Porijeklo vuče iz Bosanske krajine, ali od mladih dana pjesnik Enes Kišević živi i radi u Zagrebu.

– Dok mi je majka bila živa često sam odlazio u BiH. Skočim iz Zagreba u Ključ, nacijepam drva, razgorim vatru, pa uz kafu otpočnem razgovor sa svojom roditeljkom, a na jeziku nam više riječi negoli u onom debelom romanu Rat i mir.

Ali otkako je brat Husejin preselio na onaj svijet, pa za njim otišla majka Hadžera, pa snaha Fikreta, pa sestra Enisa, pa brat Enver, sve teže mi je odlaziti u BiH. Ali ipak odlazim. Dođem, našutim se s njima na njihovim mezarima, očistim nišane, uđem u kuću u kojoj sam odrastao, razgorim vatru i dugo u noć čitam Kišovu Enciklopediju mrtvih.

Nekoć nas je puna kuća bila, a sad je knjiga spala na tri lista: na sestru Azru, sestru Vahidu i na mene. Sretni smo da se još uvijek možemo na svojim nogama posjećivati. U Bosansku Krupu, u svoj rodni kraj, dođem tiho i odem tiho. Pitate me kako doživljavam prizore promijenjenog kraja od onoga vremena kada sam se iz zavičaja otisnuo u svijet. Odlazeći iz Ključa, nakon završene gimnazije, zapisao sam ove stihove:

Košulju, što mi je saši mati,
obukoh još toplu od pegle.
I srce mi se otisnu u svijet
pod jedrima košulje bijele.