Hajduk je u slavlju u Koprivnici još jednom odigrao odlično poluvrijeme i nakon vodstva kontrolirano drugo. Ovaj put čak i uz prilično izmjena u sastavu. Krovinović, Livaja i Melnjak su ostali na klupi dok je prilika pružena Fossatiju, Anellu i Letaju.

Sustav se nije mijenjao pa je svakako bilo zanimljivo gledati nove igrače umjesto standardnih i njihovo snalaženje. I prvih 45 minuta je bilo kao da igraju najbolji. Najviše zahvaljujući osovini Pukštas-Benrahou koji se sve bolje snalaze u tim međulinijskim kanalima. Naravno, jako je bitan balun koji dobivaju, mora biti točan i pravovremen kako bi oni svoju kvalitetu pretočili u dodatni metar prostora ili dragocjenu sekundu vremena. Nakon toga se isto prenosi na Sahitija, Mlakara i Anella.

Upravo takva je akcija bila za jedini zgoditak. Sve po špagu, kao nacrtano rukom. Sahitiju još nedostaje utakmica, ali se u svakoj vidi koliko vrijedi Hajduku, bez obzira na neke tehničke nedorečenosti. Jednako kao i Mlakar. Često ga hvalim za ono što mnogi ne vide, a svi treneri vole. Obrana, povratna trka, nesebičnost. Naravno, ima i on svojih tehničkih nedostataka koje je najlakše vidjeti i osuditi. Međutim, takvima kao flaster na usta dođe gol. I to se najlakše vidi.

Drugo poluvrijeme je pokazalo na čemu najviše mora raditi Leko. Slaven je malo višim i agresivnijim izlaskom stvorio poprilično problema posjedu Hajduka. Nije da se to nije događalo i prije u prvenstvu. Tu jednostavno prednja linija ne može više igrati ono iz prvog poluvremena već se mora spuštati, tražiti balun niže pa malo sporije graditi napad. Ovako je ispalo da se sakrivaju, odnosno da svi ostali previše brzaju u odlukama. Bilo je i par pogrešaka u zadnjoj liniji, od Lučića pa nadalje. Ono što nas stalno prati, osjećamo se presigurno u svoju kvalitetu pa nonšalantno odigravamo pas koji postane problem.

Srećom ovaj put se nije obilo o glavu jer je obrana odlično odradila svoj drugi dio posla.

Slaven je prvo poluvrijeme odigrao kao da je već kraj prvenstva, bez obzira na Hajdukovu dobru igru. U drugom su bili puno bolji što se kod njih najviše vidi u agresivnosti.

Nažalost, i uz oprez u sastavljanju početne postave Hajduku se ozlijedio Borevković, a i Awaziem je gadno doskočio. Za prvoga je sezona sigurno završena, a drugi će znati pravo stanje kad se ohladi tijelo nakon utakmice.

Šteta, nanizali su petu utakmicu u paru bez primljenog zgoditka.

Hajduka sad čeka finale kupa u kojem je veliki favorit. Odlična forma kontra očajne Šibenikove. Samo, sport je čudna biljka, a posebno kup natjecanja. I ne samo u Hrvatskoj bili smo često svjedoci prvorazrednih iznenađenja. Stoga je potrebna maksimalna koncentracija i ozbiljnost u svakom duelu da ne bi bilo suza na kraju.

Ne sumnjam uopće. Znaju koliko su dužni ostali sebi i navijačima u borbi za titulu pa će ova utješna nagrada doći kao melem na rane. I ne samo to nego i početni vjetar u jedra cijelom klubu za ono što nas čeka idućih mjeseci. Od pojačanja do europskih natjecanja.

Renato Čupić