Vlasta Knezović proslavila 72. rođendan

“Otac mi je bio vojno lice, promijenili smo mnogo gradova od Varaždina do Splita. Ipak, u Splitu se najviše osjećam kao kod kuće. Kad se približavam moru i osjetim taj morski zrak, onda uistinu postajem Vrtirepka. Stvarno kao što kaže Germano Senjanović – vraćam se korijenima. Osim toga, taj me zrak ozdravlja. Odmah se osjećam mlađe, predivno. Kad je o Dalmatincima riječ, ti ljudi jesu vražji, mangupi, no s druge strane, još su djeca. Prostodušni su, otvoreni, znaš što misle, a ako te i zafrkavaju, znaš da te zafrkavaju. U Zagrebu treba biti oprezniji – dobar je dok radiš, jer te ostave na miru, ali ja volim otvorenost, iskrenost i zato mi je Dalmacija draža.

U Dalmaciji me ne zovu Vlasta, nego Marjeta. Prije nekoliko godina dirnuo me susret s jednom gospođom koja mi je prišla i rekla: ‘Znate, nazvali smo kćer po vama.’ Kažem ja: ‘Zove se Vlasta’, a ona će meni: ‘Ne, Marjeta.’ Također, jedan prijatelj iz Kaštel Starog iznenadio me odsviravši prošle godine, netom prije početka moje monodrame ‘Cicibela’, baladu o Marjeti, Ferati, babi Marti, Papundeku… Tu je baladu napisao dok je bio vojnik u Nišu i čekao čak 30 godina kako bi me sreo i otpjevao je. Samo me ugodne stvari vežu za moj poziv, a posebno za Marjetu. Prema liku te djevojke osjećam veliku nježnost i ljubav. Prije svega, zato što je moja baka Slavka bila Splićanka, mama je također iz Splita, a i sama sam dugi niz godina živjela i odrastala u gradu pod Marjanom, gdje sam završila gimnaziju i stekla mnoštvo prijatelja.

Uvijek kad pričam s nekim tko je iz Splita sjetim se svoje mladosti, gimnazijskih dana provedenih u Splitu, mog društva kad smo se šetali čuvenom Pjacom, a svake subote odlazili na izlet u Grljevac, Solin, Trogir… Bilo je to krasno društvo iz gimnazije Ćiro Gamulin. Jooj, moja krasna gimnazija! Mi smo se držali skupa i imali smo divnu razrednicu, profesoricu Cvitanović.”, prisjetila se jednom prilikom Vlasta Knezović.

Komentiraj