiva određenu afirmaciju brojem lajkova ili pratitelja na stranici ili objavama. Danas je život gotovo nezamisliv bez pametnih telefona, a društvene mreže su integralni dio te ovisnosti, jer nedopustivo je da nam makar i na tren bude dosadno ili ne daj bože neugodno, pa stalno prevrćemo po njima i utažujemo tu svoju potrebu. Na dominantno vizualnim društvenim mrežama poput Tik Toka i Instagrama, ljudi putem kreiranih avatara koji su obilno provučeni kroz brojne filtere, žive neke ‘bolje’, ‘uspješnije’, ‘savršenije’ živote, koji su u njihovoj percepciji adekvatan surogat stvarnih života.“

U predstavi ‘Trending’ u Histrionskom domu Igor Jurinić glumi transvestita. FOTO: Press

Kurspahić primjećuje da društvene mreže stvaraju privid stvarnosti i zajednice, a mi na njima stvaramo i kontroliramo najbolju verziju sebe. Afirmaciju tog idealnog “ja” tražimo klikovima od ljudi koje, dobrim dijelom, slabo ili uopće ne poznajemo.

„Umišljamo kako baš svi žele znati naše mišljenje o svemu i zato kontinuirano hranimo tu iluziju jer onda vrijedimo, onda postojimo, dobivamo male dopaminske nagrade svakim klikom. Meritum stvari je postao broj pratitelja i broj lajkova. No jedno je od pitanja kojima se ova predstava bavi i koliko se ti avatari koje oblikujemo na društvenim mrežama razlikuju od persona koje kreiramo u svakodnevnom životu, na poslu, u društvu, na nastupima, kod kuće ili kod roditelja? I jedno i drugo su konstrukti koji se koriste ovisno o zadanoj situaciji, pitanje je samo naše percepcije istih“, smatra Kurspahić.

Dvojica protagonista njegove drame, premda dolaze iz posve različitih situacija i pozicija, dijele osjećaj usamljenosti, a zbog zadovoljenja nekih svojih potreba, ali i strahova, spremni su na pokoravanje. Ta potreba za prihvaćanjem i ultimativni kompromisi koje ljudi čine, kaže Kurspahić, često su plod strahova i nesigurnosti koji vuku korijene iz djetinjstva:

„Ako smo u 90-ima i početkom 2000-ih svjedočili tzv. helikopter roditeljstvu, onda je zadnje desetljeće obilježilo bager roditeljstvo, gdje nadobudni roditelji opsjednuto i nadobudno krče baš sve prepreke ispred svojih mezimaca, čineći im tako zapravo medvjeđu uslugu. Takav odgoj pridonio je hipersenzitivnosti velikog djela generacije, koja se nije u stanju nositi sa stvarnošću, često tone u anksioznost, depresiju te stoga nije ni čudo da je neka vrsta njihova eskapizma bijeg u virtualno, u siguran prostor, u društvene mreže, gdje ponovno uspostavljaju kontrolu, stoga im svaki izlazak u domenu ‘stvarnosti’ predstavlja traumu. Ta izvjesna lagodnost stvorila im je iluziju da nešto a priori zaslužuju, da im svijet nešto duguje, a izostankom udovoljenja tih želja razvijaju sindrom žrtve, gdje gotovo perverzno uživaju u toj ulozi kvazi mučenika. Velika je generacijska razlika među onima koji su odrasli, stasali i formirali se s društvenim mrežama ili bez njih, to su dvije paralelne stvarnosti i svakoj je silno teško razumjeti i prihvatiti različitost te važne vizure one druge strane. Empatija i prihvaćanje različitosti tu mogu odigrati ključnu ulogu, no bojim se da smo u današnjem svijetu u tome silno deficitarni.“

Komentiraj